LGBT aktivisti pozdravili su donošenje ovog zakona objašnjavajući kako se time omogućuje poštivanje prava na samoodređenje svake osobe. Naime, dosadašnja praksa nužno je uključivala medicinsku dijagnozu kao uvjet za promjenu spola. Novina u zakonu je ispuštanje takve odredbe, čime se poručuje da svaka osoba najbolje poznaje svoj identitet pa može onda i samostalno o njemu odlučivati. Portugal je time uz Dansku, Norvešku, Maltu, Irsku i Belgiju postao šesta europska zemlja u kojoj je izglasan takav zakon.

"To znači da zakon napokon priznaje i poštuje da transrodne osobe najbolje znaju tko su i kako se identificiraju”, naglasila je Katrin Hugendubel iz ILGA-Europe.

Isabel Moreira, zastupnica iz Socijalističke stranke, također je pohvalila donošenje zakona i rekla da je to povijesni dan u kojem se odaje poštovanje svim trans osobama i njihovim obiteljima.

Kritičari zakona bili su protiv uvođenja ovih odredbi, posebice protiv snižavanja dobne granice za promjenu spola. Vania Dias da Silva iz desno orijentirane političke stranke CDS-PP kazala je da oni ne podržavaju zakon. "Oni koji imaju 16 godina ne mogu se vjenčati, piti ili voziti pa onda ne bi trebali moći donijeti odluku s takvim konačnim i ozbiljnim posljedicama,“ rekla je da Silva.

Donedavno je u portugalskom zakonodavstvu postojala pravna praznina po pitanju priznavanja transrodnog identiteta. Do 2011. procedura za transrodne osobe uključivala je sterilizaciju, nakon koje je bilo potrebno podnijeti tužbu protiv države za nepravedno pripisivanje identiteta. Nakon donošenja Rodnog zakona LGBT aktivisti diljem zemlje slavili su dugo željenu promjenu.

Ovaj propis još jedan je u nizu onih koji pokazuju liberalni trend portugalskih zakona. Nakon zakona o legalizaciji istospolnih brakova iz 2010. te nakon dva zakona iz 2016. koji uređuju posvojenje unutar istospolnih obitelji i surogatstvo, prava LGBT zajednice u toj zemlji dodatno su ojačana. [L.L. & L.B.] BBC...

Nagradu Marija Jurić Zagorka za pisano novinarstvo dobila je novinarka Kristina Turčin za tekst "Ni bračni par bez djece nije obitelj", objavljen 28. rujna 2017. godine u Jutarnjem listu.

Nagrada Marija Jurić Zagorka za televizijsko novinarstvo pripala je novinarki Nove TV Ivani Petrović za izvještavanje iz Haaga tijekom presude šestorici.

Ocjenjivačka skupina za internetsko novinarstvo koja je radila u sastavu Toni Gabrić, predsjednik i članovi Melisa Skender, Nenad Jarić Deauenhauer, Maja Šurina, Andreja Žapčić odlučila je nagradu Marija Jurić Zagorka za internetsko novinarstvo za 2017. godinu dodijeliti novinarki Dori Kršul za rad „Vican u Akcijskom planu izbacila 129 mjera iz Strategije, isključena djeca iz romske nacionalne manjine i djeca s poteškoćama u razvoju“, objavljen 1. srpnja 2017. godine na portalu Srednja.hr.

Ocjenjivački odbor koji čine sve četiri ocjenjivačke skupine odlučio je da nagradu Marija Jurić Zagorka za istraživačko novinarstvo za 2017. godinu dobiva također novinarka Dora Kršul, za članak - „Vican u Akcijskom planu izbacila 129 mjera iz Strategije, isključena djeca iz romske nacionalne manjine i djeca s poteškoćama u razvoju“, objavljen 1. srpnja 2017. godine na portalu Srednja.hr. HND...

Hvala svima. Gurali smo u @HuzHtv uporno ideju javnog interesa, televizije otvorene svima, programa koji se ne dodvorava vlasti i koji radi novinarske priče. Ovo je hvala svim ljudima koji su HuŽ radili. Borba se nastavlja. I zato mi je drago dasam dobila nagradu. Nema predaje. pic.twitter.com/F3KmBCPJxP

— Maja Sever (@SeverMaja) May 3, 2018

Slijepe točke psihoanalize

Irigaray je rođena 3. svibnja 1930. godine u Belgiji, gdje je odrastala i obrazovala se, magistrirajući 1955. godine na Sveučilištu u Leuvenu, nakon čega je pet godina radila u srednjoj školi u Bruxellesu. U Pariz se preselila 1960. godine kako bi na Sveučilištu Paris VIII (Vincennes) pohađala magistarski studij iz psihologije, gdje je u konačnici dobila i doktorate iz lingvistike i filozofije. Od 1964. godine pak radi kao istraživačica u Nacionalnom centru za znanstvena istraživanja u Parizu, gdje trenutno obnaša dužnost voditeljice istraživanja u filozofiji, uz to što vodi i svoju privatnu psihoanalitičku praksu.

Prilikom obrazovanja u Parizu 1960-ih godina pohađala je psihoanalitičke seminare kod Jacquesa Lacana, pridruživši se i njegovoj znamenitoj École freudienne de Paris, no problemi su započeli nakon što je 1974. godine objavila svoju drugu knjigu, u biti doktorsku disertaciju Spekulum druge žene, kojom je kritizirala žensku poziciju u frojdovskoj i lakanovskoj psihoanalizi te filozofiji, zbog čega ne samo da je bila izbačena iz Lacanove škole, već je izgubila i profesorsko mjesto na Sveučilištu u Vincennesu.

Kontroverznost, ali i značaj Spekuluma ležali su u razotkrivanju sljepoće psihoanalize kao teorije, koja nije uspjela prepoznati svoju dominantno falocentričnu poziciju, zbog čega je kao univerzalnu istinu uzimala isključivo mušku perspektivu.

Irigarayjinu temeljnu tvrdnju feministička kritičarka Toril Moi tako opisuje kao demonstriranje da „žena funkcionira kao nijemo tlo na kojem patrijarhalni mislilac podiže svoje diskurzivne konstrukcije“, zbog čega čitava knjiga djeluje poput pregleda povijesti zapadnjačke filozofije u kojem se razotkrivanju mehanizmi patrijarhata.

Usprkos tome što ju je stajala važne pozicije unutar kruga psihoanalitičara, upravo ju je ta kritika isključenosti žena iz filozofije i psihoanalize, kojom se bavila i u ostatku svojeg opusa, istovremeno postavila na važno mjesto u feminističkoj teoriji.

 „Kako možemo govoriti zato da pobjegnemo iz njihovih odjeljaka, njihovih shema, njihovih razlikovanja i suprotnosti: djevičansko/deflorirano, čisto/nečisto, nevino/iskusno... Kako se možemo otresti okova ovih termina, osloboditi se njihovih kategorija, lišiti se njihovih imena? Odvojiti se, žive, od njihovih koncepata?“

"Parler femme" ili kako se pozicionirati u jeziku

Izuzev psihoanalize, druga značajna preokupacija njezina teorijskog opusa je lingvistika, konkretno razlika između govora muškaraca i žena, za koju se zainteresirala još dok je radila na svojoj prvoj studiji Jezik dementnih (1973.), kada je između imitativnog načina na koji se senilne osobe odnose spram općih jezičnih struktura prepoznala sličnosti s načinom na koji se žene odnose prema falocentričnom diskurzu.

Tu je tezu dodatno razradila u svojoj drugoj knjizi, zbirci tekstova Spol koji to nije (1977.), formuliravši ideju mogućeg alternativnog, ženskog tipa diskurza, koji će se moći pojaviti tek nakon što dođe do značajnijih promjena u kulturi i društvu.

Ideja o tzv. parler femme, koja je djelomično i odraz početnog optimizma ženskog pokreta u Francuskoj 1970-ih godina, ipak nije oznaka za neku potpuno drugačiju vrstu jezika, već promjena unutar društveno determiniranih lingvističkih praksi koja bi se odnosila na seksualne razlike unutar komunikacije i pozicioniranja u jeziku spram drugih, čija bi transformacija omogućila otvaranje mogućnosti za izražavanje do tad prešućenog, karakteristično ženskog identiteta.                 

„Ako nastavimo govoriti istim jezikom jedni drugima, reproducirat ćemo istu priču. Iznova ćemo započinjati iste priče… iste argumente, iste svađe, iste prizore. Ista privlačenja i razdvajanja. Iste poteškoće, nemogućnost dopiranja jedni do drugih“.

Jedan od znamenitih eseja iz spomenute zbirke također je i poznati tekst Žene na tržištu, nastao pod utjecajem Karla Marxa i njegovih teza o kapitalu i robi, koje Irigaray preoblikuje tvrdnjom o tome kako su u društvu i žene shvaćene kao roba koja se razmjenjuje između muškaraca. Društvo tako određuje razmjensku vrijednost žena, dok njihovu uporabnu vrijednost određuju njihove vlastite kvalitete, iz čega proizlazi podjela na tri glavne kategorije žena: majku, koja ima samo uporabnu vrijednost, zatim djevicu, koja ima samo razmjensku vrijednost te u konačnici prostitutku, koja utjelovljuje oba vrijednosna tipa.

U takvoj faličkoj ekonomiji žene muškarcima predstavljaju neku vrstu kapitala kojeg treba posjedovati i razmjenjivati, sa željom da ih se pri tome akumulira što više, dok istovremeno njihovu eksploataciju i društvenu inferiornost učvršćuje nemogućnost pristupa jeziku osim kroz mušku reprezentaciju.

Kroz takvo isključivanje funkcionira i čitava povijest filozofije, s čijim se protagonistima Irigaray suočila u nizu tekstova o Platonu, Aristotelu, Spinozi, Nietzscheu i drugim filozofima, a njezine su teze kulminirale u knjizi Etika spolne razlike (1984.), kojom je razotkrila kako navodno bespolni subjekt zapadne filozofije u biti odražava jedino perspektivu muškaraca, dok je žena gurnuta na poziciju drugog.

Upravo se zbog toga zalagala za ravnopravno uvođenje ženskog subjekta u područja umjetnosti, religije, prava i filozofije, kao čiji je cilj posebno istaknula bavljenje pitanjima žudnje, identiteta, subjektivnosti i racionalnosti u svijetlu seksualne razlike, koja u zapadnoj kulturi još uvijek ne postoji zato što ženi nije dozvoljeno da uopće zauzme svoju subjektnu poziciju.

 „Seksualna razlika bi predstavljala horizont još nepoznatih svjetova plodnosti, u svim događajima na zapadu. (…) Isto tako bi uključivala proizvodnju novog doba misli, umjetnosti, poezije i jezika: kreaciju nove poetike (…) Kako bi se dogodio rad seksualne razlike, potrebna je revolucija u mišljenju i etici. Trebamo reinterpretirati cijeli odnos između subjekta i diskurza, subjekta i svijeta, subjekta i kozmičkog, mikrokozmičkog i makrokozmičkog“.

Između mašte i politike 

Nakon 1985. godine svojim se tekstovima pak više usmjerila na mijenjanje postojećih društvenih normi, a tu je fazu njezina života obilježilo angažman u aktivnostima političkih grupa u Italiji, ispočetka kroz suradnju sa ženama affidamenta, svojevrsnog pothvata talijanskih feministica koje su željele umrežiti žene na temelju prepoznavanja razlika između njihovih društvenih statusa, smatrajući kako je zajednički osjećaj opresije nešto što briše posebnost svake žene i u biti ju ograničava na putu prema osnaživanju.

Kasnije je surađivala i s Komunističkom partijom Italije, zbog čega je njezin rad bio više fokusiran na ženska građanska prava, poziciju žena pred zakonom te na rasvjetljavanje seksualne razlike u specifičnim društvenim pojavama, sa željom za predlaganjem konkretnih načina na koje bi žene mogle ostvariti kulturalni identitet.

Prelijevajući se iz teorije u praksu, Irigarayjin se rad nalazi na presjeku između pesimistične kritike patrijarhata s jedne strane te optimistične vizije stvaranja novog svijeta s druge strane, za čiju će transformaciju biti važne upravo žene u trenutku kada se uspiju u potpunosti ostvariti kao subjekti.

Iako je često bila kritizirana zbog zamršenog načina pisanja, ali i pomalo esencijalističkog pristupa u definiranju žena i ženskosti nasuprot muškog identiteta, njezini su tekstovi važni zbog toga što upozoravaju na opasnost dekonstruiranja opozicije muško-žensko prije nego što ženska pozicija uopće može biti uspješno artikulirana.

To će se dogoditi tek nakon što žene prepoznaju i oslobode se svoje zahvaćenosti u patrijarhalnim kategorijama, u isto vrijeme oblikujući društvo u kojem će moći postojati kao ravnopravni subjekti. Taj je zamišljeni svijet dio Iragarayjina filozofskog projekta koji, usprkos tome što ne nudi konačne odgovore na pitanje kako ga točno ostvariti, pruža poticajan pogled na alternativu za koju se vrijedi boriti.

„Uvijek je postojao vizionarski aspekt Irigarayjina rada, utopijski element s kojim su se mnogi osjećali nelagodno. U Irigarayjinim su tekstovima prošlost, sadašnjost i budućnost isprepleteni, tjerajući kritičare da se zapitaju: „Od kud ona govori?“ Međutim, ako ćemo prihvatiti njezinu poruku, onda je kreativna snaga mašte ono što se treba naglasiti. Za Irigaray, nasuprot većini moderne misli, mašta nije neprijateljska prema politici; politika je beživotna, sterilna i repetitivna bez nje“.

- Margaret Whitford 

Arnault je također optužen da je odao imena sedmero prošlih dobitnika/ca nagrade.

"Članovi Švedske akademije su naravno u potpunosti svjesni krize povjerenja koja zahtijeva dugoročnu ulaganje u promjene. Smatramo da je nužno izdvojiti vrijeme kako bismo vratili povjerenje javnosti u Akademiju prije nego što idući laureat bude proglašen. Činimo to iz poštovanja prema prethodnim i budućim laureatima, Zakladi Nobel i široj javnosti," izjavio je Andres Olsson, v.d. stalnog tajnika Akademije.

Sara Danius, stalna tajnica Akademije, dala je ostavku na svoju poziciju sredinom travnja - što je u Švedskoj izazvalo negodovanja zbog sugestije da preuzima odgovornost za nedolično ponašanje muškarca. "Švedska akademija mora biti sila koja se javno suprotstavlja anakronističkim odnosima moći ili izjavama koje ponižavaju žene," izjavila je tom prilikom Danius.

U međuvremenu, u žiriju je ostalo samo 10 aktivnih članova od ukupno 18 pozicija, stoga je Akademija objavila da će u nadolazećem periodu poraditi na novom članstvu i moderniziranju statuta.

Od njenog pokretanja 1901. godine, Nobelova nagrada nije bila dodijeljena sedam puta, iako nikad zbog ovakvog skandala. Šest puta nije dodijeljena zbog Prvog i Drugog svjetskog rata, a 1935. zbog nikad razjašnjenih razloga. The Guardian...

Kao novinarka, Bly je istraživala i pisala o položaju zaposlenih žena i tvorničkim radnicama, ali pritisak uredništva gurnuo ju je na takozvane 'ženske stranice' kako bi pokrivala modu, društvo i vrtlarstvo, što je obično i bila uloga novinarki.

S time je bila nezadovoljna, pa je preuzela incijativu i otputovala u Meksiko kao dopisnica. Seriju članaka u kojima je pisala o običajima meksičkog naroda kasnije je objavila u knjizi Six Months in Mexico. Kada se vratila u redakciju, ponovno je bila opterećena temama koje je ni najmanje nisu zanimale. Stoga napušta novine Pittsburgh Dispatch i odlazi u New York. S 21 godinom u New Yorku živi bez ikakvih prihoda, pa ponovno koristi svoju moć uvjeravanja i uspijeva se zaposliti u novinama The New York World Josepha Pulitzera. Ondje je pristala na tajni zadatak kako bi istražila loše postupanje s pacijenticama u jednoj od ludnica.

Bila je rijetkost za ženu da radi i zadrži posao u 19. stoljeću. Bilo je čak i rjeđe da radi kao novinarka, a još rjeđe bilo da je novinska redakcija pošalje na tajni i opasan zadatak. No, 1887. godine Nellie Bly je upravo to učinila.

Sama se prijavila u Blackwell's Island na deset dana – glumila je luđakinju kako bi je primili. Nakon što je ušla, vratila se normalnom, zdravom obrascu ponašanja i pokušala ih uvjeriti da je puste.

„Ipak, čudno je za reći, ali što sam više govorila i ponašala se luđački, toliko sam i sama mislila da sam luda,“ napisala je u svojoj seriji članaka.

Bly je također pisala o pokvarenoj hrani, sestrama koje su držale svoje pacijente budnima po cijelu noć, ledenim kupkama, premlaćivanju i prisilnom hranjenju, što se učestalo događalo u toj instituciji.

Njezini članci izazvali su negodovanje javnosti, doveli do mnogih prijeko potrebnih političkih reformi i postali toliko popularni da ih je Bly skupila u knjigu pod nazivom Ten Days in a Mad-House. Tom knjigom dala je jasan uvid u opasni sustav mentalnog zdravlja koji je tada prevladavao u Americi.

Godinu dana kasnije, uredniku je predložila da krene na putovanje oko svijeta kako bi realizirala priču Julesa Verna Put oko svijeta u 80 dana.

Na put je krenula sama, s jednom torbom i 200 funti. Iznenađenje je stiglo iz redakcije Cosmopolitana koji je poslao svoju novinarku na identično putovanje kako bi konkurirala Bly. Međutim, Nellie je svoj put završila u 72 dana i time po prvi put oborila rekord. Dogodovštine su objavljene u knjizi Around the World in 72 Days 1890. godine.

Tu njezino bogato životno iskustvo nije stalo – dobila je i titulu izumiteljice za dizajn posebne boce za mlijeko. U svoje vrijeme bila je vodeća ženska industrijalistica u Americi. Sa svojim mužem vodila je manufakturu, no nakon njegove smrti posvetila se izumiteljstvu.

Umrla je u 57. godini u New Yorku od upale pluća. Nakon smrti dobila je brojna priznanja, svoju poštansku marku 2002. u seriji Žene u novinarstvu, primljena je u National Women's Hall of Fame, te je New York Press Club imenovao novinarsku nagradu po njoj.

U 21. godini Anna se vraća u Englesku kako bi se bavila pjevanjem uz poduku velikih učitelja iz Londona i Pariza. Dvije godine kasnije udaje se za odvjetnika Patricka Hepburna iz ugledne obitelji s kojim je imala četiri sina. Međutim, Patrick nije odobravao njenu pjevačku ni pjesničku karijeru pa ju je 1913. poslao u mentalnu ustanovu. No, Wickham se nije dala smesti: u tih nekoliko mjeseci napisala je oko 80 pjesama. Unatoč svemu, brak je potrajao do 1929. kada je Patrick poginuo na planinarenju. Wickham je u životu doživjela puno nesretnih trenutaka, od smrti jednog od sinova i dva spontana pobačaja do bombardiranja kuće u Drugom svjetskom ratu.

S druge strane, njen transnacionalni i turbulentni život omogućio joj je mnoštvo zanimljivih i vrijednih iskustava i poznanstava. Prijateljevala je s istaknutim autorima i autoricama svog vremena kao što su Katherine Mansfield, D.H. Lawrence, George Bernard Shaw i Dylan Thomas (koji ju je nazvao "velikom, mahnitom pjesnikinjom").

Njen jedinstveni pogled na svijet možemo pronaći i u njenoj poeziji, u kojoj je zagovarala ženska prava i propitivala rodne uloge, brak, majčinstvo, seksualnost i klasu. Objavila je tri knjige pjesama: The Contemplative Quarry (1915.), The Man with a Hammer (1916.) i The Little Old House (1921.), a posthumno je objavljena autobiografija The Writings of Anna Wickham: Free Woman and Poet (1984.). Godine 2003. Jennifer Vaughan Jones objavila je biografiju Anna Wickham: A Poet's Daring Life.

Pisala je brzo i spontano, često odajući dojam improvizacije, čega je i sama bila svjesna. Za to je krivila društvena očekivanja od žena te brojne kućanske i majčinske obaveze zbog kojih joj je ostajalo vrlo malo vremena za usavršavanje i kreativno izražavanje. Ova tema pojavljuje se, između ostalog, u pjesmama "Dedication to a Cook" i "The Singer":

If any ask why there’s no great She-Poet,
Let him come live with me, and he will know it.
If I’d indite an ode or mend a sonnet,
I must go choose a dish or tie a bonnet

…

If I had peace to sit and sing,
Then I could make a lovely thing;
But I am stung by goads and whips,
So I build songs like iron ships.
Let it be something for my song
If it is sometimes swift and strong.

U foto-eseju posvećenom Anni koji je objavljen u britanskom časopisu Picture Post 1946. godine, Lionel Birch piše da je kuća za nju predstavljala bojište na kojem su njezini snovi vodili rat protiv njezine kućanske uloge. "Pjesnikinja u svojoj kuhinji, gdje se sufle nadmeće sa sonetima za komadić njezinog vremena i pažnje", nebrojene sate provela je "čekajući da voda zavri, da se jelo skuha, čekajući nerođenu pjesmu da pokuca na vrata – nadajući se da se sve to neće dogoditi istovremeno." Birch je naziva "gospodaricom riječi koje pjevaju i riječi koje razaraju", citirajući njenu izjavu da "ona ne piše poeziju: ona zrači njome."

Kako je starila, tako je postajala sve poznatija kao ekscentrični lik u Hampsteadu gdje je vodila pansion. Birch prepričava situaciju kada je na jednoj umjetničkoj dražbi Anne dreknula na muškarca koji ju je pokušao izbaciti: "Bolje vam je da se povučete, dobri gospodine. Ja sam možda minorna pjesnikinja, ali sam silna žena!" Navodno je i George Orwell, njen susjed u 1930-ima, mislio da Anna izgleda "žestoko".

Nakon 1930. nije više redovito pisala, ali je povremeno održavala čitanja (na kojima je znala vlastite pjesme, u svom tipično izravnom stilu, opisati kao "smeće"). Nikad nije posustajala u svojim oštrim stavovima i rutinama, čak ni za vrijeme rata, zbog čega je zaradila poštovanje i svojevrsno divljenje susjeda, ali i spomenuti foto-esej u časopisu Picture Post.

U svojoj autobiografiji Wickham je zapisala:

Osjećam da su žene poput mene ozbiljna pogreška. Bilo je jako malo istaknutih pjesnikinja i, ako brojite samo samoubojstva Sapfe, Lawrence Hope i Charlotte Mew, njihova razina očaja bila je vrlo visoka.

Godine 1947., u dobi od 63 godine, Anna Wickham objesila se u kuhinji.

The Affinity

Carter je uistinu plodna autorica, što dokazuje i raznovrsnost žanrova u njenom opusu. Osim što su joj novinarski članci objavljivani u The Guardianu, The Independentu i New Statesmanu (skupljeni kasnije u knjizi Shaking the Leg), bavila se i pisanjem romana, kratkih priča, poezije, drame, ali i književnosti za djecu. Usto, radila je i kao urednica i prevoditeljica sa njemačkog i francuskog (prevodila je Perraultove bajke).

Nadrealizam, magični realizam, gotički horor, znanstvena fantastika, satira i apsurd samo su neki od elemenata koji se pronalaze u njezinim radovima. Teme kojima su bavi često se tiču problematike spola, nasilja i moći.

Time se, primjerice, bavi u romanima Noći u cirkusu (1984.) i Strast nove Eve (1977).

^{Scena iz film "Tha Magic Toyshop"}

Ovdašnji je čitatelji najbolje mogu znati po romanu Čarobna prodavaonica igračaka koji govori o o petnaestogodišnjoj djevojci Melanie kojoj se život smrću roditelja naglo promijeni.

Neke od svojih kratkih priča je adaptirala za radio, a dvije su joj knjige adaptirane za film: The Company of Wolves (1984) i The Magic Toyshop (1987). Autorica je kontroverznog dokumentarca The Holy Family Album.

Ipak, valja posebno izdvojiti 1979. godinu kada su izdana dva njena najpoznatija rada - već spomenuta Krvava odaja i esej Sadeovska žena i ideologija pornografije.

Krvava odaja je zbirka kratkih priča koja ju je proslavila i van europskih kulturnih krugova. U tom djelu Carter iščitava popularne narodne priče, mitove i bajke kroz feminističku i psihoanalitičku perspektivu.

"Bajku vraća u oblik kakav je imala prije negoli su je Charles Perrault i braća Grimm prilagodili normi i ukusu građanskoga društva, ali ju i osuvremenjuje, dajući dobro nam poznatim likovima - kojima je konvencijama žanra oduzet glas ili im je pak dana prevelika moć - neke druge ishode i izbore", piše Vatroslav Miloš za Kulturpunkt.

Esej pak donosi intrigantan pogled na djela Marquisa de Sadea s kojim se ne bi (i nisu) složile mnoge feministkinje. Radi se o obrani njegova lika, ali i o obrani seksualnosti. De Sadea vidi kao jednog od prvih autora koji ulogu žene nije vidio isključivo u reprodukciji.

Godine 1984. za svoj roman Noći u cirkusu dobila je književnu nagradu James Tait Black Memorial Prize. Kritičari kao najbolje djelo često navode roman Wise Children koji je napisala 1991. godine. Roman prati život dviju sestri blizanki, Dore i Nore, a priča započinje na njihov 75. rođendan.

Autoricu, koja je umrla u Londonu u 51. godini života, časopis The Times uvrstio je na 10. mjesto liste 50 najboljih engleskih pisaca nakon 1945. godine. Povodom njene smrti poznati književnik Salman Rushdie je napisao:

"Angela Carter je velika književnica. Ponavljam to jer je unatoč svjetskoj reputaciji, ovdje u Britaniji nekako nije uspjela dobila zasluženo priznanje. Naravno, mnogi su pisci znali da je ona bila jedinstvena pojava kakve nema na planeti, kao što su to znali i mnogi očarani, nadahnuti čitatelji. (...) Tužno je što pisci moraju umrijeti da bi dobili svoje mjesto u panteonu. Naravno, Angela Carter je znala tko je ona. No, mogli smo joj, glasnije i češće, reći da to znamo i mi ."

Prošlost Amerike obilježila je nadmoć bijelog čoveka u odnosu na crnog, kao i jasno definiran robovlasnički odnos između ove dvije rase. Amerika se u svojoj prošlosti suočavala s izraženim rasizmom i neprihvaćanjem različitosti. Danas, nakon duge borbe, sve je drugačije. Ipak, američka povijest dobro pamti one koji su toj borbi dali veliki doprinos. Junakinja ove priče dala je i više od toga. Phillis Wheatley je ime crnkinje koja se zlatnim slovima upisala u povijest američke književnosti kao prva osoba crne rase koja je objavila knjigu. Ako se ima u vidu da je u Ameriku došla kao nepismena robinja, da je odrastala u vreijme kada je bilo malo žena kojima je bilo dozvoljeno da se školuju, posebno da se bave pisanjem, onda je sasvim jasno kakva povijesna veličina je Phillis Wheatley.                                                      

Pripovijest o njenom životu je gotovo nestvarna i svakako za divljenje. Phillis Wheatley, prva objavljena afroamerička autorica, rođena je oko 1753. godine u Zapadnoj Africi, pretpostavlja se u Senegalu ili Gani. Mnogi biografi se slažu da je najvjerojatnije pripadala plemenu Fula, muslimanima poreklom iz Libije koji su pisali na arapskom pismu.

Kao sedmogodišnja devojčica je prodana u roblje i poslana u Ameriku. U Africi ju je lokalni vođa prodao nekom putujućem trgovcu koji ju je zajedno s ostalim robovima ukrcao na brod koji se zvao „Phillis“. Vlasnik broda za dopremanje robova, Timothy Fitch, bio je više nego precizan u uputama koje je davao svojim radnicima. Na brod je trebalo ukrcati samo radno sposobnu snagu, posebno mladiće u dobi od 14 do 20 godina koji su se najbolje prodavali na tržištu. Bez obzira na njegove stroge upute, na brod je ukrcana i jedna djevojčica.

^{U pismu velečasnom Samuelu Hopkinsu iz svibnja 1774. Phillis piše o misionarskom radu u Africi, ali i želji da prodaje svoju knjigu}

Ova crnkinja, koja će dobiti ime po brodu na kojem je putovala, a prezime od porodice u koju je prodana, u Boston je stigla 11. srpnja 1761. godine. Odmah po pristajanju broda, Phillis je preprodana i odvedena novim vlasnicima - obitelji bogatog bostonskog trgovca i krojača Johna Wheatleya. Ono što joj je omogućila obitelj Wheatley te način na koji se ophodila prema njoj svakako predstavlja primjer ljudskosti i ispravnog postupanja. Obitelj Wheatley, koju su činili John, njegova supruga Susan i dvoje djece, sin Nathaniel i kći Mary, prema djevojčici su se ophodili kao prema svom članu. Iako isprva nije bila lišena obavljanja kućnih dužnosti, vrlo brzo nakon što se adaptirala novoj sredini, Phillis se počela obrazovati. Vrlo temeljno i kvalitetno obrazovanje omogućili su joj upravo Wheatleyjevi. Phillis je prvo počela učiti engleski, potom čitati Bibliju, a znanja je stjecala i iz društvenih znanosti: geografije, astronomije, povijesti, engleske književnosti (posebno je čitala Johna Miltona i Alexandra Popea). Učila je i latinski jezik, nakon čega se upoznala i s djelima grčkih klasika Vergilija, Ovidija, Homera…

Phillis se pokazala kao veoma nadarena za učenje, čitanje i pisanje. Posebno se istaknuo njen književni dar. Kao rezultat temeljnog istraživanja života i rada Phillis Wheatley došlo se do podatka da je svoju prvu pjesmu napisala još kao trinaestogodišnjakinja. Ta prva pjesma naslovljena „On Messrs. Hussey and Coffin“ objavljena je 1767. godine. Ipak, pjesma koja joj je donijela slavu i priznanje zove se „Whitefield Elegy“.

Sve to vreme dok je stvarala, Phillis je imala veliku podršku obitelji Wheatly koja ju je ohrabrivala u njenim smjelim namjerama da postane obrazovana crnkinja i da se za svoju slobodu izbori upravo perom. Iako je bila privilegirana robinja, Phillis je ipak bila vlasništvo svojih gospodara. Kada je napunila 18 godina, već je u svom rukopisu imala zbirku od 28 pjesama koju je namjeravala objaviti.

Uz pomoć gospođe Wheatley koja joj je svakako bila najveća podrška, Phillis je u svim bostonskim novinama objavila oglas da traži podršku za izdavanje svoje knjige. Kako u Americi nije bilo nikoga tko bi podržao književno stvaralaštvo jedne Afrikanke, tako se Phillis na prijedlog Susan Wheatley obratila bogatim mecenama u Engleskoj. Svoju tada već čuvenu pjesmu „Whitefield Elegy“ poslala je grofici Selini Hastings. Bogata grofica je imala sluha za njenu poeziju i odmah ju je uputila na izdavača Archibalda Bella.

^{Tri skulpture u gradu Bostonu koje komemoriraju živote Phillis Wheatley, Abigail Adams i Lucy Stone (foto: Wikipedia)}

Već narušenog zdravlja, Phillis Wheatley se 1771. godine sa sinom svojih gospodara Nathanielom uputila u London gdje su je primila velika imena engleske elite: zaštitnik abolicionista grof od Darthmoutha, pjesnik George Lyttleton, Sir Brook Watson, filantrop John Thornton i čuveni Benjamin Franklin.

Dvije godine kasnije uslijedit će jedan veliki događaj, kako za samu Phillis, tako i za američku književnost: Phillis objavljuje zbirku poezije pod naslovom „Pjesme o različitim temama, religiozne i moralne“ i tako se upisati u povijest kao prva autorica crne rase koja je objavila knjigu. Svoje pjesme pisala je u distihu, jambskom pentametru, ugledajući se na antičke pjesnike koje je još kao mlada čitala. Pjesme Phillis Wheatley su ubrzo stekle veliku popularnost u Engleskoj i u američkim kolonijama. Postala je svojevrsni borac za prava crnaca, robova, potlačenih… Nerijetko se dopisivala sa značajnim ličnostima, pri čemu je izražavala svoje jasne stavove da američkim crncima treba dati sva prava. Zanimljivo je da je 1775. godine poslala jednu kopiju svoje knjige (s posvetom) američkom predsedniku Georgeu Washingtonu koji je kao i mnogi drugi hvalio njen pjesnički talenat. Kao rezultat njegovog oduševljenja bio je poziv 1776. godine da ga posjeti u Massachusettsu.

Poezija Phillis Wheatley je bila zasnovana na poganskim vjerovanjima koja je donijela sa sobom iz Afrike, kao što je slavljenje kulta Sunca, zatim na kršćanskim vrijednostima te klasicističkim elementima koje je inkorporirala u svoju poeziju veoma vješto, dajući joj neponovljivi izraz.

Čini se da nakon velikog uspjeha njene objavljena zbirke, nakon svih pohvala i uzdizanja njenog pjesničkog stvaralaštva, kreće pravi sunovrat najveće afroameričke književnice. Prvi veliki krah doživljava kada 1774. godine umire njena gospodarica Susan, a za njom 1778. godine i njen suprug John. Nakon tih tužnih događaja, Phillis dobija slobodu, ali za nju kreće novo iskušenje - život van okrilja obitelji Wheatley. Nakon stjecanja statusa slobodne crnkinje Phillis se udaje za također oslobođenog roba, trgovca Johna Petersa koji je bio dobar govornik i pisac.

Nakon braka s Petersom, slijedi čitav niz nesretnih događaja za Phillis. Rađa dvoje djece koja umiru, a suprug joj zbog dugova završava u zatvoru. Sama, bolesna i u potpunoj bijedi, brzo se predala. Umrla je 5. prosinca 1784. u svojoj 31. godini. Iza nje su ostale pjesme, pisma koja je pisala važnim ličnostima i trag koji sve do danas prate ljubitelji/ce njene poezije i istraživači koji se bave likom i djelom ove izuzetne žene. Svoje poslednje djelo je napisala neposredno pred smrt. Pjesmu pod naslovom „Sloboda i mir“ potpisala je s Phyllis Peters i u njoj je izrazila nacionalni ponos, želju za mirom i slobodom, koja je u slučaju Phyllis Wheatley i više od riječi; to je nešto uzvišeno za šta se ona borila svoj cijeli život, a što je na kraju i osvojila svojim zlatnim perom.

O navedenim principima koje je od samih svojih početaka utkala u svoj opus, Sleigh je rekla:

„Feminizam nam je dao intenzivnu slobodu izražavanja koja omogućuje promjenu. Sve što pomaže izraziti umjetnikove ideje, bilo da se radi o iznenađenju, veličanju, šokiranju ili jednostavno prikazivanju neke filozofije, s vremenom dovodi do promjene ili jednostavno daje priliku da bi se promjena dogodila.“

Portretirajući Paula Rosana, slikarica je satirično suprotstavila idealizirane karakteristike koje su se u umjetnosti pridavale bogovima i velikanima, s banalnim postavkama svakodnevice. Spomenute portrete karakterizira gotovo opsesivna sklonost naglašavanju detalja (vidljivo, primjerice, u prikazu dlačica na Rosanovom tijelu). Sklonost kontrastiranju te miješanju visokoga i niskoga, božanskoga i ljudskoga očituje se i u slikaričinom prikazu boginja; modeli koji na slikama predstavljaju boginje, njezine su prijateljice prikazane u svakodnevnim životnim situacijama.

Neki od spomenutih radova indirektno aludiraju na već postojeća djela: Turska kupelj iz 1973. godine rodno je obrnuta verzija istoimene Ingresove slike iz 1862., dok je, primjerice, njezina slika pod nazivom Philip Golub Reclining (1971) aludiranje na Velázquezovu Uspavanu Veneru (1651). U nekim su drugim autoričinim radovima uloge žena i muškaraca izjednačene, primjerice u djelu Pastoralni koncert iz 1976. godine. Za razliku od istoimenoga Tizianovog djela u kojemu su nage jedino žene, Sleiginoj verziji goli su i muškarci i žene.

„Moje slike naglašavaju jednakost između žena i muškaraca. Smatram da su žene često portretirane kao seksualni objekti u ponižavajućim pozama, stoga sam oduvijek željela pružiti vlastitu perspektivu prikazujući muškarce i žene kao inteligentne i promišljene ljude s dostojanstvom i ljudskošću.“

Kada je Brian Sherwin prije nekoliko godina u intervjuu za Myartspace pitao Sylviju Sleigh je li se dogodio napredak glede problematike vezane za ravnopravnost spolova u umjetnosti (ali i širem društvenom kontekstu), slikarica je istaknula da su se žene u velikoj mjeri izborile za svoje mjesto na društvenim pozicijama na kojima su inače bile nikako ili rijetko zastupljene, no, u svijetu umjetnosti, zaključila je Sleigh, ima još puno posla.

„Iako smatram da bi mnogi muškarci na određeni način trebali biti cenzurirani zbog lošeg postupanja i stava prema ženama, mišljenja sam da je velik broj pripadnika suprotnog spola pun razumijevanja i spreman pomoći u stjecanju rodne ravnopravnosti. Mislim da je na određeni način uloga žena objasniti muškarcima poteškoće s kojima se susrećemo, kao i pomoći im u razvijanju svijesti o tome da je jednakost ono što i njima pomaže u vlastitom izražavanju. Jedino je istinsko partnerstvo između žena i muškaraca ono koje će osnažiti i jedne i druge te osloboditi muškarce od pritiska da budu superiorni.“

U studenome je 2009. godine Sleigh izložila 12 portreta koji datiraju još iz vremena od 1961. do 1979. godine, a neki su od njih upravo tada po prvi put predstavljeni široj javnosti. Komentirajući feminizam zastupljen u tim, ali i mnogim drugim njezinim radovima, Sleigh je istaknula:

„Feminizam mi omogućava slobodno izražavanje vlastitih stavova, pruža mi mogućnost prikazivanja ljepote ljudskoga tijela, svih njegovih prekrasnih dijelova, jednako."

Posljednja je dva desetljeća života slikarica posvetila skupljanju i razmjeni stotinjak umjetničkih djela čije su autorice upravo žene, a svoju je kolekciju izložila 1999. godine u galeriji SOHO20. Navedena kolekcija uključuje radove umjetnica poput Cecile Abish, Dotty Attie, Helène Aylon, Louise Bourgeois, Rosalyn Drexler, Audrey Flack, Nancy Grossman i još mnogih drugih, a 2011. je godine donirana galeriji Sveučilišta Rowan. Iste je godine inicijativa The Women's Caucus for Art posthumno dodijelila Sylviji Sleigh nagradu za životno djelo, dok joj je jednaka nagrada za života (2008. godine) dodijeljena od strane College Art Associationa.

Sylvia Sleigh, čak i u svojim devedesetima, kroz rad i aktivizam borila se za mjesto žena u umjetnosti, a vlastiti je životni put završila 2010. godine u New Yorku. Rodna diskriminacija protiv koje se i sama borila uzrokovala je inicijalno ne(pre)poznavanje važnosti njezinoga opusa, ali u konačnici ustupanje zasluženoga mjesta među najvažnijim slikarima i slikaricama dvadesetoga stoljeća.

Aktivizam u krvi

"Nije vrijeme za traženje načina kako odbaciti novorođeni pokret protiv moći kapitala, već upravo suprotno: pronaći načine kako da ga prigrlimo, podržimo i pomognemo mu da se razvija u svojem ogromnom potencijalu. S toliko toga na kocki, cinizam je luksuz koji si jednostavno ne možemo priuštiti.“

Naomi Klein odrasla je u židovskoj obitelji s bogatom aktivističkom povijesti. Njezini roditelji su se preselili iz SAD-a u Kanadu jer su bili članovi pokreta  otpora protiv Vijetnamskog rata. Njezina majka, Bonnie Sherr Klein, bila je veoma angažirana feministkinja i snimala je dokumentarne filmove, a najpoznatiji je onaj protiv pornografije, naslovljen Not a Love Story. Njezin otac, Michael Klein, bio je liječnik i cijelu svoju karijeru borio se za veću društvenu odgovornosti u medicini. 

Tragove urođenog bunta i socijalne osviještenosti možemo pronaći još dalje u obiteljskoj prošlosti.  Njezini djed i baka bili su veoma angažirani komunisti. Djed je radio kao animator u Disneyju, ali je dobio otkaz zbog štrajka animatora koji je organizirao. Njezin otac odrastao je okružen idejama o socijalnoj pravdi i rasnoj jednakosti koje je prenio i na svoju kćer. Aktivistički porivi prisutni su čak i u muževoj obitelji: Naomin suprug, Avi Lewis, radi kao TV novinar i autor dokumentarnih filmova, a njegovi roditelji su spisateljica i aktivistica Michele Landsberg i političar i diplomat Stephen Lewis.

U tinejdžerskoj dobi Naomi nije bila oduševljena time što ima javno angažiranu majku feministkinju. Mnogo vremena provodila je u trgovačkim centrima, bila opsjednuta konzumerizmom i modnim markama te odbacivala svaku vrstu politike.  Promjenu svog svjetonazora pripisuje dvama događajima – prvo je majčin moždani udar. Navodi kako je ta godina, u kojoj je zbog brige za majku žrtvovala vlastito školovanje, najviše utjecala na njezino sazrijevanje i natjerala je „da ne bude takva balavica“.  Drugi događaj koji ju je duboko promijenio i pobudio feministkinju u njoj bio je Montrealski masakr 1989. godine, u kojem je smrtno stradalo četrnaest kanadskih feministkinja.

Naomina slavna novinarska i feministička karijera započela je te iste godine kada je postala glavna urednica studentskog lista. Nakon treće godine fakulteta prihvatila je posao u tjedniku The Globe and Mail, koji joj je postao odskočna daska za daljnju karijeru.  Uz The Globe and Mail, piše i za The Nation, In These Times, This Magazine i The Guardian. Neizostavna je medijska komentatorica za ekonomska pitanja i gostujuća predavačica na Harvardu, Yaleu i London School of Economics.

Borba protiv ekonomije bazirane na strahu

„Ako išta znam, onda je to da onih 1% vole krizu. Kada su ljudi u panici i kada su očajni, to je idealno vrijeme da ovi proguraju politiku koja ide u prilog korporacijama: privatizacija obrazovanja i socijalne zaštite, ukidanje javnih usluga, uklanjanje posljednjih prepreka korporativnoj moći.“

Proteklih godina Klein je mnogo putovala Južnom Amerikom, Azijom i Europom, proučavajući utjecaj antikorporacijskog aktivizma u svijetu i velikog raslojavanja između bogatih vlasnika korporacija i siromašnih radnika.

Njezina istraživanja rezultirala su nizom važnih publicističkih radova koji uvjerljivo dočaravaju mračno i bezobzirno naličje kapitalizma i promjene do kojih je došlo nakon booma multinacionalnih kompanija.

Neki od njezinih najpoznatijih radova su:

No Logo (2000.) je svojevrsni manifest protiv korporativnih globalizacijskih pokreta i jedan od prvih istraživačkih radova u kojem su jasno razotkrivene posljedice globalističke ekonomije u 90-tim godinama 20. stoljeća, dakle, sve one promjene koje su se dogodile nakon procvata multinacionalnih korporacija.

Knjiga Fences and Windows (2002.) okuplja autoričine tekstove nastale u periodu od dvije godine u kojima se bavi anti-globalizacijom, protestima i reakcijama policije na građanski neposluh. Kroz knjigu se provlače slike ograda i prozora: ograde predstavljaju isključenost i prepreke, a prozori mogućnosti za izražavanje alternativnih ideja.

Dokumentarni film The Take (2004.), u režiji Klein i njezinog supruga, bavi se situacijom u Argentini nakon kraha uzrokovanog uvođenjem neoliberalnih reformi.  Posebnu pažnju su usmjerili na val preuzimanja tvornica i drugih poduzeća od strane radnika. Na vrhuncu ekonomske krize 2001., oko 200 argentinskih poduzeća "preuzeli/ozdravili" su njihovi radnici i pretvorili u zadruge.

The Shock Doctrine njezina je najprodavanija knjiga, u kojoj optužuje američke i ostale kapitalističke moćnike da koriste ratove i prirodne katastrofe kako bi svim zemljama nametnuli neoliberalni ekonomski sustav u kojem se uz pomoć privatizacije i smanjivanja socijalnih prava ekonomski uništavaju, potčinjavaju i izrabljuju društva i pojedinci. Kultna knjiga pretvorila se u istoimeni dokumentrani film u kojem autorica povlači paralelu između „šok terapije“ kod mučenja i „šok terapije“ u ekonomskoj politici.

Dobar primjer za to su CIA-ini eksperimenti s elektroškovima, uskraćivanjem sna i i izolacijom osumnjičenika, jer takva istraživanja dobro pokazuju kako se šokovima slama otpor zarobljenika i potčinjava tuđoj volji. Kao što je poslije mučenja pojedinac ''spreman'' na suradnju, tako je i društvo nakon ratova, prirodnih katastrofa i terorističkih prijetnji podložno manipulaciji. Klein to potkrepljuje brojnim primjerima iz prošlosti koji se neprestano ponavljaju.

Kao primjere navodi torturu Pinochetova režima u Čileu 1973., rušenje Berlinskog zida i gospodarsku nestabilnost u Poljskoj i Rusiji u ranim osamdesetima, nezaustavljivu inflaciju u Boliviji, rat na Falklandskim otocima između Argentine i Velike Britanije, rat u Iraku i uništenje New Orleansa uraganom Katrina.

Occupy Wall Street

„Radikalna ljubav! To je ono što vidim na ovom trgu, prema načinu na koji hranite jedni druge, grijete se, dijelite informacije. Najdraži natpis koji sam ovdje vidjela glasi 'Stalo mi je do tebe'. U kulturi koja trenira ljude da izbjegavaju pogledati jedni drugima u oči, da kažu: 'Pustite ih da umru', to je duboko radikalna izjava.“

Međunarodne simpatije Klein je zadobila svojim govorom The Most Important Thing in the World Now, koji je održala na protestnoj akciji Occupy Wall Street 2011., te demonstracijama protiv vodećih američkih banaka i multinacionalnih korporacija koje prosvjednici drže odgovornima za naglo osiromašenje svjetskog stanovništva i druge štetne efekte globalne financijske krize. Stotine prosvjednika okružile su Klein u parku Liberty Plaza na Mahnattanu, gdje je bilo zabranjeno korištenje mikrofona i ozvučenja kako se ne bi mogle čuti riječi podrške ugledne kanadske aktivistkinje.

Mi se na kraju samo možemo nadati da će glas ove iznimne žene dopirati do nas još dugo. Kada više nismo u stanju kritički razmišljati, čak niti sanjariti, Naomi Klein je jedna od rijetkih koja nam u doba sveopćeg rasta nezaposlenosti, bogaćenja elita i općeg osiromašenja stanovništva daje nadu da je drugačiji svijet moguć.

Ona smatra kako je za uspon razarajućeg kapitalizma i nametanje “doktrine šoka“  u budućnosti ključno da ne znamo za njezino postojanje. Kada se osvijestimo, postajemo  „otporni na šok“ i nama je nemoguće manipulirati. Povijest nas je naučila da ukoliko za ovu krizu želimo rješenja koja će dovesti do zdravijeg, pravednijeg i mirnijeg svijeta, moramo uzeti stvar u svoje ruke i natjerati najveće svjetske moćnike da ih prihvate, jer demokracija nije samo pravo glasa, to je i pravo na dostojanstven život.

Za uvođenje GOO-a kao izvannastavne aktivnosti bili su gradski zastupnici/e SDP-a, GLAS-a, Zagreb je naš, Naprijed Hrvatska, Za grad, Nova ljevica, Sandra Švaljek i dio HSLS-a. Protiv uvođenja GOO-a bili su gradski zastupnici/e iz stranaka Bandić Milan 365, HDZ i Neovisni za Hrvatsku. Suzdržani su bili zastupnici/e Radničke fronte i drugi dio HSLS-a.

Još sredinom ožujka gradonačelnik Milan Bandić nije podržao donošenje predloženog zaključka. O zaključku se negativno očitovao i Gradski ured za obrazovanje, kao i skupštinski Odbor za obrazovanje i sport, Odbor za mladež, Gradska koordinacija za ljudska prava te Odbor za Statut, Poslovnik i propise.

Gvooreći o mogućim razlozima neprihvaćanja prijedloga, Sandra Švaljek izjavila je da je zastupnicima većine problem možda bio to što se radi o prijedlogu oporbenog SDP-a. "Da je takav prijedlog uputio Savjet mladih Grada Zagreba, koji se i zalagao za uvođenje Građanskog odgoja i o tome razgovarao s klubovima zastupnika, vjerujem da bi dobio podršku većine."

Savjet mladih Grada Zagreba je pak na svojoj sjednici također odbio Prijedlog zaključka o uvođenju izvannastavnog GOO-a. "Prvi i glavni razlog je taj što Grad Zagreb treba i zaslužuje bolji i kvalitetniji model GOO-a od onog riječkog koji se de facto još razvija," objasnio je predsjednik Savjeta, Petar Jurišin.

I dok Rijeka, Sisak, Čakovac te Istarska i Primorsko-goranska županija uviđaju važnost obrazovanja aktivnih i odgovornih građana, Grad Zagreb će očigledno radije ne imati ništa nego imati program koji se "de facto još razvija". A kako će dobiti zadovoljavajući program ako ga ne razvijaju, možemo samo nagađati.

Celia Sánchez, rođena 9. svibnja 1920. godine, predstavlja iznimno značaju povijesnu figuru, ne samo u feminističku nego i političkom okviru. Uz Fidela Castra, mnogi upravo Celiju označavaju kao najmoćniju osobu kubanske politike nakon pobjede Revolucije, 1959. godine, a samim time i kao osobu koja je oblikovala kubansku politiku. I sam je Castro, imenujući najzaslužnije osobe za uspjeh Revolucije, na prvom mjestu naveo Celiju, a tek onda sebe, naglašavajući kako zasluge za uspjeh idu upravo tim redom.

Ipak, o Celiji Sánchez se izvan Kube zapravo jako malo zna. Sam Castro o njoj nikada javno nije govorio; kada bi mu novinari postavili pitanje vezano uz Celiju, on bi jednostavno preko pitanja prešao mašući kažiprstom, što je pokrenulo sumnje kako su njih dvoje bili ljubavnici. Budući da je dugo vremena pristup značaju i ulozi Celije Sánchez bio postavljen u kontekst intimnog odnosa s Fidelom, njezina utjecajna društveno-politička uloga na Kubi je zanemarena.

Priča o Celiji Sánchez predstavlja neispričanu revolucionarno-feminističku priču koju je odigrala sitna, ali odlučna žena podrijetlom iz tropske kubanske pokrajine Oriente. Zbog svoje ljubavi prema cvijeću, koje je sadila čak i tijekom borbi u planinama Sierra Maestre, dobila je nadimak prema kubanskom nacionalom cvijetu, bijeli jasmin, koji je često nosila u kosi i koji je postao njezinim zaštitnim znakom.

Početak djelovanja Celije Sánchez veže se uz drugi dolazak na vlast diktatora Fulgencija Batiste, 1952. godine. O počecima njezinog djelovanja saznalo se tek nedavno, iz knjige One Day in December, autorice Nancy Stout.  

Celijini su prvi aktivistički koraci bili vezani uz borbu protiv iskorištavanja djevojčica, koje su se iz susjednih sela dovozila u Havanu za potrebe zabavljanja bogatih Kubanaca i Amerikanca. Jedna od njezinih prvih aktivističkih intervencija bio je slučaj djevojčice Marije Ochoa, koja je postala žrtvom pedofilije.

U kontekstu Celijine važnosti za Revoluciju, prema jednom dijelu istraživača, upravo je Marijin slučaj označio začetak Kubanske revolucije, a ne Fidelov napad na vojarnu Moncado, 1953. godine. Ovakvom interpretacijom Celia Sánchez postaje presudna osoba za pobjedu ''najpoznatije revolucije na svijetu''.

Sredinom 1950-ih, Celia se pridružila urbanom dijelu Castrovog Pokreta 26. srpnja organizirajući žene, ali i ostale protivnike Batistinog režima. Njezina je zadaća bila pripremanje terena za iskrcavanje gerilaca iz Meksika, među kojima su bili Fidel i Raul Castro te Ernesto Che Guevara. Uz Celiju je ogromnu ulogu za pobjedu revolucije odigrala i Haydée Santamaría. Njih su dvije ostvarile sve preduvjete za iskrcavanje i kasniji uspjeh Revolucije, stvarajući urbanu podlogu za gerilsku borbu. Celijinu važnost istaknuo je i Carlos Franqui, ističući kako je upravo Celia spasila Fidela i Che Guevaru prilikom iskrcavanja na Kubu te time omogućila razvoj i konačnu pobjedu Revolucije.

Franqui nadalje navodi kako bi Fidel i Che bez Celije bili tek povijesne fusnote, a ne gigantske persone u povijesnim analima. Naime, Celija je danonoćno pratila i bilježila kretanja Batistinih vojnika, regrutirala nove članove te upoznavala domaće stanovništvo s Fidelovom idejama kako bi ono gerilcima pružilo nužnu potporu nakon iskrcavanja.

Time je započela Revolucije puno ranije no što su Fidel i Che ispalili prvi metak. Mnogi upravo pristajanje domaćeg stanovništva uz gerilce smatraju odlučujućim faktorom uspjeha Kubanske Revolucije.

Tijekom je Revolucije Celija bila najtraženija žena na Kubi. Unatoč tome, nakon smrti vođe urbanog pokreta Revolucije Franka Paisa u listopadu 1957. godine, napušta urbano krilo pokreta i pridružuje se gerili u planinama Sierre Maestre.

Zahvaljujući svojim iznimnim organizacijskim sposobnostima, u planinama je utemeljila je te gotovo cijelu civilnu administraciju, zbog čega je početkom 1959. godine imenovana Castrovom glavnom tajnicom.

U sklopu ženskog gerilskog odreda, Mariana Grajales Brigade sudjelovala je u brojnim bitkama, rušeći rodne stereotipe vezane uz ženu i borbu. Jedna od njezinih zadaća bila je i opismenjavanje seljaka kao i briga za obitelji poginulih gerilaca.

Utemeljila je organizaciju Farmer's Milita, koju su činili mali farmeri. Navedena je organizacija opskrbljivala gerilce na Sierra Maestri sa gotovo svim potrepštinama, pružajući im na taj način nužnu logističku pomoć. Celija je sredinom 1960-ih bila imenovana u Centralni komitete kubanske komunističke partije, a nekoliko godine kasnije i u Politibiro.

Prema dosadašnjim, relativno siromašnim istraživanjima njezinog političkog djelovanja, Celia je bila prilično odlučna i hrabra te nadasve pronicljiva političarka. Početkom 1960-ih, već nakon prvog posjeta Sjedinjenim Američkim Državama te susreta s tadašnjim američkim potpredsjednikom Richardom Nixonom, shvatila je kako američke vlasti neće blagonaklono gledati na razvoj događaja na Kubi te je gotovo proročanski izjavila:

„Sada se moramo vratiti na naš otok, zakopati sjekire i raditi ono što Kubanci oduvijek rade, pripremiti se za uragan i boriti se protiv strane vlasti koja pokušava potkupiti domaće ljude kako bi se pridružili nadolazećem ratu protiv Revolucije.“

Osim političkog djelovanja Celia Sánchez uvelike je zaslužna i za formiranje kubanskog kulturnog identiteta, koji se u prvim godinama Revolucije nastojao odvojiti od američkog utjecaja. Upravo je ona pridonijela popularizaciji cohibe, najpoznatije kubanske cigarete kao i  konstrukciji cijelog kulturnog elementa nazvanog Cubanismo, a utemeljila je i Official Archive of the Cuban Revolution.

Pristup Celiji Sánchez u najmanju je ruku kontradiktoran. S jedne strane ona predstavlja odlučujući osobu za uspjeh Revolucije te gotovo najmoćniju osobu kubanske politike, dok je s druge strane njezino djelovanje ostalo nedovoljno istraženo, a samim time i nedovoljno priznato izvan Kube.

Razlog navedenomu, prema nekim istraživačima, leži u činjenici kako je kubanskim egzilantim odnosno Batistinim pristašama bilo lakše konstruirati narativ o brutalnom Castru i Che Guevari, u dobroj staroj mačističkoj maniri, nego priznati da je za njihov poraz kriva jedna žena. Uzimajući u obzir kako kubanski egzilanti imaju iznimnu financijsku podršku određenih američkih financijskih struktura, vrlo je lako nastala priča o mačističkoj revoluciji u čijoj pročišćenoj verziji nije bilo mjesta za ženu.

Celija Sánchez, umrla je 11. siječnja 1980. godine, kao umorna gerilka, a njezine posljednje riječi prema Marti Rojas bile su možemo stvarati povijest, ali je ne možemo pisati..

U kontekstu djelovanja Celije Sánchez, Kubanska se revolucije iščitava na posve novi i drugačiji način. Pojam revolucije na ovaj način nadilazi uobičajene elemente maskuliniteta i zapravo postaje kotač zamašnjak u širenju feminizma na prostoru Latinske Amerike. Navedeno se ponajprije očituje u cijelom nizu gerilki od sredine 1960-ih godina pa sve današnjih političarki ovoga prostora. Utjecaj Celije Sánchez danas je uvelike prisutan u današnjoj politici predsjednice Argentine Christine Fernandez, predsjednice Čilea, Michele Bachelet te predsjednice Brazila, Dilme Rousseff.

Miješam, jer si ne mogu pomoći, u ovaj uvod i stvari koje sa člankom možda neće imati mnogo toga zajedničkog, jer imam taj mučan osjećaj u želucu zbog toga što se znalo i što se događalo za vrijeme rata. Jer se znalo tko nestaje i zašto, i nije se radilo ništa ili oni koji su pokušali bi izvukli kraći kraj.

Ovo je tekst o toj drugoj vrst osobe, nekome tko nije samo ostao sjediti i kasnije se ispričavao da nije znao, da nije mogao znati.
Njenim riječima:

"Netko je ipak trebao započeti. Što smo napisali i rekli, vjeruju i mnogi drugi. Oni se samo ne usude izraziti na način na koji smo ti mi činili."

^{Obitelj Scholl}

Lagodni život i Hitlerova mladež

Sophie Magdalena Scholl rođena je 09.05.1921. u mjestu Forchtenberg na Kocheru. Kći je gradonačelnika spomenutog mjesta. Obitelj je na početku živjela u Ludwigsburgu u Njemačkoj, nakon čega su preselili u Ulm i naposljetku u Munchen. 

U posljednjem je pohađala srednju školu za djevojke, a 1940. počinje raditi kao učiteljica u vrtiću na Frobel Institutu (Ulm-Soflingen). Nadala se kako će to Nacionalni zavod za zapošljavanje uvažiti kao alternativnu službu, nešto što je bilo potrebno kako bi kasnije upisala fakultet. Ali to na žalost nije ispalo tako te je šest mjeseci morala odraditi u obliku pomoćne ratne službe kao nastavnica u vrtiću u Blumbergu. Ovaj vojnički režim je bio i jedan od razloga zbog kojeg je počela mijenjati svoj način gledanja na nacionalni socijalizam.

U petom mjesecu 1942. upisuje fakultet u Munchenu (biologiju i filozofiju), ali o ovome ćemo kasnije, jer na fakultetu počinje i njezin aktivizam.

Izbjegla sam da kronološki u prvi odjeljak stavim i to da je sa 12 godina postala članica Lige njemačkih djevojaka Bund Deutscher Mädel, ženski odjel Hitlerove mladeži, jer naravno da je u to doba bilo obavezno biti dio takve organizacije. Ono po čemu je ovo važno je da je za razliku od mnogih, njen inicijalni entuzijazam jako brzo zamijenjen kritikom režima.

Scholl je odrasla u neortodoksnoj njemačkoj obitelji gdje je skupa sa svojim starijim bratom Hansom imala slobodu izražavanja. Obitelj je bila religiozna ali uvijek otvorena za diskurs. Usto je bila okružena sa ocem, prijateljima i pokojim profesorom koji su dijelili kritički pogled na tadašnji režim.

Die weiße Rose - Bijela ruža

Vratimo se sada na 1942. kada je Scholl upisala fakultet u Munchenu. Njezin brat Hans je tada već studirao medicinu u istoj ustanovi i ubrzo ju je uključio u svoj krug prijatelja, a prije toga je odslužio dvije godine u vojsci kao liječnik na Istočnoj fronti. 

Te iste godine Hans je skupa sa spomenutim prijateljima oformio grupu "Bijela Ruža" - Die weiße Rose, grupu koja će kasnije postati poznata po svom političkom mišljenu i djelovanju ali koju je u početku povezivala ljubav prema umjetnosti, glazbi, književnosti, filozofiji i teologiji. Stalno se naglašava kako je ova grupica studenata uživala u planinarenju, skijanju, koncertima, kazališnim predstavama i sličnim aktivnostima. Članovi "Bijele Ruže" bili su: uz Hansa i Sophie Scholl, Inge Scholl, Christoph Probst, Alexander Schmorell, Willi Graf, Jugen Wittenstein i Kurt Huber, profesor filozofije na tom faksu.

Zašto ovo naglašavam i zašto sam usto prijašnji odio nazvala "Lagodan život…" je stoga što ovo nisu bili komunisti, židovi, nasilni disidenti, buntovnici i delikventi. Bili su uzorni njemački građani, srednje klase koji su težili visokom obrazovanju. Voljeli su svoju državu i htjeli su ono najbolje za nju. Za razliku od mnogih drugih, nisu mogli samo mirno stajati i praviti se da ne znaju što se zbiva oko njih. Sama Scholl je rekla da se moglo doći do informacija, da se sve znalo.

Dok sam čitala tekstove o Scholl, njezinom bratu i Bijeloj ruži, mnoge stvari su stavljene pod razloge da je uopće došlo do propitivanja i otpora načelima i politici Nacističkog režima. Neke od njih su: propovijed biskupa Galena gdje je isti govorio o eutanaziranju mentalno retardiranih osoba. Znači eugenika. (op. au. Više o toj propovjedi možete naći ovdje.)
Drugi razlozi su i uhićenje Schollinog oca. Robert Scholl proveo je kratko vrijeme u zatvoru zbog komentara kojeg je uputio jednom od svojih zaposlenika o Hitleru:

"Rat! Već je izgubljen. Taj Hitler je kazna za čovječanstvo, i ako rat uskoro ne završi, Rusi će sjediti u Berlinu."

I ne zaboravimo da su neki od članova grupe bili i svjedoci monstruoznom tretmanu Židova.

Vrsta aktivizma koju su koristili članovi Bijele Ruže zove se pasivni otpor, strategija koju su vidjeli kod američkih studenata koji su se na taj način borili protiv rasne diskriminacije. Ovaj način se sastojao od tiskanja pamfleta koje su dijelili na fakultetu i ostavljali na različitim adresama i pisanju rečenica poput „Sloboda“ na pročeljima zgrada.

Prijevode pamfleta možete naći ovdje, tiskano ih je sveukupno šest, i posljednji je bio taj koji je doveo do uhićenja Sophie i Hansa Scholl. Suprotno popularnom uvjerenju Sophie nije sudjelovala u pisanju letaka. Pokazala se unutar grupe od neprocjenjive važnosti jer je kao žena bilo puno manje šanse da će ju zaustaviti na ulici i pretražiti.

Razloge za formiranje jedne ovakve grupe možemo u biti najbolje objasniti njihovim riječima:

„Mi pokušavamo pokazati da su svi u poziciji da pridonesu rušenju sistema. To se može napraviti samo suradnjom mnogo uvjerenih, energičnih ljudi- ljudi koji se slažu oko načina koji moraju koristiti. Nemamo mnogo izbora u načinu. Značenje i cilj pasivnog otpora je rušenje Nacionalnog Socijalizma, i u toj borbi ne smijemo ustuknuti od našeg puta, akcije, koje god da je prirode. Pobjeda fašističke Njemačke u ovom ratu imao bi nemjerljive, stravične posljedice.“

 Uhićenje i suđenje

U veljači 1943. Sophie i Hans donijeli su na fakultet kovčeg pun pamfleta. Na brzinu su bacili letke po praznim hodnicima za studente kojima je nastava trebala uskoro završiti. Uvidjevši da je još kopija letaka ostalo, odlučili su da bi bilo šteta ne podijeliti i njih, te su se vratili u atrij i uspeli stepenicama do najvišeg kata. Sophie je bacila ostale pamflete u zrak.

Ovaj čin je vidio čuvar koji je pozvao policiju. Gestapo je uhitio Schollove ali i druge članove „Bijele ruže“, a svi koji su na ikoji način bili povezani sa grupom su ispitani.

22.02.1943. Sophie Scholl, njezin brat Hans Scholl i prijatelj Christoph Probst osuđeni su na smrt. Sophie je imala samo 21-u godinu.

Else Gebel koja je dijelila ćeliju sa Sophie zapisala je njezine posljednje riječi prije no što je odvedena na suđenje:

“Tako je sjajan sunčan dan, a ja moram ići. Ali koliko njih mora umrijeti na frontama ovih dana, koliko mnogo mladih, običavajućih života. Što moja smrt znači ako će zbog naših akcija tisuće biti upozoreni. U studentskom tijelu sigurno će doći do revolta.”

Sophie je imala pravo. Nakon njezine (njihove) smrti kopije tih šest pamfleta prošvercane su iz Njemačke u Englesku. Nekoliko milijuna kopija bačeno je po Njemačkoj 1943.

Čuvar koji je bio nazočan smaknuću koje se dogodilo samo par sati nakon izrečene osude izjavio je:

"Otišla je ne trepnuvši okom. Nitko od nas nije razumio kako je to moguće. Krvnik je rekao kako nije nikada vidio da je itko otišao u svoju smrt na način na koji je ona to učinila.“

Zašto je toliki naglasak na Sophie? 2005. snimljen je film o posljednjim danima Sophie Scholl koji se bazira na neobjavljenim transkriptima policijskog ispitivanja i suđenju na nacističkom takozvanom Narodnom sudu.
Nahuškat ću vas da ga pogledate, ne samo jer je film „informativan“ već stoga što je i dobar i isplati ga se pogledati, trailer je desno.

Dok vas već „tjeram“ na gledanje filmova, preporučiti ću vam i strip u kojem  Winston Rowntree radi komparaciju između Getraud Junge i Sophie Scholl. Njegovi stripovi su uvijek krcati tekstom ali stisnite zube i čitajte, isplati se. Rowntree je i razlog zašto uopće znam za Sophie.

Ne želim se praviti da je bila sama u ovome i da se samo nju vrijedi spominjati iz cijele grupe, jer to nije istina.

Ali razlog zašto je ona toliko važna osoba je između ostaloga njezina mladost i hrabrost. Ona je dokaz da dob i status nisu važni ako se teži promjeni. Da svatko može nešto učiniti.

„Pravu štetu rade milijuni koji samo žele 'preživjeti'. Iskreni ljudi koji samo žele da ih se pusti na miru. Oni koji ne žele da im život poremeti nešto što je veće od njih samih. Oni bez strana i razloga. Oni koji neće mjeriti vlastitu snagu, iz straha da ne antagoniziraju vlastitu slabost. Oni koji ne vole raditi valove-ili neprijatelje. Oni kojima su sloboda, čast, istina i načela samo literatura. Oni koji žive male živote, pare se mali i umiru mali.

To je redukcionistički pristup životu, ako ga držiš malenog, imaš ga pod kontrolom. Ako ne proizvodiš buku, Babaroga te neće naći. Ali to je sve iluzija, jer i oni umru, ti ljudi koji umataju svoj duh u male sitne lopte kako bi bili sigurni. Sigurni!? Od čega? Život je uvijek na rubu smrti, uske ulice koje vode na isto mjesto kao i široke aleje, i male svijeće izgore isto kao i plamteće baklje. Ja izabirem svoj način da izgorim."

Zato što moram

Spomenula sam svoju karmu u tekstovima, ne samo zato jer sam već ustalila način pisanja gdje nužno polazim od sebe (op. au. primite moje iskrene isprike za ovo), nego i zato jer me jedna rečenica Daše Drndić iz 'Aprila u Berlinu' pogodila: 

„Kažu mi, dosadna si s tim holokaustom, što će ti to, piši o Hrvatskoj i o ljubavi.“

Provlači se ta misao da ne može drugačije no pisati baš o toj temi. Ovo je nešto s čime se slažem i zbog čega je važno pisati i prisjećati se ovih ljudi.

Treba biti svjestan prošlosti kako ju ne bismo ponavljali, i treba biti svjestan fantastičnih pojedinaca koji nam dokazuju da je najgore ostati pasivan. I uostalom kada čitamo i gledamo nešto o povijesti, to je samo na trenutak nešto što se dogodilo prije, to je uvijek nešto što možemo povezati i sa trenutnom situacijom.

Ljepota dnevnika kao žanra je što ne postavlja imperativ cjeline, dapače, računa s njezinim izostankom. Možete ga čitati minutu po minutu, sat po sat, dan po dan, kao što i živite. Netom prije nego odete po djecu u vrtić. S nogu za štednjakom, dok dinstate luk. U autu pred kućom dok s posla ne zakoračite u popodnevne i večernje rituale. U kupaonici, dok curi voda navodnog tuširanja. Kod frizera, umjesto Glorstoriellapolitana. Kad imate goste pa se ispričate na trenutak - da skuhate kavu, donesete kolač, obavite kratak telefonski razgovor, izaberite omiljeni izgovor.

O životu i radu Divne Zečević postoji natuknica u enciklopediji: kompromisna i neemotivna, neproblematična i nepolemična – sve to kakve već enciklopedijske natuknice jesu, i sve kakva ta pjesnikinja, znanstvenica i folkloristica nije bila. Tamo nema rečenice koju je sama isticala u svim svojim biografijama: „Godinama vodi osobni dnevnik opsega oko šest tisuća rukom ispisanih stranica formata A-4.“ Stranice svoga dnevnika Divna Zečević ispisivala je rukom, u kontinuitetu od 1961. do 2000., a nakon toga još šest preostalih godina života, sporadično, jer ju je sve progresivnije izjedala teška bolest. Ostavila je, kako priređivačica u predgovoru kaže, 6288 stranica u manjim rokovnicima, bilježnicama raznih formata, na arcima knjigovodstvenog papira koje je sama uvezivala, u bloku i u 29 crvenih tvrdo ukoričenih bilježnica. I u izboru iz dnevnika tih je više od 6000 stranica svedeno na nešto više od 600.

Život kao voda hlapi. Izbor iz dnevnika Divne Zečević jedinstvena je knjiga u našem bibliopejzažu, kao što je njegova autorica  jedinstvena pojava na hrvatskoj književnoj sceni. Sve autoričine dvojnosti, zdvojnosti i nemiri slijevale su se, brutalne i beskompromisno iskrene, u dnevnik koji je njezino najveće i najopsežnije, cjeloživotno djelo. Književno djelo.

O ČEMU GOVORIMO KADA GOVORIMO O IZBORU?

Jer, dnevnik je po svojoj motivaciji i formatu teško smjestiv u tradicionalne žanrovske okvire. Legitimirao se oduvijek izvan sebe samoga, ovisno o tome tko ga je pisao. Niz kraćih ili duljih zapisa koji počinju danom i datumom pisanja, međusobno labavo povezanih, bilo je lakše legitimirati kao književnost ako ih je pisao književnik – i muški rod tu ne upotrebljavam slučajno. Teoretičari nikad ne osjećaju potrebu naglašavati neliterarnost – a posebno ne osporavati literarnost – dnevnicima Maxa Frischa, Franza Kafke, čak i Thomasa Manna. Ali zato su dnevnici Virginije Woolf dobili status književnosti tek ulaskom same autorice u književni kanon – i to su se nekako više provukli, uz ostalu, žanrovski utegnutiju prozu koju je napisala. Dnevnik kako ga je Divna Zečević zamislila i realizirala nedvojbeno spada u sferu literarnoga. Njegovu je literarnost, u konačnici, višeslojno i znanstveno argumentirala sama autorica u monografiji koja se bavi dnevnikom Dragojle Jarnević kao književnim tekstom, ali i kroz strukturiranost i ozbiljnost kojom je pisanju svoga dnevnika pristupala.

Važno je znati da kod dnevnika koji su objavljeni uvijek govorimo o izboru, i to na barem dvije razine. Prvi je izbor napravila sama autorica, kad je pisala svoje dnevničke zapise. Kako? Pa život se odvija simultano, a jezik je konsekutivan. I najprije moramo proživjeti da bismo mogli zapisati, a onda kad proživimo, iz te simultanosti života odabiremo što ćemo ispisati na papir. Dnevnički zapisi i kao žanr preferiraju negativnu selekciju – kad je dobro, živi se, umjesto da se piše. Kad je čovjek sretan u ljubavi nema potrebe da piše - i zato ja o njoj ne govorim. (18. 2. 1961.)

Kao drugi korak prijelaza u sferu literarnoga vidim izbor zapisa koji su objavljeni među ljubičastim koricama. Stupanj fikcionalizacije objavljenih dnevnika u startu je veći od onoga kod manuskripta jer svaki rad treće strane na tekstu taj tekst udaljava od života, pojednostavljeno rečeno. Odgovornost priređivača kod objavljenih dnevnika je velika jer oni odlučuju što ide van, a što ostaje, oblikujući tako recepciju svima onima koji nisu imali uvida u originalni tekst. Marija Ott Franolić legitimirala se kao kompetentna priređivačica – najprije doktoratom, a onda i svojom autorskom knjigom Dnevnik ustremljen nedostižnom (Disput, 2016), studijom koja se temeljila na tada još neobjavljenom dnevniku Divne Zečević. Bilo joj je važno, kaže, da ne iznevjeri autoricu, a to je značilo da ne zanemari emotivne zapise koji odražavaju subjektivnu i introspektivnu prirodu dnevnika. I bilo joj je važno da oslika karakter Divne Zečević – znanstvenice, spisateljice, intelektualke, ali i kompleksne ličnosti bespoštedno britkog jezika.

OSOBNI IZBOR

Za sve one koji u književnosti traže refleksije sebe i svog života, dnevnici nude jako puno. Divna Zečević bila je dovoljno kompleksna i slojevita autorska osobnost da učini ovaj dnevnik zanimljivim širokom krugu čitatelja i čitateljica, jer pisala je podjednako angažirano i o svojim intimnim previranjima i o društvenim i političkim događanjima. Slojevi teksta slagali su se cijeli jedan život - za življenje kratak, za pisanje dug – i svatko se može prepoznati u barem jednom od njih.

Preferirani sloj i fokus moga čitanja jest Divna Zečević kao intelektualka i autorica, i njezin suodnos s Divnom Zečević kao suprugom i majkom. I mada nas dijeli pola stoljeća, jednako kao što je dijelilo nju i Dragojlu Jarnević, zapanjuje kontinuitet ženskih priča, i prebrojni su momenti prepoznavanja. Svi motivski sklopovi koji se odnose na ovu veliku temu sažimljivi su citatom poput ovoga: Žene žive svoje odvojene živote i misle, svaka za sebe, da im je sudbina iznimna, a kad ono - to je opća sudbina o kojoj se individualno šuti! (11.11.1991.). I kad pomislite da je bolno i direktno to kako Divna piše i misli, uskoro uvidite da je blago i diskretno, u usporedbi s citatom na sličnu temu, gdje neuvijeno kaže: Žene su osamljena marva koja sama sebe hrani i odijeva i ubija. Žene same sebe uništavaju i nadomještaju novim ženama koje će same sebe uništavati. Čista proizvodnja. (2.11.1986.)

Stalnost velikih tema iz svakodnevice najbolje se dade iščitati iz dnevnika koje su pisale žene. Niz je to krupnih trivijalnosti od kojih se sastoje pojedinačni dani, tjedni, mjeseci, godine. Virginija Woolf je u svoj dnevnik pisala kako kuha juhu, a Divna Zečević, osim što dinsta luk, ima duge i kontinuirane tirade o nepodnošljivom kućnom dirinčenju (9.9.1992.) i praznoj besmislenosti kućnog robovanja i idiotskog ponavljanja istih poslova i kretnji (2.1.1986.). Užasava se svega što ometa intelektualni rad, svega što staje na put čitanju, pisanju, rovanju po papirima (16.1.1963.). Čak i odmor joj je stran i zazoran jer izaziva blaženo tupilo – koje pak uništava svaku vrstu intelektualne aktivnosti i spisateljske produktivnost. Uvijek sam radila i žurila da radim, sve je bilo suvišno što nije bio rad (16.2.1992.), kaže - a onda je opet  dvojna, zdvojna i nemirna kakva je bila – očajava nad znanstvenim radom jer ne piše vlastite autorske uratke - a sve bi studije, često je pisala, bila žrtvovala za samo jednu dobru rečenicu. I tu dobru rečenicu neumorno je tražila: trajno nesređena, u životu, prema vlastitim riječima, ali sa stalnom opsesivnom željom da sredi svoj tekst.

OPSESIVNO PISANJE

Kao i svi dnevničari i dnevničarke u dugoj europskoj tradiciji iz koje je potekla, Divna Zečević piše o pisanju i u tekstu promišlja ulogu i funkciju svoga dnevnika. On je njezino „knjigovodstvo života“, „klecalo u crkvi“ i „dnevnik emigrantkinje“, osobe koja se samo doselila u život koji živi. Dnevnik joj je i jedino mjesto gdje može saznati da postoji, i njezina „prostirka za sanjarenje“. Potonja metafora čini mi se posebno moćnom – jer sve su rjeđa mjesta na koja bismo takvu prostirku htjeli i smjeli postaviti.

Ovaj je dnevnik po mnogočemu poseban, a ponajviše po tome što ga u današnje vrijeme više ne bi bilo moguće napisati. Energija, želja i koncentracija potrebne za koherentan tekst rasipaju se po raznim drugim platformama, a i motivacija za djelovanje sve rjeđe progovara iznutra ili se u zaglušnoj buci svijeta koji nas okružuje uopće više ne može razabrati. I utoliko ovi zapisi jesu dokument iz nekih prohujalih vremena, dokument iz kojega će se sigurno dugo izvlačiti stvarni ljudi i događaji, imena i mjesta, pikantne i gorke sintagme i rečenice. Postavljat će se pitanja što je Divna Zečević bila – dnevničarka ili znanstvenica, Srpkinja ili Hrvatica, dobra ili loša supruga, brižna ili sebična majka, i interpretacije će imati razna težišta, ovisno o onome tko ih piše i gdje ih objavljuje. Zapisi će se vaditi iz konteksta, ali to je kolateralni rizik dnevnika kao žanra. I recepcijski rizik svakog uređenog i objavljenog dnevnika.

I to je u redu, sve dok čitajući senzacionalističke tekstove i osamljene rečenice iz 6288 stranica  imamo na umu taj mali glas koji nam šapće: dnevnik je fikcija, dnevnik je literatura. I to ga na kraju krajeva drži na životu. I mada je izbor proizašao iz ideje da se dokumentira ženski život jedne doista posebne osobe, sad ovako ukoričen, opremljen, nazvan, on nadilazi svoju početnu ideju, kao što dobri tekstovi uvijek rade. Kao što to radi najbolja književnost.

Počela je glumiti još kao tinejdžerica prije studija na Bryn Mawr koledžu. Iako je njena karijera napredovala sporo zbog razmirica s različitim redateljima i producentima, godinu dana nakon diplome igrala je manje uloge na Broadwayju.

U međuvremenu se vjenačala s osam godina starijim Ludlowom Ogdenom Smithom (svojom ljubavi s koledža) kojeg je, u tipičnoj Hepburn maniri, natjerala da promijeni ime u S. Ogden Ludlow tako da ne bi imala obično prezime kao što je Smith. Ipak, brak je potrajao samo nekoliko godina.

^{Hepburn kao Sylvia Scarlett}

Svoj debi na filmu ostvarila je igrajući kći Johna Barrymora u filmu Georgea Cukora A Bill of Divorcement (1932).  Film je bio veliki hit te je označio početak suradnje s filmskim studijom RKO te dugogodišnje partnerstvo s Cukorom koje će kroz sljedeća dva desetljeća donijeti još 9 novih filmova. Upravo je Cukor u svojim filmovima najbolje znao prikazati njene talente te je bio od iznimne važnosti za njenu karijeru.

Hepburn je s Cukorom snimila i filmove poput Little Women (1932), Holiday (1938) te Sylvia Scarlett (1935) u čijem je većem dijelu prerušena u dječaka. Također, uspješno partnerstvo ostvarila je i s glumcem Caryjem Grantom u nekoliko filmova. Zasigurno treba istaknuti i odličnu screwball komediju Bringing Up Baby (1938) te Christopher Strong (1933). u kojem je utjelovila lik inspiriran još jednom strašnom ženom, Amelijom Earhart.

Filmski su je moguli u jednom razdoblju njene karijere smatrali 'box office poisonom' jer nisu znali odgovoriti na njenu intelektualnu superiornost, prvoklasan osjećaj ponosa i njen nedostatak besmislene iskrenosti. Hepburn se nikad nije bojala kršiti pravila; bila je besraman snob, profinjeno tvrdoglava, govorila je s otmjenim naglaskom koji su Amerikanci prezirali. Tuširala se isključivo u hladnoj vodi za koju je tvrdila da jača karakter, uvijek je sama radila opasne scene jer su kaskaderke stajale pogrbljeno i uživala je u minimalizmu - šminke, odjeće, uređenja. 

^{Hepburn kao Amelia Earhart} 

Ipak, početkom 40-ih vraća se njena popularnost. Scenarij za film The Philadelphia Story prvotno je napisan kao predstava posebno za Hepburn koja je otkupila sva prava za njega te ga poslije prodala filmskom studiju MGM, uz uvjet da glumi glavnu ulogu bogatašice Tracy Lord te da bira kolege i redatelja. U kombinaciji s Cukorom, Grantom i Jamesom Stewartom film je ostvario veliki uspjeh i vratio Hepburn ponovno u igru.

Njena daljnja suradnja s MGM-om i novi film Woman of the Year pokrenuli su jednu od najpoznatijih ljubavnih priča starog Hollywooda, onu sa Spencerom Tracyjem. Kroz 25 godina suradnje i partnerstva, zajedno su snimili 9 filmova poput Adam's Rib (1949) ili Pat and Mike (1952). 

Iako je njihova pomno skrivana afera bila javna stvar, imali su podršku studija koji ih je štitio od skandala. Također, veza je opstala iako je Tracy bio oženjen i odlučan da se zbog svojih katoličkih uvjerenja neće rastati od svoje supruge. Za Hepburn je ova veza bila savršena, Tracyja je smatrala neodoljivim, a ona sama bila je neovisna i brak je smatrala izuzetno nepraktičnim.

^{Katharine Hepburn i Spencer Tracy}

Kroz sljedećih trideset godina nastavila je snimati brojne uspješne filmove; odlično partnerstvo s Humphryjem Bogartom u The African Queen (1951), novu ljubavnu priču doživjela je u filmu Summertime (1955), a utjelovila je i ujnu Elizabeth Taylor u Suddenly, Last Summer (1959).

Zadnji film s Tracyjem Guess Who's Coming to Dinner snima 1967. Ubrzo nakon završetka snimanja Tracy umire, a Katharine odbija film pogledati.  U kasnijem razdoblju svoje karijere orijentirala se na snimanje televizijskih filmova i glumu u kazalištu. Ipak, 1981. glumi u odličnom filmskom ostvarenju On Golden Pond s Henryjem Fondom. Ta uloga joj ujedno i donosi posljednju Akademijinu nagradu.

Iako za nagrade i priznanja nije previše marila, upravo ona drži rekord u broju osvojenih pozlaćenih kipića; Akademija je njen rad nagradila s čak četiri Oscara za najbolju glumicu, a Američki filmski institut proglasio ju je 1999. godine najvećom glumicom u povijesti Hollywooda.

Katharine Hepburn preminula je 29.lipnja 2003. godine u obiteljskoj kući Hepburnovih u Connecticutu. Te noći svjetla na Broadwayju ugašena su na punih sat vremena.

^{"The African Queeen"}

Australska glumica Cate Blanchett je utjelovila ovu nenadmašnu ženu u filmu Martina Scorsesea Aviator iz 2004. koji prati život i djelo redatelja, avijatičara i bogataša Howarda Hughesa te samim time tada njegovu izuzetno medijski praćenu aferu s Hepburn. Blanchett je ova uloga donijela Oscara za najbolju sporednu glumicu.

Glumica je koja je dominirala u filmskom svijetu vođenog muškom politikom te je uspješno upravljala svojom karijerom. U javnosti se često pojavljivala bez trunke šminke i noseći hlače kada za ženu to i nije bilo moderno te je izbjegavala davati intervjue i pozirati fotografima. Bila je ateistkinja i cijelog je života prkosila ustaljenim društvenim normama.

Kao kći sufražetkinje, Hepburn nikad nije smatrala žene inferiornima muškarcima, uvijek je donosila svoje odluke te je jasno i glasno iznosila svoja razmišljanja.

Ponekad je svojim odbijanjem da igra po hollywoodskim očekivanjima ostajala sama protiv svih. Ipak, ona se nikad nije pretvarala da je netko drugi te je tako istinski ostala vjerna sebi i svojim idealima. Hepburn je živjela svoj život s visoko uzdignutom bradom - ponosno, beskompromisno, hrabro i prkosno. Ili riječima Elaine May:

'She really is about the only person who gives you the feeling that maybe it could be a woman's world.'

POGLEDAJTE:

{youtube}uUKn5mlmCrk{/youtube}

Državni senatori koji su podržali ovu mjeru izjavili su kako im je cilj osporiti presudu Vrhovnog suda SAD-a Roe v. Wade koja je utvrdila da žene imaju ustavno pravo na pobačaj.

S druge strane, demokratska zastupnica Beth Wessel-Kroeschell izjavila je: "Sve žene, bez obzira na dob, dohodak ili rasu, trebaju biti u mogućnosti dobiti usluge reproduktivnog zdravlja, uključujući pobačaj, bez političkih i financijskih prepreka".

Organizacija Planned Parenthood navodi kako su ovo ekstremni pokušaji zabrane pobačaja na rubu medicinskog i pravnog okvira.

''Ovaj zakon je zapravo zabrana sigurnog, pravnog pobačaja i prijetnja da će se reproduktivna prava vratit desetljećima nazad'', tvrdi voditeljica odnosa s javnošću Planned Parenthooda Erin Davidson Ripley. [M.O.] BBC…

#TheIowaStory is one where "only the Vatican and Malta have stricter [abortion] laws than Iowa." You can thank @KimReynoldsIA for signing this DANGEROUS 6-week abortion ban into law. ? #IowaStory https://t.co/URu2NHp0g8

— Planned Parenthood Action (@PPact) May 12, 2018

„Žene nisu manjina u svijetu, ali filmska industrija kazuje drugačije. Stojimo na ovim stepenicama kako bismo pokazale da smo odlučne i predane u borbi za napredak. Mi smo scenaristice, producentice, redateljice, glumice, snimateljice, montažerke i povezuje nas posao na filmu“, poručila je Blanchett, nakon čega je redateljica Agnes Varda ponovila priopćenje na francuskom jeziku.

Brojka 82 simbolizira ukupan broj redateljica koje su se popele na te stepenice od prvog izdanja Festivala 1946. godine. Iznijele su i šokantan podatak kako se u istom razdoblju na te stepenice popelo 1 866 redatelja.

{youtube}6GqoAmVE5Uo{/youtube}

„Stepenice naše industrije moraju biti dostupne svima. Penjimo se!“, zaključila je Varda i dodala kako se solidariziraju sa ženama u svim industrijama.

Organizatori festivala na udaru su kritika zbog toga što nisu učinili više kako bi javno priznali #MeToo pokret i Time's Up inicijativu te zbog činjenice da ne promoviraju veći broj redateljica. U ovogodišnjoj konkurenciji, od 18 filmova, samo su tri filma režirale žene.

Marširanje stepenicama dvorane Palais des Festivalset des Congrès organizirao je pokret pod nazivom 5050x2020, koji zahtijeva veću ravnopravnost spolova i raznolikost francuske filmske industrije. [I.P.] Variety...

Rođena na današnji dan 1718. godine u Milanu u imućnoj obitelji intelektualaca kao najstarije od 21 djeteta, Agnesi nije tipična matematičarka. Vodila je naizgled dosadan život, no, uzimajući u obzir okolnosti u kojima je odrasla, njen doprinos matematici je izvanredan. Iako je živjela u doba prosvjetiteljstva, kao žena u svijetu učenjaka predstavljala je gotovo endemsku pojavu. Dovoljno je prisjetiti se Lessingove izjave: „Žena koja misli izaziva gađenje kao i muškarac koji se šminka.“ Imala je sreću da je Pietro Agnesi, prepoznavši veoma rano izniman talent prvorođene kćeri, bio lišen duboko ukorijenjenih predrasuda o obrazovanju žena poput one da su „Horacije i hipotenuze za dječake, a kuhanje i šivanje za djevojke.“

Svojoj je miljenici (i njenoj sestri Mariji Teresi, poznatoj skladateljici) pružio najbolje obrazovanje. Maria je navodno toliko žudjela za znanjem da je otac morao pod ključ staviti slovaricu kako ne bi prebrzo naučila čitati. Uzalud.

Čudo od djeteta je do 11 godine ovladalo francuskim, latinskim, grčkim, hebrejskim, njemačkim i španjolskim. Glas o njenoj iznimnoj nadarenosti brzo se proširio te je njihova kuća postala poznato okupljalište intelektualaca u Milanu.

S devet godina održala je na latinskom čuveni govor svog tutora Gemellija, koji je pobijao tvrdnje o inferiornosti ženskog uma. Mala poliglotkinja nije se zaustavila na učenju jezika, već je na čuđenje svih postala matematički i filozofski genij pišući eseje u razdoblju kada je pismenost u Milanu iznosila jedva 50%. Iste je s 20 godina objavila u zbirci Propositiones philosophicae. Iako su utemeljeni na salonskim raspravama, savršeno pariraju djelima najvećim umovima onog vremena, a posebno je zanimljivo što je Agnesi u istima posebnu pozornost posvetila inzistiranju na obrazovanju žena.

Premda je žeđ za znanjem bila jaka, umorna od „slave“, Agnesi je odlučila provesti ostatak života u samostanu. No, na nagovor oca Gaetana ostaje pod određenim uvjetima: ići će u crkvu kad god želi, više se neće sastajati s učenjacima, odreći će se teatra, plesova i svečanih primanja, no, ne i znanosti. Kao 22-godišnjakinja susreće monaha i profesora Ramira Rampinellija i započinje matematičko usavršavanje.

Fantastični rezultati okrunjeni su njenom najvažnijom knjigom, Istituzioni analitiche (1748) koja je izazvala senzaciju u akademskom svijetu. To je najstarije sačuvano djelo o matematici pisano rukom žene i jedno od prvih o konačnoj i beskonačnoj analizi te o diferencijalnom i integralnom računu.

Iako joj se ne pripisuju nikakva otkrića, njena zasluga leži u činjenici da je na vrlo sistematičan način skupila djela raznih matematičara, dajući ih uz vlastite interpretacije. Knjiga, model jasnoće, zamišljena kao priručnik, prevedena je na brojne jezike ostvarivši velik uspjeh.

 „Ne postoji ni jedno djelo, ni na jednom jeziku koje omogućuje tako brzo i duboko prodiranje u osnovne zakonitosti analize: smatramo ge najcjelovitijim i najboljim traktatom ove vrste,“ riječi su Francuske akademije.

Carica Marija Terezija daruje joj prekrasan nakit, međutim, najveće priznanje dobiva od pape Benedikta XIV. koji joj je ponudio predavačko mjesto na katedri za matematiku Sveučilišta u Bologni, no, kako se u to vrijeme bavila poglavito humanitarnim radom, nije ga prihvatila.

Najpoznatija je po krivulji koju je proučavala i koja nosi njeno ime, tzv. krivulja M. Agnesi. Englezi su krivo preveli talijanski naziv versiera (krivulja) kao vještica (avversiera), stoga je ostala poznata i pod imenom Witch of Agnesi.

 Kad su svi s nestrpljenjem očekivali nova čuda, dolazi do preokreta. Posve je mirno i sigurno donijela odluku da se posveti dobrotvornom radu.

 „Čovjekov rad mora uvijek imati neki cilj, a cilj kršćanina je da slavi Boga; nadam se da je moj rad do sada bio u slavu Božju, jer je, po volji očevoj, proistekavši iz poslušnosti, bio koristan drugima: sada nalazim bolje načine i sredstva da služim Gospodinu i svom bližnjem,“ obrazložila je Agnesi.

Sa smrću oca 1752. umire konačno i njen interes za matematiku. Napušta ju kao tek prolazni hobi, bez žaljenja i ostatak života posvećuje svom istinskom pozivu - brizi za uboge i bolesne, osobito žene. Postala je izvrsna teologinja kojoj su se za savjete obraćali brojni ugledni crkvenjaci. Rasprodavši svu imovinu, Gaetana 1771. seli u dom za siromašne i beskućnike gdje ubrzo postaje upraviteljicom, njegujući istim žarom one najpotrebitije.

Umrla je 9. siječnja 1799., na zalasku 18. stoljeća. Vidjela je sve njegove mijene ostajući vjerna sebi. Gaetana Agnesi: razum i srce. Počiva po vlastitoj želji u zajedničkoj grobnici, sa stanovnicama doma s kojima je provela gotovo 50 godina. 

"Prosvjednici i prosvjednice osjećaju se ohrabreno političkim okruženjem i jasno im je s čime se mogu izvući", rekla je predsjednica NAF-a, Vicki Saporta. "Žele otežati pružanje skrbi, ali izbjegavaju ekstremne oblike nasilja."

Nekoliko je prosvjednika/ca uhićeno zbog nezakonitog stupanja na posjed prilikom organiziranih akcija protiv pobačaja u Virginiji, Michiganu i drugim državama. Prosvjednici/e su ulazili u klinike i uvjeravali pacijente/ice u svoje stavove o pobačaju te odbijali napustiti kliniku kada im je to zakonski naloženo.

Najmanje deset osoba uhićeno je prošlog svibnja kada su protivnici/e pobačaja blokirali ulaz u EMW ženski kirurški centar u Louisvilleu u Kentuckyju - posljednjoj klinici za abortus koja još uvijek radi u toj državi. Među uhićenima u Louisvilleu našao se i nacionalni direktor organizacije Operation Save America, Rusty Lee Thomas. Dok je čekao suđenje, rekao je kako bi pobačaj trebao biti zabranjen i kako sustav čini još jednu veliku nepravdu privodeći pogrešne ljude.

Citizens for a pro-life society, skupina koju vodi katolička teologinja, profesorica Monica Migliorino Miller, opisala je upade u klinike kao "čin nenasilne obrane nerođene djece od pobačaja". Miller je bila među onima koji su uhićeni u Michiganu, a u veljači je i osuđena za ometanje posjeda.

Lara Chelian, direktorica zagovaranja i razvoja Northland Family Planning Centara, čija je jedna od tri klinike bila meta napada protivnika pobačaja, izjavila je kako su se u protekle dvije godine povećali slučajevi uznemiravanja i ometanja posjeda njihovih klinika, što je potaknulo zapošljavanje naoružanih čuvara u klinikama. Rekla je kako su česti bučni prosvjedi protivnika pobačaja rezultirali pritužbama osoblja bolnice, pacjenata_ica i lokalne zajednice, no policija svejedno nije zabranila prosvjede.

^{Volonterke EMW ženskog kirurškog centra u Louisvilleu, Kentucky}

U studenom prošle godine zabilježen je i pokušaj bombardiranja klinike za pobačaj u Champaignu u Illinoisu, prilikom kojega se bomba postavljena u cijevi nije aktivirala. Trojica muškaraca optuženih za pokušaj ubojstva navodno su  dio militantne skupine "White Rabbits", a optuženi su i za bombaški napad na  džamiju u Minessoti prošle godine.

Klinička bolnica u Clevelandu prijavila je više od 32.000 dolara štete zbog učestalih slučajeva razbijanja prozora na klinici.

Izvješće ne uključuje nasilni slučaj u veljači, kada je, prema tužiteljima, jedan čovjek iz Massachusettsa namjerno zabio ukradeni kamion u kliniku Planned Parenthooda u New Jerseyju, pritom ozlijedivši troje ljudi, uključujući i jednu trudnicu. 

Prijetnje napadima i vandalizam značajno povećavaju troškove klinika, ponajviše kako bi se osigurala sigurnost osoblja i objekata. Neke klinike su se suočile s dodatnim pravnim troškovima izazvanim državnim zakonima koji za cilj imaju ograničavanje pobačaja. Zbog navedenih zakonskih i financijskih izazova, broj klinika za pobačaje u SAD-u znatno se smanjio. [L.B.] Apnews...