Pjesme nježne i čiste, kao što je djetinjstvo, tople i lijepe, kao što je sunce, priče mudre, kao što su mudri ljudi koji su dugo živjeli. I malo igrokaza veselih, kao što je vesela svaka dječja igra. Sve je to napisala Nada Iveljić, koja je cijeli svoj vijek posvetila djeci.
Nada Iveljić, jedna od najpopularnijih i najplodnijih hrvatskih književnica za djecu, rođena je 04. travnja 1931. godine u Zagrebu. Nakon završene Prve klasične gimnazije upisuje studij jugoslavistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
Diplomirala je 1955. godine, a radni vijek provodi kao profesorica hrvatskog jezika u osnovnoj školi i gimnaziji. Radila je i kao urednica u dječjem časopisu "Radost", te kao redovita suradnica u drugim časopisima, na radiju i televiziji.
Afinitet za pismeno izražavanje pokazuje još u tinejdžerskim danima, a već je prva njena priča, "Predgrađe" (nastala kada je autorici bilo 13 godina) objavljena i nagrađena. Od 1954. ozbiljnije se laća pera, pišući uglavnom poeziju za odrasle.
Iz toga dijela Iveljićkinog stvaralaštva možemo izdvojiti zbirke pjesama Proboj samoće (1966.) i Nastrijeljena vrana (1977.), zbirku priča Miljenici svilene djevice (2002.), te romansiranu biografiju hrvatske slikarice Slave RaškajBijela kopriva (2008.).
Nada Iveljić, kako je u brzojavu sućuti upućenom njenoj obitelji naveo tadašnji Ministar kulture Božo Biškupić, ostavila je neizbrisiv trag u novijoj hrvatskoj književnosti – posebice onoj za djecu.
Jedan od vodećih autoriteta na području hrvatske dječje književnosti Stjepan Hranjec za Nadu Iveljić piše da ona, zajedno s Višnjom Stahuljak i Sunčanom Škrinjarić, pripada "slavnom ženskom trolistu suvremene hrvatske dječje proze koji je zazelenio grane te proze, i tematsko-motivskim novostima i žanrovskom raznolikošću, a poglavito, stilom" (Hrvatski dječji roman, Zagreb: Znanje, 1998.).
Spomenute se autorice k tomu u stručnoj literaturi spominju i kao utemeljiteljice moderne hrvatske bajke, odnosno novog oblika bajkovitosti.
Motivi iz bajki i drugih usmenih priča utkani su u možda najpoznatiju zbirku priča Nade Iveljić, Šestinski kišobran (1972.). Na stvaranje 26 priča koliko ih obuhvaća Iveljićkin Kišobran, autoricu je, prema vlastitom priznanju, potakla potreba da progovori "o onome što je naše, hrvatsko".
Zbirka tako prikazuje imaginarno putovanje kroz različite predjele Hrvatske na kojemu se susreću i na maštovit način predstavljaju prepoznatljive lokacije, bića, umjetnička djela i elementi tradicije kao što su kip Ribara i zmije na zagrebačkom Jezuitskom trgu, opanci, čipka, licitarsko srce, morska medvjedica i naravno šestinski kišobran.
O izuzetnoj uspješnosti Iveljićkinih bajki govori i činjenica da ju, kako navodiSanja Simel, "kritičari vide (...) kao svojevrsnu suvremenu Ivanu Brlić-Mažuranić dvadesetoga stoljeća".
Naročito uspješnom, ali i produktivnom (radi se, naime, o autorici s najvećim brojem objavljenih priča u domaćoj književnosti za djecu), Iveljić se pokazuje upravo na polju kraćih pripovjednih formi.
Osim što ih je slala u razne časopise, Iveljić je svoje priče objavila i u velikom broju zbirki: uz već spomenuti Šestinski kišobran ističu se i Konjić sa zlatnim sedlom (1968.), Dječak i ptica (1969.), Kiki, mala polarna lisica (1971.), Dođi da ti pričam (1984.) i Zemljina dječica (2000.).
Djela su joj uvrštena u 20-ak antologija, na popise lektire (Šestinski kišobran, Božićna bajka i dr.) i u udžbenike za osnovne škole. Dvostruka je dobitnica ugledne književne nagrade "Grigor Vitez" – za zbirke Šestinski kišobran i Zemljina dječica, dok je za zbirku Dođi da ti pričam primila nagradu "Ivana Brlić-Mažuranić".
O djeci i za djecu
U svojim djelima, Nada Iveljić uspješno kombinira suvremeno i tradicionalno, etiku i estetiku. Težeći stilskoj jednostavnosti i emocionalnoj iskrenosti, kroz svoje priče uvijek iznova potvrđuje i promiče ono što je sama smatrala najvećim vrlinama i vrijednostima, poput prijateljstva, ljubavi, iskrenosti, dobrote i marljivosti.
Odnosno, kako stoji u sjećanju na ovu vrsnu književnicu objavljenom na mrežnim stranicama Nacionalne i sveučilišne knjižnice:
"Sve što je Nada Iveljić napisala prožeto je dobrotom, ljubavlju i plemenitošću".
Iako često piše o životinjama, obitelji, prijateljstvu i igri, u njenim romanima središnje mjesto pripada liku djeteta.
Ono je, kako u iscrpnoj studiji Kraći ljudi: povijest dječjeg lika u hrvatskom dječjem romanu (Zagreb: Školska knjiga, 2011.) piše Dubravka Zima, najčešće idealizirano, nevino, optimistično dijete "koje će poboljšati svijet kojemu tehnički i civilizacijski napredak nije donio ništa dobro".
Likovi djece često su žrtve nesretnih okolnosti, no dovoljno su samostalni i snalažljivi da se sami pobrinu za sebe, pronalazeći podršku u svojim vršnjacima i vršnjakinjama, te u likovima tzv. odraslih povjerenika (bake, djedovi, i sl.).
Pišući o sudbinama djece, Iveljić često obrađuje aktualne, pa i "teške" teme poput nasilja u obitelji, ovisnosti i odrastanja u tzv. disfunkcionalnim obiteljima.
U romanu Srce na pragu (1979.) roditelji ostavljaju kćer Mirnu s bakom i odlaze na rad u Njemačku, junak romana Vagon-slon (1987.) teško se nosi s rastavom roditelja i majčinim novim brakom, protagonisti romana Svračkovo brdo (1995.) odrastaju u nasilnom okruženju i s roditeljima alkoholičarima, Sanjina majka u Riđokosoj primadoni (1989.) toliko je predana vlastitoj umjetnosti da često zanemaruje vlastitu kćer, svi dječji likovi u romanu Školsko dvorište (1978.) dolaze iz disfunkcionalnih obitelji, itd.
Brojni romani progovaraju o "nezdravom" gradskom životu koji dovodi do otuđenosti i osamljenosti, npr. Kiosk na uglu ulice (1983.) i Zlatarovo malo zlato (1988.), djelo koje, stvarajući intertekstualne poveznice s romanom Zlatarovo zlato (1871.) Augusta Šenoe (glavna junakinja Dora kći je zlatara Petra Krupića) opisuje životu u Zagrebu nekad i danas.
1995. godine Iveljić objavljuje čak dva romana s tematikom Domovinskog rata: Marijinu tajnu i roman-bajku Čuvarice novih krovova.
Nada Iveljić preminula je 6. rujna 2009. godine u Zagrebu, u 79. godini života.
Od disfunkcionalnog djetinjstva među rižištima do književnog uspjeha u 6. arondismanu intelektualaca i boema, u životu Marguerite Duras, izuzev njezina umjetničkog poziva, doista nema središta.
Marguerite Donnadieu, francuska književnica, redateljica i scenaristica, rođena je 4. travnja 1914., prije točno 101 godinu, u mjestu Gia Dinh u Francuskoj Indokini (današnji Vijetnam) u obitelji nastavnika, francuskih iseljenika. Kao djevojčica ostaje bez oca te ostaje sama s majkom i dvojicom braće. Kao osamnaestogodišnjakinja odlazi u Francusku te upisuje studij prava i političkih znanosti.
Pariške godine obilježene su udajom za pisca Roberta Antelmea, gubitkom njihovog djeteta, pristupanjem Pokretu otpora, uhićenjem i deportacijom Roberta u logor (Duras pokušava zavesti agenta Gestapa kako bi spasila muža), ali i izdavanjem prvog romana Les Impudents, pod pseudonimom Duras (prema imenu sela gdje se nalazila kuća njezinog oca).
U tom košmarnom razdoblju upoznaje i svog ljubavnika Dionysa Mascoloa, pisca i političkog aktivista, s kojim dobiva sina Jeana. Marguerite, Robert i Dionys žive u istom stanu koji postaje okupljalište slavnih intelektualca i aktivista (Raymond Queneau, Maurice Blanchot, Maurice Merleau-Ponty, Boris Vian, Clara Malraux, Jacques Tati, Edgar Morin, Dominique Desanti, Jacques Lacan...)
Na Durasin stil pisanja utjecali su različiti pravci: egzistencijalizam, avangarda Novog romana, postmoderne metafikcije osamdesetih. Njezino pismo je lirsko, minimalističko, erotizirano, fragmentirano i višeznačno.
Mnogo je više ispuštenog nego rečenog; u šutnji, u bjelini između riječi i rečenica sve je ili nagovještaj neke nove nade, neke vjerojatnosti, ili kakav nepreboljeni zaborav, neka davna bol, ističe Ingrid Šafranek u svojoj zbirci eseja Bijela tinta.
Durasine velike književne uspješnice su pseudo-biografije Brana na Pacifiku (1950.) iLjubavnik (1984.), dobitnik prestižne Goncourtove nagrade, koji izdaje sa 70 godina. U Ljubavniku evocira svoje djetinjstvo obilježeno oskudicom zbog majčine loše investicije, majčinim ludilom, dinamikom nasilnika i žrtve između starijeg i mlađeg brata, zabranjenom ljubavnom vezom s bogatim Kinezom, otkrićem seksualnosti i svog spisateljskog poziva.
U središtu radnje je susret između starijeg ljubavnika i petnaestogodišnjakinje s licem užitka u haljini od svile, opasane kožnim remenom, u visokim potpeticama i s muškim šeširom. Susret se događa prilikom prelaska preko rijeke, na putu do škole te predstavlja simbolično napuštanja majke i djetinjstva, anti-sudbinu i stvaranje sebe, kako upućuje Šafranek.
Ljubavnik, danas kultni roman, u početku je trebao biti album obiteljskih fotografija s Margueritinim komentarima.
Zbog spisateljske stvaralačke krize gotovo cijelo jedno desetljeće posvećuje filmu i kazalištu. U tom razdoblju nastaju art-filmovi Hiroshima, ljubavi moja, Moderato cantabile, Glazba, Uništiti, reče ona, Nathalie Granger, Žena s Gangesa, India Song, Agatha i beskrajno čitanje. Njezini filmovi su eksperimentalni i meditativni, bez akcije i zapleta.
U feminističkim krugovima o radu Marguerite Duras mišljenja su podijeljena. Neke je smatraju ikonom feminizma i predstavnicom ženskog pisma utemeljenog u žudnji („Kad žena ne piše iz mjesta žudnje, ona uopće ne piše, ona plagira“), neke joj zamjeraju što prikazuje autodestruktivne žene koje ne stvaraju alternative, dok treće smatraju da se njezin feminizam može iščitati u širem okviru, u njezinom političkom angažmanu i otporu društvenim normama.
Ingrid Šafranek, hrvatska durasologinja i profesorica francuske književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu ukazuje kako su njezini likovi žene u tranziciji, one nisu herojske, moćne žene kakve priželjkuje feminizam, one su objekt-na-putu-da-postane-subjekt.
Marguerite Duras umire 3. ožujka 1996. u Parizu. Na dan sprovoda, u crkvi Saint-Germain-des-Près, orgulje su svirale tango i rumbu iz filma India Song.
Poznata je činjenica da je STEM područje nepovoljno orijentirano prema ženama i osobama drugih rasa. Novo istraživanje pokazalo je da atmosfera unutar STEM-a odbija i ambiciozne LGBTQ znanstvenike/ice.
U studiji, koja je objavljena u časopisu Science Advances, analizirani su podaci prikupljeni u anketama te je pronađeno da u usporedbi s heteroseksualnim kolegama/icama, studenti/ice seksualnih i rodnih manjina imaju 7% manje šanse da uspješno završe obrazovanje u STEM-u. Ovakav trend je vidljiv unatoč tome što veliki broj LGBTQ studenata/ica sudjeluje u istraživačkim preddiplomskim programima, koja dokazano povećavaju šansu za uspješno diplomiranje u području znanstvenih studija.
Glavni autor istraživanja, Bryce E. Hughes, komentirao je kako nije iznenađen rezultatima. Izvještaj iz 2016. godine o položaju LGBTQ osoba u znanosti pokazao je su ono što Hughes u svom istraživanju opisuje kao “heteroseksističku klimu koja povećava stereotipne rodne uloge na radnim mjestima u znanstvenom području” i time potiče radnike/ice da šute o svojoj seksualnoj orijentaciji i/ili rodnom identitetu. "Mislim da se socijalna dinamika i kultura dominacija u STEM-u moraju promijeniti", rekao je Hughes, osvrtajući se na predrasude koje uzrokuju diskriminaciju LGBTQ studenata/ica i znanstvenika/ica.
Kako bi dobio uvid u to zašto studenti/ce napuštaju znanstvene studijske programe, Hughes je analizirao rezultate sveučilišnih anketa koje student/ice ispunjavaju tijekom školovanja. U anketu je 2015. godine uvedena kategorija koja se tiče seksualne orijentacije studenata/ica. Anketa sadrži i pitanje o rodnom identitetu, ali Hughes je smatrao da bi iskustva tih studenata/ica trebala biti tema zasebnog istraživanja. Analizirani su odgovori 4162 studenata/ica, od kojih se njih 318 identificiralo kao LGBQ te se planiralo usmjeriti u STEM područje.
Kako bi shvatio zašto LGBQ studenti/ce često napuštaju znanstvene studije, Hughes je razmatrao čimbenike poput akademske spremnosti i iskustva sudjelovanja u istraživačkim projektima. Ako studenti/ce nisu bili/e pripremljeni/e za studiranje na području STEM-a, povećana je šansa za napuštanje programa. Ipak, ti čimbenici nisu bili dovoljni da objasne problem pojačanog odustajanja LGBQ studenata/ica. "Ovakav negativni trend vjerojatno proizlazi iz drugih razloga, poput opće atmosfere u STEM području", komentirao je Hughes rezultate.
Dok se rasprava oko različitosti i prihvaćanja u STEM-u većinom usmjerila na žene te osobe drugih rasa i etniciteta, manje se pozornosti pridalo iskustvima LGBTQ osoba. Hughes vjeruje kako razlog za nedostatak ove tematike u znanosti leži u tek nedavnom prihvaćanju LGBTQ osoba te njihovoj većoj zastupljenosti. "Mnogo se govorilo o nezastupljenosti žena i osoba drugih rasa tijekom povijesti, ali ne i o diskriminaciji osoba queer identiteta", kaže Hughes. "Uz to, ljudski identiteti nisu izolirani samo na rasu, rod ili seksualnu orijentaciju, te je stoga važno razmišljati o kompleksnosti identiteta te različitim predrasudama s kojima se osobe susreću."
Rochelle Diamond, direktorica organizacije NOGLSTP koja okuplja znanstvenike/ice koji/e pripadaju seksualnim manjinama, komentirala je kako se nada da će ovo istraživanje potaknuti profesionalne STEM organizacije da shvate kako je potrebna promjena unutar znanstvenih institucija. Nadodala je kako se nada da će sveučilišni kampusi iskoristiti grupe kao što su NOGLSTP, oSTEM i Campus Pride-a kako bi organizirale posebne programe za studente/ice i profesore/ice.
"Edukacija putem programa i informiranost o LGBT pravima pomogla bi u poboljšanju odnosa prema LGBTQ osobama na sveučilištima. Teško je biti student/ica u STEM području, a k tome biti i pripadnik/ica seksualnih i/ili rodnih manjina je još teže. Mnogi/e osjećaju pritisak da moraju biti najbolji/e kako bi im se pružile jednake prilike kao heteroseksualnim muškarcima, što dovodi do gubitka motivacije i napuštanja STEM područja", rekla je Diamond.
Na pitanje očekuje li neslaganje sa zaključcima istraživanja, Hughes odgovara potvrdno. Mnogi/e će znanstvenici/ce tvrditi kako je identitet pojedinca/ke nevažan u znanstvenom radu koji teži objektivnosti. Takav stav izostavlja jednu važnu činjenicu, a ta je da životna iskustva oblikuju osobne interese i izbor karijere. Nadodao je kako će neki/e doživjeti istraživanje kao osobni napad na njihovu netolerantnost te da će komentar tih osoba biti obrana njihovih stavova, bez dubljeg razmišljanja o tome kako predrasude uzrokuju isključivanje mnogih iz akademskog okruženja. Ipak, Hughes se nada kako će istraživanje potaknuti važne rasprave u znanstvenoj zajednici.
"Moramo pronaći načine da stvorimo otvorenu atmosferu u znanosti, tehnologiji i inženjerstvu koja će povećati vidljivost seksualnih i rodnih manjina, prihvatiti ih te iskoristiti njihove talente," izjavio je.
Društvo za promicanje književnosti na novim medijima [DPKM] objavilo je u okviru projekta Besplatne elektroničke knjige [BEK] tri nagrađivane zbirke hrvatskih pjesnikinja: „Valcer zmija“ Ane Brnardić, nagrađenu Kvirinom za mlade pjesnike 2005. godne, „Kauč na trgu“ Dorte Jagić, za koju je autorica 2014. godine dobila uglednu nagradu The European Poet of Freedom Award, te „Staklene breze“ Katje Knežević, nagrađene Goranom za mlade pjesnike 2014. godine.
Sve tri autorice dobitnice su Gorana za mlade pjesnike, dok je Dorta Jagić dobitnica i Goranova vijenca, nagrade za pjesnički opus i ukupan prinos hrvatskoj književnosti.
Novi su naslovi dostupni u četiri najraširenija formata za e-knjige (HTML, ePub, PDF i MOBI), omogućujući online čitanje i/ili preuzimanje na vlastite uređaje, čime je zajamčeno optimalno čitateljsko iskustvo na svim trenutno postojećim računalnim uređajima, nezavisno od dijagonale zaslona na kojima se e-knjige čitaju, kao i mogućnost ispisa na kućnim pisačima. Projekt BEK financijski podržavaju Zaklada „Kultura nova“, Ministarstvo kulture Republike Hrvatske i Grad Zagreb.
O autoricama
Ana Brnardić rođena je 1980. u Zagrebu. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu završila je studij komparativne književnosti i hrvatskog jezika i književnosti, a na Muzičkoj akademiji studij violine. Objavila je knjige pjesama Pisaljka nekog mudraca (1998), Valcer zmija (2005), Postanak ptica (2009) i Uzbrdo (2015). U Rumunjskoj je objavljen izbor iz prve tri zbirke pod naslovom Hotel cu muzicieni (prev. Dumitru M. Ion, Bukurešt, 2009), a u Švedskoj je izašao prijevod knjige Postanak ptica, odnosno Fåglarnas tillblivelse (prev. Đorđe Žarković, Rámus förlag, Malmö, 2016). Za prvu je knjigu nagrađena Goranom za mlade pjesnike (1998), Nagradom Grada Siska (1998) i Nagradom Slavić Društva hrvatskih književnika za pjesnički prvijenac (1999), a za drugu Kvirinovom nagradom za mlade pjesnike (2005). Pjesme su joj prevedene na 15 stranih jezika i objavljene u stranim časopisima i antologijama. Članica je europske pjesničke platforme Versopolis. Osim poezije, objavljuje i kritičke tekstove. S Adrianom Oproiuom prevodi modernu i suvremenu rumunjsku prozu i poeziju.
Dorta Jagić rođena je 1974. u Sinju. Osim poezije piše i objavljuje kratke priče, putopise, eseje i dramske tekstove. Uvrštena je u brojne domaće i strane pjesničke antologije, pojedini pjesnički ciklusi i priče prevedeni su na 20 stranih jezika. Osim pjesničke nagrade Goran za mlade pjesnike za rukopis Plahta preko glave, dobitnica je nagrade Balkan Grand Prize for Poetry 2007. na međunarodnom festivalu u Rumunjskoj te ugledne nagrade The European Poet of Freedom Award 2014. za knjigu pjesama Kauč na trgu, koju dodjeljuje poljski grad Gdanjsk. Godine 2017. nagrađena je Goranovim vijencem za ukupan doprinos poeziji. Vodi radionice kreativnog pisanja, prevodi s engleskog i njemačkog poeziju i prozu. Živi kao slobodna umjetnica u Zagrebu. Objavila: Plahta preko glave (poezija, 1999, 2006), Thamagochi mi je umro na rukama (poezija, 2001), Đavo i usidjelica (poezija, 2003, 2006), Kvadratura duge (poezija, 2007, 2015), Kičma (proza, 2009, 2014), Kauč na trgu (poezija, 2011), S tetovažom nisi sam (proza, 2011), Mali rječnik biblijskih žena (proza, 2013), Kafkin nož (poezija, 2015), Prolazi i pukotine (putopisi, 2015) i Veće od kuće (eseji, 2018).
Katja Knežević rođena je 1987. u Doboju, a odrasla u Zagrebu. Godine 2012. osvojila prvo mjesto na natječaju Sea of Words za kratku priču „Nevidljiva majka“, a 2014. nagradu Goran za mlade pjesnike za rukopis Staklene breze, objavljen 2015. Pjesme su joj objavljene u časopisima i antologijama u Hrvatskoj i u regiji, a nastupala je na čitanjima u Zagrebu, Bruxellesu i Manchesteru. Piše poeziju i prozu na hrvatskom i engleskom. Prevela je s engleskog zbirku priča O detektivima Ivana Vladislavića (2017). Živi i radi u Bruxellesu.
Na ovogodišnji Međunarodni dan žena kineski ekvivalent Twittera, Sina Weibo, ugasio je Feminist Voices (女权之声), najznačajniji feministički profil u Kini koji objavljuje informacije vezane uz ženska prava. Nekoliko sati kasnije zatvorena je i njihova aplikacija za privatne poruke WeChat.
Službeni razlog gašenja bio je vrlo općenit: na profilu je objavljen sadržaj koji krši uvjete korištenja. No, podtekst je bio jasan: državni aparat za cenzuru želio je ušutkati ženske glasove.
To nije prvi put da je Weibo cenzurirao Feminist Voices. Prošle godine profil je suspendiran na mjesec dana zbog objavljivanja "neprimjerenog sadržaja" – što je, čini se, bilo upozorenje feministkinjama. Ovoga puta situacija je gora jer se ne zna hoće li profil uopće biti vraćen online.
Leta Hong Fincher, autorica knjige Betraying Big Brother: The Feminist Awakening in China, objašnjava da vlada želi srezati feministički pokret, koji jača osobito u urbanim krajevima i na fakultetima zahvaljujući društvenim medijima i organiziranju putem interneta. "Pokret ima potencijal da postane velik, što je jedan od razloga zašto vlada ovu skupinu mladih žena smatra prijetnjom komunističkoj vlasti," govori Fincher.
No, zbog svoje veličine, a nerijetko i snalažljivosti, ova mlada zajednica uspijeva biti jedan korak ispred cenzora. Dobar primjer je pokret #MeToo, koji se u Kini pojavio nakon što je bivša doktorska studentica Luo Xixi na Weibu podijelila svoje iskustvo seksualnog uznemiravanja od strane profesora. Priča se proširila, pokrenuvši raspravu o temi seksualnog zlostavljanja, a Weibo je ubrzo blokirao hešteg #MeToo (ipak, optuženi profesor je dobio otkaz). No, Kineskinje su pronašle način kako zaobići cenzuru: počele su koristiti hešteg #RiceBunny zajedno s emojijima zdjele riže i zeca. Kada se izgovore na glas, "riža i zec" zvuče kao "mi tu", što cenzori ne mogu detektirati.
Korištenje emojija i slika za slanje kodiranih poruka nije počelo s heštegom #RiceBunny. Još 2009. pojavio se meme pod nazivom Grass Mud Horse. Riječ je o fiktivnom biću nalik alpaki koje je postalo svojevrsna maskota otpora vladinoj cenzuri. Na mandarinskom Grass Mud Horse (cào nǐ mā, 肏你妈) zvuči slično kao "jebi si mater", a budući da se Komunistička partija često naziva majkom naroda, ovaj izraz može se protumačiti kao "zajebi partiju".
Uz to, u proteklih par godina ljudi na internetu u Kini koriste lik Winnija the Pooha kako bi kritizirali predsjednika Xija Jinpinga. Nakon što su se pojavili memeovi koji uspoređuju Jinpingovu figuru s Winnijem, sve reference na ovaj lik iz crtića su obrisane s društvenih medija. Ponovo su se pojavile na Weibu i WeChatu nedavno, kada je Jinping postao doživotni predsjednik, i to u obliku GIFova i slika Winnija the Pooha odjevenog u kraljevsku odoru, no i to je ubrzo cenzurirano.
Kineski online pokret #MeToo uvelike ovisi o spretnosti u zaobilaženju cenzure, ali i u offline svijetu suočen je s brojnim izazovima. "Postoji mnogo prepreka širenju pokreta u masovnim razmjerima kao u Americi," kaže Meg Jing Zeng, istraživačica koja se bavi digitalnim aktivizmom i kontrolom informacija. "Trebamo imati na umu kulturni kontekst u Kini budući da su rodni odnosi značajno drugačiji nego na Zapadu, a regionalne razlike su velike." Zato je pokret zasada ograničen na urbana područja i nije još došao do žena u ruralnim područjima ili koje rade u industriji.
Ipak, čini se da vlada ne može u potpunosti obuzdati zamah koji pokret ima na fakultetima. "Prisutan je izrazit otpor prema feminističkom pokretu," objašnjava Leta Hong Fincher. "Biti će teško održati pokret aktivnim, ali feministkinje su vrlo odlučne. U ovo doba globalne povezanosti kineska vlada naprosto ne može izbrisati ženski pokret."
L'Oreal ADRIA i Hrvatsko povjerenstvo za UNESCO pri Ministarstvu kulture stipendije Nacionalnog programa "Za žene u znanosti" za 2018. godinu dodijelilo je Andrei Bistrović s Fakulteta kemijskog inženjerstva i tehnologije u Zagrebu za istraživanja na području medicinske kemije, Antoneli Blažeković s Medicinskog fakulteta u Zagrebu za istraživanje funkcioniranja proteina kod Parkinsonove bolesti, Mariji Brbić s Instituta Ruđer Bošković u Zagrebu za rad na području molekularne biologije, biomedicine ili neuroznanosti, te Martini Požar s Prirodoslovnog fakulteta u Splitu za rad iz područja fizike.
Nagrade znanstvenicama uručili su i čestitali im izaslanica predsjednika Hrvatskog sabora zastupnica Vesna Bedeković, izaslanice predsjednika Vlade ministrice Blaženka Divjak i Nina Obuljen Koržinek, te predsjednik Izbornog povjerenstva programa "Za žene u znanosti“ akademik Zvonko Kusić.
Generalna direktorica L'Oreala Adria Brigitte Streller izrazila je povjerenje tvrtke prema ženama u znanosti te rekla da je stipendiju do sada dobilo više od tri tisuće žena u 117 zemalja. Među njima su 102 dobitnice nagrade L'Oreal-UNESCO, od kojih su tri laureatkinje Nobelove nagrade.
Stipendija iznosi 5000€ u kunskoj protuvrijednosti, a do sada ju je dobilo ukupno 46 mladih znanstvenica u Hrvatskoj. / Dnevnik.hr
Film "Kiosk" latvijske animatorice i ilustratorice Anete Melece donosi priču o Olgi, vlasnici malenog kioska koji joj je ujedno i dom. Olga mašta o putovanjima, ali nikad ne napušta svoja četiri zida. No, njenu svakodnevnu monotoniju prekida neočekivana nezgoda i sve se mijenja.
U jeku naše Fierce Women crowdfunding kampanje, iz Bosne i Hercegovine dolazi još glasova koji ističu doprinos žena društvu. Kako smo već pisale, Sarajevski otvoreni centar pokrenuo je inicijativu da se Adela Ber Vukić, Mica Todorović, Vahida Magajlić, Vera Šnajder i Laura Papo Bohoreta nađu na novčanicama u Bosni i Hercegovini, a osim inicijative SOC-a, vrijedi istaknuti i projekt #ženeBiH koji vode Amila Hrustić Batovanja, Masha Durkalić i Hatidža Gušić.
S obzirom da je ožujak i Mjesec ženske povijesti (#WomensHistoryMonth), tijekom kojeg se „na razne načine obilježava borba za ravnopravnost i ženska prava, te se slave sve žene koje su oblikovale žensku historiju i koje su učestvovale u stvaranju boljeg svijeta za žene“, autorice su kroz čitav mjesec objavljivale po jedan post promovirajući značajne žene koje su, „svaka na svoj način, razbijale stereotipe i zalagale se za emancipaciju žena u BiH“.
Prva o kojoj su pisale bila je Staka Skenderova, socijalna radnica i sarajevska učiteljica koja je 1858. otvorila prvu školu za djevojčice u BiH, a osim nje svoje su mjesto na blogu Žene BiH našle i Miss Irby, Adela Behr, Mica Todorović, Milena Mrazović, AFŽ i heroine Narodnooslobodilačkog rata.
Kako je za Oslobođenjekazala Amila, „žene o kojima pišemo su žene za koje mi smatramo da su zaslužile biti spomenute i koje nas lično inspirišu, a ostvarile su uspjehe u ekonomskim, političkim, naučnim, umjetničkim, društvenim i drugim segmentima našeg društva“.
Amila, Masha i Hatidža, objavile su tijekom ožujka 30 vizuala i kratkih biografija, no budući da time ova selekcija nikako nije gotova, pozivaju i ostale da volonterski doprinesu njezinom proširenju.
„Mnoge od feminističkih heroina koje su mijenjale historiju na prostorima BiH svakodnevno padaju u zaborav jer je gotovo nemoguće pronaći njihova imena u školskim udžbenicima, dokazi o njihovom postojanju se gube i u savremenoj kulturi, a njihova imena se brišu iz naziva trgova i ulica. Sve navedeno je razlog više da barem tokom mjesec dana naglasimo veličinu i ulogu koju su imale #zeneBiH u stvaranju svijeta u kojem živimo“, govore o svrsi svoga projekta.
Joan Wallach Scott (1941.) američka je povjesničarka i autorica jednog od najutjecajnijih tekstova za izučavanje povijesti i roda, "Rod: korisna kategorija povijesne analize" ("Gender: A Useful Category of Historical Analysis"). Tekst je objavljen 1986. u znanstvenom časopisu American Historical Review (u kojem do danas ostaje jedan od najcitiranijih članaka), a zatim 1988. u knjizi Rod i politika povijesti (Gender and the Politics of History).
"Oni koji žele kodificirati značenja riječi vode unaprijed izgubljenu bitku," započinje Scott svoj tekst, "jer riječi, baš poput ideja i stvari koje označavaju, imaju svoju povijest."
Ova tvrdnja zvuči osobito relevantno i danas, u vrijeme kada ultrakonzervativne inicijative i Katolička crkva pokušavaju terminu "rod" pripisati značenja koja on nikad nije imao. Tekst Joan Scott stoga predstavlja izvrstan uvod i uvid u značenje "roda" i različite povijesne pristupe njegovom tumačenju.
KAKO SE RODIO ROD?
U drugoj polovici 20. stoljeća, piše Scott, feministkinje su počele aktivno upotrebljavati termin "rod" kako bi opisale društvenu organizaciju odnosa između spolova. Za njih 'rod' je označio odbacivanje biološkog determinizma i naglasio relacijsku dimenziju koja podrazumijeva da su 'žena' i 'muškarac' međusobno povezani termini koje ne možemo proučavati zasebno. Drugim riječima, u našim istraživanjima ne možemo se fokusirati samo na povijest podređenog spola (baš kao što se povijest klasa ne može baviti samo seljacima), već moramo "razotkriti čitav raspon spolnih uloga i simbolizma u različitim društvima i periodima kako bismo saznali koje su značenje imale i na koji način su održavale društveni poredak ili poticale njegove izmjene."[i]
Osim toga, termin 'rod' počeli su koristiti i oni koji su vjerovali da ženski studiji mogu iz temelja transformirati paradigme disciplina poticanjem kritičkog preispitivanja pretpostavki i normi postojećeg akademskog rada. "Upisivanje žena u povijest nužno podrazumijeva redefiniranje tradicionalnih ideja povijesnog značaja kako bi se obuhvatila osobna, subjektivna iskustva kao i javno i političko djelovanje."[ii] A kako bi ta nova povijest uključila i uvažila ženska iskustva, piše Scott, potrebno je uspostaviti rod kao kategoriju analize.
Međutim, napominje, u obzir se pritom moraju uzeti i klasa i rasa. Nužno je uključiti priče potlačenih i analizu njihove opresije jer ćemo na taj način uvidjeti da je nejednakost uspostavljena kroz najmanje tri osi (rod, klasa, rasa). No, za razliku od klase koja je relativno dobro definirana, rod i rasa manje su jasni. Iz tog razloga feminističke povjesničarke pokušale su pronaći upotrebljive teorijske formulacije roda.
ROD IZVAN POSTOJEĆIH (TEORIJSKIH) OKVIRA
"Dosadašnji pokušaji razmatranja roda zadržali su se unutar tradicionalnih okvira društvenih znanosti, koristeći ustaljene formulacije koje daju univerzalna uzročno-posljedična objašnjenja," navodi Scott. Upravo takvi pristupi – koji generaliziraju i pojednostavljuju stvarnost – njezina su meta.
S jedne strane, deskriptivni pristup opisuje fenomene ali ih ne interpretira, a s druge strane, uzročno-posljedični pristup nastoji objasniti kako i kada su ti fenomeni nastali.
Kao primjer prvog pristupa Scott navodi sve češće korištenje termina 'rod' umjesto termina 'žene' u stručnoj literaturi. Razlog tome je što u akademskom kontekstu 'rod' zvuči neutralnije i objektivnije nego 'žene' ili 'ženski'. Budući da se uklapa u znanstvenu terminologiju društvenih znanosti, 'rod' je lišen "tereta" feminizma jer nema politički naboj termina 'žene' – 'rod' ne govori ništa o nejednakosti i moći i ne imenuje potlačenu (i dosad nevidljivu) skupinu. (Ironično, čini se da je u današnjem društvu situacija obrnuta – 'rod' je puno "opasniji" i političniji termin nego 'žene'!) Međutim, problem s deskriptivnim pristupom je što ne može analitički preispitati postojeće povijesne paradigme, smatra Scott.
Svjesne toga, feminističke povjesničarke pokušale su analizirati rod uz pomoć različitih teorija, no u konačnici se izbor sveo na tri glavna pravca. Prvi od njih nastoji objasniti podrijetlo patrijarhata, drugi se poziva na marksističku tradiciju, a treći je vezan uz psihoanalizu.
TEORIJE PATRIJARHATA
Teoretičarke patrijarhata usmjerile su svoju pozornost na podređenost žena, objasnivši je muškom potrebom za dominacijom. Primjerice, filozofkinja Mary O'Brien definira mušku dominaciju kao posljedicu želje muškarca da nadiđe svoje otuđenje od sredstava reprodukcije vrste. Neke su pak podrijetlo patrijarhata pronašle u seksualnosti. Radikalna feministkinja Catherine MacKinnon tvrdila je da je seksualna objektifikacija žena primarni proces njihova podređivanja.
Scott je kritična prema ovoj poziciji, koja seksualnost shvaća kao neposredovanu činjenicu, van svake ideologije, ističući da "inherentna nejednakost samog seksualnog odnosa" ne objašnjava "zašto sustav moći funkcionira ovako kako funkcionira." Za Scott, teorije patrijarhata ne otkrivaju kako rodna nejednakost oblikuje druge oblike nejednakosti u društvu, a njihovo objašnjenje muške dominacije (bilo da je riječ o reproduktivnom radu ili seksualnoj objektifikaciji) oslanja se na fizičku razliku između spolova, koja poprima univerzalni i nepromjenjivi karakter. Takav pristup za povjesničarke je problematičan jer pretpostavlja fiksno značenje tijela, a samim time i bezvremenost roda.
PATRIJARHAT I KAPITALIZAM
Pristup marksističkih feministkinja više je povijesno orijentiran, no nužnost postojanja materijalnog objašnjenja roda, smatra Scott, ograničilo je ili barem usporilo razvoj novih analiza. Primjerice, ekonomistkinja Heidi Hartmann patrijarhat i kapitalizam vidi kao odvojene sustave koji su u međusobnoj interakciji, no u konačnici "ekonomska kauzalnost postaje važnija, a patrijarhat se razvija i mijenja kao funkcija odnosa proizvodnje." U tom smislu marksističko tumačenje ima suprotan problem od teorija patrijarhata: rod nije univerzalan i nepromjenjiv, već je "percipiran tek kao nusproizvod promjenjivih ekonomskih struktura."
PSIHOANALIZA: ROD IZVAN KONTEKSTA
Psihoanalitička tumačenja roda Scott dijeli na dvije škole: angloameričku i francusku. Angloamerička škola – čije su predstavnice, recimo, Nancy Chodorow i Carol Gilligan – temelji se na teoriji objektnih odnosa, dok se francuska škola poziva na poststrukturalistička čitanja Freuda (najvažniji predstavnik je Jacques Lacan). Obje škole zanima proces nastanka subjekta i obje se fokusiraju na ranu fazu razvoja djeteta kako bi objasnile stvaranje rodnog identiteta. No, dok teorija objektnih odnosa naglašava utjecaj stvarnog iskustva (ono što dijete doživljava, čuje i vidi od roditelja/skrbnika), poststrukturalizam primarnu važnost pridaje jeziku, a orođeni subjekt vidi kao trajno nestabilan.
Ono što je problematično kod teorije objektnih odnosa, smatra Scott, je "njena doslovnost, njeno oslanjanje na relativno male strukture interakcije u proizvodnji rodnog identiteta." Konkretno, to znači da je koncept roda vezan uz obitelj i domaćinstvo te da bi, primjerice, veća uključenost oca u skrb o djetetu mogla dovesti do drugačijeg razrješenja Edipovog kompleksa. Scott odbacuje ovu usku interpretaciju jer ona ne omogućuje povezivanje roda s drugim društvenim sustavima poput ekonomije, politike ili moći.
Psihoanalitičkoj teoriji pak zamjera inzistiranje na seksualnom antagonizmu kao glavnom obilježju roda. Zbog toga ova teorija u konačnici, smatra ona, univerzalizira kategorije 'muško' i 'žensko' unatoč tome što podrazumijeva određenu otvorenost i nestabilnost u načinu konstrukcije subjekta. Za povjesničarke to je problematično jer ne uzima u obzir povijesne specifičnosti i varijabilnosti. "Konstrukciju subjekta moramo razmatrati u društvenom i povijesnom kontekstu," zaključuje Scott.
KAKO SCOTT DEFINIRA ROD?
U nastavku Scott nudi svoju definiciju roda koja se sastoji od dvije tvrdnje: 1) "rod je konstitutivni element društvenih odnosa baziran na percipiranim razlikama između spolova", i 2) "rod je primarni način označavanja odnosa moći".
Prva tvrdnja pak uključuje četiri međusobno povezana elementa. Prvi se odnosi na simboličke reprezentacije (npr. svjetlo i tama, nevinost i iskvarenost, itd.), a drugi na normativne koncepte koji nastoje "zauzdati" metaforičke mogućnosti simbola. "Koje značenje će u danom trenutku postati dominantno (i predstavljeno kao jedino moguće) je ono što zanima nas povjesničarke," navodi Scott. Dobar primjer možemo naći kod vjerskih fundamentalističkih skupina koje silom žele "vratiti" navodno autentičnu, tradicionalnu ulogu žene iako zapravo ne postoji povijesni presedan za takvu ulogu. Treći element su društvene institucije poput tržišta rada, obrazovnog ili političkog sustava, a četvrti element je subjektivni identitet.
"Povjesničarke moraju preispitati načine na koje se orođeni identiteti konstruiraju i povezati svoja saznanja s nizom aktivnosti, društvenih organizacija i povijesno specifičnih kulturnih reprezentacija," smatra Scott. Upravo bi međudjelovanje ova četiri elementa trebalo biti u fokusu povijesnog istraživanja.
Drugi dio definicije pak ukazuje na šire značenje roda kao polja unutar kojeg ili uz pomoć kojeg se artikulira moć u društvu. "Kada povjesničarke proučavaju kako koncept roda legitimizira i konstruira društvene odnose, one dobivaju uvid u reciprocitetni odnos između roda i društva te u konkretne načine na koje politika konstruira rod i rod konstruira politiku," piše Scott. Drugim riječima, rod je sastavni dio uspostave i funkcioniranja (ne)ravnopravnosti.
ROD, MOĆ i NEJEDNAKOST
Primjerice, rod se kroz povijest koristio za opravdavanje vladavine monarha i za opisivanje odnosa između vladara i podanika. Na sličnom tragu je i argument protiv rastave braka francuskog kontrarevolucionara Louisa de Bonalda iz 1816. godine: "Kao što demokracija omogućuje narodu – slabom dijelu političkog društva – da se usprotivi postojećoj vlasti, tako razvod – svojevrsna 'intimna' demokracija – omogućuje ženi, slabom dijelu bračnog para, da se pobuni protiv bračnog autoriteta." Stoga, da bismo "zadržali državu van dohvata naroda, nužno je zadržati obitelj van dohvata žena i djece," zaključuje Bonald.
Scott također ukazuje na vezu između autoritarnih režima i kontrole nad ženama. Kroz povijest, vladari (pogotovo oni u usponu) tumačili su dominaciju, snagu, autoritet i moć kao maskuline, a neprijatelje, autsajdere i subverzivne elemente u društvu kao feminine, i taj su binarni kod materijalizirali u zakonima koji oblikuju živote žena (npr. zabranjuju političku participaciju, zabranjuju pobačaj, itd.).
"Takvi potezi razumljivi su ako ih analiziramo u terminima konstrukcije i konsolidacije moći. Nametanje kontrole ili snage poprima oblik politika vezanih uz žene," piše Scott. A kako bi se moć učvrstila, razlika muško/žensko mora se doimati neuništivom, van ljudskog utjecaja, kao dio prirodnog ili božanskog poretka. U tom kontekstu, svako propitivanje rodnih odnosa predstavlja prijetnju čitavom sustavu (kao što možemo vidjeti i danas u kontekstu rasprava o Istanbulskoj konvenciji).
Scott smatra da razliku između 'muškog' i 'ženskog' moramo shvatiti kao problematičnu a ne utvrđenu; kao nešto što nastaje u kontekstu, što se neprekidno iznova konstruira. To će nam omogućiti da objasnimo što žele postići oni koji se pozivaju na rod da bi opravdali svoje pozicije. Scott poziva na stvaranje povijesti koja će baciti novo svjetlo na stara pitanja, preformulirati stara pitanja na nove načine i učiniti žene vidljivima kao aktivnim sudionicama i autoricama povijesti. Uz to, objašnjava, ta "nova povijest će otvoriti mogućnosti promišljanja trenutnih feminističkih strategija i (utopijske) budućnosti, jer sugerira da rod mora biti redefiniran u skladu s vizijom političke i društvene jednakosti koja ne uključuje samo rod, već i klasu i rasu".
[i] Natalie Zemon Davis, "Women's History in Transition: The European Case," Feminist Studies 3 (1975.-76.)
[ii] Ann D. Gordon, Mari Jo Buhle i Nancy Shrom Dye, "The Problem of Women's History", Liberating Women's History, 1976.
Sutkinja zagrebačkog Županijskog suda Sanja Mazalin objavila je nepravomoćnu presudu Davidu Komšiću (19), koji je 22. veljače prošle godine u Zagrebu bivšoj djevojci Kristini Krupljan zadao 88 udobno-reznih rana nakon što mu je obznanila kraj veze.
Komšiću je izrečena kazna od 30 godina zatvora.
Nakon što je sutkinja izrekla presudu, Komšićev otac počeo je galamiti: "Sudite dijete, jer je došlo iz Bosne!". Potom je uz psovke napustio sudnicu u pratnji pravosudnih policajaca.
U optužnici podignutoj u lipnju, a potvrđenoj u listopadu prošle godine, Komšića se tereti da je 22. veljače oko 21,30 sati u Zagrebu, na izuzetno brutalan način usmrtio bivšu djevojku nakon što su se vratili iz večernjeg izlaska, a znajući da je ona u novoj ljubavnoj vezi s drugim i da je trudna te da želi prekinuti vezu s njim.
"Bila je suočena sa izvjesnim smrtnim ishodom, strahom, što ovom ubojstvu daje obilježje teškog ubojstva. Ta okrutnost mora biti iznadprosječnog intenziteta koji inače prati takav čin nasilja. U ovom slučaju ta je okrutnost ostvarena. Da je Kristina umrla odmah to bi bilo označeno kao obično ubojstvo. Ali, ta njezina svjesnost dok je 88 puta podizao ruku i ubadao čini to ubojstvo posebno okrutnim," rekla je, među ostalim, u obrazloženju presude sutkinja Sanja Mazalin.
Tužiteljica Natalija Slavica rekla je u završnoj riječi kako je dokazano da je optuženi s 88 uboda nožem ubio žrtvu koja nije umrla trenutno, već je jako patila. Optuženi je žrtvu ubio iz izravne namjere, a još je monstruoznije jer je ubijena djevojka bila trudna, rekla je tužiteljica, koja je zatražila od suda da uzme u obzir da je Komšić ranije osuđivan za nasilna nedjela.
Komšićev odvjetnik Veljko Miljević tvrdio je da je Komšić bio neubrojiv i u stanju "dugotrajne patnje". Tražio je i da se na Komšića primjeni maloljetničko pravo jer je u vrijeme kada je počinjen zločin bio mlađi punoljetnik. Novi list/Jutarnji...
Od političarki do novinarki, aktivistkinja i spisateljica, žene danas koriste Twitter za umrežavanje, razmjenu informacija i izražavanje svojih stavova. Istovremeno, mnoge žene na Twitteru doživljavaju uznemiravanje i nasilje, često bez da itko za to snosi odgovornost. Kao tvrtka, Twitter je podbacio u zaštiti i poštivanju ženskih prava jer nedovoljno istražuje i sankcionira prijave nasilja, stoji u novom izvještaju Amnesty Internationala.
U proteklih 16 mjeseci, Amnesty International proveo je kvalitativno i kvantitativno istraživanje o iskustvima žena na društvenim mrežama, uzevši u obzir razmjer, vrstu i učinak nasilja i zlostavljanja na Twitteru, s posebnim naglaskom na Ujedinjeno Kraljevstvo i SAD. Zlostavljanje uključuje izravne i neizravne prijetnje fizičkim ili seksualnim nasiljem, diskriminaciju temeljem nekog aspekta ženina identiteta, ciljano uznemiravanje i kršenje tajnosti osobnih podataka (npr. dijeljenje ili objava privatnih fotografija bez pristanka).
Istraživanje je ukazalo na konkretne primjere nasilja i zlostavljanja na Twitteru, osobito prema ženama ne-bijele rase, pripadnicama etničkih ili vjerskih manjina, ženama s invaliditetom i LGBT osobama. Svoja iskustva podijelile su, između ostalih, novinarka Jessica Valenti, britanska ministrica unutarnjih poslova u sjeni Diane Abbott, članica pokreta Black Liver Matter Miski Noor, i autorica projekta Everday Sexism Laura Bates.
This morning I woke up to a rape and death threat directed at my 5 year old daughter. That this is part of my work life is unacceptable.
Žene su mete nasilja na Twitteru iz različitih razloga – najčešće zbog izražavanja svojih stavova (posebno feminističkih) ili jednostavno zato što su javne ličnosti. Takva iskustva imaju negativne posljedice na njihovo pravo na izražavanje. Umjesto da ojača ženske glasove, Twitter omogućuje nasilje i uznemiravanje zbog kojih žene često same sebe cenzuriraju, ograničavaju interakciju s drugima ili čak napuštaju ovu platformu.
Na temelju nalaza istraživanja, Amnesty International uputio je Twitteru sljedeće preporuke:
Twitter bi trebao javno podijeliti detaljne i relevantne informacije o vrsti i razmjeru nasilja nad ženama i drugim ranjivim skupinama te objaviti kako su reagirali na to nasilje.
Twitter bi trebao unaprijediti svoje mehanizme za prijavu nasilja kako bi se osiguralo učinkovitije procesuiranje prijava.
Twitter bi trebao pojasniti kako interpretira i identificira nasilje i zlostavljanje te kako procesuira prijave.
Twitter bi trebao poduzeti proaktivnije mjere s ciljem educiranja korisnika i podizanja svijesti o sigurnosti i privatnosti koje bi ženama pomogle da njihova iskustva na ovoj platformi budu manje toksična.
Na glasanju koje je danas u 12 sati održano u Saboru, sa 110 glasova za, 30 protiv i 2 suzdržana, usvojena je Konvencija vijeća Europe o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji. Glasanje je održano nakon što je premijer Plenković zastupnicima/ama podnio izvješća o sastancima Europskog vijeća u Bruxellesu.
Zastupnici i zastupnice su nakon glasanja o ratifikaciji Istanbulske konvencije glasali o povjerenju ministrici gospodarstva i potpredsjednici Vlade, Martini Dalić. Sa 71 glasom za i 76 glasova protiv nije donesena odluka o iskazivanju nepovjerenja ministrici Dalić.
Premijer Andrej Plenković uoči glasanja o Istanbulskoj konvenciji očitovao se o amandmanu kojim je SDP zatražio brisanje članka 4., odnosno brisanje interpretativne izjave. "Prvi je razlog da je međunarodno pravo predvidjelo ulaganje interpretativnih izjava,. Sadržaj ove izjave je nužan potreban i važan za hrvatsku javnost", rekao je Plenković.
SDP-ov zastupnik Arsen Bauk premijeru je odgovorio kazavši kako se spomenutom izjavom po prvi put uvodi termin rodne ideologije. "Sama činjenica da vi obrazlažete amnadman na jedan zakon pokazuje ozbiljnost situacije. Smatramo da je interpretatvina izjava nepotrebno podilaženje onima koji su protiv. Vi niste uspjeli ovom izjavom niti jednog zastupnika privoljeti da glasa za konvenciju".
Kako navodi tportal, protiv ratifikacije Istanbulske izjasnilo se 14 HDZ-ovih zastupnika/ca, među kojima su Milijan Brkić, Ante Babić, Stevo Culej, Ivan Ćelić, Marija Jelkovac, Antun Kliman, Miro Kovač, Tomislav Lipoščak, Davor Lončar, Franjo Lucić, Davor Ivo Stier, Ivan Šipić, Petar Škorić i Miroslav Tuđman. Protiv ratifikacije glasali/e su i članovi/ce Mosta: Nikola Grmoja, Miro Bulj, Sonja Čikotić, Slaven Dobrović, Tomislav Panenić, Božo Petrov i Marko Sladoljev.
Protiv ratifikacije bio je i Kažimir Varda iz Bandićeve Stranke rada i solidarnosti, ali i HDS-ovci Branko Hrg i Goran Dodig, nezavisni Ivica Mišić, Hrastov Hrvoje Zekanović te Ivan Lovrinović iz Promijenimo Hrvatsku. Glas protiv dali su i Neovisni za Hrvatsku - Bruna Esih, Željko Glasnović i Zlatko Hasanbegović.
Pred saborom su uoči glasanja o Istanbulskoj konvenciji postavljene siluete žena koje su ubijene u periodu od 2015. godine do lipnja 2016. godine. "U dubokoj boli javljamo svim rođacima, prijateljima i znancima tužnu vijest da su 4 puta u stanu, 11 puta u obiteljskim kućama, jednom u dvorištu obiteljske kuće, 2 puta na ulici od 2015. do lipnja 2016. godine ubijene u 10 slučajeva supruge, 1 izvanbračna supruga, 1 bivša supruga, u 4 slučaja su majke ubili sinovi, jednom zet punicu i jednom je kćerku ubio otac. Počivale u miru!" stoji u tekstu 'osmrtnica' koje su postavljene sa siluetama ubijenih žena.
Filozof Michel Foucaultheterotopiju definira kao ograničeni, simbolički i prezentacijski zgusnuti dio stvarnosti koji, unatoč tome što pokušava predstaviti „stvarni“, realni djelić svijeta, u tome nikada ne uspijeva. Uzmimo za primjer zoološki ili bilo koji drugi vrt. Ova su mjesta zamišljena kao mikrokozmosi koji na ograničenom (umanjenom) prostoru „udomljavaju“ životinjske i biljne vrste iz cijeloga svijeta – zbog čega je zgušnjavanje svega što želimo ondje prezentirati ili konzumirati neminovno.
Zamislimo samo nepregledna prostranstva kojima se kreću divlje životinje i koje predstavljaju njihov biotop. U zoološkim vrtovima njihov je biotop isceniran, umanjen, prilagođen ljudskoj pažnji i konzumiranju zbog čega, iako pokušava simulirati neki stvarni komadić našeg planeta (primjerice, afričku savanu) u tome nikada ne uspijeva. Polarni medvjed koji umjesto ledenih prostranstava na raspolaganju ima jednu stijenu i premaleni bazen, kao i nastamba za lavove koja je minijaturna u usporedbi s prirodnim staništem ovih životinja, samo su neki od dijelova ovakve heterotopije.
Jednak pokušaj prikazivanja stvarnosti (koja unatoč tome stvara dimenziju nepostojećeg, točnije heterotopičnosti) jesu i dokumentarni filmovi o drugim životinjama. Termin „druge životinje“ ovdje se koristi kao oznaka ostatka životinjskoga svijeta kojemu pripada i čovjek, također životinja. Termin, dakle, podrazumijeva sve ostale životinjske vrste, ali bez ikakvog vrijednosnog stava i potrebe da se označi primat ili nadređeni položaj čovjeka nad ostatkom životinjskog svijeta.
Uz „objektivnost“ koju dokumentarni filmovi o drugim životinjama promiču i pod čijim se credom uvlače u šire društveno i kulturno tkivo kao znanstveno valjane istine, dokumentarno prikazivanje životinja prolazilo je mijene u vlastitim motivima, načinima snimanja, montaže, prikazivanja, ali i društvenoj valorizaciji. Jednako kao i svi segmenti čovjekovog odnosa s drugim životinjama, način i motiv prikazivanja (portretiranja) drugih životinja u dokumentarnom filmu ambivalentan je i obilježen društvenim shvaćanjima i odnosima prema svijetu divljih ili domaćih životinjskih vrsta.
Ovu ideološku potku dokumentarnih filmova koji prikazuju druge životinje prepoznala je Cynthia Chris (2006.) koja obrađuje načine na koje nam ovaj filmski žanr govori „jednako toliko o našim stavovima prema rasi, rodu i društvu kao i o sve oskudnijoj divljini na našem planetu“. Prikaz slika životinje postaje nadomjestkom za stvarnu životinju, za čime u predindustrijsko vrijeme nije bilo potrebe. Odnos s drugim životinjama bio je neposredan i pred-slikovan (pre-imagistic) što se promijenilo jednom kad je životinja počela nestajati iz svakodnevice ljudi. U tom trenutku, nastali su uvjeti za filmsko parazitsko hranjenje ovom „smrću“ životinja.
{youtube}Rv9hn4IGofM{/youtube}
Povijest prikazivanja
Od samih začetaka filma, svijet drugih životinja interesantan je i podatan izvor za stvaranje pokretnih slika (vidi, primjerice, Konj u pokretu). Unatoč tome, unutar klasičnih dokumentarnih oblika, životinje su dugo vremena ostale po strani, getoizirane u znanosti i obrazovnoj sferi. Često veoma snažno antropomorfizirani, likovi u dokumentarnim filmovima služili su za razonodu i zabavu. Unatoč sporadičnim uspjesima slavnih istraživača, lovaca na krupnu divljač, znanstvenika (pseudoznanstvenika) poput Jacquesa Cousteaua ili Ose i Martina Johnsona, taj se status održao sve do pojave kabelske televizije kad je žanr buknuo i rezultirao stvaranjem specijaliziranih kanala poput Animal Planet, National Geographic i Discovery Channel.
S porastom broja dokumentarnih filmova o životinjama rastao je i interes akademske zajednice za analiziranjem tog žanra, kako iz interesne sfere fenomena širenja do nedavno marginaliziranog žanra, tako i s aspekta indikatora promjene stavova čovjeka prema svijetu oko njega.
Raskrinkavanje lažiranja prirode
Možda je najpoznatiji slučaj preispitivanja našeg shvaćanja i prikazivanja drugih živih bića onaj kontroverze „lažiranja prirode“ koju je započeo prirodoslovac John Burroughs 1903. godine, a završio Teddy Roosevelt 1907. godine. Srž ove kontroverze bilo je pitanje konflikta između znanosti i sentimenta „ljubitelja prirode“ i njihovih različitih metoda razumijevanja svijeta divljine. Debatu je započeo jedan članak kojeg je u The Atlantic Monthlyju objavio Burroughs, a u kojem je sve ljubitelje prirode okarakterizirao kao „lažne prirodoslovce“ koji se umjesto znanstvenom objektivnošću vode sentimentom, čak i senzacionalizmom u pisanju jer naglašavaju dramatične momente kako bi njihovi radovi publici bili zanimljiviji. S druge pak strane, taj isti Burroughs svoju je popularnost stekao zahvaljujući „literalizaciji“ svojih znanstvenih opisa te koketiranjem s književnim izričajem pri znanstvenom opisivanju biljnih i životinjskih vrsta, što je po njegovom mišljenju suhoparnoj znanstvenoj klasifikaciji dalo dodatnu vrijednost.
Iako se u tadašnjoj Americi po prvi puta javlja ideja da druga živa bića imaju intrinzičnu vrijednost i da ih se kao takve treba sačuvati, ovaj primjer jednog od najpriznatijih i najboljih prirodoslovaca tog vremena, pokazao je da bez kontekstualiziranja s osobnim životom autora primjerci flore i faune ostaju samo to – obilježeni i definirani primjerci. „Ako pticu na neki način povežem s ljudskim životom, svojim životom – pokažem što ona znači meni i što je unutar pejzaža i godišnjeg doba – onda svojim čitateljima dajem živu pticu, a ne obrađeni primjerak“, objasnio je.
Walt Disney, serijali Jungle Cat (1960.) i White Wilderness (1958.)
Iz spomenutih primjera moguće je primijetiti da se smatralo da je bez filtriranja prirode kroz kontekst čovjeka – osobni kontekst prirodoslovca koji ju promatra – nemoguće vjerodostojno govoriti i pisati o divljini. Teoretičari koji će se pojaviti kasnije (npr. Jacques Derrida i Giorgio Agamben) prepoznat će ovaj fenomen „bezglasnosti“ životinje koje samim time ne mogu aktivno sudjelovati u stvaranju narativa o njima samima – što otvara nišu za kreativnost i objektivnost/subjektivnost svakog pojedinog prirodoslovca, entuzijasta, filmaša ili dokumentarista koji popunjavaju tu prazninu koju stvorenja prirode nikada ne mogu ispuniti.
Derrida je vjerojatno jedan od najznačajniji suvremenih autora koji je aktualizirao promišljanje o životinjama pa i zaradio titulu „filozofa životinja“. Derrida i Agamben prepoznali su da jaz između čovjeka i drugih životinja leži ne samo u zapadnjačkoj metafizici, nego i u zapadnjačkoj etici i politici. Derrida taj jaz dodatno produbljuje, pa tako kod njega životinja postaje „apsolutni drugi“ (tout autre), no u isto se vrijeme taj jaz urušava jer čovjek u drugim životinjama prepoznaje i sebe.
Govor je ovdje od temeljne važnosti za konstruiranje identiteta čovjeka kao različitog od životinje. One su stoga „bezglasne“ u kontekstu ljudskog govora. O raširenosti uporabe ovakve interpretacije (pasivne) uloge drugih životinja u stvaranju „jezika“ i „govora“ svjedoče i noviji pokušaji da se u teoriji ispravi ovakvo antropocentrično poimanje fenomena govora i jezika. Životinje su svakako sposobne izraziti što žele i osjećaju, no pitanje je percepcije čovjeka hoće li shvatiti da se i u tom slučaju radi o svojevrsnom jeziku i govoru. U tom kontekstu čini se da se ideja „bezglasnosti“ životinja polagano napušta unutar područja proučavanja odnosa čovjeka i drugih životinja (human-animal studies).
Nova Disneyjeva formula
Dokumentarni filmovi koji pokušavaju prikazati divlje životinje (ali i životinje općenito) od samog su početka imali nimalo lak zadatak: biti premosnica između znanosti i zabave (spektakla). Zbog toga je nemoguće izbjeći težnju prividnoj objektivnosti (kako bi se zadovoljio znanstveni aspekt filma), ali i dramatični i sentimentalni moment kojim se podilazi publici koja traži zabavu pred televizorima.
Disney je sredinom 20. stoljeća producirao nekoliko dokumentarnih filmova o divljim životinjama, a prvi je na komercijalno tržište plasirao drame o prirodi (nature dramas), objedinjene u serijalu True-Life Adventures. Prije ovog serijala, priroda je percipirana kao nešto što se mora odgonetnuti (serije snimaka kretanja životinja) ili sakupiti, kontrolirati ili zarobiti.
{youtube}oMfn5v2pi1M{/youtube}
Disney je osmislio novu „formulu“: jedinkama koje su uhvaćene okom kamere dao je karakter i individualnost, čime je potaknuo promišljanje o individualnim pravima svake pojedine životinje. Ogroman uspjeh ovih filmova tumači se i sretnom kombinacijom kreativnosti animacije (većina osoba koje su sudjelovale na stvaranju ovih filmova prije toga radili su kao animatori) koje su preslikali na osmišljavanje scenarija u kojima su divlje životinje postale prave televizijske i filmske zvijezde, poput vjeverice Perri.
Vjeverica Perri prvi je lik divlje životinje koji je u Disneyjevoj „režiji“ postao prava zvijezda i miljenik američke publike. Ovo šumsko stvorenje, inače plaho i najčešće skriveno od ljudskih pogleda, u dokumentarnoj seriji dobiva ime, osobnost i životnu misiju: prikazati život jedinke ispunjen borbama s drugim životinjama i pripadnicima iste vrste, stvaranju „doma“ i pronalaženju „ljubavi“ – svog partnera. Davanje karaktera divljim životinjama gledateljima je ponudilo pojednostavljeni prikaz odnosa među životinjskim vrstama pa su tako neke portretirane kao vrijedne, marljive i hrabre (vjeverice), dok su ptice kukavice ili tvorovi, na primjer, prikazani kao pretjerano znatiželjni, smrdljivi, komični.
Prikazi životinja kao refleksija kulturnih vrijednosti
Dokumentarni filmovi uvijek ostaju sredstvo kojim se „pravi filmovi“ pretvaraju u “filmove navlakuše“ (reel films) – uzbudljivu i dramatičnu inačicu onoga što se svakodnevno događa u prirodi, koja se konstruira u skladu s trenutnim kulturnim i društvenim trendovima. Istina je da prosječnim gledateljima život životinje, snimljen bez intervencija i unošenja narativa, ne bi bio nimalo interesantan. Zamislite film o životu medvjeda, snimljen objektivno, bez intervencija, koji prikazuje medvjeda u hibernaciji. Ne zvuči baš interesantno, zar ne?
Život drugih životinja potrebno je skratiti kako bi bio dramatičniji, postaviti u najčešće binarne, pojednostavljene odnose s drugim vrstama (stvoriti pozitivce i negativce), umetnuti aktualne dominantne kulturne vrijednosti s kojima će se publika poistovjetiti te sve začiniti glazbom i empatičnim ili dramatičnim glasom pripovjedača/ice. Zbog toga ne čude tumačenja kako su Disneyevi filmovi toga vremena bili ogrezli u poslijeratne ideologije napretka i individualizma, boljitka domovine i takozvanih obiteljskih vrijednosti te sredstvo pomoću kojega su Amerikanci u prirodi pronalazili potvrdu za vlastite obiteljske vrijednosti, rodne uloge te razlikovanje moralnih od amoralnih postupaka.
Dokumentarni serijal Planet Earth, BBC
Neki će pak reći da je upravo ta subjektivnost osigurala uspjeh ovog serijala jer je kombinacijom antropomorfiziranja životinjskih likova te scenarističkim dramatizacijama pogodila kulturnu klimu američke publike. Druga struja kritičara upozoravala je na banaliziranje prirode i odnosa među divljim životinjama, kao i pretjeranu „klasifikaciju“ među samim vrstama jer su neke opisivane kao vrijedne, radišne i marljive (primjerice, vjeverice), a druge kao zabadala, lijenčine i komedijaši (primjerice, tvor). Osim što je pružalo sasvim drugačiju i pogrešnu sliku o biologiji tih vrsta, stvaralo je polaritet između dobrih, simpatičnih i pozitivnih vrsta i onih loših i ne tako ljupkih (što je zapravo vrsta specizma).
Unatoč negativnim kritikama zbog otvorenog antropomorfiziranja divljih životinja te dramatiziranja njihove egzistencije, ovakvi su filmovi potpomogli oblikovanje i širenje eko-pokreta 1960-ih i '70-ih godina te osnivanje organizacija kao što su Greenpeace i World Wildlife Fund. Zbog svoje popularnosti među publikom, stvorili su interes za divlje životinje, približili njihov način života ljudima te osvijestili i potrebu za njihovom zaštitom.
Za one koji/e žele znati više:
Adcroft, Jane. 2010. Reframing Perceptions of Anthropomorphism in Wildlife Film and Documentary. Magistarski rad. Dunedine: Center for Science Communication, University of Otago.
Chris, Cynthia. 2006. Watching Wildlife. Minneapolis: University of Minnesota Press.
Horak, Jan-Christopher. 2006. „Wildlife Documentaries: From Classical Forms to Reality TV“. Film History: An International Journal 18/4:459-475.
Lippit, Akita Mizuta. 2008. Electric Animal: Toward a Rhetoric of Wildlife. Minneapolis: University of Minnessota Press.
Lutts, Ralph H. 1990. The Nature Fakers. Colorado: Fulcrum Publishing.
Mitman, Gregg. 2009. Reel Nature: America's Romance with Wildlife on Film. Washington: University of Washington Press.
U dvorani VII na Filozofskom fakultetu u Zagrebu je sutra, 18. travnja, trebala biti održana tribina Aporije psihe: Psihologija identiteta: pitanje roda i spola. Organizatori su jutros poslali kružni mail studentima i u događaj na Facebooku objavili kako je tribina ipak otkazana zbog navodnih političkih konotacija koje su htjeli izbjeći.
Tribinu su organizirali Hrvatsko bioetičko društvo i Suradnički krug studenata Znanstvenog centra izvrsnosti za integrativnu bioetiku. Kao gosti tribine najavljene su prof. dr. sc. Nataša Jokić Begić i prof. dr. sc. Željka Kamenov s Odsjeka za psihologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, te dr. sc. Ana Maskalan s Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu.
"Domaći medijski i javni prostor posljednjih je mjeseci zatrovan debatama o 'čuvenoj' Istanbulskoj konvenciji i pitanjima roda i spola koja iz nje navodno izviru. Fenomeni identiteta, roda i spola bivaju zakriveni osobnim ideološkim izborima koji udaljavaju od znanstvene spoznaje njihove prirode i otvaraju potenciju semantičkog vrludanja, poklanjajući prostor neargumentiranoj raspravi. Zapodjenutu temu usmjerit ćemo prema psihologijskom i filozofijskom rezoniranju, a tribinu obogatiti sudjelovanjem transrodne osobe u govorničkoj postavi," stoji u najavi događanja.
Priopćenje organizatora o otkazivanju tribine prenosimo u nastavku:
Cijenjene i cijenjeni,
uz isprike i žaljenje, obavještavamo vas da otkazujemo tribinu ‘Aporije psihe: psihologija identiteta; pitanja roda i spola’ koja se trebala održati u srijedu, 18. travnja 2018., od 18 sati na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Tema tribine bila je predviđena cjelogodišnjim programom Aporija psihe, no zbog trenutnih širih društvenih zbivanja od same njene najave intenzivno su joj pripisivane političke konotacije koje smo upravo po namjeri tribine htjeli izbjeći i anulirati. Odlučili smo da efekte pogrešno shvaćenih namjera ne želimo potencirati te da racionalni dijalog želimo očuvati na način na koji smo to do sada radili.
Portal srednja.hr zamolio je Hrvatsko bioetičko društvo za dodatno pojašnjenje o razlozima otkazivanja tribine, no oni su odgovorili da smatraju kako objava o otkazivanju tribine sadrži dovoljno informacija za obavještavanje šire publike i svih zainteresiranih za sudjelovanje na tribini.
Mlada umjetnica Vendi Vernić osvojila je Grand Prix za ilustraciju na međunarodnom sajmu Dječje knjige u Bologni u konkurenciji tri tisuće autora. Riječ je o najprestižnijoj svjetskoj manifestaciji za dječju knjigu.
Žiri čine profesionalci iz svijeta izdavaštva te poznati ilustratori, a zadnjih par godina se suočavaju sa zadatkom izbora 70-ak ilustratora između njih više od 3000 prijavljenih, što s obzirom na fiksan broj od 5 prijavljenih ilustracija po autoru, znači da trebaju pregledati preko 15 000 radova. Izložba ilustratora postala je prepoznatljiv dio Sajma dječje knjige i prestižan događaj, ne samo u Italiji, već na svjetskoj razini, što je dovelo i do brojnih međunarodnih suradnji s muzejima, galerijama te sajmovima. Osim u Bologni, izabrani radovi redovno se predstavljaju na nizu izložbi u Japanu i Kini, a prošle godine reprodukcije ilustracija bile su izložene u Chicagu i Aarhusu.
Nakon što je prošle godine na izložbi sudjelovala s ilustracijama prema Gogoljevoj Kabanici, Vendi Vernić je ove godine odlučila interpretirati priču KrokodilF. M. Dostojevskog.
Sama autorica navodi da su upravo apsurd i humor ono ju je privuklo i potaknulo da prema ovoj priči napravi seriju od 5 ilustracija, koje su izabrane za ovogodišnje izdanje Izložbe ilustratora u Bologni. Ilustracije su izrađene u kombiniranoj tehnici na papiru.
"Osobno sam u priči prepoznala tihi cinizam u načinu na koji Dostojevski opisuje njemu suvremeno društvo i pojedince. Radi se ipak o nizu viših i nižih birokrata i časnika koji vode poprilično površne živote, a određene analogije s današnjim društvom je nemoguće ne primijetiti, pa sam i takve stvari integrirala u rad. Ne mogu reći je li duh tog vremena doista uspješno i/ili točno uhvaćen, ali nastojala sam dati svoje čitanje (ili: crtanje) priče," objašnjava Vendi Vernić.
L'Oreal ADRIA i Hrvatsko povjerenstvo za UNESCO pri Ministarstvu kulture stipendije Nacionalnog programa "Za žene u znanosti" za 2018. godinu dodijelilo je Andrei Bistrović s Fakulteta kemijskog inženjerstva i tehnologije u Zagrebu za istraživanja na području medicinske kemije, Antoneli Blažeković s Medicinskog fakulteta u Zagrebu za istraživanje funkcioniranja proteina kod Parkinsonove bolesti, Mariji Brbić s Instituta Ruđer Bošković u Zagrebu za rad na području molekularne biologije, biomedicine ili neuroznanosti, te Martini Požar s Prirodoslovnog fakulteta u Splitu za rad iz područja fizike.
Nagrade znanstvenicama uručili su i čestitali im izaslanica predsjednika Hrvatskog sabora zastupnica Vesna Bedeković, izaslanice predsjednika Vlade ministrice Blaženka Divjak i Nina Obuljen Koržinek, te predsjednik Izbornog povjerenstva programa "Za žene u znanosti“ akademik Zvonko Kusić.
Generalna direktorica L'Oreala Adria Brigitte Streller izrazila je povjerenje tvrtke prema ženama u znanosti te rekla da je stipendiju do sada dobilo više od tri tisuće žena u 117 zemalja. Među njima su 102 dobitnice nagrade L'Oreal-UNESCO, od kojih su tri laureatkinje Nobelove nagrade.
Stipendija iznosi 5000€ u kunskoj protuvrijednosti, a do sada ju je dobilo ukupno 46 mladih znanstvenica u Hrvatskoj. / Dnevnik.hr
Knjiga Lično, sasvim ličnoRadovana Zogovića otkriva jednu apartnu liniju ljubavne poezije koja stoji kao posve odbačeno, ali inspirativno i uzbudljivo pesničko nasleđe, jedna mogućnost. Osim što se mogu analizirati na tematsko-motivskom nivou, pesme iz navedene knjige svedoče o tekstu koji se ispisuje u kontekstu jedne nove ljubavno-revolucionarne ali i antipatrijarhalne i antikapitalističke poetike i ideologije.
Poredeći paradigmatičan Zogovićev poetski korpus sa strujom predratnog „srpskog modernizma“ u poeziji, kao i sa današnjim nagrađivanim i/ili aktuelnim pesničkim zbirkama koje se donekle na tu liniju naslanjaju, uspostavićemo liniju demarkacije, ali i bliže analizirati prožimanje književnog teksta sa reflektovanim poetičko-političkim kredom ili „duhom“ jednog vremena, kao i otporima tom vremenu. Kompleksno premrežavanje datih polja pokazaćemo na primerima simptomatičnih „uzoraka“ govoreći o načinu percipiranja figure „drage“, ljubavnog odnosa i komunikacije, odnosa prema „drugom“, tipovima urbaniteta i urbanih toposa, te percepcije „privatne“ ili „porodične“ sfere, poimanja hijerarhije, istorije i sl. Kao metodu dekonstrukcije i dalje dominantnih mitova u poeziji koristili smo knjigu Filozofija palankeRadomira Konstantinovića, koja je ujedno i crvena nit u tekstu koji obiluje komparacijama i kontrastriranjem.
Modernizam pod znacima navoda
Uporednim čitanjem današnje dominantne ljubavne maskulinocentrične poezije dolazimo do zaključka da ona neretko više nalikuje predratnom nasleđu poezije neuspelog podražavanja evropskih modernističkih pesnika, nego autentičnim tekovinama revolucije, emancipacije i jednakosti koje su baštinili pesnici poput Radovana Zogovića.
O sklopi usne, ne miči se, ćuti! Ostavi misli, nek’ se bujno roje, I reč nek’ tvoja ničim ne pomuti Bezmerno silne osećaje moje.[1]
Posvećeni idealu duhovnog aristokratizma, srpski pesnici prve polovine dvadesetog veka naslanjaju se na romantičarsku tradiciju opevanja „drage“, njenog lika ili stasa. Jovan Dučić, u tom duhu, zamišlja „aristokratski“ lik drage koja je bleda, s krunom na glavi, beskrajno daleko, tužna – ali je sve u njenim mislima podređeno muškarcu, a to je baš on. Rakićevska draga je nema, sklopljenih usana, i, samo takva, poželjna. Ne bi bilo teško povući paralelu između poezije koja navodno ide tragom petrarkističkog i renesansnog udvaranja pod prozorom, kroz dominantnu prizmu „platonske“ ljubavi, završavajući u Rakićevom slučaju kao pravoslavno-crkveni fantazam (videti pesmu Simonida gde slavi lik ikone kroz jednu vrstu pervertirane sanktifikacije ugaslog pogleda, „iskopanih očiju“[6]); do sindroma mrtve i nemušte, pseudo-simbolistički pokopane drage kao jedine još zamislive, zagrobne figure. Sugeriše se da nedostupnost drage nikada ne može biti njena volja, ona mora biti mrtva, sa svim nekfrofiličarskim implikacijama, da bi bila van domašaja posesivnog stiska muškarca.
Umesto slavljenja ljubavi, poezija prve polovine dvadesetog veka oličena u Dučiću i Rakiću završava u opevanju despotizma, budući da pretvorni duh Palanke čini sve da obezbedi i osigura „vlast“. Nesposoban za gubljenje „sebe“, uplašen od „rastakanja“ u nekom drugom biću, od gubljenja kontrole nad vlastitim osećanjima, on može samo da sklepa: Da ja izabranik budem, ja jedini.[7] Ovo se događa usled ne-sputanog izliva ograničenog, sitnosopstveničkog duha koji svoju „dragu“ vidi uvek i samo kao posed, nekretninu. Gotovo preslikana vizija ljubavi kao despotizma i „gubljenja sebe“ prisutna je i u poeziji jednog od najnagrađivanijih autora pesnika rođenih posle 1980, Radomira D. Mitrića[8]:
…
ljubav je rat, ljubav je smrt, izgubljen dom u kojem stanuju mrtvi kojih se stidimo kad zastudi život u nama ti si čigra, ti si čioda, bogomoljka koja jede svog ljubavnika poslije koitusa, surova spoznaja da ljubav je gubitak sebe.
…
Ja ću biti vitez što će pokoriti sve tvoje želje, tvoju drevnu glad, meteorskom snagom, punoća koja ti nedostaje od postanka žene, koja ipak prethodi stvorenju čovjekovom.[9]
Čak i kada se „obrnu“ uloge, kada se od žene zahteva da preuzme kontrolu i da „vlada“, njoj će se diktirati kada i kako treba da preuzme simboličko „vođstvo na određeno“.
Vladaj nad mojom dušom, moćno dete, Sa rascvetanim ružama u kosi, I vlast nek toju ništa ne omete, Ni bol, ni plač, ni reč što milost prosi.
(…)
Pa što se plašiš i ustežeš? Znam te! Caruj ko uvek, caruj prema sebi, Ti, despotice, što te večno pamte; Da nisi takva — voleo te ne bi’![10]
Radomir D. Mitrić
U datim „stihovima“ dolazi do mešavine seksualno-predatorske lascivnosti i pseudo-aristokratske uozbiljenosti. Gledano iz današnje perspektive, čitava Rakićeva pesma odiše jeftinom erotizacijom i „provokativna“ je koliko i čitav predmet „srpska moderna“ na Katedri za srpski jezik.
Ljubav kao rat (i smrt), kao igra predatora u prethodno navedenim Mitrićevim stihovima nadovezuje se na rakićevski kredo „borbe za presto“ i odaje posve komičan utisak.
Današnja postjugoslovenska ljubavna poezija i dalje je dominantno maskulinocentrična, neretko otvoreno mizogina. Ukoliko se ne služi kao pre likom „mrtve drage“ ova poezija ipak još uvek poseže za stereotipima binarne podele muško:žensko i matrice na koje se one naslanjaju. Kao što su se pesnici srpskog modernizma 20-og veka oslanjali na imitiranje parnasovaca i simbolista, poezija koja se danas proglašava za relevantnu ili inovativnu, i koja se, shodno tome, nagrađuje (npr. nagrada „Branko Miljković“ dodeljena 2015. za zbirku Carmina Galli Nikole Živanovića), otvoreno se poziva na T. S. Eliota ili antičke „apokrifne“ i „dekadentne“ pesnike.
Dekadentno uvek podrazumeva izvesno izmeštanje koje je u slučaju poezije Nikole Živanovića krajnje anahrono i konzervativno. Traganje za idealnom pesničkom maskom posuđenom iz „imperijalnog Rima“, traganje je za idealnim, autoritarnim označiteljem koji bi navodno, postmodernistički, poslužio u razdvajanju ličnosti autora i pesnika. Zapravo se radi o književnoamaterskom alibiju, o potrebi da se zamaskira palanačko i krajnje prozirno u ovoj poeziji.
Ako je u ranijim primerima poezija težila nekakvoj „sublimaciji“, potrebi da se ženska figura idealizuje kao daleki, „nedostupni“ objekt želje, danas ona svedoči o potrebi za ekscesom i fizičkim sukobom, za iživljavanjem posesivnih i sadističkih poriva kroz zloupotrebu pozicije pesničkog subjekta. Rakićeva draga je morala da ćuti, Mitrićevoj nedostaje „punoća od postanka žene“ (koju će on, vitez, pokoravanjem njenih želja da joj vrati), dok Živanovićevoj pucaju kosti, a glava se mrska šutiranjem. Matrica posesivne igre „udaljavanja i približavanja“, te tipične metamorfoze jednog te istog maskulinocentričnog fantazma, uz neznatne varijacije, opstaje do danas.
Uporednim čitanjem reprezentativnih (kanonskih) strofa Milana Rakića i Jovana Dučića – koji su neupitni deo školske lektire već toliko decenija – sa odabranim stihovima pesama nagrađivanih glasova nove generacije (Nikola Živanović, Radomir D. Mitrić), moguće je zakljućiti da figura današnjeg patrijarhalca u poeziji i dalje otvoreno igra na kartu mizoginije ali i društveno poželjnog, nesankcionisanog verbalnog i fizičkog nasilja.
Posebno je indikativno saopštenje žirija nagrade „Branko Miljković“ za 2015. godinu. U njemu se o Živanovićevoj zbirci govori kao o inovativnoj rekonfiguraciji ljubavnog pesništva, ali se podvaljuje i teza o nekanonskom i nekonvencionalnom:
Eliotovski početak zbirke Carmina Galli ne nagoveštava samo određeno shvatanje literarne baštine, već i opredeljenje autora za ono nekanonsko i apokrifno u njoj. Živanović je nastavljač evropskog toka književnog moderniteta koji je prepoznatljiv po „estetici ružnog", po „okrutnom i groznom skopčanim s uživanjem". Raznovrsno pervertiranje konvencionalnog odnosa između mladosti i iskustva, tela i duha, erosa i tanatosa bitna je odlika Živanovićevog pristupa tradiconalnim temama i predstavlja, između ostalog, osnovu njegove inovativne rekonfiguracije ljubavnog pesništva.[11]
Živanovića žiri smatra nastavljačem evropskog toka književnog moderniteta. Da li je to nastavljač koji oponaša (ponavlja) ili nekuda nastavlja, ide dalje, i ako ide, kuda? Iz ovog kratkog teksta-saopštenja progovara izvesna potreba za upisivanjem u evropski modernitet koja je zapravo potreba za legitimisanjem „spolja“. Stiče se utisak da je taj evropski, neprekinuti, tok moderne zastao i sačekao pesnika Živanovića, da je nastavi. Evropski tok moderniteta gleda na Palanku, svevidećim okom; zatim ugleda poeziju dotičnog Živanovića, legitimiše ga, i produžava dalje.
Obratimo pažnju na formalne odlike ovog saopštenja. Taj modernitet, ističe se, prepoznatljiv je po „estetici ružnog“ i po „okrutnom i groznom skopčanim s uživanjem“. Ovi navodnici su krajnje simptomatični. S jedne strane, ukazuju na to da je „izvor“ koji se navodi svima poznat (školski, budući da sintagme koje stoje pod navodnicima izgledaju kao da su prepisane iz udžbeničke definicije modernizma), te ga ne treba imenovati, ali ukazuju i na potrebu pozivanja na (neupitni) autoritet, u određenoj simboličkoj podeli odgovornosti. Pozivanje na višu instancu koja progovara između redova ovog saopštenja nameće pitanje uloge i pozicije onog koji se tom pozicijom, putem navodnika, koristi. Istovremeno, navodnici predstavljaju i izvesno ograđivanje, odmak, pa se s pravom možemo zapitati: Da li žiri uopšte učestvuje u toj književnosti? Ili je samo posrednik jedne apsolutne istine, aksioma?
Vratimo se na to „ružno, okrutno i grozno“ koje je neupitan simptom moderniteta (premda tek jedan trop), prepoznat u Živanovićevoj poeziji. Za razliku od bodlerovskog, sadovskog ili remboovskog ružnog koje je estetsko i politično, jer ima gotovo dijalektičku agendu reprezentacije sveta kakav jeste u svom punom nihilizmu (lepo priziva pol ružnog, i obratno, nema fiksno zadatih pozicija) , „ružno i okrutno“ u Živanovićevoj poeziji sinonim je za banalno i trivijalno. To je ono banalno koje se maskira kao aristokratsko i uzvišeno. Telesna perverzija i okrutnost ovde se „egzotizuju“, jer se pesničko „ja“ zaklanja imperijalnim rimskim subjektom, a sve to kako bi se palanka odbranila od sopstvene banalnosti kroz jedan neuspeli pokušaj transgresije, služeći se viškom ekscesa i spektakularizacijom diskursa.
Ružno je za palanku uslov opstanka, a ono se pre svega ispoljava u svojevrsnom ruganju koje uvek za cilj ima unižavanje i dehumanizaciju drugog.
Stoga, evidentno je na datom primeru, ljubavni odnos Palanka – bilo u poziciji autora ili onih koji autoritarno sude o književnosti – može da imaginira samo i jedino kao neki vid perverzije, budući da subjekti u ljubavnoj relaciji nikada nisu i ne mogu postati ravnopravni, već je cilj da se drugi/druga apsolutno potčini. Pitanje vlasti i vladanja u ljubavnom odnosu za palanku je centralno.
Nikola Živanović
Nagrađena knjiga Carmina Galli ne samo da nije opredeljena za bilo šta što nije stereotip ili konvencija, ne samo da ne predstavlja „inovativnu rekonfiguraciju ljubavnog pesništva“, već doprinosi društvenom konsenzusu o poželjnoj i dominantnoj ideološkoj matrici kada su u pitanju sfere društvenih (i ljubavnih) odnosa.
U atmosferi izrazite repatrijarhalizacije društva, kao i sve učestalijih slučaja femicida, treba razmišljati o tome zašto se nagrađuje književnost koja podilazi ovakvom vladajućem diskursu. Pitanja koje društvo samo sebi ne postavlja i ne problematizuje, ne pojavljuju se ni u tekstu/ književnosti; naprotiv, javlja se jedna posebna vrsta „spontaniteta“ ćutanja ili „ekskluzivnog“ patrijarhalnog prepoznavanja i saglasnosti (između) autora/ čitalaca/ žirija. Sve to rezultira jednom neobaveznom recepcijom koja, nimalo naivno, cementira postojeće stereotipe kojima se rodna neravnopravnost i potlačenost žena prikazuju kao nepromenljivi i prirodni.
... Ne štedite struju!
Imperativ koji Bogdan Popović, jedan od glavnih teoretičara i apologeta ovdašnjeg modernizma s početka 20-og veka, iznosi u jednom od svojih članaka, glasi: Obuzdavajte osećanja!
Modernistički ideali u lirici predratne kraljevine bili su svedeni na samo-obuzdavanje i suspregnutost osećanja i rigidnost forme. Racionalnost tako postaje ne prosvetiteljski impuls već normativno obogotvorenje pukog kulta forme. Evropska kultura, na koju se Palanka ugledala, doživljavana je, na liniji patrijarhalnog moralizma, kao nešto po sebi apsolutno racionalno, a priori suprotstavljeno nagonima i iracionalnom. Radomir Konstantinović je identifikovao u ovom racionalizmu jedan utilitarizam i proračunati „duh čuvarnosti“ srpskog patrijarhalnog nasleđa.
Patrijarhalac, prevashodni racionalist, čovek utilitaran, domaćinskog i zadružnog reda, sav ogrezao u obrazac kojim predviđa svaku moguću radnju, svaki događaj, nužno mora da bude „parnasovac“, onako kako ne može da sledi Malarmea i Remboa.[12]
Bogdan Popović, kao vodeći eksponent ovog duha u kulturi, smatrao je da su osećanja po sebi arhaična sila koja nas vraća u varvarstvo. Strah od varvarskog je međutim, ogledalski prelomljen strah same Palanke koja izlazi na kraj sa njim kroz dodatno, opsesivno obuzdavanje, još veću restrikciju, šrktost i štednju.
„Biti civilizovan znači vladati svojim osećanjima. Kultura je, takođe, vladanje osećanjima, ovaj mentalni život reda-po-red ovakve samo-kontrole, apsolutnog ličnog zapta.“[13]
Pesnik pseudo-aristokratizma opsednut je „obuzdavanjem“ podjednako kao i formom koja je za njega svojevrsni pokazatelj uzvišenosti. Međutim, ona je kod njega tek još jedan obrazac, kao što je i telesno i erotsko kod njega jedan formalni obrazac koji se ogleda kroz disciplinovanje samog jezika i stvarnosti koju taj jezik reprezentuje.
„Taj erotizam je formalno stvar ljubavi, ali ne i stvarno; u stvarnosti, on sa ljubavlju ne može da ima nikakve veze, onako kako ne može da ima veza ni sa jezikom.“[14]
Pokušaji da se opevaju „osećaji“, da se bude „prirodan“, stoga, koincidiraju u poeziji koja se buni protiv ove čuvarne normativnosti sa pokušajima da se pobegne u „nagonsko“ i „van-svesno“ kao konačan privid transgresije i oslobađanja jezika od ove restrikcije. Ovo „bekstvo“ rađa, dakle, samo još jednu vrstu kulta lažne osećajnosti koja se manifestuje kroz „oročeno“ izmeštanje u eskapističke i idealizovane predele i pastorale (što nužno opet završava u vanvremenskom, ahistorijskom i izvan-jezičkom).
Palanački ideali čuvarnosti i štednje, kao i oni lažne osećajnosti, odsutni su iz poezije Radovana Zogovića:
Ne isključuj luster! Neka u vrhu prozorskom varniči kao zublja.
Bez nje, na raskršću, u mene, iz svih ulica – nož i horda.
Ne isključuj! Struja ipak nije od patnje čovjekove mnogo skuplja.
Čovjeku ne treba mnogo: da diše, da voli i da hoda.[15]
Već sam naslov pesme Ne štedite struju! iskazan je kroz jedan negativni imperativ i stoji u suprotnosti sa patrijarhalnim principom stege, kao i sa kapitalističkom ekonomijom strogo kontrolisane razmene energije. U ustrojstvu palanke, gde treba „racionalno trošiti“, ovaj zahtev je neshvatljiv. Zašto bi iko „neproduktivno“ trošio struju? Zašto bi iko trošio ili davao, osim ako ne dobija nešto za uzvrat?
Agresivna retorika štednje koja preovladava u današnjem neoliberalnom narativu, primenjiva je i na ekonomiju „ega“ ali i socijalnih odnosa u širem smislu. Štednja je moralni imperativ. Ljudi su „višak“, ali se sugeriše stalni i nenadoknadiv manjak hrane, vode, struje; usađuje se svest o trajno neoduživom dugu, o stalnom zaduživanju i dugovanju kao pokušaj opravdanja radne etike dodatnog „stezanja kaiša“ (ad infinitum). Naravno, sve ove društvene zabrane i stege u funkciji su održavanja osnovne svetinje kapitalizma – privatnog vlasništva, kao i osnovne svetinje Palanke – gazdinsko-domaćinskog morala. To je ujedno i histerična tačka oko koje se posledično vrte svi međuljudski odnosi.
Palanka je naročito čuvarna i domaćinski šrkta kad su u pitanju ženski subjekti. Ona propisuje „pravu meru“ komunikacije: kada žene smeju da pričaju, zašto i koliko. Treba otkriti svoje telo/biće tačno onoliko koliko je „propisano“ – ukoliko je previše, željeni objekt će postati „lak“, odveć „dostupan“, „jeftin“, „potrošan“ i „zamenjiv“. Ali i više od toga, književnost svedoči o tome da patrijarhat propisuje i privilegovanima (muškarcima) na koji način o ženama mogu „pevati“. Sve u svemu, ovako ustrojeni odnosi specifična su vrsta „kalkulisanja“ i „štednje“ na obe strane.
Žena kao sagovornica i saborkinja
U Zogovićevim pesmama koje bi se mogle odrediti kao ljubavne, nalazimo jedan modus izražavanja koji svedoči o korenito drugačijim odnosima, o rodnoj i polnoj jednakosti proživljenoj i svedočenoj u praksi.
Žena je u njegovoj poeziji, pre svega, jedno „ti“: ona je drugarica, sagovornica, saborkinja. Rečju: ravnopravna partnerka. Umesto objektivizacije, fetišizacije i idealizacije, u pesmi Ne štedite struju! naglasak je na simboličkoj komunikaciji koja se odvija u mislima, kao i na radnjama koje označavaju njeno prisustvo u osvetljenoj sobi, koje bi pesnika umirilo i podstaklo.
Zato svjetlost ostavljaj, i prozor ozlaćen u tri strofe,
i kad te nema, makar stan, osvijetljen, dvostruko bio prazan.
Da ja u šetnji mislim: tu si, skupljena nad knjigom u dno sofe;
Pesnik zamišlja ženu „skupljenu nad knjigom u dno sofe“, a ne ženu koja je bleda i setna jer je opsesivno okupirana mislima o Njemu. U Zogovićevoj poeziji krajnje je zanimljiva zamenljivost rodnih pozicija – budući da se umesto žene, na tom mestu emancipovanog subjekta čiji se intelekt i revolucionarni potencijal privileguju, jednako može zamisliti i muškarac (pesme posvećene drugovima). Ljubavni odnos se ne potvrđuje kroz neki vid diskriminativne prakse dominacije, pa zato nema potrebe ni za seksualnim potčinjavanjem.
Ako uporedimo pesme Odronjavanje grada i Ne štedite struju! videćemo da su one vrsta odnošenja prema neponovljivom singularitetu. U obe pesme ulica/ grad/ čitav krajolik zavise od jednog gesta, prozora koji stoji kao simbol pesnikove čežnje za sagovonikom.
Jedan drug i čovjek! Jedan koji se ne nameće i ne nudi i zemlju ovu mekano gazi – za mišlju i za poslom. I kako grad, u sekund, tjeskobno, nepopravljivo obezljudi, i ulica, lijevo, u sekund zaraste smrtnom lozom.[17]
U pesmi Odronjavanje grada, zamišljaju se kretnje druga u stanu sa upaljenim svetlom: „ja gazim po svojoj, on po svojoj sobi gazi“[18]. Ova vrsta paralelizma i sinhroniciteta prisutna je u mnogim Zogovićevim pesmama: pozicija pesničkog „ja“ nikada nije narcisoidno zatvorena u sebe u afektiranom obuzimanju sobom (koje svoje krajnje ishodište ima uglavnom u sadizmu ili mazohizmu), već donosi uvek specifičnu senzibiliranost kroz svest o drugom kao „saborcu“ i sabesedniku. Slika istovremenog hodanja po sobi priziva figuru „dvojnika“ koji u ovom slučaju nije neprijatelj, već neko blizak, neko sa kim se može „sporiti“, polemisati, čija se reč i pozicija može i mora priznati kao ravnopravna.
Atmosfera stalne ugroženosti komunikacije prisutna u ovoj pesmi unosi osećaj za napetost i dinamičan protok vremena i istorije, uspevajući da oživi nasleđe partizanske borbe. Signal kao specifičan vid brze komunikacije koji je u revoluciji doslovno delio život od smrti, ukazivao je i na prisustvo opasnosti ili šansu za preokret i pobedu, aktivno menjajući sadašnji trenutak na horizontu onoga što tek dolazi kao izborena verzija budućnosti.
Tako, paljenje/gašenje svetla metaforički označava trenutak egzistencijalnog preokreta/prevrata.
„Usputna“ ali ne manje bitna asocijacija jeste zahtev za elektrifikacijom koja je nužno značila i širenje prostora grada ali i jednaku šansu za sve. Svaka tačka na ovoj urbanizovanoj mapi, posredstvom električne struje kao pokretačkog faktora modernizacije i ujedinjenja čitave zemlje, postaje jednako vidljiva i važna.
Lucidan zahtev za trošenjem struje kao vidom oslobađanja od represije pretvara se u zahtev za produžetkom trajanja jednog novoizgrađenog sveta.
Ne nadajte se imunitetu
Još jedna Zogovićeva pesma koja u naslovu ima „negativni“ imperativ – Ne nadajte se imunitetu takođe govori u prilog jednoj (ljubavnoj) ekonomiji koja se opire strogom „čuvanju granica“. U njoj ima pomirljivosti sa nemirom, sa činjenicom da nema (trajnog) imuniteta od ljubavi, da se susret dešava neočekivano i često mimo naše kontrole.
Od te se bolesti, ni ponovljene, imunitet ne dobija.[19]
Imunitet ili imunizacija odnosa palanci je potrebna kao trajna zaštita od nepredvidivosti ljubavnog susreta („Ljubav je tako okrutna /i uvijek ima surove svršetke.“[20])
Kod savremenog pesnika-trubadura, mostarskog superstara, Marka Tomaša, kao što je već primetioDavor Ivankovac, ljubav je u „manjim dozama spasonosna (manja doza je seks) ali kada je apsolutna (potpuna predanost Drugom, kao trubadurski ideal), onda postaje problem“ [21] Mada i dalje privilegovana tema, ljubav u ovoj poeziji biva svedena na nekoliko klišetiziranih obrazaca evokacije (najčešće) ranjenog muškog subjekta, koji u toj svojoj maskulinoj pozi „ranjenosti“ izriče kletve i proklinje i „nju“ i sebe (Jebi se, Nina). Čak i kad je odveć banalan i trivijalan dok kleveće, iako koristi psovku samo kao očekivanu „novu“ normu ili ritualizovanu konvenciju, to se njemu oprašta i u ovdašnjoj recepciji tretira kao surov, radikalan, beskompromisan pesnički jezik. Tomaševa poezija, zarobljena u raskoraku između nasleđa starog mačizma i populizma i nove figure osetljivog muškarca koji se predaje ljubavi čak i kada je tragična, tog muškog subjekta „novog“ senzibiliteta koji se ne boji da pokaže svoju slabost kad su u pitanju žene i ljubav, ne uspeva razrešiti ni ona jezička pitanja kojih je katkada i sama svesna, pitajući se: Ako je „pička najdivnije utočište“, zašto onda fašiste nazivam „pičkicama“?[22]
Iako se Marko Tomaš otvoreno politički izjašnjava kao antifašist i anarhist, dok Radomir Mitrić ostaje potpuno konformistički apolitičan, zanimljivo je da obojica, u sličnom fatalističkom ključu, dolaze do istovetnog zaključka (ljubav jednako smrt). U jednoj od pesama u Crnom molitveniku čitamo:
Ne problematizujući „ljubavni diskurs“ i sentiment fatalizma na koji se naslanja, logikom spomenarske prozirnosti ova poezija direktno i „spontano“ vodi do svima poznatih „aksioma o ljubavi“.
No, vratimo se na problem imunizacije od ljubavi koja je „smrt“. „Samo jednom se ljubi“ – okoštala je fraza koju „imuni“ na ljubav želi da saopšti: „ja sam je već preležao“, i, trajno se „obezbedio“. Osoba koja je „preležala“ ljubav, odrekla se rizika ponovnog „ulaganja“ i emotivnog investiranja. Za nju je drugi – koji nikad nije samo Jedan jedini izabranik – tek uljez, donosilac „bolesti“, potencijalni Neprijatelj koga treba „ukrotiti“, prema kome se oseća pasivno-agresivna pretenzija. Simptomatično je da je uvek Drugi označen nosilac patologije, ona se nikad ne prepoznaje u samom subjektu Palanke.
Na nivou zajednice, imunitet palanci treba kao prezervacija, čuvanje nečeg što se percipira kao čisto i ugroženo, čemu „preti odumiranje“. Uglavnom se radi o državotvorno ustanovljenoj čistoj nacionalnoj, rasnoj, „pravovernoj“ zajednici koja se ne sme se „inficirati“, niti sa drugim sme doći u dodir ( „razluči nas od razmetnih i ništavnih, snago naša stoletna, i vozdvigni nas Bogu kome si nas i zavetovao..“[24]) Zahtev za imunizacijom trpi i jezik koji podleže stalnom čišćenju i normativnosti novogovora – otuda potreba Radomira D. Mitrića da arhaizira svoju pesmu-posvetu Svetom Savi u duhu „starocrkvenog“. Da bi se upisao u red kanonskih pesnika Palanke, mora pribeći ovoj arhaizaciji stila. Dodatno, njegovo pesničko ja postaje kolektivno ja „roda“ koji se moli svom svecu. „Između subjekta i sveta je rod, kao i između subjekta i subjekta, u samom subjektu. Rod je mentalna tehnika ovoga odnosa subjekta sa drugim, ali i sa samim sobom.“[25] Rodom se pesnik dovodi u red, protiv sopstvene individuacije, odgovarajući jedino svevlasnom duhu palanke.
Cilj jezika nije komunikacija, već (samo)identifikacija pred pripadajućom nacijom: jezik tako postaje oruđe isključenja usled šifrovanog kodiranog govora koji se obraća nama „u nama samima“.
Lucidni naslov (parola) Zogovićeve pesme Ne nadajte se imunitetu – danas se može čitati i kao implicitna kritika ovakve logike koja zapravo znači i prozivanje samo-zaštite onih koji pod parolom „integriteta“ Nacije brane samo sopstvenu ideološku „neuništivost“.
I ne nadaj se na zrelost. I ne uzdaj se u nećeš ili hoćeš.[26]
Konačno, koncept „zrelosti“ se propituje kao i princip „slobodne volje“, jer negativni imperativ proglašava kraj jednom za svagda nađene izvesnosti.
Prozori odlaze
Nasuprot palanci gde je subjekt zatvoren i trajno fiksiran u jednoj posebnoj vrsti solipsizma, okrenut monološkom i monomanijskom, u Zogovićevoj poeziji stalna „prozirnost“ komunikacije sa drugim se osvešćuje kroz dinamizam koji se ni prema prozorima ne odnosi kao prema pretpostavljenim, statičnim mestima predvidivosti susreta.
Vraćanje motivu prozora dovedeno je gotovo do opsesivnog nivoa.
Ja znam: prozor njegov, na polukasarnskom trećem spratu,
svijetli kad svi drugi prestanu, svaki iznutra siv i slijep.
I sjedim za stolom, i kažem: dobro je, prekucava, čarka vatru.
I to me grije budnog. I to mi, dok spavam, snove grije. [27]
(…)
To biva: jedan jedini prozor prestane da svijetli,
i grad je u mraku, grad je u pometnji i bez zraka.
Kud sada? U svaki damar, u podgrlac udara kljunat djetlić.
Tvoja se ulica stješnjava naprijed. Ruši straga.[28]
(…)
I zgrada – ona tim, u nama i između nas, nateže neka tkiva,
Koja spoznamo tek kad bole – zgrada odlazi. Prozor, smaljen,
Odlazi. I lice s njim. Nepokretljiva, s rukama za ćerčiva,
ona odlazi – svake je noći od tebe za noć dalje.[29]
(…)
I prozor, kružan, niz ulicu okrenut, konkavan kao durbin,
a pod njim, od raskršća usplahiren, sabijen lipov nasad.
A čemu? Da se sprat, nad granjem zaljuljan, dalje gubi, dalje gubi.
Da prozor sve dalji bude, da prozor sve više bude prazan.[30]
Pesnik je prinuđen da svedoči kako se iz dana u dan „prozori“ komunikacije/ mogućnosti gase, odlaze, bilo da bivši drugovi i drugarice nestaju (kao nekad tokom borbe), bilo da on za njih, usled prinudne izolacije, postaje nevidljiv i izgubljen. Ponekad zamišlja ili sanja razgovore i polemike sa mrtvim ili odsutnim drugovima.
Ja govorim. Moram! A on to sluša trećinom ili krajem
sluha. I ne izjašnjava se. Nema mišljenja. – Zar ti, Ravu?
Zar ni o Vijetnamu? – Ćuti. Neće da kaže čak ni da je
u našem tamničkom sporu on, a ne ja, bio u pravu.[31]
(…)
Čemu, čemu bi bilo sve ovo: samovati, vjerovati, izdržati, ne sretnem li se, ne posporim li ni sa njim nikad više?[32]
Nemoguće je u ovim pesmama ne prepoznati atmosferu potpunog isključenja i usamljeničke patnje, ukoliko poznajemo biografske činjenice iz života Radovana Zogovića. Pesme, međutim, ne čitamo samo kao traumu permanentno prisutne mogućnosti gubitka, već i u ključu specifične komunikacije, intenzivnog i živog prožimanja tkiva grada i njegovih savremenika i svedoka. Vidljivo je prožimanje metafora grada i organskog tkiva (zgrade = tkiva, prozori = lica). Naglašava se i dodatna personalizacija prizora zgrada i prozora biografijama i licima koje je znao i kojih se seća, i onih za kojima još čezne uprkos trajnoj razdvojenosti. Istovremeno, kao da imamo susret sa još jednim samo-propitivanjem i udvajanjem subjekta koji se projektuje u „lice drugog“.
Svaki put. Staneš, okreneš se: sam samcit, ne sa zida –
negdje iz noći, visoko, prozor, rastužen, mutno gleda.
I lice. Na samom staklu, jedva vidljivo lice pita,
gleda i pita. I ni znaka, ni glasa, ni pokreta.
I ni znaka, ni ruke. Leđa okrenuta sobici i samoći.
A kad mi slome dušu, koplje i ruku i nogu, Tebe, Tebe, znam da ne mogu, ne mogu.
…
Grlim još jednom, na Tvoj kamen strmi, i Tebe, i Savu, i Tvoj Dunav trom. Sunce se rađa u mom snu. Sini! Sevni! Zagrmi! Ime Tvoje, kao iz vedrog neba grom.[34]
(…)
Bezljudno, a bruji. Ne grad, već jek i odjek pukle žice.[35]
(...)
Jedna od najpoznatijih pesama posvećenih Beogradu, „Lament nad Beogradom“ Miloša Crnjanskog svedoči o prisnoj, ljubavnoj vezi sa Gradom (pesnik se gradu obraća kao obogotvorenju, koristeći veliko T – Tvoje, Ti). U ovoj pesničkoj viziji, grad nastavlja da živi i posle svega i svih, on je nesalomiv i nepobediv entitet za čiju unapred osiguranu večnost ljudi nisu potrebni, niti je na bilo koji način uslovljavaju.
Zogovićeva ljubavna poezija smeštena je u jedan posleratni urbani pejzaž gde se zgrade i ulice, raskršća i čitavi krajolici i naselja menjaju i transformišu, osvetljavaju ili gase. Ovakva slika grada fokus poput svetionika baca na one koji grad čine: ljude, neponovljive individue, graditelje. Nestanak ili odustajanje tih ljudi, kao nezamenjivih pojedinaca, nosilaca određenog vida sećanja na grad, uzrokuje njegovo simboličko „odronjavanje“, „sužavanje“ i brisanje.
Grupa rukovodilaca NOVJ u Postojni, Radovan Zogović: treći s lijeva
U savremenoj poeziji i književnosti uopšte koja često ima pretenziju da bude nategnuto „urbana“, izdvaja se glasna potreba za omažima gradovima, ulicama (ali ne i „anonimnim“ ljudima koji ih čine). Opsesivno se fetišiziraju „istorijska“ čvorišta gradova (spomenici, ulice, trgovi, „kultna mesta“) koja samo učvršćuju mitsku sliku o gradu kao nepromenljivom entitetu (koji odoleva vekovima), a njegove stanovnike učvršćuje u fantazmu identitetske „ekskluzivnosti“ tobožnje urbanosti, koja završava u još jednoj pseudoaristokratskoj pozi. Nasuprot pluralnim, kosmopolitskim vezama urbanih prostora koji uspostavljaju čvrstu mrežu (tkivo) horizontalnih relacija ravnopravnih subjekata i učesnika u izgradnji, danas se (u zbilji i poeziji) dominantno grade patrilinearne (vertikalne) veze nasleđivanja/nasledstva i statičnog preuzimanja gotove „tradicije“, koja postaje hijerarhijski obavezujuća za „starosedeoce“ nasuprot „došljacima“. Ujedno, to pozivanje na maglovitu i mitsku (često predratnu, feudalnu) prošlost kao neupitni garant „urbaniteta“ jedini je kapital kojom nesretni „starosedeoci“ gradova mašu, kapital koji služi palanačkom raspoznavanju, međusobnoj familijarizaciji i ujedno distanciranju i zaziranju od onih koji s njima ne dele „starosedelačke korene“ i navike.
Jedan od najvećih fetišizatora Beograda (tzv. „urbana legenda“) kao tobožnjeg kosmopolitskog centra, Momo Kapor, podsetićemo, svojevremeno je, devedesetih, u jeku razaranja Vukovara, izjavio kako je taj grad neki tamo „najobičniji provincijski barok“[36], i da „tamo nema ničeg za čim treba žaliti“. Kapor ne samo da ne vidi ljude Vukovara i zločin izvršen nad njima, već se perverznim, palanačko-provincijalnim fokusiranjem isključivo na gradske „zidine“, arhitekturu i neimarstvo, čiju vrednost poput nekog samozvanog stučnjaka-estete „procenjuje“, ruga svim žrtvama i simbolički ih još jednom ubija.
„Drugi“ je prebrisan negiranjem dimenzija razaranja, ali i naknadno, post-festum, jer se ne percipira kao deo samoizabranog beogradskog „urbaniteta“. U kolonizatorskom, sociopatsko-nacionalističkom diskursu, samo „ovde“ su ljudi, a „tamo“ – tek nekakav provincijski barok koji se slobodno može sravniti sa zemljom. Zogovićevo insistiranje na metaforama odronjavanja grada i njegove konačne obezljuđenosti odzvanja gotovo proročki u naknadnoj evokaciji razaranja Vukovara.
Palanačka briga za grad onih koji fetišiziraju njegove zidine i patinu istorije često je direktno disproporcionalna brizi za same stanovnike tog tobože privilegovanog grada. Gradovi, koji se diče svojom multikulturalnom istorijom – iz koje je naravno prebrisana istorija Narodno-oslobodilačke borbe – u cilju skupljanja turističko-ugostiteljskih poena na postistorijskom tržištu, danas su, paradoksalno, najčešće svedeni na etnički „čiste“, getoizirane entitete.
Sličnom logikom isključivanja, u posttranzicijskim društvima, najsiromašniji slojevi stanovništa (oni koji su na rubu egzistencije, poniženi, izbegli i obespravljeni), ograđuju se dodatno unutargradskim zidovima , dok se straćare u kojima žive sravnjuju sa zemljom kao „ruglo“, koje „vređa“ poglede tobože pristojnog sveta.
Gradovi postsocijalističke distopije tako gube svoju heterogenu strukturu i otvorenost za različitost, oblikujući se kao isključivi posed vlasnika kapitala (gazde, domaćina).
Pitanje „pravog porekla“ i opsesivno isleđivanje građana u tom pogledu za palanku je centralno.
Urbanitet u Zogovićevoj poeziji nije tek puka projekcija privatnih fantazama, niti ispražnjen, obezljuđen dekorum, prostor mitskog Grada, poništen izmeštanjem izvan tokova vremena i istorije, već iznad svega dinamična etička afirmacija borbe humaniteta (čovečnosti) čije nestajanje znači ujedno i nemogućnost preživljavanja grada samog.
Figura Dadana
Posebno mesto u knjizi Lično, sasvim lično zauzimaju pesme koje je Zogović posvetio svojoj ćerci (Maloj Mirki).
Figura oca u patrijarhalnom poetskom miljeu uvek je povlašćena tačka maskulinocentrične fascinacije, koja pokušava da ga još jednom uvek iznova simbolički oživi. To su očevi – autori(teti) kojima se nešto večno „duguje“, koji se često i neprimetno uvlače i skrivaju iza književnog teksta kao njegovi povlašćeni cenzori: očevi nacije, pravi i simbolički muški preci u čije ime se govori, „braća“, patrijarsi i uzori, „majstori stila“ odgovorni za preovlađujući stilski manirizam i normativnost palanačkog poretka stvarnosti.
Ovaj očinski stil u književnosti, ova opsesivna prestilizovanost bavljenja Ocem i precima, ujedno je ispoljavanje najvišeg načela Palanke. Traganje za Ocem ili Praocem, uvek je skopčano sa imagiranjem porekla, trenutka „postanka nacije“. Prizivanje „sinova“ i „praunuka“ služi nadogradnji ove opsesivne nacionalne ili „duhovne“ vertikale, zajedno sa pseudoreligijskom evokacijom povlašćenog nacionalnog, plemenskog sveca. Na primeru pesme Hodočašće Svetome Savi, može se pratiti taj patos u oslikavanju omnipotentnog lika Svetog Save koji je ujedno i Bog-otac i prapočetak i „brat“ i koji obezbeđuje pohranjivanje i čuvanje onog što se rasulo ili izgubilo.
U patrijarhatu, otac je najčešće „odsutan“. On je onaj koji „donosi hleb“, koji radi i zarađuje, a zapravo je privilegovan jer se u kući prema njemu svi odnose kao prema dragom gostu. Prostor doma deca u procesu odrastanja najčešće dele sa majkom i ona, u doslovnom, svakodnevnom smislu, brine o njima, dok je ocu dodeljena „viša“ uloga: on je zadužen za normativna pravila ponašanja, socijalizaciju, iniciranje u svet „odraslih“, u svet „visoke kulture“.
On je domaćin, „glava porodice“ zadužen za svete prerogative doma i imovine. Dom je za palanku simbolični prostor prenošenja nasleđa (nasledstva), ognjište i mesto sanktifikovanja rodbinskih veza. U njega ne ulazi ništa „nepoćudno“: ni ljudi, ni misli, ni uverenja. U svetu palanke nema svesti o onome što se zbiva „izvan“ očinske čuvarnosti.
Zauvek otpušten iz državne službe, bez ikakvih sredstava za život, sa ograničenom slobodom kretanja, Zogović je bio prinudno sveden na prostor doma, gde je provodio vreme sa ćerkom, dok je njegova supruga (Vera), otpuštena i primorana da radi kao noćni portir kako bi izdržavala porodicu, čime na izvestan način preuzima „očinsku“ ulogu u uslovima patrijarhalne prinude.
Dadan[39] je otac koji je uvek tu: „domaćica“, onaj koji hrani, kupa, povija, češlja, pravi igračke, ali smišlja i priče, recituje, zabavlja. Mirka Zogović je u više navrata govorila o krajnje netipičnom odnosu koji je imala sa ocem[40], unutar „sobnog zatočeništva“ tokom šesnaestogodišnje policijske prismotre u stanu u kom su živeli („u našem sobnom zbijegu“[41]).
Tokom mladosti koju je posvetio revolucionarnoj borbi, uprkos zdravstvenim problemima, Zogović je bio izuzetno aktivna i društveno delatna osoba koja je u skučenosti doma ipak našla način da održi živim revolucionarne ideale. Jedno od najranijih Mirkinih sećanja na oca vezano je za to apsolutno društveno izopštenje, kada ju je u igri neko od dece „prepoznao“ kao ćerku „najvećeg narodnog neprijatelja“. Iako nazdiran 24 časa od strane policije, otac Dadan zajedno sa ćerkom stvara specifičnu „tajnu“ komunikaciju naslonjenu na svetsko književno nasleđe koje oživljava u prostoru sobe koja se otvara za živu istorijsku perspektivu i pamćenje.
U pesmi: Če, kud god pogleda – haos u kojem njegova ćerka živi, uči, obeduje, čita, Dadan ne narušava nametanjem svojih pravila „kućnog reda“, već ga poštuje kao kutak i izbor drugog koji i u toj skučenosti mora imati svoju slobodu.
Logor, logor je to gerilski oko Mirke za stolom, oko njene
sintakse. Borac do borca: vježba se, čita se, jede se obrok čorbast.
Sad je već komandant na konju. „Oružje!“ Daje znak da se krene. –
Ne samo da ne želi da uzurpira prostor svoje kćeri, već se uloga Dadana takođe opire stereotipnom ocu koji uvek posesivno pridikuje, koji poput neupitnog Autoriteta docirajući prenosi „sveto znanje“ i nazore, a za uzvrat očekuje slepu poslušnost, poštovanje puke ritualizovane forme. Dadan kroz proces ćerkinog odrastanja, pa i njene pobune i borbe, osluškuje, dodatno se inspiriše i pokušava nešto da nauči. Njenu buntovnu energiju doživljava kao utehu i podstrek „da ne sustane“ i ne poklekne pred „rđom zbilje“ koja se ispoljila kao rugalačko naličje idealu za koji se borio. Vrata zajedničkog doma se otvaraju prema istoriji, ona su kao i prozori – mesta osmatranja, propustljivosti i poroznosti
Čak i kada je „sasvim lična“, Zogovićeva poezija je nerazdvojiva od aktuelnog istorijskog trenutka koji je srastao sa njenim tkivom. Dadan se ne predaje zaboravu stvarnosti i istorije samo zato što ga se palanački deo te stvarnosti odrekao. Istorija sveta ostaje delatna i u prinudnoj nepalanačkoj izolovanosti subjekta te istorije, ne zaobilazeći sobu u kojoj su sticajem prilika ti isti subjekti gurnuti, i za koju bi se očekivalo da je trajno „odsečena od sveta“, izgubljena za svet. Patnja kojoj je izložen Dadan ne pretvara ga u mesijanski samodovoljnu figuru palanačke afektacije i samoviktimizacije. On ne deli Sveznajuću filistarsku poziciju koja uvek već unapred proglašava poraz, uživajući u sopstvenom kratkovidom nihilizmu. Revolucija je za Zogovića i dalje tekuća, živa tvar, uvek u buđenju u momentu dok piše o njoj. Delatni revolucinarni subjekt, imenovan kao pregalac, nije neko ko očajava u tami doma, ližući sopstvene rane, ili gladeći sopstvene sinekure. Takođe, istorija sveta biva sagledana kroz prizmu nepalanačkog subjekta koji priželjkuje jednu vrstu globalno zadobijene i osvojene pravde.
(...)
Al' kad već neko juriša na nebo, volstritsko, na njegove južne straže,
kad se već gine – s primjedbama nastavlja samo ćifta.
Dok pregaocu palom džepove pretresa busijaš što ga srazi,
ne pridikujem palom. Ne, kćeri – to čini samo čist filistar.
A najzad, jedna zemlja, ma koliko se širila šireći grb i naziv,
nije sve. Sve nije riješeno, postanem li ja ministar.[44]
(...)
U pesmi Maloj Mirki, koja seže u intimne evokacije ćerkinog ranog detinjstva, gde je odnos dečje zavisnosti od prisustva figure oca znatno izraženiji, postoji takođe i dijalektički odnos lica i naličja zajedničkih trenutaka kćerkinog doživljaja zadovoljstva i ushićenja i Dadanove indukovane tuge koji se smenjuju kao lice i naličje slojevitog, isprepletanog, zajedništvom prožetog ekstatičkog doživljaja stvarnosti.
Ti kličeš, mašeš, razgrćeš noćna pasma.
I zvijezde trepću, migaju – sanjivice i šeretke!
I ja sam srećan. I sreća me moja zagrcne kao spazma,
spazma onih što žude zvijezde kroz rešetke
i zure u noć, i lice im uz gvožđe modro plamsa.[45]
U trenutku mimetičkog uživljavanja u fokus ćerkine fascinacije zvezdama, prožeto emotivnim ushitom, Dadanovo sećanje, poput izvrnute rukavice, skreće ka dubinama nataloženog traumatskog iskustva. Tim postupkom se ujedno, međutim, seže i do dubina deljenja i empatijske inkorporacije patnje drugih skoro do nivoa telesne, mimetičke identifikacije.[46] Propadanje u traumu prisutno je kao simptom same strukture pesme. Slika bezbrižne igre i milovanja ćerkine kosice automatski se suprotstavlja slici logora, u kojima zatočenici „ruke na žici isijeku“ u snovima želeći da pomiluju „meke kuštre dečije“.
I taj čas, taj čas dlanovi i prsti počinju da me peku
Pitanje nasleđa koje se u palanci uglavnom percipira iz muškog ugla, patrilinearno (gde otac sinu prenosi određene veštine ili posed kao garant da će se određeni zalog nastaviti u budućnosti) ovde se kroz iskustvo prenosi dvosmerno i nelinearno.
... Nasljeđe jedinoj kćeri. Jedino. Najsvetlije. – Iz tih vrata
Mirka (ćerka) je simbolična potencijalna „naslednica“ otpora i revolta. Ali ona svom ocu takođe u povratnoj sprezi daje nekonformistički zalog i borbeni entuzijazam svog ličnog otpora koji mu ne dozvoljava da otupi, „da ruke ne skrsti čak ni mrtav“[49].
*
Izbor poezije Radovana Zogovića analiziran pre svega na primeru knjige Lično, sasvim lično, svedoči o usamljenom poetskom nasleđu koje višestruko preispituje konvencionalne granice ličnog i političkog, onog što je kreirano „spolja“ i onog što se osvaja izvesnim otporom i borbom „iznutra“.
Politički i poetički neosvešćeni pokušaji čitanja Zogovićeve poezije danas svode je ili na puke „lirične“ ispovesti ili na egzotičnu epiku lokalnog tipa, čime dolazi do dvostruke aproprijacije. U prvom slučaju, pokušava se nasilno i provizorno, za oportune i uske ciljeve, skalpelom iseći Zogović „pesnik“ od Zogovića „ideologa“, te se iznosi teza kako je Zogović ni manje ni više nego tek „postao pesnikom“ kada je pobedio „ideologa“ u sebi. U drugom slučaju aproprijacije, reč je o brisanju internacionalnog i klasnog predznaka iz njegovog dela, te se ono pokušava svesti na stroge okvire jednog nacionalnog (crnogorskog) kanona (dok se istovremeno prećutkuje ep „Došljaci“ - Ali Binak koji govori o borbi Albanaca za nacionalno i socijalno oslobođenje, svedočeći o njihovom stradanju i potlačenosti na Metohiji).
Obe konfiskatorske linije odriču se napora čitanja kompleksnog i uzbudljivog Zogovićeog dela na koje se, potpuno labavo i usputno, prateći diktat „trenutka“, naslanjaju.
[6] Oči je ovoj pravoslavno-patriotskoj ikoni iskopao nožem niko drugi do „Arbanas“, dakle oličenje apsolutnog Drugog i apsolutnog Zla za zatvoren svet Palanke.
[8] Radomir D. Mitrić dobitnik je Brankove nagrade, nagrade „Miloš Crnjanski“, međunarodne nagrade „Castello di Duino“, kao i nagrade „Milutin Bojić“. Takođe, njegova zbirka objavljena 2016. bila je u užem izboru za nagradu „Branko Miljković“.
[9] Radomir D. Mitrić, Mladi Casanova i Tango ljubavnika, iz knjige Mornarski Tango, Connectum Sarajevo, 2010.
[18] R. Zogović: Odronjavanje grada, Lično, sasvim lično, Prosveta, Beograd, 1971. str. 18.
[19] R. Zogović: Ne nadajte se imunitetu, Lično, sasvim lično, Prosveta, Beograd, 1971. str. 37.
[20] Radomir D. Mitrić, Kroki za ljubav (Mornarski tango).
[21] Davor Ivankovac, Psi laju karavani prolaze, Proletter, 2017.
[22] Zbogom, zbogom, sitni prljavi fašisti spremni prodati čast za dva piva i cigaretu, za minut dužu noć. Vi ne volite vaše žene i svoj život. Vi ste obične pičkice (oprosti, pičko, ti najdivnije utočište). (iz http://antologija.weebly.com/marko-tomascaron.html )
[39] Mirka Zogović je iz milošte, ali i zato što je ime (Radovan) bilo teško za izgovaranje, oca kao mala zvala Dadan. Taj „nadimak“ je ostao i kasnije.
[46] Iako se ne imenuje izričito, Goli otok u pesmi predstavlja to „nevidljivo mesto“ simboličkog deljenja patnje sa braćom i drugovima koji su direktno iskusili tu kaznu.
[47] R. Zogović: Maloj Mirki, Lično, sasvim lično, Prosveta, Beograd, 1971. str. 11.
[48] Radovan Zogović: Če, kud god pogleda, Lično, sasvim lično, Prosveta, Beograd, 1971. str. 26.
Ivana Brlić Mažuranić rođena je 18. travnja 1874. godine u dobrostojećoj građanskoj obitelji u Ogulinu. Obitelj je bila učena, stoga je Ivana od najmlađe dobi dobivala poduke iz književnosti, glazbe i jezika. Unuci bana i pjesnika Ivana Mažuranića i Aleksandre Mažuranić, sestre jezikoslovca Dimitrija Demetera, kao da je bilo zapisano u zvijezdama da će se baviti književnošću i postati jedna od najboljih i najpoznatijih hrvatskih književnica.
Kao najstarija od četvero djece, naglo je morala odrasti, a roditelji su je već sa 17 godina zaručili za odvjetnika Vatroslava Brlića. S 18 se udaje i prvi puta rađa. Ukupno je rodila sedmero djece, od kojih je petero preživjelo, a (pre)rano odrastanje ostavilo je traga na njoj. Djevojka koja se u svojim dnevničkim zapisima molila Bogu da joj podari sposobnost pisanja, poznavala francuski jezik i pročitala bezbroj knjiga morala je posvetiti svoje vrijeme odgoju djece i brizi za kuću i obitelj.
Aktivno se vratila pisanju tek nakon što su joj djeca odrasla jer na prijelazu stoljeća nije bilo puno prostora za javno djelovanje žene kao autorice (iz toga razloga su mnoge žene, uključujući Brlić Mažuranić, pisale dnevnike).
"Kad je počela dorašćivati četica moje djece i kad se je u njih pojavila običajna u to doba želja za čitanjem – učinilo mi se ujedanput da sam našla točku gdje se moja želja za pisanjem izmiruje s mojim shvaćanjem dužnosti," zapisala je u svojoj autobiografiji.
Nametnuti ideal žene i majke nikad nije uspjela u potpunosti nadići, a ostaje pitanje koliko bi još književnih remek-djela napisala da je imala više prostora za razvoj. Neke kritičarke tvrde da je upravo u žanru dječje književnosti (koja se smatrala inferiornom) Brlić Mažuranić pronašla mogućnost za pisanje i samoostvarenje, a da pritom ne naruši društvene norme.
Brlić Mažuranić napisala je dvije "knjižice" za djecu, kako ih je sama nazivala: Valjani i nevaljani te Škola i praznici koje je objavio i Hrvatski pedagoški zbor. Nažalost, nedugo nakon što je tek počela pisati, Ivana ponovno napušta taj zanat zbog bolesti te povremeno piše pjesme. Pozornost književne scene zadobila je 1913. godine Čudnovatim zgodama šegrta Hlapića, no pravi uspjeh uslijedio je 1916. s objavom Priča iz davnine, inspiriranima slavenskom mitologijom. Prvo izdanje Priča iz davnina sadržalo je šest priča: Kako je Potjeh tražio istinu, Ribar Palunko i njegova žena, Regoč, Sunce Djever i Neva Nevičica, Šuma Striborova te Bratac Jaglenac i sestrica Rutvica. Godine 1926. izlazi treće izdanje u kojem su dodane još dvije priče: Lutonjica Toporkoi devet župančića te Jagor.
Ilustracije: Cvijeta Job
Brlić Mažuranić maestralno je stvarala fantastične svjetove, virtuozno pripovijedala i strastveno pisala. Četiri puta bila je nominirana za Nobelovu nagradu za književnost te je bila prva ženska članica Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti.
Valja napomenuti i da je Ivana Brlić Mažuranić svojim radom razbila predrasude i promijenila stavove brojnih muških kolega o spisateljskim sposobnostima žena (koji do tada nisu bili osobito pozitivni). Primjerice, Antun Branko Šimić oduševljen je Ivanom, koja "nema kod nas nijedne sebi dostojne literarne druge" i čija djela dokazuju da "napokon može i kod nas jedna žena dobro pisati" (!).
Slične stavove dijelio je i Ulderiko Donadini, koji pozdravlja činjenicu da se u književnosti konačno pojavila "ne kakva histerična ženska figura, ne odvratna muškobana, ne muško-žensko i sufragelkinja, ne dama [...] sa deset nečistih, privatnih škandala, ne mudrost, koju da čovjek trpi iz kavalirštine, nego prava hrvatska aristokratkinja – majka, jedna plemenita gospodja, banica naše literature."
U svom tekstu iz 1913. u kojem piše o Čudnovatim zgodama šegrta Hlapića, Antun Gustav Matoš ogorčen je na hrvatsko čitateljstvo, ali i kritiku jer ništa ne pišu o Ivani Brlić-Mažuranić. Matoš ističe da su njezine pripovijetke nesumnjivo najbolje u hrvatskoj i srpskoj književnosti.
"Nemam riječi za pohvalu te deliciozne fabule," piše Matoš, dodajući da je "ta prekrasna knjižica demokratska, preporučujući nam radost i energiju, vjeru u sebe i zadovoljstvo sa siromašnim, ali radinim i poštenim životom."
Matoševa hvala možda je osigurala javnu prepoznatljivost autorice, piše Marina Protrka Štimec, no istovremeno je započela "gradnju specifične slike, svojevrsnog mita o uzoritoj majci-književnici koja prvenstveno piše iz svog roditeljskog habitusa."
I druge kritičarke upozorile su na interpretiranje Ivaninog rada kroz autobiografsku prizmu. "Oslonjenost na autobiografiju, i to selektivnu, pročišćenu, deproblematiziranu autobiografiju pretvara autoričina djela u kič," piše Barbara Pleić Tomić, "kič koji, doduše, pothranjuje mit i brand koji je s vremenom od nje nastao, ali koji ne čini nikakvu uslugu autoričinoj književnosti i nebrojenim značenjima koja se iz nje daju iščitati."
Istovremeno, sama spisateljica, živući u patrijarhalnom okruženju, dugo je osjećala krivnju zbog svoje potrebe za pisanjem. U svom dnevniku zapisala je da se "spisateljstvo ne slaže s dužnostima ženskim" i da je "ova borba među jakom željom za pisanjem i među ovim (ispravnim ili neispravnim) čuvstvom dužnosti, podvezivala do pred petnaest godina sasvim moj javni spisateljski rad."
Iz pisma kćerki Nadi vidljivo je pak nezadovoljstvo zbog nametnutih ograničenja i očekivanja od žena:
"Moja književnost, ta moja najmilija razonoda, jedva je potajice i da nitko nije vidio, smjela da mi uzme stoti dio vremena. Toliko sam vjerovala u potpunu dužnost žene da se posveti do zadnjih sila domu."
Velik utjecaj na nju imala je i smrt majke, s kojom se aktivno dopisivala svih godina nakon udaje, a potom i muževa smrt te financijski krah zbog sinovljeve novčane neodgovornosti. Često je bolovala i boravila u lječilištima, a liječnici su njezinu boležljivost pripisali preranoj udaji i tijelu preslabom da podnese tolike trudnoće. Nakon duge borbe s depresijom i drugim bolestima te brojnih odlazaka u lječilišta, 21. rujna 1938. godine Brlić Mažuranić oduzima si život.
Iza sebe je, osim dječjih priča, ostavila i nebrojene dnevnike, pjesme, eseje te bilješke i pisma iz kojih se da iščitati ambivalentan odnos prema ulozi domaćice. Njezina su djela prevedena na brojne svjetske jezike. Već 1924. objavljen je u Londonu engleski prijevod Priča iz davnine pod naslovom Croatian Tales of Long Ago, a do kraja tog desetljeća pojavili su se i prijevodi na švedski, češki, danski i ruski, a potom na slovački, njemački i ukrajinski. Čudnovate zgode šegrta Hlapića prevedene su, između ostalog, na esperanto, japanski i bengalski. Godine 2003. Čudnovate zgode šegrta Hlapića dobile su i svoju animiranu verziju, a potom i igrani film 2013. godine.
Ivana Brlić Mažuranić je ostavila neizbrisiv trag na hrvatsku književnost, zadužila generacije čitatelja/ica te napisala svevremenska djela prožeta književnim umijećem i fantastičnim idejama, a sve to postigla je početkom 20. stoljeća kao supruga i majka bez dovoljno prostora da još više raširi svoja književna krila.
Spomenik Ivani Brlić Mažuranić u Slavonskom Brodu (foto: Wikimedia)
Mlada umjetnica Vendi Vernić osvojila je Grand Prix za ilustraciju na međunarodnom sajmu Dječje knjige u Bologni u konkurenciji tri tisuće autora. Riječ je o najprestižnijoj svjetskoj manifestaciji za dječju knjigu.
Žiri čine profesionalci iz svijeta izdavaštva te poznati ilustratori, a zadnjih par godina se suočavaju sa zadatkom izbora 70-ak ilustratora između njih više od 3000 prijavljenih, što s obzirom na fiksan broj od 5 prijavljenih ilustracija po autoru, znači da trebaju pregledati preko 15 000 radova. Izložba ilustratora postala je prepoznatljiv dio Sajma dječje knjige i prestižan događaj, ne samo u Italiji, već na svjetskoj razini, što je dovelo i do brojnih međunarodnih suradnji s muzejima, galerijama te sajmovima. Osim u Bologni, izabrani radovi redovno se predstavljaju na nizu izložbi u Japanu i Kini, a prošle godine reprodukcije ilustracija bile su izložene u Chicagu i Aarhusu.
Nakon što je prošle godine na izložbi sudjelovala s ilustracijama prema Gogoljevoj Kabanici, Vendi Vernić je ove godine odlučila interpretirati priču KrokodilF. M. Dostojevskog.
Sama autorica navodi da su upravo apsurd i humor ono ju je privuklo i potaknulo da prema ovoj priči napravi seriju od 5 ilustracija, koje su izabrane za ovogodišnje izdanje Izložbe ilustratora u Bologni. Ilustracije su izrađene u kombiniranoj tehnici na papiru.
"Osobno sam u priči prepoznala tihi cinizam u načinu na koji Dostojevski opisuje njemu suvremeno društvo i pojedince. Radi se ipak o nizu viših i nižih birokrata i časnika koji vode poprilično površne živote, a određene analogije s današnjim društvom je nemoguće ne primijetiti, pa sam i takve stvari integrirala u rad. Ne mogu reći je li duh tog vremena doista uspješno i/ili točno uhvaćen, ali nastojala sam dati svoje čitanje (ili: crtanje) priče," objašnjava Vendi Vernić.
„Protiv rodne ideologije – za rodnu ravnopravnost“, bio je jedan od upečatljivijih slogana u nedavnim gerilskim akcijama protiv prosvjeda povodom ratifikacije Istanbulske konvencije. Njegova je autorica feministkinja Vesna Kesić, strašna žena kojoj danas čestitamo sedamdeseti rođendan.
I ne samo rođendan. Želimo joj čestitati na preko četrdeset godina aktivizma, promišljanja naše stvarnosti iz kritičke i feminističke perspektive i nastojanja na stvaranju društva koje je uključivo i ne dopušta zlorabljenje moći, svejedno je li riječ o institucijama ili o vlastitim redovima. Želimo joj zahvaliti na tome što je bila, i još uvijek jest, pokretačica i inspiratorica pozitivnih promjena. Borba protiv rodne ideologije, u smislu dekonstrukcije ideoloških postavki patrijarhalnog rodnog režima, jedna je od niti vodilja djelovanja Vesne Kesić. Valja istaknuti, nikada nije bila riječ samo o borbi, nego uvijek i o domišljatom i inspirativnom poigravanju s dominantnim diskursom moći. Baš kao što je riječ i u pomicanju značenja sintagme „rodna ideologija“, jednostavnom intervencijom koja je oduzima njenim tvorcima i prokazuje ih kao izvorne rodne ideologe – one koji strahom i obmanama nastoje poništiti sve što je do sada učinjeno oko rodne ravnopravnosti.
„Pretpostavka da su žene "po prirodi miroljubive", vraća i ograničava žene na njihove biološke i patrijarhalne uloge. A feminizam je, ako to nekome još nije jasno, prvenstveno odgovor na tako konstruiranu ulogu žena koja za sobom povlači i čitav niz diskriminacija, nepravdi i neravnopravnosti. I to ne samo prema ženama.“ („Žene obnavljaju sjećanja/Women Recollecting Memories“, Predgovor novom izdanju, Centar za žene žrtve rata, Zagreb 2003.)
Vesna Kesić sudjelovala je već u prvim feminističkim inicijativama u Jugoslaviji. Mitska konferencija Drug-ca žena: žensko pitanje – novi pristup?, održana 1978. godine u Beogradu, bila je mjesto susreta sa zapadnim feminizmom i poticaj osobnom osvještavanju:
„Svaka žena koja sebe smatra feministkinjom vjerojatno je prošla kroz iskustvo onog „spoznajnog klika“, trenutka kad shvati da je unatoč prividnoj emancipiranosti, karijeri, društvenom statusu i možda dobroj hetero vezi ipak mnogo puta doživjela iskustvo „drugotne“, diskriminirane, podčinjene, eksploatirane, vrijeđane i ponižavane – žene. I shvaćanja da tu svoju situaciju ne može mijenjati sama. Za moju generaciju taj kolektivni „klik“ dogodio se na konferenciji DRUG-ca žena. Sudionice konferencije iz Evrope, iz naše perspektive mahom moćne, emancipirane i uspješne žene, govorile su o vlastitim iskustvima „drugotnosti“, u profesiji, političkom životu, obitelji, intimi, na ulici, o čemu se kod nas tada šutjelo.“ (Kako se kalio feminizam: od DRUG-ce žene do Građanke, Kulturpunkt 29. 11. 2017.)
Snimio: Jadran Boban
Ta je konferencija bila poticaj i kolektivnom djelovanju – nakon povratka u Zagreb, zajedno s drugim sudionicama, Vesna Kesić sudjeluje u osnivanju sekcije Žena i društvo Sociološkog društva Hrvatske, koja je tijekom osamdesetih godina prošlog stoljeća postala ključno mjesto feminističkih rasprava, ponekad u suglasju, no mnogo češće na udaru tadašnje socijalističke nomenklature. U to je vrijeme već bila diplomirala psihologiju i sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i radila kao novinarka i urednica u nizu hrvatskih i jugoslavenskih tiskanih medija (Start, Studio, Svijet, Danas, Slobodna i Nedjeljna Dalmacija, Mladina, NIN). Pratila je kulturni, posebno kazališni, život u Jugoslaviji i Evropi, istraživački se bavila aktualnim društvenim i političkim fenomenima, a bila je prepoznata i kao jedna od novinarki koje su mijenjale novinarski stil u Hrvatskoj i Jugoslaviji i prve u tadašnje novinarstvo uvele 'ja-formu': „Nas nekoliko novinarki u osamdesetima prestale smo se skrivati iza velikoga patrijarhalnog 'MI' iza kojega su stajali država, partija i sve ostale snage patrijarhata“ (Aktivistkinje – kako opismeniti teoriju, Centar za ženske studije, Zagreb, 2001., str. 59).
Devedesetih joj se ipak, prema vlastitim riječima, „zgadilo novinarstvo u ratnim uvjetima“ tako da su civilnodruštveni aktivizam, antiratne civilne inicijative i feminističke organizacije postali prvenstveni okvir njezina djelovanja. Dug je popis organizacija u čijem osnivanju je sudjelovala, dovoljno je spomenuti Građansku inicijativu za slobodu javne riječi, Centar za žene žrtve rata i Grupu za ženska ljudska prava B.a.B.e. – koje i ime duguju njenom umijeću reinterpretacije i ponovnog osvajanja riječi (take back the words).
„Za mene je i u izgradnji ženskog dijela civilne scene bilo najvažnije ono: Stand up, get up and fight for your rights!, stvaraj novu kulturu, stvaraj drukčiju kulturu, stvaraj raznovrsnu kulturu, omogući različite oblike organiziranja, bori se za svoja prava, nitko ti ih neće tek tako izručiti na pladnju, to je za mene značilo izgradnju civilnog društva.“ (Barilar et al., str. 238)
Iz tog vremena potječe i afera Vještice iz Rija kad je, zajedno s još četiri novinarke i književnice (Dubravkom Ugrešić, Radom Iveković, Slavenkom Drakulić i Jelenom Lovrić), postala predmetom medijskog progona u kojem su ih optuživali da u svijetu lobiraju protiv održavanja sljedećeg PEN-ova kongresa u Hrvatskoj i proglasili ih nacionalnim izdajicama, sve samo zato što nisu pristajale na jednostavne, crno-bijele prikaze ratnih događanja. Iako medijske hajke takvog tipa početkom i sredinom devedesetih nisu bile nimalo bezazlene, Vesna ih je dočekala sa sebi svojstvenom duhovitošću i (samo)ironijom:
„Gotovo u četrdeset i petoj i konačno vještica! Jer, kad bolje razmislim, nikada ništa drugo nisam ni željela biti. No, kako mlade vještice još nisu sasvim emancipirane, u ranom djetinjstvu te su se fantazme javljale u nekom drugom, socijalno prihvatljivom obliku. Sjećam se da je jedan od mojih prvih odgovora na pitanje ''Što ćeš biti kada odrasteš'' odlučno glasio: ''Stjuardesa!'' Sanjarila sam o putovanjima u veliki nepoznati svijet, gradove poput New Yorka, Berlina, Londona, o egzotičnim zemljama i susretima sa zanimljivim ljudima. Zacijelo, neki muški psihijatar otkrio bi u tim djevojačkim čežnjama želju za letenjem (prema Erici Jong – nedostatak straha od seksa) i skrivenu želju da se napusti obitelj, dom i pleme. (Ispovijed hrvatske vještice).
Tijekom devedesetih sustavno se bavila pitanjima ratnih silovanja tako da je s temom konstrukcije spola i etniciteta u ratovima u bivšoj Jugoslaviji, i njihovom utjecaju na motivaciju ratnog nasilja, i magistrirala na njujorškoj New School for Social Research. Novinarstvom se nastavila baviti pišući kao slobodnjakinja najčešće za alternativne medije, kao što je svojedobno bio ARKzin, te kasnije za razne neprofitne medijske portale. Neko je vrijeme radila i kao medijska savjetnica u tek uspostavljenom Uredu pravobraniteljice za ravnopravnost spolova, no njen aktivistički nerv nije joj dopustio da se dugo zadrži u institucionalnim strukturama, iako je i sama, iz zagovaračke pozicije ženskih civilnih inicijativa, sudjelovala u njihovom stvaranju.
Snimio: Jadran Boban
U posljednjih nekoliko godina zaokupljena je radom na dokumentarnom filmu Španovica / Novo selo revisited, koji nastaje na osnovi njezinih istraživanja o sjećanjima na ratna stradanja i mirnodopski život u Pakracu i okolnim selima.
Ni na otoku Prviću, gdje provodi dio godine pišući i primajući goste, prijateljice i prijatelje iz cijeloga svijeta, Vesna ne miruje. Pokrenula je Otok sretnih mačaka, grupu koja brine o otočkim mačkama lutalicama nalazeći im sponzore i udomitelje među jahtašima te već niz godina sudjeluje u organizaciji festivala Kreativni dani Fausta Vrančića. Jednom aktivistkinja, uvijek aktivistkinja – izazova nikad ne manjka:
„Kolikogod su vanjske okolnosti teške, one su i izazov. Da živimo u najboljem od svih svjetova, ne bi bilo ni potrebe za našim inicijativama. Prema tome, vanjske okolnosti su izazov i šansa.“ (Barilar et al., str. 165)
Jedan od vodećih autoriteta na području hrvatske dječje književnosti Stjepan Hranjec za Nadu Iveljić piše da ona, zajedno s Višnjom Stahuljak i Sunčanom Škrinjarić, pripada "slavnom ženskom trolistu suvremene hrvatske dječje proze koji je zazelenio grane te proze, i tematsko-motivskim novostima i žanrovskom raznolikošću, a poglavito, stilom" (Hrvatski dječji roman, Zagreb: Znanje, 1998.).
Likovi djece često su žrtve nesretnih okolnosti, no dovoljno su samostalni i snalažljivi da se sami pobrinu za sebe, pronalazeći podršku u svojim vršnjacima i vršnjakinjama, te u likovima tzv. odraslih povjerenika (bake, djedovi, i sl.).
