Rođena na današnji dan daleke 1909. godine u Torinu, Rita je odrastala u uglednoj obitelji sefardskih Židova, s majkom slikaricom i ocem matematičarom i inženjerom te bratom Ginom, i sestrama Ninom i Paulom.

Sukladno stavovima toga vremena, Adamo Levi ustajao je u pokušajima da odvrati svoje tri kćeri od školovanja, ulažući nadu u dobru udaju. No Rita i Paola nisu našle zadovoljstvo u sudbini žene i majke. Otac popušta, te Paola postaje slikarica poput majke, a dvadesetogodišnja Rita upisuje i završava stduij medicine s iznimnim uspjehom.

U svom znanstvenom usmjerenju poglavito se zanimala za neurologiju, međutim njena vizija o profesionalnom usavršavanju prekinuta je 1938. kada Benito Mussolini donosi rasne zakone kojima je izbacio Židove s fakulteta i znanstvenih instituta. Rita odlazi u Belgiju gdje kratko radi na jednom instuitutu za neurologiju. Kada je 1940. Njemačka napala Belgiju, vraća se u Torino. 

Tamo,  u improviziranom  laboratoriju u svojoj spavaćoj sobi, započinje sa istraživanjima. Prvo u nizu bilo je ono sa embrijima pilića, temeljeno na eksperimentu Viktora Hamburgera. Upravo su je ova rana istraživanja u konačnici dovela do otkrića čimbenika rasta živaca (NGF). 

Tijekom Drugog svjetskog rata obitelj Levi Montalacini preselila se u ladanjsku kućicu gdje je Rita ponovo izradila laboratorij i nastavila istraživanja. Kada su savezničke snage dospjele u Italiju, angažirana je kao liječnica i bolničarka u izbjegličkom kampu. Poslije rata vraća se na Sveučilište Torino i nastavlja znanstvenu karijeru. Objavljuje niz zapaženih radova, a na poziv Viktora Hamburgera 1946. odlazi na usavršavanje na Sveučilište Washington u St. Louisu. Iako je usavršavanje trebalo trajati nekoliko mjeseci, Rita je u Americi ostala skoro trideset godina.

To je bio period velike produktivnost i znanstvenih postignuća, a kulminirao je otkrićem čimbenika rasta živaca, tvari koja je postala od iznimne važnosti za razumijevanje tumora, ali i niza razvojnih deformacija, te staračke demencije.

Godine 1952. u istraživanju i otkrivanju kemijske prirodu agensa NGF pridružuje joj se i Stanley Cohen. 1986. dobivaju Nobelovu nagradu za medicinu. Tada je živjela u Rimu i vodila vlastiti laboratorij u kojem je predano istraživala do posljednjih godina svog života. Spavala je samo nekoliko sati, budila se u pet ujutro i jela jednom na dan, a posjedovala je "jedinstvenu znanstvenu intuiciju i golemu istraživačku strast" kako tvrde njeni suradnici.

Talijanski matematičar Piergiorgio Odifreddi izjavio je da je bio "zadivljen suprotnošću između njezine sitne i krhke figure i snage njezina uma." Kada je Rita napunila 100 godina, povjerila mu je da bi željela spavati dva do tri sata noću "jer više nema vremena za gubljenje".

"U stotoj moj je um, zahvaljujući iskustvu, superiorniji nego kad sam imala dvadeset godina", izjavila je jednom prilikom.

Levi- Montalcini je bila aktivna i na političkoj sceni, kao doživotna senatorica Talijanske Republike, a to je mjesto dobila zbog zasluga za nauku i društvo. Posljednjih godina je putem fondacija pomagala znanstvena istraživanja mladih liječnika i stručnjaka, a  osnovala je i Zakladu Levi-Montalcini usmjerenu na olakšavanje života u zemljama u razvoju, te pružanju obrazovne stipendije ženama iz Afrike. Dosad je dodijeljeno stipendija za više 6000 žena. 

Borila se i za prekid tlačenja žena u muslimanskim zemljama.  Uvijek je isticala snagu žena, ponajprije zbog vlastitih borbi za znanstvene uspjehe.

"Žene moraju shvatiti da je njihova vrijednost iznad pravila koja diktiraju muškarci i potrošačko društvo. Ne odvaja ih od kognitivnog razvoja."

Nije se nikad vjenčala i nije imala djecu jer je strahovala da bi tako mogla izgubiti svoju nezavisnost.

"Nikad nisam požalila što sam tako odlučila. Moj život bio je bogat izvanrednim ljudskim vezama, radom i interesima. Nikad se nisam osjećala usamljenom", rekla je pred kraj života.  

Umrla je 30.prosinca 2012. u svom stanu u Rimu.

Publikacija 'Bajke su za sve' nastala je u sklopu Erasmus+ projekta kojeg provode Fondacija CURE s partnerskim organizacijama NVO Juventas iz Crne Gore, LGBTI Centrom za podršku iz Makedonije, Alternativnim centrom za devojke iz Srbije i CESI iz Hrvatske. Projekt je to koji za cilj ima predstaviti drugačije, alternativne bajke koje promoviraju rodnu ravnopravnost te predstavljaju identitete koji su u tradicionalnim bajkama izostavljeni ili se nalaze isključivo u negativnom kontekstu.

Autorice i autori deset priča koje su uvrštene u publikacije nisu profesionalni pisci i spisateljice, već je riječ o mladima koji su se u ožujku ove godine sastajali na radionicama u Budvi, gdje su uz mentorstvo crnogorskog dramaturga Vaska Raičevića zajednički radilie na tekstovima.

Odabrane priče poslužile su kao inspiracija za nova čitanja i redefiniciju pozicija marginalnih subjekata u pripovjednoj tradiciji.

Tijekom razgovora s autorima i autoricama Marušić se osvrnula na čitav proces nastajanja njihovih priča, od grupnog rada koji je mladim spisateljima/cama često nepoznat, do kritičnih točaka koje su pronašle u pričama koje su obrađivale, a koje su bile ključne za stvaranje alternativnih tekstova koji ne podilaze društvenim normama i stereotipima.

Njihovi tekstovi bazirani su na popularnim bajkama s kojima se djeca susreću u vrlo ranoj dobi, a koji uporno perpetuiraju rodne stereotipe. U svojim novim verzijama tih bajki, autori i autorice dali su glas marginaliziranim skupinama i identitetima koji su u tradicionalnim bajkama uvijek smješteni u negativan kontekst. Također, na ovaj su se način osvrnuli na mušku pripovjedačku perspektivu unutar koje je potpuno zamagljen fokus na ženske likove, čija razmišljanja i osjećaji gotovo uopće nisu zastupljeni ili su u potpunosti banalizirani i prilagođeni tradicionalnom poimanju žena i njihove uloge u društvu.

Tako je u njihovoj naraciji Mala Sirena postala lezbijka, Trnoružica samostalna žena čiji život ne ovisi o princu na bijelom konju, a Snjeguljica je, umorna od neplaćenog kućanskog posla, ostala bez svih sedam patuljaka. Takvim su se pristupom autori i autorice odlučile suprotstaviti ismijavanju žena, homofobiji, neravnopravnosti i normalizaciji nasilja s kojim se susrećemo u tradicionalnim bajkama.

No, da ne otkrijemo previše detalja i tako vam oduzmemo element iznenađenja, predlažemo da pročitate bajke i sami procjenite koliko su svojim aktivističkim intervencijama u tekstovima autori i autorice uspjeli izmijeniti likove i pripovjedačka težišta.

A što pornografija jest? Jednostavno rečeno, to je "eksplicitni prikaz seksualne aktivnosti s namjerom da uzbudi gledatelje". Pri proučavanju pornografije, dodala je, moramo imati na umu i njen subverzivni potencijal; naime, povijesno gledano pornografija je predstavljala "neku vrstu svjetovnog ili libertinskog otpora prema moralitetu Crkve, a to čini i danas."

Proučavajući lascivne francuske pripovijetke iz 17. i 18. stoljeća (koje su nam nepoznate budući da nikad nisu ušle u kanon), Bakić je počela razmišljati o pitanju kontinuiteta. Dok je u poljima poput književnosti kontinuitet snažan i vidljiv, u pornografiji ga nema (iako pornografija djelomično pripada književnoj tradiciji!), pa je samim time teže pratiti i analizirati povijesne promjene u estetici, odnosno u kakvom je odnosu današnja pornografija s onom iz prošlih vremena. Umjesto toga, pornografiju najčešće percipiramo kao monolitnu i homogenu, što ona definitivno nije.

Komentirajući razliku između pornografije i pornifikacije, Bakić je subverzivnom potencijalu eksplicitne pornografije suprotstavila ono što je nazvala "marketinškim ćudoređem", odnosno upotrebu svojevrsne "razblažene" pornografije kojom obiluje naše svakodnevno okruženje, a koja se koristi u marketinške svrhe – za prodaju svega od kobasica i odjeće do nekretnina i plovila.

Pojava pornografije na internetu donijela je brojne promjene u načinu na koji konzumiramo ove sadržaje, a samim time i u strukturi naše žudnje. Više ne moramo čekati deset minuta da nam se prikaže fotografija ili pola sata da skinemo kratki video, kao u vrijeme dial-up inteneta (koji je funkcionirao kao disrupcija želje, govori Bakić). Danas je lako brzo, jednim klikom, doći do porno sadržaja, a i ponuda je veća nego prije par desetljeća kada su glavni izvori pornografije bili časopisi i videokazete (u kojima je ponuda sadržaja bila ograničena i za čiju je nabavu bilo potrebno otići do kioska ili videoteke).

No, brzi razvoj tehnologije jedna je od prepreka za izučavanje pornografije budući da nemamo adekvatan teorijski aparat ni dostupna sociološka i druga istraživanja pa ne možemo izići na kraj sa svim promjenama koje se događaju.

Dokle god o pornografiji razmišljamo kao nečem privatnom, a ne kao dijelu kulturnog prostora, ona će ostati zanemarena u istraživanjima. "Očito je da potreba za pornografijom oduvijek postoji, zato moramo analizirati otkud dolazi ta potreba i moramo raspravljati o tome," rekla je Bakić. U konačnici, ako ostanemo samo pasivni promatrači koji često osjećaju sram pri konzumaciji pornografije, tada će drugi nastaviti proizvoditi sadržaj – onakav kakav oni žele.

Na Tumblru se danas mogu pronaći različiti oblici pornografije, a pojedini blogovi nude specijalizirane sadržaje (npr. gifovi, crno-bijele fotografije, određeni fetiši, itd.). "Sadržaj je heterogen, ali mi ga i dalje ne percipiramo kao takvog," kazala je Bakić.

Kao još jednu specifičnost pornografije (ali i drugih sadržaja) na internetu, osobito na društvenim mrežama, Bakić je navela algoritme nad kojima nemamo kontrolu, a koji na temelju naše online aktivnosti određuju koji sadržaji će nam biti servirani. Dugoročno gledano, takva personaliziranost sadržaja nije dobra, pogotovo kada je riječ o istraživanjima, jer gubimo zajedničko iskustvo i referentne točke.

Bakić je također upozorila na licemjerje i nejasne kriterije o tome što se smatra "nepoćudnim" sadržajem na društvenim mrežama. Tako, primjerice, Instagram ne dopušta prikaz ženskih bradavica, ali gola stražnjica je sasvim ok (kao reakcija, pojavili su se profili poput ovog). Na Instagramu također možemo pronaći profile koji, možemo reći, koketiraju s pornografijom ili imaju seksualni podtekst, ali nisu dovoljno eksplicitni da budu podvrgnuti cenzuri. Kao jedan od primjera Bakić je navela Mollie Brlečić, koja na svom profilu objavljuje svoje (više ili manje) golišave fotografije, a istovremeno odjeću koju ona nosi možete kupiti putem stranice Depop.

"Ono što je vrijedno i zanimljivo za analizu je da sadržaji na takvim blogovima i profilima ne nastaju muškim posredstvom kao što je dosad bilo uobičajeno u porno industriji, već žene same 'plasiraju' svoj sadržaj," rekla je Bakić, zaključivši da s analizama estetike možemo započeti samo ako se konačno odmaknemo od morala.

^{Oprema: http://emmahartvig.com/}

Smyth je bila poznata po sklonosti romantičnim vezama, većinom sa ženama. Kako je pisala Harryju Brewsteru, jedinom poznatom muškom ljubavniku: "Lakše mi je strastveno voljeti moj spol nego tvoj", nazivajući to "vječnom zagonetkom".

U svojoj ljubavi prema voditeljici sufražetkinja Emmeline Pankhurst 1910. godine pridružila se militantnoj sufražetskoj organizaciji Ženskog socijalno-političkog sindikata (Women’s Social and Political Union) za koju je 1911. godine napisala „Marš žena“, himnu ženskog pokreta nakon čega se zaklela se da će na dvije godine odustati od glazbe kako bi se potpuno posvetila borbi za ženska prava.

{youtube}LCtGkCg7trY{/youtube}

Prilikom jedne akcije, razbijala je prozore političara koji su se protivili sufražetskom pokretu i završila u zatvoru. No ni tamo nije mirovala. Dok su žene marširale oko dvorišta za vježbanje pjevajući „Marš žena“, Ethel je gledala kroz prozor ćelije dirigirajući im četkicom za zube.

Neumorno se borila za prava glazbenica na jednako obrazovanje i ravnopravno sudjelovanje u orkestrima, a njeno političko i seksualno opredjeljenje zrcali se i u njenoj glazbi, posebno operama poput  „The Boatwain’s Mate“.

U kasnim pedesetima, kad joj je sluh već počeo popuštati, počela je pisati memoare. Tako je 1919. godine objavila prvi od devet autobiografskih tomova “Impressions That Remained“, koju su mnogi kritičari proglasili jednom od najboljih biografija na engleskom jeziku. Godine 1922. godine dobila je titulu Dame Zapovjednice Reda Britanskog Carstva (Dame Commander of the Order of the British Empire) i primila počasni doktorat glazbene umjetnosti na Oxford čime joj je odano priznanje koje je svojim djelovanjem i zaslužila.

Fotografije s Akcije zaključavanja izložene su u sklopu izložbe 'Radikalne žene: Latinoamerička umjetnost 1960 – 1985' koja je postavljena u Muzeju Brooklyn u New Yorku, a osmišljena je kao svojevrsni presjek feminističko-aktivističke umjetnosti tog perioda.

Grupna izložba predstavlja više od 120 umjetnica iz 15 zemalja i prvi je događaj takve vrste koji je spojio neke od najrevolucionarnijih suvremenih djela latinoameričkih umjetnica. Izložba je prvi put postavljena prošle godine u Muzeju Hammer u Los Angelesu, a cilj joj je predstaviti pionirke političke umjetnosti.

^{Graciela Carnevale - Accion del encierro (Akcija zaključavanja), 1968. godine}

„To je izložba koja tematizira radikalno umjetničko stvaralaštvo, riječ je o aktualnoj temi,” kazala je jedna od kustosica, Catherine Morris. „Kroz njihova proživljena iskustva izložba pokriva puno politike i društvene stvarnosti.”

Izložba je uključila i element New Yorka kako bi istaknula lokalne pionirke poput Sophie Rivere koja je sedamdesetih godina prošloga stoljeća napravila seriju fotografija Portorikanaca u New Yorku. Rivera bi sjedila na svom trijemu u Harlemu i ispitivala slučajne prolaznike jesu li Portorikanci. Osobe koje bi odgovorile potvrdno pozvala bi u svoj studio i snimila njihove anonimne portrete.

„U to vrijeme lokalne novine su koristile Portorikance kao žrtveno janje prilikom izvještavanja o zločinima, strahu i urbanim problemima,” rekla je jedna od kustosica izložbe, Carmen Hermo. „Bio je to protuotrov negativnostima koje je viđala u to vrijeme.”

Izložba je podijeljena u sedam sekcija, od Feminizma koji predstavlja Latinoamerikanke čiji su radovi nastajali usred političkih previranja, do Mapiranja tijela, u kojoj ženska forma postaje bojište političkih razgovora. Predah od gdjegod teških radova može se pronaći u sekciji Erotika, koja subvertira muški pogled.

„Neke od ovih žena čak se nisu ni identificirale kao feministkinje,” objašnjava Morris. „Žene koje su se organizirale protiv patrijarhalnih uvjeta nisu nužno prigrlile ono što se ponekad smatralo 'američkim izvozom feminizma'. Umjetnice toga doba nisu uvijek smatrale da se feminizam odnosi na njih.”

Izložba postavlja pitanje moći otpora unutar umjetnosti u vrijeme kada je većina zemalja Latinske Amerike – Argentina, Brazil i Čile – bila pod vojnom vladavinom.

„Mnoge od umjetnica dokumentirale su ili se suočile sa zloupotrebom ljudskih prava; nasilnim uvjetima tolikih stvarnosti u tim zemljama,” kazala je Hermo. „Te žene su unutar svojih radova koristile snažne riječi i fraze u vrijeme kada ih je vlada strogo kontrolirala i cenzurirala.”

No, nije uvijek bila riječ o direktnoj pobuni, niti svaki rad predstavlja kapitalizirani protestni plakat. Primjerice, čileanska umjetnica Cecilia Vicuña koristila je vunu kako bi publiku satkala u kolektivno tijelo. To je jedan od načina koji su umjetnice pronašle kako bi prevladale ugnjetavanje, a pritom ostale aktivistkinje.

„Te su umjetnice u svojim performansima često komunicirale svojim prikrivenim jezikom,” rekla je Morris. „To je zbilja pametno.”

Ovo je prva izložba takve vrste koja objedinjuje umjetnice iz Južne Amerike koje su stvarale i/li stvaraju u SAD-u, a dotiče probleme s kojima se one suočavaju: od opresije i rasizma, do prisilne sterilizacije Chicana žena koja se 70-ih provodila u Los Angelesu, a koju su dokumentirale neke od umjetnica predstavljenih u izložbi. „Mnoge je iznenadilo što do sada nije bilo izložbi koje se osvrću na takve stvari,” kazala je Morris.

Tu su i djela panamske umjetnice Sandre Elete, koja se dotiču klišeja o latinoameričkim sluškinjama. „Ona izrađuje fotografije koje se provlače između dokumentarističke i društvene izjave,” pojašnjava Hermo. „Izraz lica žene koja drži čistač prašine drugačiji je od onoga koji bi mogli očekivati na licu kućanske radnice.”

^{Sandra Eleta - Edita}

Za neupućene je na zidovima muzeja postavljena i vremenska crta koja prati povijest političkih prevrata u 15 zemalja u kojima su umjetnice stvarale. Vremenska crta pokriva američke intervencije u žensko pravo glasa, marševe za pravo na siguran i legalan pobačaj te proteste na kojima se od vlade zahtijevalo da objavi podatke o osobama koje su ubijene tijekom tih diktatura.

„Otpor i politička akcija velik su dio ovdje predstavljenih radova,” kazala je Morris. „Obitelji su bile izgnane, a umjetnice su odgovarale na političke situacije i o njima stvarale umjetnost.”

Iako se neke umjetnice koje su predstavljene na izložbi nisu identificirale kao feministkinje ili se smatrale političnima, ipak su željele razbijati barijere. „Željele su dokumentirati ono što vlada nije željela da se dokumentira,” rekla je Hermo. „Postoji taj snažan osjećaj da su rasvijetlile užasne situacije koje bi bez njihove intervencije bile pometene pod tepih.”

Umjetnice koje su zastupljene u izložbi većinom nisu svjetski poznate, no namjerno su stavljene u fokus izložbe koja prikazuje alternativnu povijest kakvu mnogi/e nisu mogli niti zamisliti.

„Njihova povijest nije nepoznata, ali vrlo je malo onoga što znamo. Osim povijesne perspektive na političke okolnosti, ljudi imaju priliku vidjeti da su ove žene bile, i ostale, heroine,” zaključuje Hermo. Guardian...

Prevela i prilagodila: Emina Hermann

* Ladies First *

"Želim da moja priča inspirira svaku djevojku," kaže indijska sportašica Deepika Kumari u novom dokumentarnom filmu Ladies First. "U našoj zemlji čak i osobe koje su visoko obrazovane smatraju da djevojke ne mogu biti sportašice. Po mom mišljenju, oni su ludi." U dokumentarcu koji je Netflix objavio 8. marta kako bi obilježio Dan žena, pratimo Kumarinu inspirativnu priču o borbi za opstanak. Kumari je kao dvanaestogodišnjakinja krenula u potragu za hranom, slučajno se počela baviti streličarstvom i u periodu od četiri godine postala najbolja streljačica na svijetu. Godine 2010. osvojila je zlatnu medalju na Igrama Commonwealtha u Delhiju. Dokumentarac prati njezin put od ruralne indijske zajednice do Rio de Janeira, gdje se natjecala na Olimpijskim igrama, iscrtavajući izvanredan portret mlade žene koja je odoljela bijedi siromaštva, partijarhalnim stavovima i profesionalnim zaprekama kako bi ispunila svoje snove. Ovaj dokumentarac već je prikazan u nevladinim organizacijama i sirotištima u Mumbaiju u nadi da će osnažiti mlade djevojke koje se žele baviti sportom. Obarajući svjetske rekorde, Kumari je postala živući dokaz da djevojka s margine društva itekako može kreirati vlastitu budućnost.

{youtube}L6iqoFg-hyg{/youtube}

* Here to be Heard: The Story of the Slits *

"Te četiri žene bile su poput dinamita, a cijela priča je izgledala kao eksplozija feminizma na bini," prisjeća se Don Letts, nekadašnji menadžer benda The Slits u novom dokumentarnom filmu Here to be Heard: The Story of The Slits. Glazbeni dokumentarci trenutno uživaju svoje zlatno doba, a najavljeni izlazak filma o prvom globalnom ženskom punk bendu koji je svojom provokativnom glazbom, neugodnim ludorijama i blatnjavom estetikom razbjesnio društvo svakako će doprinijeti toj pomami. Film za čiju su realizaciju sredstva prikupljena u crowdfunding kampanji prepričava živopisnu priču o bendu i životima žena koje su u bile uključene u njegov rad, od osnivanja 1976. godine do smrti vodeće vokalistice Ari Up u 2010. godini. Uz mješavinu do sada neviđenih arhivskih snimaka te intervjua sa samim članicama benda, film istražuje kako su Tessa, Palmolive, Viv Albertine i četrnaestogodišnja Ari Up presjekle veze s (tradicionalnim) rock 'n' rollom i postale pionirkama 'Punky Reggae' pokreta, usprkos glazbenoj sceni koja je bila preplavljena muškarcima i društvu koje je vjerovalo da bi žene trebale znati gdje im je mjesto. Sa četrdesetom obljetnicom njihovog kultnog albuma Cut koja nas očekuje 2019. godine, ovo je pravi trenutak da prepoznamo žene koje su započele žensku punk revoluciju.

{youtube}XqsHv5V4DQA{/youtube}

* Seeing Allred *

Žedna slave, beskrupulozna feministkinja, profitira na žrtvama: Gloria Allred "počašćena" je različitim epitetima za vrijeme svoje 30-godišnje karijere kao odvjetnice za ljudska prava. Zastupala je različite stranke: od 33 žene koje su optužile Billa Cosbyja za seksualno zlostavljanje do obitelji Nicole Brown Simpson, ubijene supruge O. J. Simpsona. Unatoč neprekidnoj medijskoj pozornosti, Allredina posvećenost ženskim pravima nedovoljno je dokumentirana, što ovaj film želi ispraviti. Film prati Allredin put od učiteljice do najistaknutije američke odvjetnice te donosi zanimljive arhivske snimke koje prikazuju njen angažman u ženskom pokretu 1970-ih. Od borbe za Amandman o jednakim pravima do zagovaranja ukidanja zastare u slučajevima silovanja, film pokazuje kako je Allred naučila koristiti moć medija da upozori na ženska prava, često dajući prostor žrtvama da ispričaju svoju verziju priče. U kontekstu pokreta #MeToo, njena neumorna borba za pravdu za žrtve seksualnog nasilja aktualnija je no ikad prije.

{youtube}SC8Eg0odTfY{/youtube}

* Silvana *

Švedska reperica i queer punk feministkinja Silvana Imam u središtu je ovog hrabrog dokumentarca koji prati Silvanino zalaganje za prava manjinskih zajednica kroz beskompromisni rap. Film prati razdoblje od tri godine, a započinje sa švedskim parlamentarnim izborima na kojima jedna nacionalistička grupa postaje treća najveća stranka u zemlji. Kao osoba litavskog i sirijskog podrijetla, Imam je prikladna predvodnica antirasističkog pokreta. Istovremeno, zbog svoje veze s pop zvijezdom Beatrice Eli one također postaju simbol nade za švedsku LGBTQ zajednicu. Pratimo kako se Imam zaljubljuje u Eli, što je osobito zanimljivo je jer riječ o privatnim snimkama koje je Imam sama snimila na prijedlog triju redateljica filma: Mike Gustafson, Olivije Kastebring i Christine Tsiobanelis. Bilo da je na barikadama, u krevetu ili pred publikom uvikuje "Razbijmo patrijarhat!", Imam uvijek ostaje svoja.

{youtube}yoSNMkZvBDM{/youtube}

* Westwood: Punk, Icon, Activist *

Od punk fetiš odjevnih komada i Anglomania kiltova, do ljubičastih platformi u kojima je na pisti pala Naomi Campbell, Vivienne Westewood redefinira britansku modu već 40 godina. Ovaj dokumentarac po prvi put donosi fascinantnu priču o životu, modi, aktivizmu i kulturnom značaju ove dizajnerice upečatljive narančaste kose. Kombinirajući arhivske snimke, intervjue i intimni pristup, film dijeli Westwoodin život u tri "čina": njen bijeg iz Derbyshirea i punk korijene; izgradnja modnog carstva; i današnji aktivizam vezan uz okoliš. Mnogi će u filmu tražiti njezine slavne kreacije, ali najzanimljiviji aspekt filma je njezino nadilaženje osobnih i profesionalnih prepreka.

{youtube}qvYmFcAegH4{/youtube}

Izvor: Harper's Bazaar

Reagirajući na zahtjeve klerikalaca, WAVE - mreža nevladinih organizacija koje se bore protiv nasilja nad ženama i djecom, okupila je 1166 udruga koje su upozorile na navedeni pokušaj podrivanja prevencije i suzbijanja nasilja nad ženama i djecom.

Pismo prenosimo u nastavku:

Uvaženom glavnom tajniku Vijeća Europe Thorbjørnu Jaglandu,

Mi, dolje potpisanih 1166 nevladinih udruga iz 42 zemlje članice Vijeća Europe, pišemo Vam kako bismo izrazile šok i zabrinutost izazovom univerzalnom prepoznavanju diskriminacije i nejednakosti kao uzroka i posljedica nasilja nad ženama i djevojčicama i njihovim uvrštavanjem u Konvenciju Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji (Istanbulska konvencija). Taj izazov postavljen je u pismo koje Vam je uputilo 333 udruga iz devet zemalja članica Vijeća Europe.

Mi vjerujemo da preporuke navedene u tom pismu izravno podrivaju prevenciju i zaštitu žena i djevojčica od svih oblika nasilja.

Mreža WAVE djeluje u polju borbe protiv nasilja nad ženama i djevojčicama i na implementaciji ženskih ljudskih prava od 1994. godine i duboko smo posvećeni univerzalnim načelima rodne ravnopravnosti i ženskih ljudskih prava. Odlučno potvrđujemo svoju punu podršku Istanbulskoj konvenciji, kao i nadzornom tijelu za njenu provedbu (GREVIO), te u potpunosti odbacujemo sve pozive da se omogući davanje rezervi na temeljne odredbe Konvencije.

Prepoznajemo Istanbulsku konvenciju kao najobuhvatniji regionalni i međunarodni alat za borbu protiv nasilja nad ženama i obiteljskog nasilja. Čvrsto vjerujemo da će ratifikacija i puna primjena Konvencije značajno smanjiti izloženost žena nasilju i otvoriti put ka pravednijem i ravnopravnijem društvu.

Činimo ovo u solidarnosti s drugim organizacijama, uključujući Europski ženski lobi, koji je također izrazio zabrinutost ranije navedenim pismom.

Popis potpisnica možete pronaći ovdje.

Nakon smrti majke 1932. godine seli kod tete, no istovremeno počinje izostajati s nastave, pa neko vrijeme provodi i u popravnom domu, da bi već 1934. počela živjeti sama na ulici.

Maštala je da postane plesačica zbog čega se prijavila na amatersko natjecanje u Harlemskom Apollo kazalištu te odnijela pobjedu. Oduševila je publiku pjevajući pjesme Judy i The object of my attention od Hoagy Carmichaela. Nešto kasnije upoznaje bubnjara i frontmena Chick Webba i pridružuje se njegovom bendu kao pjevačica. Svoju prvu pjesmu s Webbom, Love and kisses, snimila je  1935. godine, a 1938. godine izdaje koautorski hit A-Tisket, A-Tasket koji postaje prvi na glazbenim top ljestvicama. Osim suradnje s Webbom, nastupala je i snimala pjesme s orkestrom Bennyja Goodmana.

Nakon Webbove smrti 1939. godine Fitzgerald postaje liderica benda koji se otada zove Ella Fitzgerald and Her Famous Orchestra.

Njezina karijera je krenula uzlaznom putanjom 1946. godine kada je počela raditi s Normanom Granzom, budućim osnivačem Verve Recordsa. Granz je bio poznat po svojim stavovima o građanskim pravima i odbijao je prihvatiti bilo kakvu vrstu diskriminacije u hotelima, klubovima i restoranima čak i kada su putovali po samom jugu Amerike. Osim Granza, Fitzgerald je pronašla saveznicu i prijateljicu u Marilyn Monroe koja je zahtijevala da Fitzgerald nastupa u popularnom klubu Macambo, koji ju nije htio anagažirati zbog boje kože. Fitzgerald je izjavila da nakon toga više nikad nije morala nastupati po malim 'underground' jazz klubovima.

Zbog svojih nenadmašnih vokalnih sposobnosti tijekom 1950-ih i 1960-ih ostvaruje značajan kritički i komercijalni uspjeh, te zarađuje titulu 'prve dame pjesme', a postala je poznata i zbog svoje tehnike imitiranja glazbenih instrumenata te nastupa u komediji westernu Ride 'Em Cowboy s Bud Abbotom i Lou Costellom.

Godine 1958. osvaja dva Grammyja te ulazi u povijesti kao prva Afroamerikanka koja je osvojila tu nagradu za najbolju solo jazz izvedbu i za najbolji ženski vokal. Ostvarila je zapažene suradnje s Louisom Armstrongom i Count Basiejem te više puta nastupala s Frank Sinatrom.

Malo je poznato da je Fitzgerald bila strastvena borkinja za prava djece i da je redovito odvajala dio svojih prihoda za humanitarne organizacije koje su pomagale siromašnoj i neprivilegiranoj djeci. 1993. godine osnovala je i humanitarnu organizaciju 'Ella Fitzgerald' koja pomaže djeci u rizičnim životnim uvjetima.

Zadnju glazbenu snimku snimila je 1989., a posljednji javni nastup održala 1991. godine u New Yorku, koncertnoj dvorani Carnegie Hall. Preminula je 1996. godine u svojoj kući na Beverly Hillsu.

Za života snimila je preko 200 albuma i 2000 pjesama, a sveukupna prodaja njezinih albuma premašuje 40 milijuna. Na devedesetu godišnjicu rođenja Američki poštanska služba odala joj je počast izdavši poštansku marku sa njezinom likom. Iste godine izdan je počasni album pod nazivom We All Love Ella: Celebratingthe First Lady of Song na kojem su brojni umjetnici i umjetnice poput Queen Latife, Gladys Knight i Etta James izvele neke od njezinih najpopularnijih pjesama. Teško je ne zavoljeti jazz uz Ellu Fitzgerald pa vam za kraj preporučam da poslušate njezine najpoznatije hitove i same/i se uvjerite u osebujnost njezina glasa i značaja.

{youtube}upFyMb4f7J4{/youtube}

U intervjuu Monáe ističe da se isprva smatrala biseksualnom žeom, a da trenutno mnogo o sebi spoznaje i po pitanju panseksualnosti, s kojom se također identificira. Iako je u prošlosti izbjegavala direktno odgovoriti na pitanja o svojoj seksualnoj orijentaciji, često je odgovore uključivala u tekstove pjesama.

"Želim da djevojčice, dječaci, nebinarni, gej, strejt, queer ljudi koji se bore s prihvaćanjem vlastite seksualnosti, koji se osjećaju isključno ili zlostavljano, znaju da mislim na vas", poručila. "Ovaj album je za vas. Budite ponosni."

{youtube}tGRzz0oqgUE{/youtube}

Osim glazbene karijere, Monáe je vlasnica svog vlastitog brenda, model a nedavno je ostvarila malu ulogu u Oscarom nagrađenim filmom 'Moonlight' i nominiranim 'Hidden Figures'. [M.Č] Rolling Stone...

Odluku o izmjeni kaznenog zakona odobrio je kabinet na hitnom sastanku kojeg je sazvao Indijski premijer Narendra Modi. Nove izmjene uključuju i drastičnije kazne za osobe osuđene sa silovanje djevojčica mlađih od 16 godina. Reuters, koji tvrdi kako je imao uvid kopije novog zakona, tvrdi kako se u dokumentu ne spominju dječaci i muškarci.

Samo u proteklih nekoliko godina, Indija je zbog brutalnih slučajeva silovanja dospjela na naslovne stranice mnogobrojnih svjetskih medija. Osim već spomenutog slučaja silovanja i ubojstva osmogodišnje djevojčice, bijes je izazvao i član vladajuće stranke Bharatiya Janata Party, koji je prošloga tjedna optužen za silovanje šesnaestogodišnjakinje.

O neadekvatnom tretiranju problema seksualnog nasilja u Indiji počelo se žestoko raspravljati 2012. godine, nakon grupnog silovanja i ubojstva studentice Jyoti Singh Pandey u delhijskom autobusu. Taj je slučaj rezultirao ogromnim organiziranim prosvjedima koji su pak doveli do promjena u zakonima o silovanjima.

Iako u Indiji postoji smrtna kazna, u prošlom su desetljeću zabilježena samo tri takva slučaja. Četvorica muškaraca koja su optužena za silovanje i ubojstvo Jyoti Singh Pandey osuđena su na smrtnu kaznu, ali ona još nije provedena. Sudac koji je vodio njihov slučaj kazao je kako on spada u 'najrjeđu od najrjeđih kategorija' koje opravdavaju smrtnu kaznu u Indiji.

Najčešći oblik izvođenja smrtne kazne u Indiji je vješanje. Muškarac koji je optužen za financiranje smrtonosnih bombardiranja u Mumbaiju 1993. godine, posljednja je osoba koja je pogubljena u Indiji, i to 2015. godine. [E.H.] bbc...

Suđenje Cosbyju bio je prvi istaknuti slučaj seksualnog napada u okviru pokreta #MeToo, stofa mnogi ovu presudu smatraju prekretnicom zbog koje će porotnici ubuduće davati veću težinu glasovima tužiteljica.

Nacionalna organizacija za žene (NWO) presudu je opisala kao "upozorenje seksualnim predatorima posvuda." Rose McGowan, jedna od brojnih žena koje su optužile Harveyja Weinsteina za napad, na Twitter je zahvalila sucu i društvu "što se konačno probudilo."

Gloria Allred, odvjetnica koja je zastupala nekoliko Cosbyjevih žrtava, pozdravila je presudu kao važan korak naprijed. "Na kraju priče, ovim ženama se konačno povjerovalo," rekla je Allred ispred sudnice.

Osamdesetogodišnjeg Cosbyja sada očekuje maksimalna zatvorska kazna u trajanju od 30 godina, koja će biti izrečena u roku od 90 dana. New York Times...

Lawyer Gloria Allred standing with Cosby accusers after guilty verdict read. She says she’s “the happiest I have been.” pic.twitter.com/C4QQBWNc8z

— Bobby Allyn (@BobbyAllyn) April 26, 2018

Rođena je 27. travnja 1759. godine u londonskoj četvrti Spitalfields, kao drugo od sedmero djece Elizabeth Dixon i Edwarda Johna Wollstonecrafta, a njezino je rano djetinjstvo bilo obilježeno relativno lagodnim životom zbog značajne ostavštine koju je obitelj naslijedila. Situacija se promijenila kada su očeva loša ulaganja i česte selidbe ubrzo doveli do financijskih teškoća, zbog kojih je jedino Maryjin brat Edward uspio dobiti formalno obrazovanje.

Kao mladoj devetnaestogodišnjoj djevojci iz siromašne obitelji, Mary nije preostalo ništa drugo nego prihvatiti poziciju pratiteljice jedne bogate udovice iz Batha, ali se 1780. godine vratila kući kako bi se mogla brinuti za teško bolesnu majku, nakon čije se smrti, vjerojatno i zbog očeva nasilnog ponašanja, uselila kod obitelji svoje najbolje prijateljice Fanny Blood. Njihovo je prijateljstvo obilježilo važan dio njezine mladosti, a dvije su djevojke osnovale malenu školu u Newington Greenu, zajedno s Maryjinim sestrama Everinom i Elizom, kojoj je Mary pomogla da pobjegne od svojeg muža i djeteta zbog toga što je vjerojatno patila od postporođajne depresije.

Najbolje su prijateljice 1785. godine čak putovale i u Portugal, gdje se trudna Fanny nakon udaje preselila zbog lošeg zdravlja, da bi nedugo potom umrla poslije rođenja djeteta, a cijelo je to iskustvo inspiriralo Maryjino prvo književno djelo Mary: A Fiction (1788.).

Nesretno razdoblje, međutim, nastavilo se i nakon njezina povratka u Englesku, kada je shvatila kako je njihova škola propala, zbog čega je bila prisiljena prihvatiti joj inače mrski posao guvernante u bogatoj irskoj obitelji Kingsborough, a financijski joj je pomogao i londonski izdavač i prodavač knjiga Joseph Johnson tako što je objavio njezin pedagoški tekst Thoughts on the Education of Daughters (1787.).

Namijenjena majkama, učiteljicama i mladim ženama, ova je knjiga bila prepuna savjeta koji su pokrivali najraznolikije teme, pri tome stavljajući najveći naglasak na važnost razuma i poticanja analitičkog načina razmišljanja u odgoju djevojaka, što je provodna nit koja će se kasnije javiti i u njenom najpoznatijem djelu Obrana ženskih prava.

 "Najsavršenije obrazovanje, po mojem mišljenju, je ona vježba razumijevanja koja je najbolje izračunata kako bi ojačala tijelo i oblikovala srce. Ili, drugim riječima, kako bi omogućila pojedincu zadobivanje onih vrlina koje će ga učiniti neovisnim. U stvari, farsa je nazvati neko biće čestitim ako njegove vrline ne proizlaze iz korištenja vlastitog razuma. Ovo je bio Rousseaov savjet što se tiče muškaraca: ja ga proširujem na žene".

Frustrirana slabim mogućnostima za siromašne, ali obrazovane žene koje su prisiljene raditi za bogataše, Mary je donijela radikalnu odluku i odlučila napustiti guvernantsku službu te se preseliti natrag u London i uzdržavati samo kao autorica, što je tada uspijevalo tek nekolicini žena. U tome joj je pomogao Joseph Johnson za čiji je časopis pisala, uz to što je prevodila knjige s francuskog i njemačkog, a zahvaljujući njemu i večerama koje je organizirao uspjela je upoznati i brojne tadašnje intelektualce, između ostalog i političkog filozofa Williama Godwina, koji joj je kasnije postao mužem.

U to je vrijeme Francuska bila zahvaćena revolucionarnim zbivanjima, a Mary je kao odgovor na konzervativnu kritiku francuske revolucije irskog filozofa Edmunda Burkea napisala pamflet Vindication of the Rights of Men (1790.), koji ju je etablirao kao političku spisateljicu, dok je važnu tezu o tome da se ljudska prava trebaju zadobiti zato što je to pravedno i razumno, a ne na temelju tradicije, nastavila razvijati i dvije godine kasnije u značajnom tekstu Obrana ženskih prava (1792.), smatranim jednim od najranijih radova feminističke filozofije. 

Njezin je zahtjev bio da se ženama omogući obrazovanje kako bi se preobraženjem u racionalna i neovisna ljudska bića mogle u potpunosti ostvariti.

Zbog toga je kritizirala različite, za žene ograničavajuće obrazovne teorije i prakse, primarno Rousseauov traktat Émile, i predlagala nužne promjene koje bi ženama pružile mogućnost zadobivanja vještina, znanja te građanskih i političkih prava, zahvaljujući kojima ne bi trebale financijski ovisiti o drugima već bi mogle same sebe reprezentirati u društvu. Nastao krajem 18. stoljeća, kada su u razdoblju prosvjetiteljske misli i propitivanja autoriteta bujale rasprave o pravima muškaraca, tekst Mary Wollstonecraft važan je upravo zato što je i ženama pridao snažan glas u povijesti političke emancipacije.      

 "Ne želim da one [žene] imaju moć nad muškarcima; već nad sobom".

Na kraju je i sama 1792. godine pobjegla u revolucionarni Pariz, gdje se pridružila skupini britanskih iseljenika i intelektualaca, a tada je upoznala američkog privrednika Gilberta Imlayja, s kojim je imala prvu kći Fanny. Ubrzo je Francuska ipak postala previše opasna za život zbog čega se Mary vratila u London, ali se u isto vrijeme raspala i njezina veza s Imlayjem, što ju je toliko pogodilo da je pokušala počiniti samoubojstvo. Za njega je čak i sama otišla na poslovno putovanje u Skandinaviju, gdje su nastala Letters Written During a Short Residence in Sweden, Norway and Denmark (1796.), važna za putopisnu književnost i romantičarski pokret zbog načina na koji se prikazala kao nesretna žena koja luta uzvišenom prirodom. Taj se pokušaj da spasi njihovu vezu na kraju ipak pokazao bezuspješnim, zbog čega se još jednom pokušala ubiti skakanjem u Temzu, da bi na kraju bila spašena.

Postupno se ipak oporavila i vratila pisanju, a s vremenom se opet priključila kružocima Josepha Johnsona, kada je počela njezina veza te na kraju i brak s Williamom Godwinom, koji je kratko trajao jer je nakon rođenja druge kćeri, danas poznate romantičarske spisateljice Mary Shelley, umrla od sepse. Nedovršenim je ostao roman na kojem je radila u to vrijeme Maria: or, The Wrongs of Woman (1798.), o ženi koju muž zatoči u umobolnicu, često smatran fikcionalnim nastavkom Obrane, ali i njezinim najradikalnijim tekstom, djelomično i zbog teme slavljenja ženske seksualnosti.

Godwin ga je nakon njezine smrti objavio zajedno s memoarima u kojima je iznio ono što je smatrao iskrenim prikazom svoje voljene supruge, ali je u biti istovremeno razotkrio sve njezine ljubavne veze, nezakonito dijete i pokušaje samoubojstva, što je skandaliziralo tadašnju javnost, a njezina je reputacija bila uništena stoljećima.

Obnova njezina nasljeđa započela je tek pojavom sufražetskog pokreta u Velikoj Britaniji krajem 19. stoljeća, a nakon što je 1884. godine američka spisateljica  Elizabeth Robins Pennell napisala njezinu biografiju, uslijedila su ponovna tiskanja njezinih tekstova te postupna rehabilitacija unutar dvadesetostoljetnog feminizma, kada su je prihvatile autorice poput Virginije Woolf i Emme Goldman.

Njezini su život i rad dobili još veći značaj 1960-ih i 70-ih godina za vrijeme drugog vala feminizma, a do danas su zadržali važno mjesto u okviru feminističke misli kao još uvijek relevantni iskazi prosvjetiteljske intelektualke o društvenim promjenama koje se trebaju dogoditi kako bi žene ostvarile ravnopravnost i sreću u javnoj te privatnoj sferi.

"Pravda, a ne milosrđe, je ono što nedostaje u svijetu".

Tijekom tog razdoblja studiranja, srela je Martina Luthera Kinga Jr., mladog studenta teologije. Vjenčanje se dogodilo 1953. godine, a ona je iz obreda izbacila riječ obey i time naglasila da će muža poštovati, no ne nužno i slušati. Nakon završetka Corettina školovanja, u rujnu 1954. preselili u Montgomery, Alabama. Prvo dijete, Yolanda, došla je na svijet 1955., a nakon nje, obitelj je proširena i trima novim članovima: Martinom Lutherom III, Dexterom i Bernice.

Karijera

Sljedećih nekoliko godina Coretta King provela je kao punopravni partner u suprugovom poslu, putujući, sudjelujući u marševima, održavajući govore kada on nije bio u mogućnosti. No, također je dala i svoj osobni doprinos: prvo kao izaslanica organizacije Women's Strike for Peace na konferenciji u Genevi 1962., a zatim i organizirajući tzv. "freedom concerts," na kojima je pjevala, čitala poeziju, održavala radionice i poučavala povijest ljudskih prava.

^{Coretta Scott King 1977. godine na Nacionalnoj konferenciji žena}

Nakon ubojstva njezina supruga u Memphisu, Tennessee 1968., Coretta King odlučila je još čvršće i ustrajnije nastaviti njegovu borbu za socijalnom pravdom. "I'm more determined than ever that my husband's dream will become a reality."

Samo četiri dana nakon njegove smrti vodila je marš od 500 tisuća ljudi kroz ulice Memphisa i za manje od godine zauzela je njegovo mjesto u Maršu siromašnih u Washingtonu.

Godišnja nagrada Američkog knjižničarskog društva za afroameričke autore i ilustratore knjiga za djecu i mlade u njenu je čast dobila i svoj novi naziv "Coretta Scott King's Author and Illustrator Awards".

Tijekom godina, King je naporno radila kako bi ostvarila svoja tri cilja: osnutak Martin Luther King Jr. Centra kao živuće uspomene na njegova djela, uspostavljanje datuma njegova rođenja kao nacionalnog praznika u Sjedinjenim Državama i ustanak protiv nepravde, čineći pritom sve što je mogla kako bi ostvarila Martinov san o poštenom i jednakom društvu. Godine 1983. izdala je knjigu izreka "The Words of Martin Luther King Jr.", a 1969. i memoare "My Life with Martin Luther King, Jr."

{vimeo}236730225{/vimeo}

Ova pomalo generična biografija mlade pjesnike neće vam otkriti neke od najvažnijih žarišnih točaka njene poetike, za takvo što valja uzeti u ruke njezinu nedavno objavljenu knjigu Početne koordinate. U svojim ukoričenim, ali i još neobjavljenim pjesmama Herceg progovara o ženskom iskustvu i odrastanju žena u ruralnoj sredini, ali i životima povijesnih osoba – žena koje su obilježile svijet znanosti i mitologije.  Odabirom tema, ali i njihovom formalnom obradom Herceg se potvrđuje dijelom regionalnog kruga autorica koje pišu poeziju i prozu inspiriranu feminizmom i ženskom egzistencijom u povijesti i suvremenosti.

U svojoj debitantskoj knjizi „Početne koordinate“ posvetila si se motivima i temama života na selu, prirodnih ciklusa smrti i propadanja, praznovjerja, naslijeđa i neumitnosti prirode. O svojem djetinjstvu i odrastanju uspjela si napisati knjigu koja vješto zaobilazi opća mjesta i stilski instrumentarij na koji smo kod sličnih tema navikli.  Koliko je tu bila riječ o svjesnom zaobilaženju tradicije i pročitanog?

Mislim da sam bila još u pjesničkim povojima kad se ta zbirka počela formirati i da su pjesme nastajale više intuitivno, barem kada su se formirali prvi ciklusi. Kada sam počela ponovno pisati, bilo mi je prirodno da ostanem u sigurnom okruženju šume, sela, tom izoliranom svijetu. S druge strane, djetinjstvo je skladištilo u sebe kroz godine izbjeglištva, a kasnije i izolacije na selu ( bili smo jedno vrijeme jedini povratnici nakon rata u zaseocu na vrh brda koje je okruženo šumom) puno slojeva koje dijete ne može razumjeti dok prolazi kroz njih, ali je, barem u mom slučaju, poezija prokopala sva ta tvrda mjesta. Kad kažem intuitivno, mislim na to da nisam promišljala o poetici kojom pišem nego se ona sama nametnula, kao i rješenja pjesama. Kad sam od početnih ciklusa odlučila graditi neku veću cjelinu, pojavio se i jasniji osjećaj za stil pisanja. Zbirka je usko vezana za moje podrijetlo i cijeli koncept ravijen je kroz etape odrastanja pa sam trebala poetiku koja će u potpunosti biti vezana za seoske motive i prirodu, a s druge strane htjela sam pustiti i dječji glas koji promatra promjene i na toj perspektivi svojstven način doživljava smrt koja je stalna i nezaobilazna, a pri tome ne ući u patetiku  što se često događa kod takve tematike. Nisam puno razmišljala o tome zaobilazim li pritom tradiciju, već sam se orijentirala isključivo na viziju koju sam sama imala. Ali da sam samu zbirku puno promišljala i radila na njoj na svim mogućim razinama, to jesam. Mislim da je poezija rad i upornost, ne samo inspiracija.

„Smrt kojom hranimo druge/ponekad se nehotice/vrati i u nas..“, završni su stihovi iz pjesme „Zečje smrti“. Knjiga je koncipirana u cikluse koji koncentrirani oko smrti, a nose naslove po životinjama: zmijske, ptičje, mačje i zečje smrti povezane su s podrijetlom, bijegom, izbjeglištvom i povratkom. Što te vodilo takvoj strukturi?

U prirodi je sve prekrasno umreženo i sinkronizirano (doduše, s obzirom na našu nebrigu za prirodu i nasilje prema istoj -pitanje je koliko će dugo to tako biti), ciklusi su mehanizam prirode, tako i sama smrt koju mi ljudi često doživljavamo kao nešto što nije dijelom prirodnih promjena. Teško se nosimo s gubicima, a kad to kažem govorim iz vlastitog iskustva jer mi je zapravo dugo trebalo da prihvatim tu jednu konačnu točku kao dio nekog većeg kruga koji u prirodi znači samo stanu promjenu i izmjenu tvari i energije. Kada sam pisala zbirku, htjela sam joj dati dimenziju te spoznaje, da je smrt stalna i velika, ali nije kočnica, već dio kotača. Tako su zapravo ciklusi dobili imena po smrtima malih životinja koje su jednako velike smrti kao i naše, ljudske, ili su naše smrti jednako male, u toj krajnjoj točki zapravo nema veličine. Vezanje s podrijetlom, bijegom, izbjeglištvom i povratkom javilo se iz potrebe da cijelu zbirku zapravo složim kronološki prateći etape odrastanja, ali i neke seoske povijesti, od početnih priča o podrijetlu, seoskih mitova i priča, povezanosti s praznovjerjem do neke slutnje snažne promjene koja je zapravo početak rata koji onda u taj svijet unosi nepopravljivo oštećenje i nužan je bijeg. Prirodno dođu i izbjeglištvo, pjesme koje opisuju jedno ogoljeno i usamljeno prisilno micanje u drugi, otuđeni svijet, te povratak u narušenu prirodu i na kraju, konačnu prevlast smrti na neki način. Smrt je tu vezana i za odumiranje sela koje je postalo sveprisutno i pokušala sam čak u ciklusima jasno pokazati živost i običaje prije rata, a onda određenu ogoljenost i samoću pri povratku u to isto selo.

Tko je i na koji način (uz tebe samu) najviše pomogao uredjivanju ove knjige i brušenju rukopisa koji na nagrađen Goranovom nagradom za mlade pjesnike?

Sam rukopis nastajao je isključivo samostalno, kuhao se i slagao, bez vanjskih utjecaja ili intervencija. Čak sam ta dva mjeseca prije roka za natječaj bila zbilja dosta izolirana i svo slobodno vrijeme posvećena tome. Jako mi je bilo bitno da ono što osjetim da trebam napisati bude unutra i da sve budu strukturirano kako sam zamislila. Mislim da su rukopisi nešto jako intimno i da je za autora bitno da može sam sastaviti rukopis i biti zadovoljan s njim jer je i to dio procesa samoga pisanja.  

Nekoliko ljudi od povjerenja je pročitao što sam napisala i kad sam poslala rukopis, nastavaila sam raditi na njemu bez obzira da li ću dobiti nagradu ili ne. Prije roka za Goranovo sam završila u bolnici s prijevremenim trudovima na tjedan dana pa neke pjesme nisam stigla napisati, neke stvari očistiti itd. Nakon predaje rukopisa i dobivanja nagrade samo sam nastavila dalje raditi. Sjećam se da sam u ljetnim vrućinama čitala Tomasa Tranströmera jer sam trebala završiti neku pjesmu koja tematizira lov na lisice u snijegu, primjerice. Puno je oko uređivanja samih pjesama kasnije pomogao moj partner Matija (slušajte The Marshmallow Notebooks) koji je jako pedantan što se tiče izraza i često me znao upozoriti da sam se krivo ili netočno izrazila ili je nešto bilo redudantno. Uredniku sam se javila tek kada sam znala da je sve što ja mogu odraditi odrađeno. On je kasnije imao nekoliko prijedloga, neke sam prihvatila, neke ne, a ona sam čak i nakon toga išla još jednom u detaljno analiziranje rukopisa, riječ po riječ, sintagmu po sintagmu itd.  Kod moje sulude analize od velike pomoći mi je bio Ivan Šamija koji je trpio moje stalne upite da li je ova riječ ipak bolja, ili redoslijed istih.

Možda je kod mene sretna okolnost da zapravo to zbilja nije rukopis koji je trebao puno intervencija na strukturnoj razini niti su pjesme trebale drugačija rješenje, a i ako me nešto mučilo, ja sam jasno znala detektirati što je to, ali mislim da je često problem u našoj produkciji što urednik ne napravi posao koji bi trebao. Često se događa da su knjige mogle biti znatno bolje uz samo neke intervencije ili pedantnije čitanje urednika. Mislim da je to problem o kojem se malo priča jer se očekuje (valjda) da svaki autor mora biti urednik sam sebi. Naravno, to je nekad moguće, ali nekad je autoru teško izaći iz vlastitog teksta. Na kraju krajeva, svi drugačije funkcioniramo.

{youtube}KqRyCqLOLQ8{/youtube}

Prvotisak i odjeci na njega još su svježi, a odmah potom (ili nekako u isto vrijeme) dobila si nagradu „Na vrh jezika“ za novi rukopis. Prema pjesmama koje su već objavljivane na internetu zaključujem da si u novom rukopisu posve promijenila motivsko-tematski sklop, ali i jezik i stil.  Takav prijelaz iz rukopisa u rukopis (k tome još i na početku autorskog puta) je iznimno rijedak. Što te je motiviralo na takvu promjenu pjesničke strategije: od sažete i intimističke poezije fokusirane na koordinate odrastanja do narativnije poezije ispunjene gustom metaforikom i usmjerene na kolektivnije/opće teme majčinstva, žena znanstvenica i njihovih marginaliziranih pozicija? Zašto su ti BAŠ TE žene važne?

Poezija je živi organizam i meni se kao nekom tko može komunicirati s tim bićem čini da ona često zahtjeva i drugi jezik za drugu priču. Kad sam pisala Koordinate, imala sam osjećaj da one, zato što su intimne moraju biti napisane strožim jezikom i jednom čišćom, jednostavnijom poetikom. Nakon Koordinata, imala sam snažnu potrebu pisati o ženama, ući u osjetljivo područje tema kao što su majčinstvo, nasilje ili diskriminacija, ali sam isto tako osjetila da to mora biti napisano na jedan drugi način i da mi je potreban zanačajn odmak od prve zbirke. Metaforika i gustoća izraza ovdje se nametnula sama jer taj ženski svijet je gusto tkanje, o kojoj god priči da se radi. Meni su znanstvenice važne zbog rušenja stereotipa i borbe za vlastite pozicije u poljima u kojima su djelovale. Svaka od njih prolazila je kroz oluje predrasuda od strane muškaraca, često bivala ismijavana, a na kraju i zaboravljena i marginalizirana, a ipak je ostavila nešto toliko bitno i trajno iza sebe. Mislim da su takve borbe najdivnije moguće priče za mlade žene i za osvještavanje bitnosti feminizma.

Također, tu je majčinstvo koje nosi mnogo teških koliko i divnih trenutaka, ali o težini se često ne priča jer se očekuje da majka mora biti zadovoljna i sretna jer je majka. Takva situacija i očekivanja ne postoji kod primjerice očinstva. Mislim da je bitno da se krene malo zdravije gledati na sve to i da se osvjesti da žena nije samo inkubator za potomstvo, nego biće koje i dalje ima vlastite potrebe nakon što je postalo majka jer majčinstvo ne briše identitet žene koliko god bi možda neke regresivne struje željele da je tako.

U potrazi za posvećenim i radoznalim čitateljima, ne libiš se nove pjesme napučiti likovima znanstvenica (matematičarki, fizičarki), ali mitološkim ženama. Kazala si već kako ti je namjera da čitatelje pridobiješ za učenje i otkrivanje znanosti. Za dobro razumijevanje tvog novog materijala potreban je dodatan angažman i visoka koncentracija. Jesi li svjesna da je to put ka uskom krugu čitatelja?

Mitske žene su zapravo akterice koje su prolazile dosta nasilja od strane muškaraca, a to nasilje se smatralo prihvaćenim i normalnim i tu je jedan od začetaka svjetonazora da je nasilje nešto što se može opravdati. Čitatelj mora ponekad biti i angažiran, kao što pjesnik ne smije biti lijen i navikao na svoje plodne obrađene pjesničke njive; potrebno je probati preorati nešto novo zaraslo kuda se nije kročilo, koliko zbog izbjegavanja dosade toliko i zbog rasta vlastitog pisanja. Možda se čini da je takve pjesme teže čitati, ali ih jednako tako nije niti lako pisati jer zahtjevaju puno vremena za istraživanje, a onda i komponiranje priče u neku pjesničku strukturu. U tim pjesmama često pokušavam pustiti suptilno detalje biografije, ne ih otkrivati kao priču, neku vrstu tragova puštam za čitatelja i mislim da čitanje može biti potpuno tek ako se pročita barem nešto o toj osobi. Naravno, tu zbilja postoji rizik da će čitatelji okrenuti očima i šmugnuti u neku drugu, pitomiju zbirku, ali mu se možda i npr. probudi inters za nuklearnu fiziku i sazna nešto o fuziji pa nekako mislim da je taj rizik isplativ.

Domaći i regionalni pjesnici sve su politički pismeniji, vidi se to prema većem broju pjesničkih knjiga koje komuniciraju s temama radničke povijesti i sadašnjosti, feminizma i ženske povijesti, reproduktivnih prava i majčinstva... Kako si ti postajala svjesna ovih tema i svoje potrebe da o njima pišeš?

Mislim da je politička pismenost danas svakako nužna, kao i društveni angažman u bilo kojem obliku. Kod mene je ta svjesnost bila prisutna dugo, ne mogu točno detektriati kada je točno razvijena. Samo su se oblici angažmana mjenjali. Prije sam bila dosta aktivna u popularizaciji znanosti pa sam se kroz nju pokušavala angažirati i u kontekstu razvijanja interesa za znanost kod djevojčica i općenito edukaciji o znanstvenim otkrićima žena. U zadnjih nekoliko godina sam više orijentirana na pisanje i trenutno na majčinstvo pa su neke aktivnosti na pauzi, ali potreba da nešto kažem je ostala pa mislim da je tako došlo i do pisanja o tome. Naravno, tome je sigurno pogodovala i pojava ovog srednjovjekovnog mraka koji svako malo odnekud nasrne na prava žena i ostalih manjinskih skupina.

Danas se maršira i glasno traži ukidanje ženskih reproduktivnih i različitih drugih prava, dolazi do nekih čudnih pomaka u shvaćanjima normalnog pa se može osjetiti da društvo čak otvoreno počinje promicati ideje koje su zapravo povijesna sramota (ustaštvo, primjerice). Mislim da je bitno na bilo koji način doprinijeti borbi protiv toga, bilo na razini naših vlastith mikrokozmosa koje dijelimo s bliskim ljudima, na nekom većem planu, ili poezijom.

Čime si u kontekstu rada na tom rukopisu trenutno zaokupljena?

Trenutno pokušavam dati određen okvir tom rukopisu. Kao fizičarka, valjda patim na složene strukture. Stalno tražim i nove motive u kontekstu ženskog iskustva, istražujem mitologiju, statistike, ali i bajke u kojima se nalaze mnogi izvori stereotipnih priča. Uvijek je tu princ spasitelj, muškarac ex machina i za nove naraštaje djevojčica te bajke više nisu prihvatljive. Ja želim da mojoj kćeri budu uzori Emmy Noether ili Vera Rubin i da od malena sluša priče o ženama koje su same izborile svoje mjesto, a ne čekale intervenciju muškarca. U tom kontekstu pokušavam više povezivati pjesme i motive, izaći izvan rukopisa kako bih vidjela sliku izdaleka. Što će na kraju od toga svega biti, vidjet ćemo. Zapravo se jako veselim slaganju cjeline, kao i kod prve zbirke. To je jedan iscrpljujuć, ali divan posao.

Ove pjesme su mi teške za pisanje kao što su bile i one iz Koordinata, samo na drugačiji način. Poezija u kojoj se unosi intimno uvijek je je iscrpljujuća, tim više ako se pokušava izbjeći patetika koja često kod intimne poetike zna probiti kao vlaga. Ovdje je izazovno set biografskih podataka pretvoriti u pjesmu, ali ne otkriti previše. Mislim da poezija mora biti kanal koji pomaže da čitatelj dođe do pjesnika i obrnuto, a ovdje bih voljela da napravimo trokut i da se taj kanal prokopa i do treće osobe. Izazovno je i ono što si spomenula, ne otjerati čitetelja odmah u startu jer se mora previše potruditi za čitanje.

Tvoj kolega i prijatelj Ivan Šamija nedavno je na tribini „Poezija na živo“ ispravno detektirao kako je u tvojem obraćanju ženama znanstvenicama vidljiv izrazit emocionalni naboj i određen stupanj identifikacije s njihovim intimnim povijestima koje u tim stihovima konstruiraš. Dokaz je to univerzalnosti iskustva patrijarhalne i društvene opresije koja (primjerice) studenticu fizike iz Petrinje povezuje s nekom matematičarkom iz viktorijanskog doba?

Ma nazovimo me pravim imenom, seljanka fizičarka jer nisam ni iz Petrinje, nego s brda usred šume.

Samim time, trebalo je prvo pobjeći iz šume do civilizacije, maknuti se uloge koja se onda sama po sebi nameće, a to je da se probam udati što prije i roditi, po mogućnosti da uz to stalno radim u polju, pa onda usput rodim pa nastavim kopati, i tako rodim barem petero djece. Naravno, sada karikiram, ali nažalost, istina i nije tako daleko, mada je vrijeme navodno puno ljepše za žene koje žele postati fizičarke ili pjesnikinje. No, realno, sve to ovisi i o socio-ekonomskim uvjetima i dovoljno je pokušati naći podatke o tome koliki broj seoskih djevojaka upisuje fakultet i koliko siromašnih djevojaka upisuje fakultet. Vjerojatno bi zanimljivo bilo vidjeti i koliko ih završava. Ja sam još uvijek u toj studentskoj fazi (trenutno doduše pauziram zbog porodiljnih), ali jako je izazovno bilo studirati fiziku koja ipak zahtijeva dosta truda i vremena i pritom raditi i podmirivati troškove života. Dolazim iz siromašne seoske obitelji koja je često živjela, kako se popularno kaže, "na socijali" pa se podrazumijevalo i da se moram snaći sama nakon srednje škole ukoliko želim studirati jer mi obitelj nije mogla pružiti financijsku podršku. Vjerojatno će sve skupa biti i još izazovnije uz majčinstvo. Mnoge od tih marginaliziranih žena u znanosti su mi bliske jer se i sama borim da unatoč svemu tome dođem do znanja i obrazovanja. Malo će djevojčica s brda, nažalost, uopće doći do toga da se stigne zainteresirati za fiziku ili književnost.

Film je za Deren bio medij kojim se uvijek iznova proizvode iskustva. Koristeći osebujnu montažnu tehniku u svojim je kratkim crno-bijelim filmovima  prozvodila neprestano kretanje kroz diskontinuran prostor; napuštajući dobro uređenu kategoriju fizičkog vremena i prostora, pretvarala je svoju viziju u 'struju svijesti'.

Pionirka eksperimentalnog filma i zagovornica nezavisne produkcije rođena je kao Eleanora Derenkowski u Kijevu 1917. godine. Bježeći pred antisemitskim pogromima i kaosom II. svjetskog rata, obitelj Derenkowski imigrirala je u SAD. Kao studentica novinarstva i političkih znanosti, u tridesetim godinama 20. st., Deren se uključila u antifašistički i antiratni pokret gdje je upoznala svog prvog supruga Gregory Bardackea, od kojeg se 1939. godine, nakon što je magistirala englesku književnost, razvela.

Postavši osobna asistentica Katherine Dunham, plesačice, koreografkinje i antropologinje koja je proučavala afro-karipsku kulturu, počela je istraživati  isprepletenost odnosa između plesa, rituala, ikonografije. Tijekom plesačke turneje po SAD-u upoznala je svog drugog supruga Alexandera Hammida.

Film Meshes of the Afternoon (1943.) obilježio je lik i djelo Maye Deren učinio je ikonom avangardnog filma američke kinematografije. Snimljen u 12 dana, za nekoliko stotina dolara 16mm Bolex kamerom, film predstavlja kružni dreamscape u kojem su glavni glumci Deren i Hammid. Poigravanje sjenom i svjetlom, ponavljanje kadrova i kratki rezovi dinamiziraju napetu atmosferu ovog četrnaestominutnog filma.

Ovo je ujedno i prvi narativni film u kojem je subjekt žena koja istražuje svoju podsvijest. Radikalnim, ali elegantnim filmskim jezikom govori o odnosu mušarca i žene ili, jezikom Laure Mulvey, žena je 'slika' (u ovom slučaju 'slika' koja zrcali identitet onog tko gleda u nju), a muškarac je onaj koji gleda.

Za ovu poetsku žensku introspekciju Deren je dobila Grand Prix nagradu u Cannes-u 1946. godine. Originalno nijemom filmu, njezin treći suprug Teiji Ito dodaje zvuk, spajajući klasične japanske instrumente s modernom eksperimentalnom glazbom.

^{Scena iz filma "Meshes of the Afternoon"}

Po završetku filma Deren i Hammid sele u New York. U stanu koji je istovremeno studio, ured i filmski set okupljali su se Dylan Thomas, Anais Nin, Salvador i Gala Dali, Ralph Ellison, John Cage i mnogi drugi. Uslijedio je film At Land (1944.) koji analizira skrivenu dinamiku vanjskog svijeta i ženski identitet u fizičkom okruženju.

Za Study in Choreography for Camera (1945.), Deren je 1965. godine rekla kako je "ples toliko povezan s kamerom da ne može biti 'izveden' nigdje osim u ovom filmu." Ovaj film smatra se pretečom filmova o plesu (filmdances).

Ritual in Transfigured Time (1946) je posljednji film u kojem se Deren pojavljuje. Žena (Maya) je ovom filmu trostruki doppelganger (mlada žena, žena crne boje kože, žena koja stari). Lica koja se susreću u mnoštvu jednog party-ja postaju likovi uigranih kretnji. Njihovi uvježbani dodiri ponavljaju se, a ženska potraga za identitetom postaje izrazito stilizirana. Dijalektičkim plesom, Deren kao da upućuje da se istina može pronaći između ponavljanja, usporavanja i zamrzavanja kadrova i fotografskog negativa.

U filmu se pojavljuju plesači Rita Christiani i Frank Westbrook i kniževnica Anais Nin. Po završetku filma, Nin je prigovorila Deren kako ju je autorica u filmu učinila ozbiljnom i starom (upotrebom osvjetljenja). Deren je argumentirala svoj čin nastojanjem da portretira svijet u neprestanoj mjeni, no Nin joj to nikad nije oprostila i to ih je zauvijek udaljilo.  Prema Durant, Anais Nin je u svojem dnevniku u svibnju 1946. zapisala:

"Mi joj (Deren) dajemo svoje vrijeme, svoju energiju i novac...Vjerujemo u nju kao filmašicu, ali počinjemo misliti da ona nije ljudsko biće. Bili smo opijeni njome, dominirala je nama, nismo znali kako da je se oslobodimo.“

Iste te godine Deren je postala prva žena i prva filmašica dobitnica nagrade Guggenheimove Zaklade za „kreativni rad na području kinematografije“, osnovala fondaciju The Creative Film Foundation i objavila knjigu An Anagram of Ideas on Art, Form and Film.

U filmu Meditation on Violence (1948) nedostaje dinamike i mobilnosti koje inače očekujemo, a razlika između nasilja i ljepote je vrlo nejasna. Sjene na zidu iza performera  Chao Li Chi-a uvećavaju njegove kretanje. Deren eksperimentira s vremenom, vraćajući film unatrag i stvarajući loop.

^{Scena iz filma "The Very Eye of Night"} 

Zbog straha da će u filmu Divine Horsemen: The Living Gods of Haiti snimke stanja 'opsjednutosti' za vrijeme plesa biti krivo shvaćene, 1953. godine napisala je knjigu pod istim nazivom. U toj etnografskoj dokumentaristici Haitija bila je uronjenu u kulturu i tako je izbjegla izvanjski, kolonijalni pogled. Film je objavljen posthumno, a producirao ga je Teiji Ito i njegova supruga Cherel Winett Ito.

U filmu The Very Eye of Night (1952-59), koji je nastao u suradnji sa Metropolitan Opera Ballet Schoolkamera, plesači se kreću u fotografskom negativu kao da gravitacija ne postoji. Istraživanje fizičkog prostora 'onih koji hodaju u snu' nastao je na tragu Meshes of the afternoon. Oslobođeni horizontalne i vertikalne osi i gravitacijskog polja pokreti plesača i kamera postaju 'četvrta dimenzija'.

Njezin film Mashes of the Afternoon postao je manifest kojim je dovela u pitanje strukturu filma kao medija i istaknula razliku između muških i ženskih autora/ica u načinu prikazivanje roda, ženskosti, senzualnosti i identiteta.

 „Ovaj film govori o unutrašnjem iskustvu individue. Ne bilježi neki događaj o kojem može svjedočiti neka druga osoba. Subjektivnost kamere omogućava osobi da razvije, interpretira i elaborira naizgled jednostavan i slučajan događaj u osobito emocionalno iskustvo,“ rekla je Deren. 

O Deren su snimljena dva dokumentarna fima, Invocation: Maya Deren (1987.) Jo Ann Kaplan i In the Mirror of Maya Deren (2002), Martine Kudlácek .

Iako je nakon njezine smrti 1961. godine filmografija Deren bila marginalizirana, njezina estetika i etika i danas (p)ostaju meritorno mjesto za nezavisne filmaše. "Ona nam je svima majka“, izjavio je jednom prilikom Stan Brakhage. Kao Jean-Luc Godard i Sergei Eisenstein, Maya Deren je bila teoretičarka i filmašica, a svoje filmove je sama producirala i popularizirala predavajući na sveučilištima.

No, za razliku od ovih znalaca filmske umjetnosti, njezino je teorijsko nasljeđe nedovoljno poznato ili se smatra nejednako važnim, a njezini filmovi rijetko se prikazuju izvan feminističkih filmskih krugova.

U nasljeđe mlađim autorima/icama, od kojih su neki Jonas Mekas, John Cassavetes, Martin Scorsese, Barbara Hammer, Shirley Clarke, Andy Warhol, David Lynch i Cindy Sherman, Deren je ostavila mogućnost drukčijeg izražavanja. Vječna tema ovih autora/ica jest razdvajanje i multiplikacija sebstva i njihovo (p)ostvarenje. Od 1986. godine Američki filmski institut dodjeljuje nagradu Maya Deren nezavisnim filmašima.

Njezin pepeo rasut je po japanskoj planini Fuji, čije ime potječe iz Ainu jezika i znači 'vječni život'.

Između školskih pjesmica i novinarske redakcije dogodio se rat. Djevojke i dječaci iz gimnazije s kojima se družila na Sljemenu svake nedjelje uhapšeni su, streljani ili odvedeni u logore. Tada je odlučeno da Anđelka Martić ide u partizane. Detalji koji zatim slijede zvuče kao isječci iz avanturističkog filma.

U šumi je pronašla i spasila ženu koja se u bijegu od Čerkeza skrila sa svojim novorođenčetom, prešla je sve bosanske planine s nogama zamotanima u kravlju kožu jer nije bilo cipela broj 36, a cijelo to vrijeme je sa sobom nosila knjižicu u kojoj je skupljala inspiraciju za ono što će kasnije postati poznato kao njen književni opus.

Jedno od sjećanja iz rata pretočilo se i u Pirga. Za razliku od dječaka Željka i laneta Pirga kojima je inspiriran, sam roman imao je malo tužniju sudbinu. Iako je uvršten u kanon dječje književnosti i dobio međunarodno priznanje, 90-ih je uklonjen s popisa lektira.

Skupljajući autobiografske mrvice pronašli sam gospođu Martić i pitali ju što ona misli o svemu tome, kako gleda na današnju književnost, ali i kako je to biti ženom u borbi. Objava intervjua je zakazana za Prvi maj, na njen 91. rođendan.

Vaše najpoznatije djelo, Pirgo, dugo je bilo dio osnovnoškolske lektire, da bi zatim početkom 90-ih bilo izbačen bez objašnjenja. Zašto mislite da je došlo do toga?

Na to ni sama nemam odgovor. Pirgo je uvijek dobivao jako lijepe kritike, rekli su mi jednom i da je to najljepša knjiga o djetetu u ratnim okolnostima. U njemu nema ni ubijanja ni krvožednosti, čak je nagrađen Ordenom osmijeha koji Republika Poljska daje onima koji književnošću uljepšavaju djetinjstva diljem svijeta, a preveden je i na esperanto i na kineski.

Zašto je izbačen bi trebalo pitati one koji su ga izbacili. Da li je to zato što je tekovina partizanskog pokreta i Narodnooslobodilačke borbe (dječaka Željka, kao i lane Pirga, upoznala sam tijekom rata), ili je jednostavno reakcija na mene kao autoricu koja sam u zbog svoje politizirane prošlosti u jednom trenutku postala nepoželjna, ne znam. Nitko mi nije rekao, a da pravo kažem, nisam ni pitala.

Mislite li da će političke intervencije u književnost u dogledno vrijeme popustiti te da će se Pirgo ipak vratiti u lektire?

Tješi me to što sam čula da učiteljice mogu same birati što će uvrstiti u lektiru, pa možda neka od njih, poput moje susjede koja je to učinila, uvrsti i Pirga. Pirgo je na tapeti svugdje osim u lektirama. Dobivala sam pisma i pozive učiteljica koje su me pitale zašto ga nema. Zadnje vrijeme sam često po bolnicama gdje mi medicinske sestre, kad vide tko sam, često znaju reći kako im je Pirgo promijenio život.

Na posljednjoj operaciji očiju liječnik mi je naplatio zahvat samo na jednom oku, a za drugo je rekao „to vam je za Pirga“.Politika se ne bi smjela miješati u književnost. Nedavno su me u jednom intervjuu pitali što još želim od života. Ja sam im rekla kako sam ja svoje obavila, te da je sve što želim sreća mojoj obitelji i da djeca ponovno čitaju Pirga.

Za djecu ste počeli pisati na nagovor Grigora Viteza. Da se to nije dogodilo, mislite li da bi se zadržali u drugim žanrovima?

Da nije bilo rata moja književnost definitivno ne bi bila takva kakva jest, barem ne tematikom. Književnost i pisanje sam zavoljela još u osnovnoj školi. Napisala sam tada i svoju prvu pjesmicu koja je objavljena u Jutarnjem listu, a kasnije su mi još neke pjesme objavljene. Bez obzira na to, nikad nisam mislila da ću biti spisateljica, na spisateljstvo sam gledala kao na uzvišeno i nedostižno zanimanje.

Kasnije sam počela raditi kao novinarka u Vjesniku, odakle sam se prebacila u Omladinskog borca, da bi me zatim Grigor zvao da pišem za Pionira. Pitala sam ga kako ću pisati za djecu kada dotad nisam pisala ništa slično. Odgovorio je „ Sve što si dosad pisala mogu čitati i djeca i odrasli, prema tome nastavi kao što si pisala dosad.“ Tada sam napisala svoju prvu priču za djecu o jednom dječaku koji je bio s nama u brigadi - Mali konjovodac.

^{Desanka Maksimović i Anđelka Martić}

Kao sudionica NOB-a ste dosta vremena proveli u ratu. Da li je ideja feminizma bila prisutna među tadašnjim borkinjama i antifašistkinjama?

Tada se o tome nije raspravljalo jer smo tijekom ofenzive stalno bile u pokretu, pa vjerojatno nije bilo ni vremena za te stvari. Ali moram reći da su partizanke bile sasvim ravnopravne s partizanima. Jednako se išlo na stražu, gazilo kroz neprohodna područja, ulazilo u rijeke do prsiju, i općenito išlo svuda gdje su išli i muškarci. To se očitovalo i na višim položajima - bilo je doktorica,komandirki i komesarki četa, komesarki bataljuna...

Mislite da je što se nekih stvari tiče bilo bolje nego danas?

Jako dugo sam izvan svega što se događa danas. Neke stvari su ipak bolje kako mi se čini. Ranije recimo nismo mogli zamisliti da imamo žensku predsjednicu. Sada imamo i puno više znanstvenica, primjer su mi moje vlastite unuke. Ali znam da su žene nažalost i dalje slabije plaćene na nekim poslovima za koje su jednako obrazovane i predane kao i muškarci. Nekad čak i predanije.

Jeste li znali da u Zagrebu od 2007. djeluje Mreža antifašistkinja Zagreba?

Znam da postoje udruge mladih antifašista. Mislim da je dobro da takve stvari djeluju i danas kako se ne bi zaboravilo ono što je bilo. Neke vrijednosti se moraju sačuvati, a ljudi moraju biti upoznati s povijesnim činjenicama. Problem je u tome što se povijest često iskrivljava, neke stvari se dodaju a neke izbacuju.

Mi koji smo sudjelovali u tim događajima polako nestajemo a ovo što se prenosi se u procesu topi i gubi originalni oblik. Bilo je u samom pokretu i puno toga što se danas kritizira i odbacuje - ja u tome nisam sudjelovala niti sam za to znala, kao i mnogi drugi. Treba govoriti istinu kakva god ona bila, a moja istina je ono što je napisano u mojim djelima.

U vašoj autobiografiji sam pročitala kako ste jednom prigodom morali nagovoriti Ivu Andrića da napiše pripovijetku za djecu. Kao autorica dječjih knjiga, kako ocjenjujete Andrićev izlet u žanr?

Gustav Krklec ,Vilko Gliha Selan i ja smo odlučili zamoliti Ivu Andrića da napiše nešto za djecu. Primio nas je kako bi porazgovarali malo o tome. Pitao me istu stvar koju sam ja onda pitala Grigora Viteza, „Kako da napišem nešto za djecu kad nikad nisam tako nešto pisao?“, a ja sam odgovorila „Onog časa kad počneš pisati za djecu postani dijete!“.

To je rezultiralo slikovnicom koju je napravio u Našoj djeci, a koja se zvala Detinjstvo. Inzistirao je da je slikovnica izađem na ekavštini. Pisao je o svom djetinjstvu, a kao što su to mogla čitati i djeca, jednako tako je moglo izaći u časopisu za odrasle. Nije to baš bilo za dijete od 8-10 godina, ali i dalje je bilo izvrsno. Andrić kao Andrić.

Koliku ulogu književnost ima u odgoju djece?

Kao što su meni one medicinske sestre govorile da im je Pirgo promijenio djetinjstvo, tako je meni djetinjstvo promijenila moja učiteljica i moje knjige. Moje djetinjstvo je bilo iznimno siromašno, ali nisam bila nesretno dijete. Da danas se sjećam jabuke ili bombona koje bi dobila od susjede. Ono malo knjiga što bi našla u školskoj knjižnici pomogle bi mi da se izgubim u svom malom svijetu, postala bi na tren Kosjenka, na tren Neva Nevičica. I sretna sam bila, možda sretnija od današnje djece koja većinom imaju hrpu igračaka.

Dijete ne bi trebalo dobiti baš sve što želi. Naravno, i danas ima djece koja nemaju mnogo, ali većina ima više materijalnih stvari nego pažnje. Ne znam koliko današnji pisci idu okolo, ali ja sam u svoje vrijeme putovala po cijeloj Jugoslaviji, od zabitih sela Srbije do Makedonije, te sam vidjela koliko su djeca željna toga da im dođeš i da im pričaš. Znam da neki fenomeni kao što su igrice danas odvlače djecu od čitanja, ali neke stvari bi ih trebalo učiti od malih nogu, a u to spada i čitanje. Ja sam svojoj djeci stavljala knjige u kinderbet. Nekad bi ih podrapali, nekad polizali, ali kad je došlo vrijeme, naučili bi da se knjiga nikad ne uništava.

Imate li neku poruku za mlade književnice?

Ajme, nisam pripremila.

Ma izvucite nešto iz rukava , ne bi vam trebalo biti teško.

U svakom slučaju pišite s poštovanjem prema djetetu. Recimo ja sam pročitala dve tri ove moderne knjige. Tamo u djelu naiđete recimo na djevojčicu koja je bezobrazna prema profesoru ili dječaka koji kaže mami da je glupa. To mi se ne sviđa. Poštujte djecu!

Sretan rođendan!

^{Ilustracija: Tea Stražičić}

Moje silne junakinje često su mi bile i udaljene, ma koliko sam si utvarala da bih mogla biti poput njih ili da već jesam (jer i Lara i ja smo u isto vrijeme furale pletenicu). One su bile utjelovljenja savršenosti, besprijekornosti, čista nadljudska fantazija, poput katoličkih svetaca na onim sličicama. S vremenom su postale, metaforički rečeno, žilet za moju tinejdžersku kožu. Moje tjelesne proporcije nisu odgovarale njihovim, sve više smo se razilazile po pitanju životnih interesa, moj princ-kolonizator nije bio na vidiku (sorry, Pocahontas)… Moji zidovi, a bome i ja, trebali smo nešto novo.

^{Frances Ha, 2012.}

Utjehu, ali i neku vrstu razumijevanja za svoja raspoloženja, ponašanje i kojekakve druge mijene koje su me krenule hvatati dolaskom na faks, pronašla sam na neočekivanom mjestu, u crno-bijelo aranžiranoj šećerlemi od filma – Frances Ha (r. Noah Baumbach, scenarij: Greta Gerwig i Noah Baumbach, 2012.).

Frances je šarmantna, pomalo smotana, duhovita i u svakom smislu živopisna djevojka u kasnim dvadesetima koju muče iste stvari kao i većinu milenijalaca/ki – pronalazak stalnog (i voljenog) posla, stana, ali i spretno žongliranje toga s društvenim životom. Ako volite kultne junakinje poput Amélie ili Madeleine iz Masculin Féminin, ništa vas ne bi trebalo spriječiti da prigrlite pristupačnu Frances, koja je za razliku od prethodno spomenutih klasika lišena velikog misterija, a na putu na kojem se čini potpuno izgubljenom pokazuje da se ipak može izmigoljiti na pravi životni kolosijek. Unatoč pomalo monotonoj crno-bijeloj tehnici kojom je snimljen, film zaokuplja pozornost odličnim glumcima i glumicama, dijalozima i dinamičnim uličnim scenama koje imaju antologijski pečat.

Neke od scena koje želim istaknuti su Francesino trčanje i plesanje ulicama New Yorka uz Bowiejevu Modern love, monolog na večeri kada Frances otkriva što želi od života i scenu koja uključuje moju omiljenu repliku iz filma („I like things that look like mistakes.“).

Velike junakinje malih priča

U Frances Ha su utisnuti motivi, ali i teme koje će Gerwig smjelo i suptilno provući i kroz naredna dva filma – Mistress America (2015.), na kojem ponovo surađuje sa svojim životnim partnerom N. Baumbachom, i Lady Bird (2017.), redateljski prvijenac koji joj je donio nominaciju za Oscara.

Upravo stoga Fernando Andres u svom tekstu Growing up Gerwig: A guide to an unofficial trilogy govori o tzv. neslužbenoj trilogiji koju sačinjavaju spomenuti filmovi:

Trilogija prati put od srednje škole do koledža i života nakon diplomiranja, kontinuitet koji je Gerwig pisala i stvarala obrnutim kronološkim redoslijedom, koji se podudarao s njezinom postupnom tranzicijom van filmskog platna (dok je tek nekoliko scena gdje se ne pojavljuje u Frances Ha, u Mistress America je samo u jednoj polovici, a u Lady Bird se uopće ne pojavljuje). Nadalje, svaki film je nazvan po nadimku protagonistice (…)

Izuzev očite zamjedbe da se sve tri filmske junakinje nalaze na „raskrižju života“ i da filmovi istodobno prate osobni razvoj Gerwig kao umjetnice, postoji i mnogo drugih poveznica između tri filma.

^{Mistress America, 2015.}

U Frances Ha i Mistress America radnja se događa u New Yorku, koji za protagonistice predstavlja svojevrsnu meku snova u kojoj se žele ostvariti te je stoga suprotstavljen učmaloj provinciji koju one napuštaju. Kada Frances (G. Gerwig) ostane bez novca i cimerice, odlazi u Sacramento k svojim roditeljima (op.a. Sacramento je rodni grad G. Gerwig), gdje pronalazi privremeno utočište. U Lady Bird cijela radnja se odvija u Sacramentu, koji glavna junakinja prezire iz dna duše sanjajući New York, budućnost i samostalnost, odcjepljenje od dobro poznate sredine i obitelji, a to se pri kraju filma konačno i ostvaruje kada se topli tonovi kalifornijskog podneblja i statičnost kadrova koji prikazuju jednolična predgrađa zamjenjuju hladnijim, dinamičnijim velegradom.

Ipak, niti za Tracy (Lola Kirke, Mistress America) niti za Lady (Saoirse Ronan), odlazak na fakultet i promjena sredine nisu dovoljni za samoispunjenje. Na nagovor majke Tracy odluči upoznati „buduću polusestru“ Brooke (Greta Gerwig). Brooke silazi sa stuba Times Squarea kao kakvo utjelovljenje entuzijazma i najednom za Tracy New York počinje značiti nešto. Veliki grad nudi junakinjama prostor za kreiranje vlastitog identiteta, bijeg od sigurnosti, neizvjesnost, opreku svemu ono,me što su u svojim rodnim gradovima imale „na pladnju“.

Elementi bildungsromana prisutni su u sva tri filma i mada naslovne junakinje svojim imenima/nadimcima sugeriraju „veliku priču“, ona definitivno izostaje. U kontekstu toga, zbog sveopće razvikanosti Lady Bird, mnogi gledatelji i gledateljice ostale su razočarane nakon gledanja filma. Zašto tolika pompa oko obične tinejdžerice koja ne zna što bi sa sobom?! – slične reakcije gotovo su neizostavne. Možda bismo se pak trebali zapitati zašto takav film dobivamo tek u 2017. godini.

^{Lady Bird, 2017.}

Ironijski prizvuk imena Lady Bird, koji si tinejdžerica Christine sama daje i tim činom obznanjuje da je u tolikoj mjeri svoja osoba, najavljuje duhovito i pronicljivo seciranje tinejdžerskih boljki. Film na vrlo zanimljiv način demistificira tinejdžersko iskustvo djelomično pokazujući kako ipak nije sve lako kad si mlad, te je definitivno namijenjen svim dobnim skupinama, a možda ponajviše roditeljima. Umjesto prožvakanog holivudskog prikaza tinejdžerstva u filmovima, dosta se realistično prikazuje klasni jaz (Lady neko vrijeme laže jednoj djevojci da živi u fancy susjedstvu; razgledavanje kuća na prodaju kao bonding time s majkom ili odlazak u thrift shop), prvo seksualno iskustvo, prilagođavanje društvu i dr. Nema jeftine transformacije junakinje kako bi se svidjela svojoj simpatiji. Ljubavni interesi su sporadični i ne predstavljaju ultimativni cilj kao što je uvriježeno, već su dio procesa emocionalnog sazrijevanja junakinje, koja na koncu maturalnu večer odluči provesti sa svojom najboljom prijateljicom.

Gerwig u sva tri dijela svoje trilogije bježi od tropa ženskih likova koje se ostvaruju pronalazeći „veliku ljubav“. Frances je undateable, kako ju dijagnosticira cimer, te je more egzistencijalistička pitanja iliti millenial anxieties više nego naganjanje „princa“. Kao što Tracy više opterećuje pisanje priče koja će joj osigurati mjesto u studentskom književnom klubu nego to što Tony ima djevojku. Gerwig ističe vrijednost ženskog prijateljstva iznad ljubavnog partnerstva, koje prikazuje prolaznim, kao svojevrsnu lekciju za daljnje odnose svojih protagonistica. Ženska prijateljstva ne idealizira, već predstavlja kroz nesporazume i razilaženja te ponovna sjedinjenja. Umjesto ljubavnih odnosa, prikazuje nam kompleksna sestrinstva, koja unatoč svemu uspijevaju (us)trajati. U Lady Bird je to posebno emotivno nabijeno, jer izuzev najbolje prijateljice Julie (Beanie Feldstein), Lady prihvaća i svoju majku kao prijateljicu, unatoč tome što to kroz cijeli film odbija učiniti.

Gerwig svojim junakinjama ne pruža konvencionalni happy end, već slobodu – otvoreni kraj koji nudi optimistični pogled na budućnost. Frances stavlja svoje ime na sandučić jer počinje živjeti sama, Tracy i Brooke se opet druže, Christine nakon burne noći na hitnoj ipak zove majku.

***

Za kraj ovoga teksta, u maniri pisama Grete Gerwig:

Draga gđo Gerwig,

ako je itko olakšao prvu polovicu mojih dvadesetih, onda ste to Vi. Možda bih voljela da ste se pojavili i ranije, no kako to nije bilo moguće, nemam Vam uistinu što zamjeriti. Još uvijek tretiram Frances Ha kao priručnik za život; pravim male skokove po ulici, ne ustručavam se od pripitih monologa, odlazim u svoj Sacramento kad mi New York dojadi…

Veliko hvala,

Vaša iskrena obožavateljica