Irski ministar zdravlja Simon Harris sastao se u utorak s Mellet i njezinim suprugom kako bi razgovarali o postupanju Irske u odnosu na presudu UN-a, u kojoj je istaknuto i kako je Mellet izložena “intenzivnoj fizičkoj i mentalnoj patnji”. Harris je ovaj slučaj nazvao “duboko uznemiravajućim” te potvrdio da joj je ponuđena novčana kompenzacija te omogućeno odgovarajuće psihološko savjetovanje.

“U svom zaključku slučaje gđe. Mellet, UNHR-ov odbor od države traži da izmjeni svoj zakon o pobačaju, da osigura zdravstvenim djelatnicima mogućnost da u potpunosti informiraju pacijentice o uslugama sigurnog pobačaja te da gđi. Mellet osiguraju adekvatnu kompenzaciju i osiguraju joj psihološki tretman kakav joj je potreban”, istaknuo je Harris.

Mellet je izjavila kako su isprika g. Harrisa i novčana kompenzacija za nju vrlo značajne, no nada se da će promjena zakona o kojoj govori UN za vladu biti sljedeći korak.

„Ovaj odgovor vlade svojevrsno je priznavanje štete koju ženama nanosi trenutni zakon. Vlada se sada mora složiti s presudom Odbora da Irska mora promijeniti svoje zakone kako bi osigurala da se niti jedna žena ili djevojka u budućnosti ne susretne sa sličnim kršenjem ljudskih prava“, naglašavaju iz lokalnog Amnesty Internationala pozdravljajući kompenzaciju Amandi Mellet.

Irska se do sljedećeg utorka mora izjasniti o dijelu presude koji inzistira na promjeni zakona, no budući da bi promjena zakona zahtijevala i promjenu članka ustava koji mora bit odobren referendumom, čini se da se Irska vlada neće moći obvezati na promjenu. [Ž.V.] TheIndependent...

Za upoznavanje publike sa svojim nadolazećim albumom Tena je izabrala minimalističku, electro stvar Reci, reci mi, popraćenu i spotom. Ispričala nam je kako je nastala.

„Radi se o materijalu koji je nastajao tijekom cijele 2016. godine s korijenima u onoj prethodnoj koji je tražio da ne ostane na papiru ili mobilnom snimaču, već da bude objavljen i prenesen svima do koga treba doprijeti. To dijeljenje s drugima nekako olakšava teret svega što nosiš sama. Ova pjesma je bila prva snimljena igrom prilika koje su mi se pružile na izletu u Sućuraj ove jeseni (apsolutno najljepše vrijeme za biti na moru). Kako se radi o selu na otoku Hvaru u kojem je turizam taman pao na onu jedva primjetnu razinu, imala sam dovoljno vremena da po prvi puta nakon valjda vrtićke dobi osjetim taj blaženi osjećaj koji generalno svi preziremo - dosadu. Iz te dosade je proizašla želja da od nečeg što vučem još od proljeća napravim pjesmu. Skica je već postojala, a savršeni morski uvjeti su mi omogućili da ju i dovršim i snimim i smiksam. Pa sam zaposjela sobu Jure Vujnovića, dragog prijatelja koji je inače u organizaciji legendarnog Tam Tam festivala i privatizirala njegovu opremu za snimanje i klavijature iz kojih je na kraju proizašlo ovo što se sada može čuti online. To se malo prokuhavalo od tada (pošto sam još zelena u produkciji i tu veliko hvala Deniju iz Fonije i Ivanu Grobenskom iz benda Moskau na pomoći), a pred samu objavu mi je još Groba doletio s odličnom idejom da pjesmi samo nedostaju gitare. Pa su i one našle svoje mjesto u aranžmanu i digle cijelu pjesmu na novu razinu." 
Za izlazak cijelog albuma pod nazivom Varijacije na tugu ipak će, kaže nam Tena, trebati čekati proljeće 2017. Budući je kao bubnjarka i pjevačica bila dio Vlaste Popić, trenutno je u postavi Moskau benda, a svira i s Mikijem Solusom, moglo se očekivati da će Tenina solo priča biti bliža nekom rokerskijem, garažnijem ili akustičnijem žanru, ali nas je ipak iznenadila s electro/trip hop beatovima.

{youtube}0OTeu7x584o{/youtube}

„Nikad se nisam žanrovski ograničavala, uglavnom se povodim za emocijom i groovom, a u svakom žanru možeš naći i jedno i drugo. Tako da ne bi trebalo biti iznenađenja ako će ostatak albuma biti čista kantautorska akustika, niti očekivati da će ostale pjesme biti u electro ili trip hop maniri. Svaka pjesma ima svoju priču, a s tim i drugačije aranžerske zahtjeve. Super je za promjenu raditi sama jer ne moram usklađivati žanrovske preferencije ni sa kim. Postoji jedan novo skovani termin "post-dance" koji mi se jako sviđa i svoju glazbu bih, ako moram, tako kategorizirala“, kaže Tena koju smo upitali i o motivima koji su je doveli do odluke da se upusti u snimanje sa sobom i za sebe.

„Prestanak rada Vlaste Popić donio mi je popriličnu promjenu s obzirom na to da je barem pola moje ukupne pažnje bilo posvećeno tom bendu i sviranju bubnjeva. Nakon rastanka koji je bolio i nas i sve oko nas, trebalo se reorganizirati. Nisam imala neki plan, osim završiti fakultet, a paralelno su mi se u glavi događale stvari koje su bile malo 'too much' za nositi, trebalo se nekako rasteretiti", pojašnjava na kraju. Njoj, kao i ostalim domaćim autoricama i kantautoricama, želimo mnogo sreće s novim projektom u 2017. godini.

piše: Antonela Marušić

Kako bi što spremnije, temeljitije i susretljivije odgovorila na brojna pitanja o autanju u obitelji, udruga Trans Aid odlučila je izraditi brošuru samopomoći za koju se nada da će pomoći pri traženju odgovora na najčešća pitanja, ali i pronalaženju podrške te savjeta za autanje.

Brošura Autanje u obitelji namijenjena je trans, inter i rodno varijantnim osobama, no sadržaj je u potpunosti primjenjiv i na druge identitete – on je napisan i za lezbijke, gejeve, biseksualne i queer osobe.

„Da se ponovnoautam, promijeniobihnačinnakojisamreagiraonaodređeneizjave i pitanjasvojihroditelja. Bio bihsmireniji, imaobihnaumunjihovuperspektivusituacije u kojojsu se našli, a kojunisuočekivali. Transosobamakoje se teknamjeravajuautatisavjetovao bi da budustrpljive. Pripremitematerijalekojebistehtjelipokazatiroditeljima da iheducirate o temi i približitesvojidentitet.Shvatite da se moždanikadnisususreli s time i da je i njimateško, ali se trudenajbolještomogu i znaju. Ne zamjerajteimakopogriješe.Ovo je proceskako i za vas, tako i zanjih.“ navodi Alex koji je u brošuri podijelio svoje iskustvo outanja.

Kroz program TRANSavjetovanja udruga Trans Aid pruža psihološku podršku i savjetovanje trans, inter, rodno varijantnim te LGBQ osobama. U zadnje vrijeme u udruzi prate porast online upita, ali i na individualnom i grupnom savjetovanju gdje je zabilježen porast otvaranja tema povezanih upravo za autanje u obitelji.

Osobe u potrazi za psihološkom podrškom mogu im se javiti e-mailom na transavjetovanje@transaid.hr ili ih potražiti na Facebook stranicama Trans Aida i TRANSavjetovanja.

Brošuru u online izdanju možete pronaći na službenoj stranici Trans Aida.

„Htio sam da reagira poniženo. Mislim da je mrzila i mene i Marlona zato što joj nismo rekli.“, govori Bertolucci u intervjuu iz 2013., no ne žali za svojom odlukom. „Kako biste nešto postigli, mislim da morate biti potpuno slobodni. Nisam htio da Maria glumi poniženje, bijes, htio sam da to osjeća...“.

U tome je i uspio, strah i panika koje vidimo na licu Marie Schneider stvarni su, unatoč tome što silovanje nije.

„Iako ono što je Marlon radio nije bilo stvarno, moje suze su bile stvarne. Osjećala sam se poniženo, a da budem iskrena, i pomalo silovano, i od strane Marlona i Bertoluccija“, kazala je 2007. godine u intervjuu za Daily Mail, navodeći kao pozitivnu stvar jedino to što su scenu uspjeli snimiti iz prve.

O svome iskustvu progovarala je godinama ranije, no bilo je potrebno ovo priznanje Bertoluccija, kako bi se javnost obratila pozornost na ovaj slučaj viktimizacije, tada 19-godišnje djevojke, od strane dvojice muškaraca na poziciji moći.

Bertolucci je htio snimiti, kako i sam kaže, stvarnu, a ne glumljenu bol 19-godišnje djevojke. To je i učinio, a zastrašujuće je što mnogi i dalje nisu to spremi osuditi i što to i dalje nazivamo umjetnošću.

Mnogi su odmah istaknuli kako je i Schneider kazala da je scena silovanja simulirana te da spolnog odnosa nije bilo, što je točno, no važno je istaknuti da koncept seksualnog nasilja nije ograničen samo na penetraciju spolnim organom. Korištenje maslaca kao lubrikanta za analno silovanja, predmeta s čijim korištenjem u sceni Schneider nije bila upoznata, nimalo ne opravdava Bertoluccija.

Brando, koji je tada imao 48 godina morao je znati da je to duboko ne-etično. Bertolucci je to isto morao znati, ali jednostavno su živjeli u svijetu gdje muškarci poput njih mogu, u ime 'umjetnosti', povrijediti i terorizirati žene, tumači Suzanne Moore za The Guardian. Iako je Posljednji tango u Parizu film o muškoj traumi, Schneider je ona koja je ostala traumatizirana. U godinama nakon filma doživjela je živčani slom, pokušala samoubojstvo i postala ovisna o drogi.

Riječ pristanak ključ je u čitavoj priči. Schneider nije silovana, ali prisiljena je snimiti scenu na koju nije pristala. Bila je previše uplašena i nemoćna da to spriječi. 

Tema koje se ovdje provlači jest činjenica da se ženama i dalje ne vjeruje kada kažu da su silovane, kao što je bio slučaj i s Bill Cosbyjem, kada za neke niti optužbe 50 žena nisu bile dovoljne. Iako prema statistikama između 90-98% žrtava silovanja govori istinu, to je jedini zločin u kojem se žrtvi ne vjeruje, zbog čega posljedično imamo izuzetno mali broj presuda okrivljenicima.

Svaki put kada vidimo film koji silovanje jasno ne osuđuje trebamo reagirati, jer to nije smo film, to je refleksija naše kulture, mjesta na kojem se nalazimo, ističe Melissa Silverstein, a izgleda da kao društvo još uvijek nismo spremni bezrezervno osuditi seksualno nasilje nad ženama. [Ž.V.]

Građani Leona su u studenom odabrali niz zaslužnih žena prema kojima treba nazvati ulice, uključujući Rosu Parks, Fridu Kahlo, Jane Austen i lokalnu izumiteljicu Angelu Ruiz Robles, a promjene su odobrile i općine Valencia, Oviedo i Cadiz.

U godinama nakon smrti diktatora Francesca Franca, Španjolska je uglavnom ignorirala njegovu ostavštinu, uključujući i masovne grobnice koje i dalje nisu ekshumirane.

Godine 2007. donesen je Zakon o povijesnom sjećanju koji formalno osuđuje fašistički režim i sve s njim povezano, no nije se provodio. Tek je lijeva alijansa Podemosa 2015. unutar općina postavila niz pojedinaca odlučnih da provode zakon i izbrišu sve što Španjolsku i dalje veže za Francovu diktaturu.

Paralelno porasla je i svijest o tome da premali broj ulica u Španjolskoj nosi ime po ženama, točnije samo 10%, a i te su uglavnom dodijeljene sveticama ili redovnicama, odnosno ne zastupaju ravnomjerno sve značajne žene.

„Situacija je takva da praktično potvrđuje popularnu uzrečicu da mjesto žene nije na ulici, već u kući“, kazala je profesorica Patricia Arias Chachero, a izmjene koje sada postaju realnost vratit će rodnu ravnopravnost u urbano planiranje. [Ž.V.] The Independent...

Kako navodi Lydia Sklevicky u svom članku Žene Hrvatske NOB-a 'napredni ženski pokret' tek za vrijeme NOB-a dobiva karakter organiziranog pokreta, a strategija je Komunističke partije Jugoslavije između dva rata da žene neposredno uključuje  u različite organizacije radničkog pokreta, a zatim i u ekskluzivno ženske građanske organizacije. Također, putem različitih društava prosvjetne i antifašističke aktivnosti provode se i među seoskim ženama.

Inicijativni odbori AFŽ-a u Jugoslaviji se formiraju i  prije formalnog pokretanja fronte, pa je tako u Zagrebu Inicijativni odbor AFŽ-a za Hrvatsku formiran u rujnu 1941., a prvi dokument koji svjedoči o početku organiziranog djelovanja žena Hrvatske je 'Rezolucija sa skupštine žena drvarske doline od 21.8.1941.'. Svojom rezolucijom  žene i djevojke pozdravljaju partizane i pozivaju na pomoć fronti te ističu jedinstvo hrvatskih i srpskih žena.

„[...] Pomozimo ih, jer budućnost za koju se danas zajednički borimo donijet će nam ne samo nacionalnu slobodu i nezavisnost, nego i slobodu nama kao ženama, osloboditi će naše stvaralačke snage, osposobit će nas da sva najplemenitija čuvstva koja u sebi nosimo kao majke i kao sestre nesebično darujemo svom narodu i čitavom ljudskom rodu.“

^{Foto: AFŽ arhiv}

Prvi programski dokument koji precizira ciljeve i organizacijski oblik AFŽ-a je Okružnica br. 4 Centralnog komiteta KPH iz 6. prosinca 1941. godine u kojem se konstatira da široki slojevi žena još uvijek ne sudjeluju u narodnooslobodilačkoj borbi, niti u borbi za posebne zahtjeve žena. Upravo s tim ciljem, radi aktivizacije i povezivanja širokih slojeva žena, osniva se Antifašistička fronta žena koja treba obuhvatiti žene svih slojeva bez obzira na političku, nacionalnu i vjersku pripadnost, te ulazi u sastav Narodno-oslobodilačke fronte.

Osnivaju se Antifašistički odbori žena (AOŽ) po pokrajinama, mjesni AOŽ po gradovima, kotarima i selima, a u gradovima se dijele i po zanimanjima (radnice, domaćice, omladinke...), a delegatkinje iz svih tih odbora, iz svih krajeva Jugoslavije (osim Slovenije i Makedonije, čije delegatkinje nisu mogle doći zbog neprijateljskih ofenziva) okupile su se od 6. do 8. prosinca 1942. u Bosanskom Petrovcu radi koordiniranja rada Antifašističkog Fronta Žena na oslobođenom teritoriju Jugoslavije.

Konferencija je okončana Rezolucijom u kojoj stoji:

„U toku oslobodilačkog rata dogodio se krupan, istorijski preokret. Stupajući aktivno u borbu za oslobođenje svoga naroda žene istovremeno dobivaju i potpunu ravnopravnost s muškarcem. U redovima narodno-oslobodilačke vojske i na oslobođenoj teritoriji, žene su stekle potpunu ravnopravnost u vojsci, one zauzimaju sve političke i vojne funkcije prema zasluzi i sposobnosti; na oslobođenoj teritoriji dobile su pravo biranja i pravo da budu izabrane, te su postale članovi narodno-oslobodilačkih odbora i Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije.“

U svom pregledu povijesnih istraživanja o AFŽ-u Jelena Tešija ističe kako među povjesničarkama postoji slaganje da je organizacija u prvim godinama svog postojanja imala pozitivan utjecaj na društveni i politički život žena u Jugoslaviji. Sklevicky tako kaže da je „AFŽ odigrao bitnu ulogu u pozitivnim promjenama u životima žena, kao što je povećanje pismenosti, ulazak u svijet rada, bolja zdravstvena zaštita i podruštvljavanje odgoja djece kroz otvaranje vrtića i jaslica. Neda Božinović, ističe kako su se žene aktivno borile za sva prava koja su dobile u socijalističkoj Jugoslaviji i da je upravo AFŽ bio organizacija kroz koju su one artikulirale svoje potrebe i zahtjeve te se borile protiv opresije žena i patrijarhalnih običaja u Jugoslaviji“.

Ipak, na Četvrtom kongresu Antifašističke fronte žena, 1953. godine u Beogradu, AFŽ se ukida, te se donosi odluka o promjeni naziva u Savez ženskih društava Jugoslavije te pristupu u Socijalistički savez radnog naroda Jugoslavije. Rezolucija of formiranju SŽD-a naglašava da bi postojanje jedinstvene organizacije poput AFŽ-a "suviše izdvajalo žene iz zajedničkih napora u rješavanju društvenih problema, podržavalo pogrešno mišljenje o tome da je pitanje položaja žene nekakvo odvojeno žensko pitanje, a ne pitanje naše društvene zajednice, pitanje svih boraca za socijalizam", pojašnjava Božinović.

S AFŽ-om prestaje i emancipatorsko i ujedinjeno djelovanje žena na prostoru bivše Jugoslavije. [Ž.V.]

Potencijal kafića Buba bar prepoznao je Grad Vinkovci te je Udruzi Bubamara dao na korištenje atraktivan prostor u centru grada veličine 500 četvornih metara kojeg prethodno treba adaptirati upravo sredstvima crowdfunding kampanje. Dio sredstava za opremanje Buba bara osigurao je HEP, a dio se planira osigurati upravo kroz kampanju na crowdfunding platformi INDIEGOGO koja je započela u ponedjeljak.

Od kada je kampanja aktivna već je prikupljeno preko 40 posto od planiranih 10.000$. No, to je samo prvi cilj i dovoljno samo za minimalne uvjete kako bi Buba Bar bio funkcionalan. Sva financijska sredstva koja premaše početnu granicu, također će biti namijenjena za dodatno uređenje Buba Bara.

U Buba Baru biti će biti zaposlene osobe s Downovim sindromom i biti će to prvi kafić u Hrvatskoj u kojemu goste i gošće poslužuju osobe s invaliditetom. Alen, Domagoj, Dario, Ivana i Marija već tri mjeseca marljivo vježbaju i bruse svoje vještine kako bi njihov početak rada bio što uspješniji. Spremni su iskazati se i svima pokazati svoje talente, a njihovo uzbuđenje zbog početka rada u Buba Baru teško je prenijeti riječima. 

„Naša je misija poboljšati kvalitetu života osoba s invaliditetom, te potaknuti društvo da osobe s invaliditetom prihvati kao svoje ravnopravne članove. Želimo da Buba Bar probije led, i da uskoro svaki grad u Hrvatskoj ima svoj Buba Bar! Želimo mladima s invaliditetom pružiti priliku da žive život kao i svi ostali ljudi. Želimo da budu u mogućnosti raditi.“ ističe Roberta Mesić, koordinatorica crowdfunding kampanje iz Udruge Bubamara.

U sklopu ovogodišnjeg Adventa u Vinkovcima s radom je započeo privremeni Buba bar u kojem goste i gošće poslužuju osobe s Downovim sindromom, a to im je ujedno i praksa za pravi Buba Bar koji će se, nadamo se, uspješno otvoriti zahvaljujući Indiegogo kampanji koja je u tijeku.

„Kompletan iznos prikupljenih donacija uložit ćemo u uređenje i opremanje prostora koji će u potpunosti biti prilagođen osobama s invaliditetom, a ugodan ambijent pružit će i široj lokalnoj zajednici mogućnost za kvalitetnim druženjem i zajedničkim aktivnostima.“, ističe Tomislav Velić, predsjednik Udruge.

Priključite se ovoj odličnoj inicijativi i budite dio ove jedinstvene turističke priče. „Pomozite nam da stvorimo mjesto jednakih mogućnosti za sve – nas sa one, i vas s druge strane šanka.“, dodaje Žana Skejo-Škorić, izvršna direktorica Udruge Bubamara iz Vinkovaca.

Lajkate, sherajte i svojom donacijom pomozite Udruzi Bubamara u otvaranju prvog kafića u Hrvatskoj u kojem će vrhunsku kavu servirati osobe s Downovim sindromom. 

Nove restrikcije se odnose i na pravilo koje ograničava broj prstiju koji se smije koristiti prilikom bilo kojeg oblika penetracije, a zabranjena bi bila i penetracija ‘bilo kojim predmetom koji se povezuje uz nasilje’ te prikaz bilo kakvog seksualnog čina koji se smatra ‘opscenim’.

“Osjećam se kao da se vraćamo u prošlost.” kazala je u razgovoru za Dazed suosnivačica Kolektiva striptizeta istočnog Londona, Stacey Clare. “50 godina queer aktivizma u kojemu smo uspjeli pomaknuti granice onoga što se smije smatrati ‘prihvatljivim’ seksom bilo bi bačeno niz vjetar.”

Predlagatelji zakona tvrde kako im je u cilju zaštititi maloljetnike/ce od neprimjerenog i vulgarnog sadržaja na internetu.

Producenti i aktivisti pobunili su se protiv takvih restrikcija, tvrdeći kako one ograničavaju prikazivanje seksualnih aktivnosti i stvaraju jedan oblik cenzure. Ta cenzura posebno je problematična jer pretpostavlja da postoji društveno prihvatljiv oblik seksualnog čina, odnosno da postoji univerzalan oblik seksa koji bi trebao biti ‘normalan’ te šalje poruku da je sve što odstupa od takvog seksualnog čina problematično.

Posebno je zabrinjavajuće što se, kao što je i do sada često bila praksa, taj oblik cenzure najviše očituje po pitanju ženske seksualnosti. Na taj se način uživateljima/cama pornografije šalje poruka da je muška ejakulacija, koja ne bi bila zabranjena i koja se prikazuje u većini pornografskog sadržaja na mainstream platformama, nešto prirodno i normalno, dok ženska ejakulacija to nije.

Pornografkinja Pandora Blake, koja je osnivačica queer feminističke BDSM stranice ‘Dreams of Spanking’, također je izrazila svoje nezadovoljstvo novim prijedlogom Zakona.

“Novim regulacijama patrijarhalne institucije pokušavaju nametnuti heteronormativnu seksualnost koja zazire od bilo kakvih odstupanja od ‘normalnosti’. Cenzuriranjem ‘face-sittinga’ ali ne i ‘deep-throatinga’ otkriva se mizoginija unutar koje je zabranjen prikaz ženske seksualne dominacije i ženskog užitka. Zabranom ženske ejakulacije, ali ne i muške, potvrđuje se patrijarhalno vjerovanje da samo muškarci imaju pravo uživati u seksu te normalizira vjerovanje da je muška ejakulacija prirodna, a ženska neprirodna.” kazala je Blake.

Najveći broj kritika pristigao je na račun prijedloga prema kojemu bi pružatelji pornografskog sadržaja morali postrožiti klauzule za provjeru dobi, odnosno od svojih korisnika i korisnica tražiti potvrde o punoljetnosti.

Novi bi zakon doveo do stvaranja baze podataka o pornografskim navikama i preferencama uživatelja/ica pornografskog sadržaja. Stručnjaci i stručnjakinje upozorili/e su kako bi takve baze podataka bilo vrlo lako hakirati i izložiti u javnosti. [E.H.]

Njemački ministar unutarnjih poslova i jedan od Merkeličinih najvećih saveznika, Thomas de Maizière, još je u kolovozu predložio djelomičnu zabranu burki kazavši kako su pokrivala ‘suprotna načelima integracije’. Tom je prilikom kazao kako bi se zakon trebao primjenjivati na mjestima na kojima je to ključno za društvenu koegzistenciju, kao što su Vladini uredi, škole i fakulteti, sudnice, ali i prosvjedi.

Nizozemski zastupnici prošlog su mjeseca izglasali sličan zakon, prema kojemu se novčano kažnjava nošenje pokrivala za glavu u sudnicama, institucijama koje se bave edukacijom i zdravstvenom skrbi, vladinim uredima i zgradama te javnom prijevozu.

Od kad je Francuska prva implementirala ovaj zakon 2011., diljem Europe jača val podrške zabrani potpunog pokrivanja lica na javnim površinama. Slični su zakoni već doneseni u Belgiji, Bugarskoj i nekim dijelovima Švicarske.

Merkel je na čelu svoje stranke od 2000. godine, a do sada je uživala visok postotak podrške članova i članica svoje stranke. Međutim, njezina je popularnost značajno pala nakon što je u jeku izbjegličke krize u rujnu 2015. godine otvorila njemačke granice i odobrila ulazak više od milijun izbjeglica.

“Situacija poput one koja se dogodila na ljeto 2015. ne može se, ne treba i ne smije ponoviti” kazala je. “To je bio i ostao naš, ali i moj politički cilj.”

Iako je Merkel inzistirala na tome da Njemačka mora primiti ljude kojima su životi ugroženi, njezina je Vlada paralelno postrožila zakone o primanju azilanata te određene zemlje proglasila ‘sigurnima’, što je pridošlicama iz ‘sigurnih’ zemalja onemogućilo predavanje zahtjeva za azilom.

Zbog ovakvih su promjena u političkom diskursu pridošle izbjeglice bile prisiljene vratiti se u svoje ‘sigurne’ zemlje, nakon što su potrošili sve svoje novce da sigurno stignu do Njemačke.

Politički protivnici krivili su Merkeličinu politiku za masovna silovanja koja su se dogodila na Novogodišnju večer u Cologni, kao i za dva teroristička napada podržavatelja/ica ISIS-a. Zbog inzistiranja na takvoj politici popularnost njezine stranke počela je opadati, a Merkel je konačno odlučila promijeniti svoje ‘preblage’ stavove.

“Suočeni smo sa svijetom koji se, osobito nakon izbora u SAD-u, mora presložiti, a posebno s obzirom na odnose s NATO-m i Rusijom.”

Oštro je osudila bombardiranje sirijskog Aleppoa, nazvavši ga sramotnim, te je upozorila kako Britanija neće imati pravo na odabiranje investicija koje su se do sada pokazale najboljima prilikom pregovora o Brexitu.

U govoru koji je trajao sat vremena i dvadesetak minuta kazala je i kako će se boriti protiv nezaposlenosti u Njemačkoj, a dočekao ju je aplauz koji je potrajao čitavih 11 minuta. [E.H.] Independent...

Glavna junakinja akcijske kriminalne drame Mardaani (2014.) je Šivani Šivađi Roj (Rani Mukerđi), policajka kojoj je pravda na prvom mjestu. Iako je lako moguće da će vam se u prvom momentu učiniti da je to još jedan film koji glorificira i idealizira policiju kao nepokolebljivi stup društva, donekle ćete se prevariti. Šivani uredno rješava sukobe na ulici, ona je mozak svake operacije, prepredena i pouzdana, jedina žena među kolegama na Odjelu za kriminal. Njezin život koji je naizgled već postao rutina mijenja nestanak djevojčice Pjaari. Šivani je već jednom spasila Pjaari kada ju je njezina obitelj htjela prodati, odonda Pjaari živi u skloništu za djecu koje drži lokalni NGO, a Šivani se skrbi za nju.

Slučaj postaje Šivanina opsesija te je spremna sve učiniti kako bi saznala gdje se nalazi Pjaari. Ubrzo ulazi u trag dobro organiziranoj mreži kriminalaca koji otimaju djevojčice, koje potom seksualno eksploatiraju u visokim krugovima. Nakon što otkriju da su na meti istrage policajke Šivani, kriminalci pomisle kako će sve riješiti podmićivanjem kao i do sada. Naravno, Šivani odbije ponudu i tako se izloži opasnosti. Usprkos svim prijetnjama, odlučna je i ne želi odustati, čak ni kad joj šef želi oduzeti slučaj te joj dobaci kako je 'nepotrebno emotivna':

„All these girls who need our help just end up being 'that girl'!

(…) So one should get emotional only after girls are raped? What's the point of holding a candle march after everything's over? (…) The day our police force gets emotional and works for these girls, nobody will dare to harm them.“

Šivani se ovdje zasigurno referira na slučaj Nirbhaje i masovne prosvjede koje je izazvao. Time osuđuje neučinkovitost i nemar (indijske) policije, posebice u slučaju kada su žene žrtve.

Kasnije u filmu Šivani otme Karan, sin vođe kriminalne organizacije, koji joj upućuje komentare vrlo slične onima koje je čula od šefa, da je neprofesionalna, da je slučaj doživjela preosobno te da žene sve preosobno shvaćaju. U sobu u kojoj je zatočena zatim joj pošalju važnog klijenta, a kada Šivani shvati da se radi o ministru, razbjesni se, uspije odvezati te ga uzme za taoca kako bi uspjela spasiti otete djevojke.

Mardaani je uzbudljiv film ponajviše zato što prikazuje tzv. snažni ženski lik. Doduše, problem je što se lik Šivani takvim dokazuje kroz standardne holivudske scene kickassa, ipak sa stavovima koje izriče tvori vrlo dobru sintezu. Šivani, osim što šamara prijestupnike, pripravlja i ručak, uzima take out u restoranu, ima dvije nebiološke kćeri, nećakinju i Pjaari, a njezin suprug je češće doma nego ona.

Šivani nije tipična junakinja iz bolivudske romanse, ona se suprotstavlja muškarcima na moćnim pozicijama, ona zna da joj pripada mjesto u društvu i spremna ga je braniti.

Sam naziv filma svojevrsna je igra riječima, naime, mardaani na hindskom označava maskulinitet, ali može značiti i 'heroina', što proizlazi iz toga da se 'žena bori kao muškarac', tj. da je iznimno snažna. U jednom dijelu filma Šivani za sebe kaže da je mardaani, pa se naziv filma sigurno odnosi na to da je glavna junakinja filma neustrašiva.  

{youtube}XHizXKSN5II{/youtube}

Kao što Mardaani na kraju donosi stvarne podatke o prodaji i seksualnoj eksploataciji djevojaka u Indiji, Gulaab Gang (2014.) iznosi činjenice o nepismenosti u Indiji i ženama koje su uspjele unatoč teškim društvenim okolnostima.

Gulaab Gang je inspiriran Ružičastom bandom (Gulabi Gang), stvarnom zajednicom indijskih aktivistkinja, koje se bore protiv nasilja prema ženama. Za razliku od Mardaanija, Gulaab Gang sadrži bolivudske elemente; plesne i glazbene točke pojavljuju se kao dio narativa uz nezaobilazni dramatični slow motion. U središtu priče je Rađđo (Madhuri Dixit), vođa Gulaabi Ganga, skupine žena u ružičastim sarijima koje žive u ruralnom području i same izlaze na kraj s poteškoćama koje im zadaju lokalni moćnici. Izuzev toga što istjeruje pravdu i to najčešće nasiljem, Rađđo podučava pismu i jeziku djevojčice u zajednici, a starije djevojke baratanju s njihovim glavnim oružjem, štapom.

Gulaabi Gang je samoodrživa zajednica te je svojim radom uspjela prikupiti novac za dotok električne energije u selo, no lokalni vlastodršci onemogućuju im dotok što dovodi do pobune u prvom dijelu filma. Članice GG-a okupiraju njihovu zgradu i 'otpjevaju' pjesmu o koruptivnim političarima:

{youtube}8YCYP8kOIlo{/youtube}

Budući da su Rađđo i njezina skupina stekli povjerenje i strahopoštovanje lokalnog stanovništva, lokalni političari žele njihovu potporu kako bi tu popularnost iskoristili na idućim izborima. Rađđo pristane samo zato što joj obećaju da će otvoriti pravu školu gdje bi mogla podučavati djevojčice. No nemili događaji koji potresu njezinu zajednicu ukažu joj na u koruptivnost i beskrupuloznost političara/ki. Rađđo stoga odluči postati protivnica na izborima Sumitri Devi (Đuhi Čavla) kandidatkinji koju je trebala podržati. Sumitra Devi predstavlja moćnu ženu koju ne diraju sudbine tzv. malih ljudi. Kada jedna članica GG-a bude silovana, Sumitra nabraja sume za odštetu, ne mareći za to što je silovatelj slobodan.

Iako bismo naivno pomislilie, da bi žena na visokoj poziciji morala/trebala podržati 'obične' žene, Sumitra razbija tu iluziju kao što su to učinile i mnoge stvarne političarke prije nje, a to možemo iščitati kao kritiku na račun ne samo političarki, već i političara koji zastupaju samo svoj osobni interes.

Film pršti od epskih okršaja, levitirajućih borkinja koje se bore samo sa srpom i štapom protiv naoružanih muškaraca, ali i pokazuje nam koliko toga može postići zajedništvo žena kada se usprotivi tradicionalnom patrijarhalnom društvu.

U filmu Parched (2015.) težište je također na ženskom prijateljstvu i zajedništvu. U fokusu priče smještene u rađastanskom selu tri su prijateljice: Lađđo (Radhika Apte), Rani (Tanništha Čatterđii) i Biđli (Surviin Čavla). I dok Lađđo i Rani žive uobičajenim tradicionalnim seoskim životom, Biđli je plesačica u putujućoj družini te seksualna radnica. Lađđo i Rani u životu neprestano proganja pitanje „što će reći ljudi“, dok je Biđli neopterećena time i upravo ona u njihov život donosi  svojevrsnu spoznaju o slobodi.

Rani je udovica i stoga odlazi 'u kupovinu' mladenke za svoga sina, kako bi ispunila ono što društvo očekuje od nje. Nakon sinovljeve svadbe, u njegovim postupcima prema supruzi počinje prepoznavati stvari koje su se i njoj u braku događale. Lađđo neprestano zlostavlja suprug, jer još nemaju djece, a kada konačno zatrudni on tvrdi da dijete nije njegovo. Biđli pak u družini zamjenjuje mlađa djevojka, što ju povrijedi. Nakon što sve tri dožive prosvjetljujuće prijelomne trenutke, odluče se na putovanje u nepoznato, ostavljajući za sobom živote koji ih nisu ispunjavali.

Parched je prepun predivnih prizora rađastanske pustinje kao i nježnih scena koje prikazuju bliskost žena čije su sudbine bile predugo pod teretom udovoljavanja muškarcima i društva skrojenom da održava nezdravo iživljavanje nad njima. Parched možda nosi takvo ime, jer govori o ženama usred pustinje, žednim za boljim životima.

Sudska drama Pink (2016.) također u fokus stavlja tri prijateljice: Minal (Taapsii Pannu), Falak (Kirti Kulhari) i Andreu (Andrea Tariang), čiji životi bivaju potreseni nakon što večer provedu u društvu bogatih mladića. Naime, Minal je te noći seksualno zlostavljao te pokušao silovati jedan od mladića, a spasila se tako što ga je udarila bocom u glavu i pobjegla. Djevojke pokušaju nastaviti sa svojim životima, no trojica mladića počinju im prijetiti. Minal ipak odluči otići na policiju koja ju ne shvaća ozbiljno.

Kao i u Mardaaniju, i ovdje se pojavljuje referenca na masovne prosvjede održane 2012. godine, a izgovara ju policajac:

„You went into the room… you had fun… cracked jokes…drank. You asked for it. But later the feminist brigade comes after us! Candle marches and all… And claim girls are not safe.“

I ovome filmu pravda pravda je na kušnji radi koruptivne policije, a na strani djevojaka je samo Diipak Sehgal (Amitabh Baččan) njihov susjed, umirovljeni odvjetnik koji ima bipolarni poremećaj. Mladići cijeli slučaj okreću protiv djevojaka, Minal je izložena gnusnom ispitivanju od strane njihova i svoga odvjetnika, koji ju u najsitnije detalje ispituje o privatnom životu ukazajući na to kako su standardni sudski procesi uvijek upereni protiv žrtve silovanja.

U jednoj sceni jedan od mladića govori sljedeće: „I am just following traditions. One needs to show women their place.“ Slične izjave u dokumentarcu Kći Indije izgovaraju počinitelji i njihov odvjetnik.

I Pink, kao i prethodno spomenuti filmovi, na kraju svojim junakinjama daje slobodu. Spomenute filmske junakinje hrabre su i odvažne žene koje su svjesne ili postupno osvještavaju koje im mjesto u društvu pripada. Ne bi ih se smjelo učiti gdje je i kakvo je to mjesto, kako se društvenim diskursom pokušava, već im ponuditi potrebno obrazovanje i slobodu da to mjesto pronađu u skladu sa svojim težnjama. Društvo ne bi smjelo biti odraz odluka muškaraca, već i žena koje jednako trebaju sudjelovati i odlučivati o stvarima koje se tiču javne sfere. Takvo razmišljanje postalo je primjenjivo na indijsku kinematografiju koja je počela nuditi karakterno višeslojne ženske likove koje više ne čekaju dokono mladiće koji će ih osvojiti, već same osvajaju filmski svijet svojom upornošću i osjećajem za pravednost.

*Pročitajte i tekst Kinematografija i emancipacija - novo doba za bolivudske junakinje

Udruge u sklopu kampanje ‘Potpisujem!’ već godinu dana prikupljaju potpise potpore građana i građanki za hitnu ratifikaciju konvencije, a dio potpisa urudžbirale su danas u Vladi nakon što su ranije od građana i građanki prikupljale potpise na razglednice, na zagrebačkom Trgu bana Jelačića.

Aktivistice upozoravaju da je samo ove godine 16 žena ubijeno od strane bivših ili sadašnjih partnera. Svaka treća žena preživi neki oblik rodno utemeljenog nasilja, a pomoć policije ne zatraži niti 20 posto žena.

Istambulska konvencija, ili punim nazivom Konvencija Vijeća Europe o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, potpisana je u siječnju 2013., ali od tada nije načinjen nikakav pomak u smjeru njene ratifikacije, upozorile su udruge. Stoga od Vlade traže da ratifikacijom tog dokumenta pokažu da će nasilje nad ženama tretirati kao ozbiljan problem i da ga neće tolerirati.

Predstavnica Autonomne ženske kuće Zagreb Neva Tolle izjavila je novinarima/kama da već predugo čekaju ratificiranje konvencije, što u regiji osim Hrvatske nije učinila još samo Makedonija. Konvenciju je ratificirala i većina članica EU-a, među njima prva Austrija još 2013. godine. Za konvenciju je rekla kako je prvi međunarodni dokument koji štiti žene od rodno uvjetovanog nasilja, a dodana mu je vrijednost što će međunarodno tijelo pratiti njezino provođenje.

Vlade koje ratificiraju dokument dužne su napraviti godišnji izvještaj kako se implementira ta konvencija, dok civilni sektor istodobno radi svoj izvještaj u sjeni.

“Svi znamo da je izvještaj vlade uvijek uljepšan i uvijek se gleda kroz roza naočale, a stvarni život pokazuje drugačiju sliku i zato će ženske organizacije radi komparacije raditi izvještaj u sjeni. Na taj način žene koje su preživjele nasilje i njihova djeca dobivaju puno veći opseg zaštite, nije tada moguće u tom slučaju vršiti i strukturalno nasilje nad ženom kada ga ona prijavljuje od strane državnih institucija, a kojima je u opisu radnog mjesta pružiti pomoć, zaštititi žrtve i kazniti počinitelja“, rekla je Tolle, upozorivši da su prema sadašnjim propisima počinitelj i žrtva izjednačeni u postupku.

Konvencija, pak, ima moćne alate pa će njezina primjena, kaže Tolle, za veliki broj žena u svakodnevnom životu značiti bolju i kvalitetniju zaštitu. Iako se često puta u javnosti znalo spomenuti da Hrvatska za to nema dovoljno novca, Tolle kaže da se aktivistice s time ne slažu, a vjeruje i mnogi i muškarci, jer ljudski život cijene nema.

“Ako je netko svjesno i namjerno ubijen to nema cijene”, rekla je Tolle, naglasivši kako nije pitanje ima li dovoljno novca, već kako će on biti usmjeren iz proračuna.

Vjerojatnijim drži izostanak političke volje, jer u slučaju ratifikacije treba prilagoditi postojeće zakone, posebice Obiteljski zakon koji u cijelosti izjednačava žrtvu i počinitelja, a žrtvu tjera da kontaktira s nasilnikom.

“Sve su to vrlo važni elementi i bojim se da u tom grmu leži zec, a ne u činjenici da nemamo novac, jer mi moramo samo promjeniti svijest“, zaključila je Tolle. Civilnodrustvo...

Što je Clean Clothes?

Clean Clothes je globalna mreža udruga, sindikata i pojedinaca koja se bavi smanjenjem razlika u uvjetima rada na globalnoj razini. Fokus Clean Clothes kampanje su radnici u najslabije plaćenim industrijama (tekstilnoj, proizvodnji obuće, u zadnje vrijeme to je i proizvodnja igračaka) u zemljama u kojima je proizvodnja najintenzivnija, a to su tzv. zemlje trećeg svijeta, zemlje u razvoju, najviše u Aziji. Kroz podršku radnicima koji rade u najtežim uvjetima i najmanje zarađuju, pokušava se podići standard svih radnika te spriječiti globalni trend relokacije industrija koje, koristeći se isključivo loše plaćenom radnom snagom, pokušavaju ostvariti što veći profit.

Clean Clothes djeluje kroz kampanje podizanja svijesti u potrošačkim zemljama. Na taj se način nastoji izvršiti pritisak na proizvođače da poboljšaju radne uvjete i povise cijenu rada. To se radi kroz razne akcije, pa i pozivom na bojkot u najtežim slučajevima. Također, nastoje se aktivno uključiti i sindikati aktivni u tvrtkama koje su vlasnici tvornica ili proizvode kroz svoje partnere i kooperante bazirane u tim zemljama. Clean Clothes aktivno zagovara slobodu udruživanja, dostojanstvenu plaću (living wage), zaštitu zdravlja i sigurnosti na radu te prava na pristup sudovima i pravednoj zaštiti sudskim putem.

^{Foto: Mario Iveković, Novi sindikat}

Kako i zašto se Novi Sindikat uključio u Clean Clothes?

Novi sindikat se u Clean Clothes uključio prije nekih deset godina kada je kampanja počela širiti svoj fokus na zemlje Istočne Europe. U Hrvatskoj je nažalost tekstilna industrija gotovo nestala, ali je živa na ovom području: Bugarska i Rumunjska pravi su El Dorado, nešto toga ima u Bosni, Makedoniji, Albaniji, posljednjih godina se u Srbiju počela vraćati industrija obuće… Plaće su relativno niske, a situacija nije sjajna kako bismo očekivali. U Bugarskoj, primjerice, postoji pravi problem sa home-based radnicima, proizvođači su zatvorili tvornice kako bi radnici nosili posao kući i tako srušili cijenu rada dvostruko, ako ne i više - stvari koje su teško zamislive u jednoj zemlji Europske unije.

Uglavnom, kako cijeli sindikalni rad počiva na ideji solidarnosti, ideja nam se odmah svidjela, kao i koncept da se kroz civilno društvo daje podrška radnicima u proizvodnim zemljama. Odmah smo se uključili u istraživanja o stanju tekstilne industrije u Istočnoj Europi.

Upravo planiramo nove aktivnosti u Makedoniji i Bugarskoj za jačanje kapaciteta kampanje i što učinkovitiju podršku radnicima. Nedavno smo u sklopu međunarodne delegacije išli utvrđivati stanje na terenu kod jednog talijanskog proizvođača obuće s tvornicom u Srbiji - radilo se o zabrani sindikalnog organiziranja i doista neprihvatljivim uvjetima rada u kojima radnicima nije bilo dozvoljeno ići na WC za vrijeme radnog vremena. Nakon našeg posjeta preko talijanske Clean Clothes kampanje uslijedio je poziv na razgovor od središnjice. Drago nam je što je naš rad prepoznat i što kroz Clean Clothes kampanju dobivamo priliku promovirati vrijednosti radničkog pokreta.

{gallery}clean_clothes{/gallery}

^{Foto: Clean Clothes Campaign}

Zagovaračke aktivnosti Clean Clothes-a na globalnoj razini: dobavaljački lanci.

Globalni dobavaljački lanci jedna su od najvažnijih tema kojom se Clean Clothes bavi proteklih 15 godina. Između trgovine u potrošačkoj zemlji i tvornice u Bangladešu postoji čitav logistički lanac, shvatili smo da puno možemo napraviti ako ga pratimo. Ideja Clean Clothes kampanje je da se u globalne kolektivne ugovore uključi minimum prava za sve radnike koji sudjeluju u dobavljačkom lancu. Clean Clothes surađuje s globalnim sindikatima (IndustriALL, UNI Global Union) pri sklapanju takvih ugovora. Nekoliko brendova ih je već sklopilo, no njihova implementacija, kažu iskustva iz Indije, ide jako teško. Stvari se, međutim, ipak pomiču.

Međunarodna organizacija rada je ove godine, nakon Konferencije na koju su bili pozvani i predstavnici Clean Clothes kampanje, prvi puta izdala rezoluciju kojom se poslodavce potiče na prekogranično pregovaranje. Globalizacija je dosada vrijedila za sve osim za radnike i sindikate - dok kapital prolazi preko granica bez problema, za nas su one zatvorene. U cijenama na zapadnom tržištu ima prostora i za bolje uvjete rada i za više plaće u Hrvatskoj: prostor za pregovaranje o cijeni rada zatvoren je kad menadžment tvrtke s vlasnicima u Njemačkoj dogovori minimalnu cijenu proizvoda. Situacija bi bilo bitno drugačija da se pregovara direktno s vlasnicima u Njemačkoj.

Prioritet Clean Clothes kampanje – dostojanstvene plaće

Razlike u uvjetima rada na globalnoj razini već su smanjene - postoje neki indikatori koji ukazuju na to. Prije nego što je Clean Clothes počeo svoje djelovanje u Aziji, postojale su države u kojima nije bilo definirane minimalne plaće. Danas gotovo sve države imaju uvjet minimalne plaće, a vode se i specifične kampanje za living wage - plaću od koje se može pristojno živjeti ili dostojanstvenu plaću.

Dostojanstvena plaća je ljudsko pravo zajamčeno na razini cijele Europe ustavima i međunarodnim dokumentima (npr. Europska socijalna povelja). Dostojanstvena plaća ne postoji u praksi, već se kao mjerilo koristi minimalna plaća - administrativno određena crkavica, koja je više zaštita poslodavcu od nelojalne konkurencije no što se približava dostojanstvenoj plaći koja bi po definiciji trebala biti dostatna za uzdržavanje cijele obitelji. Po tom se pitanju puno napravilo u Aziji od strane Clean Clothes kampanje i njihovih sindikata na koje bismo se trebali ugledati, u Maleziji je postotak minimalne plaće u dostojanstvenoj plaći 56%, radnici u Kini su vrlo blizu 50%. Hrvatska sa 38% relativno dobro kotira u Istočnoj Europi, no alarmantna je činjenica da je situacija prije 10 godina bila drastično drugačija. Tema dostojanstvene plaće tema je na koju itekako imamo što za raditi u Hrvatskoj, počevši od razvoja metodologije koja bi uopće omogućila da se living wage mjeri kad je već kategorija u Ustavu.

^{Foto: Clean Clothes Campaign}

Što poslodavci mogu napraviti za zaštitu za zaštitu ljudskih i radničkih prava?

Dostojanstvena plaća je područje u kojem poslovni sektor sigurno može direktno utjecati. Veliku ulogu po tom pitanju u Aziji je odigrala višedionička koalicija Asia Floor Wage, u kojoj su uz lokalne vlasti, sindikate i udruge sudjelovali i poslodavci - svi su shvatili da situacija nije dobra i da iskorištavanje radnika ne vodi nikud. Sinergija je jedino rješenje i sinergija uvijek daje rezultat. Nijedan sindikat ne može ništa riješiti bez poslodavca, a poslodavac bez vlade. Kod nas su nažalost problem narušeni odnosi. Na Gospodarskom socijalnom vijeću možete čuti samo disonantne tonove - Vlada želi provesti neku svoju agendu, sindikati žele povećati minimalnu plaću, a poslodavac se poziva na konkurentnost. No konkurentnost se ne može graditi kršeći jedno od ljudskih prava.

Suradnja bi trebala funkcionirati na način da raspravljamo kako da dođemo do nivoa dostojanstvene plaće, u kojem roku i što možemo učiniti u međuvremenu - kako da ljude privremeno zaštitimo, prebacimo i zbrinemo ako se neki sektori proizvodnje moraju zatvoriti. Vlada bi se tu trebala savjetovati s jednima i s drugima. Poslodavac svakako ima interesa surađivati i sa sindikatima (organizacijom koja organizira njegove radnike) i sa udrugama civilnog društva koje se bave zaštitom ljudskih i radničkih prava. Sve ozbiljnije kompanije jako drže do zadovoljstva svojih radnika. U krajnjoj liniji kome je najviše stalo da tvrtka dobro radi? Radniku, kojem rad omogućava sigurnu egzistenciju. Dobri odnosi poslodavca sa svim dionicima u procesu mogu samo dati dodanu vrijednost. Radnička prava danas postaju centralna ljudska prava.

 "Prava na seksualno i reproduktivno zdravlje su ljudska prava te stoga regresivne mjere kojima se ometa njihovo poštivanje predstavljaju kršenja ljudskih prava prema međunarodnim propisima", rekao je g. Pūras.

Posebno je zabrinjavajuće što u Hrvatskoj nema sustavnog i odgovarajućeg financiranja skloništa i savjetovališta za žene žrtve nasilja. Posebni izvjestitelj ocijenio je kako su potrebne pravne reforme kako bi se žene zaštitilo od obiteljskog nasilja, a pripadnike/ce LGBT zajednice od nasilja iz mržnje.

Iako je ocijenio kako Hrvatska ima potencijala postati inkluzivno društvo, naglasio je kako je potrebno izbjeći selektivan pristup kojim se određene skupine diskriminiraju, a druge favoriziraju.

"Apeliram na sve dionike u Hrvatskoj da se kritički postave spram svakog napada na univerzalna načela ljudskih prava”, rekao je. "Kada se primjenjuju na sustavan način, ljudska prava daju čvrstu osnovu za uspješno ostvarenje prava na zdravlje i drugih prava svih ljudi u Hrvatskoj".

Prilikom svog posjeta Posebni izvjestitelj ocijenio je i ostvarenje prava na zdravlje ranjivih skupina poput ljudi u pokretu, nacionalnih manjina, djece i starijih osoba.

Upozorio je kako otprilike 4200 ljudi sa psihosocijalnim i intelektualnim invaliditetom žive kao taoci sustava institucionalne skrbi. To se odnosi in a djecu s invaliditetom, čiji se broj u institucionalnoj skrbi povećao.

"Uspjeh pilot projekata s ciljem deinstitucionalizacije, poput osječkog centra za pružanje usluga u zajednici, i dalje nije dovoljno da bi se postigla stvarna promjena u sustavu", kazao je Pūras. "Sustav mentalnog zdravlja još uvijek se pretežno oslanja na biomedicinske intervencije i psihijatrijske bolnice."

"Hrvatska ne smije stagnirati te treba preslikati dobre prakse deinstitucionalizacije koje su već dokazano u skladu s ljudskim pravima", izjavio je. "Uz političku volju vlasti na nacionalnoj i županijskoj razini, te ekspertizu civilnog društva i podršku EU fondova, Hrvatska ima nevjerojatnu priliku okončati tužno nasljeđe institucionalne skrbi i sustavnog kršenja ljudskih prava u mentalnoj zdravstvenoj skrbi."

Osvrnuvši se na izmjene i dopune Zakona o azilu kojima se tražiteljima azila ograničio pristup uslugama naglasio je kako su potrebna hitna nastojanja kako bi se djeci u pokretu i svim trudnicama osigurala redovita medicinska skrb bez obzira na njihovu nacionalnost ili pravni status.

Pūras je upozorio i kako petina romske djece u Hrvatskoj nema pristup zdravstvenoj skrbi te da je stopa smrtnosti dojenčadi u toj skupini znatno veća od nacionalnog prosjeka.

"Ljudska prava nisu samo pitanje preuzetih obveza države, već je to pitanje važno za potpuno ostvarenje prava i dobrobiti svih ljudi u Hrvatskoj kao ljudskih bića", zaključio je stručnjak. Index/Jutarnji

Kako se navodi u tekstu, mnogie od njih, premda sebe smatraju srednjom klasom, imaju sve razloge podržati radikalnu transformaciju političkih, ekonomskih i kulturnih odnosa na totalno rastrojenoj poluperiferiji društva.

Autorice teksta ‘odlazak radničke klase u raj’ podijelile su u dvije faze, od kojih je prvu obilježilo socijalističko razdoblje tijekom kojeg se pod pojmom radničke klase mislilo na srednji sloj. U tom periodu težilo se društvu blagostanja poznatom iz kapitalističkog svijeta. Taj je pojam rezultat vjerovanja kako su društvene nejednakosti dio klasnog pitanja koje bi se razriješilo ukidanjem imovinske nejednakosti.

Jugoslavenski socijalistički model u ekonomskom pogledu bio je hibrid planske i tržišne ekonomije, s kapitalističkom idejom države blagostanja i komunističkom izvedbom socijalnih prava, objašnjavaju autorice.

Navode kako je potrošačka kultura socijalizma klasno pitanje riješila uspostavom jedinstvenog srednjeg sloja, dok se pojam radništva zazivao samo u prigodnim ideološkim manifestima vladajuće nomenclature.  

Nakon što nas je nakon 1990. godine kapitalistička tranzicija uništila više od rata, nastupio je drugi korak odlaska radničke klase, a u Hrvatskom društvu potpuno je izbrisano rodno-pravno naslijeđe socijalizma.

U prvih deset godina tranzicije razina nezaposlenosti popela se s osam na blizu 20 posto, odnosno na oko 30 posto, ako se uzmu obzir i oni koji nisu primali plaću. Istodobno, broj radnika koji su bili članovi sindikata pao je s 90 posto na 50 posto, dok se članstvo velikih sindikata prepolovilo, kažu autorice teksta.

Ako u obzir uzmemo podatke s početka 2015. godine, kada je zabilježeno 280 000 nezaposlenih i 15 000 zaposlenih kojie ne primaju plaću, a pripadnicie su niskokvalificiranih i srednjekvalificiranih slojeva radnikaca, tada je jasno da je riječ o radničkoj, odnosno srednjoj klasi koja je proglašena najvećim gubitnikom.

Nakon tranzicije potpuno je obrisano dosadašnje značenje radničke klase te je ista prognata iz društvene savjesti. Zbog toga rasprava o kapitalističkoj restauraciji postsocijalističkog razdoblja zanemaruje pitanje klasnih odnosa i postaje isključivo lament za nestankom srednje klase i njezina visokog životnog standarda. Novilist...

“Svake godine 1000 žena u Srbiji napuste svoje domove zbog obiteljskog ili partnerskog nasilja. Samo jedan posto nasilnika dobije zatvorsku kaznu veću od godinu dana. Svaka druga žena u Srbiji je tijekom života bila izložena nekom obliku porodičnog nasilja. Femicid je zločin protiv žena motiviran mržnjom prema ženama, prezirom i osjećajem nadmoći u kojem počinitelj misli da ima pravo oduzeti život ženi. Ne okreći glavu, prijavi nasilje!”

Od početka 2016. godine u Srbiji je od strane sadašnjih ili bivših partnera ubijeno 30 žena, a u proteklih deset godina počinjeno je 327 registriranih femicida.

Beogradska penzionerka Gordana Pajić kazala je kako se za žene žrtve nasilja u društvu čuje tek kada se pojave u crnoj kronici i postanu dio uznemirujuće statistike.

“Mi, žene, žrtve smo nasilja od malih nogu pa sve dok ne ostarimo. Nažalost, to ne vidimo kao nasilje, nego kao nešto što je normalno.” kazala je žena koja je željela ostati anonimna.

Postavljanjem telefona aktivistkinje su se pridružile UN-ovoj globalnoj kampanji, čija je tema ove godine ‘Ponarančastimo svijet: Prikupimo novac za zaustavljanje nasilja nad ženama i djevojčicama’. Telefon je počeo zvoniti 25. studenog, na Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama, a zvonit će sve do kraja kampanje, 20. prosinca, kada se obilježava Međunarodni dan ljudskih prava.

“Uzevši u obzir zastrašujuće statistike o rodno uvjetovanom nasilju, željele smo da se pitanje pomakne iz zatvorenih krugova i konferencija i konačno stavi u centar pozornosti, točnije na najprometniji trg u Beogradu. U tih 16 dana telefon će konstantno zvoniti, pozivajući ljude da podignu slušalicu i prošire informacije o statistikama koje su imali priliku čuti/e.” kazala je Milana Rikanović, predsjednica UN Žena Srbije. [E.H.] unwomen...

{youtube}wBeZqpABf3Y{/youtube}

Uz to što je, kao što smo već istaknule u jednom starijem intervjuu, autorica prvog queer diplomskog rada na Likovnoj akademiji, nedavno je postala pionirka i u još jednom polju: Helena je, naime, prva u Hrvatskoj imala priliku ilustrirati seriju skejt daski za međunarodno tržište  Pritom joj je pošlo za rukom povezati svoje dvije strasti, slikanje i skateboarding. Odlučile smo stoga ovaj intervju posvetiti baš tome popričati s Helenom o tome kako je sve započelo: prvim padovima, suradnji s proizvođačima skejt dasaka EMillion i novoj dimenziji koju su pritom poprimile zagrebačke ulice.

Znam da se sada već neko vrijeme baviš skateboardingom, ali zamolit ću te da nas vratiš na početak, u vrijeme nešto sporije vožnje i češćih padova. Kako si ušla u cijelu tu priču, kada si prvi put stala na dasku i zašto si se odlučila baš za skateboarding?

Oduvijek sam htjela nabaviti skejt i koristiti ga kao prijevozno sredstvo, no sprječavale su me stvari kao što su cijena skejt opreme, bavljenje drugim sportovima ili loše stazice. Prolazile su godine i onda sam jednom prilikom u supermarketu vidjela skejtove za 100 kn. Odlučila sam si ispuniti želju i konačno kupiti skejt, to mi je bio poklon za 35 rođendan.  Tada nisam ništa znala o brendovima, dijelovima i bila sam oduševljena tim shit skejtom. Jedva da je i išao, ali sam ga svejedno vozila i gledala tutorial videe za trikove. Mjesec dana nakon već sam bila u potrazi za boljim skejtom, a sa starim sam se odvezla da kupim drugi, polovni. Nakon godinu dana bila sam spremna za nabavu profi skejta. Pomno sam pratila stranicu „Kupi i prodaj skejt opremu“ na Facebooku i čekala da me zapljusne neka lijepa grafika ili da neki klinac proda svoj skupi skejt u pola cijene, a tako se i dogodilo. Nabavila sam predivan skejt, Baker daska, Independent osovine i Ricta kotači. Što se tiče padova, najgori su početnički. Skejt za sekundu odleti ispod nogu i nađem se na zemlji a da se i ne sjećam kako sam pala. Divim se skejterima koji pokušavaju izvesti sve te trikove a pritom ne nose nikakve štitnike, padaju po nekoliko puta te se ponovo ustaju i ponavljaju isti trik. Padovi su uvijek prisutni, samo se na njih nakon nekog vremena navikneš. Kad izađem skejtati, uvijek se pitam jesam li danas spremna na padove.

Ugrubo, postoje dvije varijante skateboardinga: kad voziš sama i kad voziš s drugima. Kakvo je tvoje iskustvo i misliš li da izraz „skupina anonimusa koja se zajedno druži“ dobro opisuje tu domenu? Sviđa mi se taj moment u kojem možeš zadržati sve za sebe, ali se opet moraš izložiti drugima. U tom pogledu, čini mi se da je skateboarding prilično osnažujuća praksa. Što kažeš?

Nema ljepše stvari od vožnje po gradu sa skejt bandom. Vozite se od mjesta do mjesta, zastanete, pokušate par trikova, pojedete sladoled, nastavite dalje. U suštini jako volim društvo za skejtanje zato što se onda usudim više, ali često vozim sama jer teško nalazim društvo. Voljela bih skejtati s drugim curama, ali to je skoro nemoguća misija. Sve skupa uspijem dva put godišnje neku curu izvući na skejtanje. Ne znam zašto se cure ne mogu navući na čar skejtanja?!

Sada se jednostavno odvezem do Mimare i tamo zatječem uglavnom jedne te iste skejtere. Oni su jako druželjubivi, komunikativni, žele pomoći oko trikova i odaju koja su dobra mjesta za skejtanje preko zime. Super su za suradnju!

No, željela bih okupiti žensku skejt bandu u kojom bismo razmjenjivale iskustva, pričale o dijelovima, otkrivale nova mjesta za skejtanje, učile nove trikove i snimale videe! Sada je pravo vrijeme da se okupimo, upravo razmišljam o novoj fejs grupi i njenom nazivu. Dok budete ovo čitali, grupa na fejsu već će postojati!

U nekoj mi se makroperspektivi čini kako skateboarding  zadnjih par godina proživljava comeback 90-ih i prodaje uličnu back-to-the-curbs priču. Nasuprot većem komadu skateboarding industrije, vratila se verzija manjih brandova, podržavanja lokalnog skate shopa i distribucija te suradnje s umjetnicima/ama koji nisu stalni zaposlenici nekog branda/korporacije, a tvoju suradnju s EMillionom vidim upravo kao dio te priče. Kako je do suradnje uopće došlo, tko je koga otkrio?

Poželjela sam imati dasku sa svojim dizajnom, pa ako već ne znam flip ili backside 180, da mogu reći da sam barem dizajnirala daske. U skejt shopu sam vidjela EMillion daske čiji mi se dizajn jako svidio, pa sam im se odlučila javiti. Poslala sam im nekih dvadeset radova, sigurna da će im nešto zapeti za oko. Brzo su mi odgovorili, svidjeli su im se moji radovi i htjeli su odabrati nekoliko i napraviti seriju. Odmah su mi rekli da mi ne mogu ništa platiti, ali da mi mogu poslati primjerke mojih dasaka, što je zapravo i ono što sam htjela. Primjerci koje dobijem bit će collector's item, a bit će dostupne i u Chill shopu u Zagrebu, što je super! Cijeli proces, od pregovora, odabira crteža i finaliziranja je trajao osam mjeseci, što nije bilo onako kako sam očekivala – da ću ih držati u rukama za mjesec dana. Tako da sam se morala strpjeti.

U tvom radu prevladavaju dvije linije, jedna je sklona promišljanju tradicije, a druga oživljava ikone popularne kulture. U radovima za EMillion priklonila si se ovoj drugoj struji, pa tako na daskama možemo vidjeti motive iz filmova kao što je Pulp Fiction. Gdje su nestale snaše?

Kad sam birala što ću poslati EMillionu prošla sam sve svoje radove i izabrala one koje sam mislila da bi išli dobro uz skejt priču. Snaše mi ovaj put nisu ušle u uži izbor, što ne znači da tradicionalni motivi ne mogu biti prevedeni u moderan i suvremen izričaj. Nije isključeno da će se neki od njih u budućnosti naći među mojim skicama! Bunny motiv je iz filma Božićna priča i bio je jedan od ponuđenih kostima za Horny dyke lutku od papira iz 2010. Tako da je motiv zekana već dugo prisutan u mom radu pa mi je drago da se ostvario i kao skejt motiv. Mia Wallace se slučajno našla tu, ekipa iz EMilliona ju je našla na mojem tumblr profilu pa su predložili da uđe u finalni izbor.

U nekoliko se tvojih intervjua ponavlja slična priča: novinar/ka tvoj rad označava kao aktivistički, a ti im objašnjavaš kako je radu, tumačio se on kao aktivistički ili ne, prikazana tvoja svakodnevica. Kako doživljavaš činjenicu da tvoja svakodnevica, prelaskom u javnu sferu, spontano postaje činom aktivizma, i kako bi u svemu tome figuriralo da se na daskama, umjesto Mie Wallace, nalazi Horny Dyke?

S obzirom na LGBTIQ kontekst iz kojeg dolazim, moja svakodnevica prelaskom u javnost je i dalje u manjini i tretira se kao senzacija i aktivizam. U ovome sam projektu samo bila znatiželjna umjetnica koji želi spojiti svoja dva interesa.  Osnovna vodilja za motive mi je bila da su zabavni. Horny Dyke, kao moja strip junakinja, čiji lik razvijam godinama i u mediju slikarstva, zaokuplja moje misli i kad su u pitanju skateboard daske. Ako postane profilirana skejterica, možda dospije i tamo.  

Mene više zanima  jesi li dvojila između Mie Wallace i Audrey Horne iz Twin Peaksa! Lurkao sam ti Tumblr i vidio da si paralelno objavila ta dva rada. Koja od njih dvije bolje otpleše scenom?

Dobro si primijetio, radila sam ih istovremeno za event Last night a movie saved my life u kojem je trebalo predstaviti tri redatelja kroz njihove filmove. Tada sam odabrala Audrey iz Twin Peaksa i naravno Umu Thurman u Pulp fiction-u. Pošto je Uma (Mia) dobila svoje mjesto, ne sumnjam da bi i Audrey super otplesala svoj ples na skejt dasci.

Još malo o svakodnevici jer me interesira poveznica sa skateboardingom. Odnosno - u kojoj su mjeri oni isprepleteni? Što motivira odlazak iz stana na vožnju i što se, potom, iz vožnje vraća u stan? Osim modrica, naravno.

Ne znam što me motivira da skejtam. Možda to da sam na zraku, i u zraku ako uspijem napraviti dobar skok. Kad uspijem lendat neki trik koji pokušavam mjesecima. Za sada samo želim da mogu naskočiti na rinzol dok se vozim. 

Kad se vratim doma osjećam se kao glavni lik u filmu Thrashin' – puna samopouzdanja, i sretna da mi tlo pod nogama više ne bježi.

Skateboarding vrhuška nam je dojavila kako je Cats Meow daska u Njemačkoj već rasprodana, što me rastužilo jer sam od četiri daske koje si dizajnirala htio kupiti upravo nju. Jesi li očekivala da će daske otići tom brzinom?

Hvala na informacijama! Nisam ni znala da je moja maca Gita već rasprodana, moram priznati da od prodaje nisam imala neka velika očekivanja. Ova me vijest obradovala i nadam se da će dati zeleno svjetlo ostalim ženama da se okušaju u skejt biznisu (za koji mislim da je turbo muško područje) na ovaj ili onaj način – kao skejterice ili kao dizajnerice.

Svoje aktivnosti skejtanja provodiš i u vidu edukacije. Čuli smo za tvoje radionice u Splitu?

Bila sam pozvana od strane  udruge QueerAnarchive koju vodi Tonči Kranjčević Batalić da sudjelujem na Qradionicama u Domu Mladih u Splitu, u okviru koje sam organizirala skejt radionicu. Cilj je bio da se skejtamo po Splitu, osvajamo javni prostor i podignemo vidljivost. Radionica je bila otvorena za sve, ali moja posebna želja je bila da dođe što više cura koje bi ohrabrili da se počnu aktivno baviti skejtanjem.

Odaziv nije bio baš velik kako sam očekivala, ali je bilo produktivno i super zabavno jer sam i ja utvrdila par trikova. Dugo poslije te radionice sam razmišljala koji su mehanizmi za povećanje vidljivosti djevojaka na skejtu, te prvenstveno kako ih zainteresirati.

Navedi nam svoj najdraži zagrebački skejt spot i prigodni soundtrack!

Najdraži skejt spot mi je Mimara, nakon toga HDLU i Džamija, za posebne dane i MSU. Jedan dan, dok sam skejtala ispred Mimare, obratila nam se kustosica Leila Mehulić s idejom da skejtere koji čine urbani krajolik okolo muzeja sada predstavi u muzeju, kroz različite dokumentarne forme u audio i video mediju. Rezultat naše suradnje je bio predstavljen na izložbi Kulturni krajolik gospode i skatera. Omiljeni soundtrack za skejtanje su mi pjesme iz filma Trashin' i zvuk kotača na betonu za kojim se okrećem kad god ga čujem.

Magnusson koja živi malo izvan Seattlea u Washingtonu, za Huffington Post je kazala kako je sve započelo kada je nova susjeda navratila do njezine kuće.

„Ona je Mormonka i čula je da smo i mi. Pretpostavljam da je mislila kako smo još uvijek vjernici, iako joj je moj muž rekao da više ne dolazimo na službe.“ kazala je Magnusson. „Vjerujem da je zaključila kako unatoč tome još uvijek gajimo ista mišljenja o LGBTQ pitanjima kao i crkva. To apsolutno nije istina. Iz tih razloga smo i napustili Mormonsku crkvu.“

Susjeda je ispričala Magnusson kako je preselila svoju obitelj u Washington da bi 'zaštitila svoju djecu'. Navodno je susjedin sin pohađao srednju školu u kojoj je lezbijkama bilo dozvoljeno da na maturalnu večeru povedu svoje djevojke, a na školskim skupovima se otvoreno govorilo o prihvaćanju transrodnih osoba.

„Rekla je da je htjela odmaknuti djecu od takvog utjecaja i ljudi koji su tvrdili da je taj način života normalan.“ objasnila je Magnusson.

Iako ju je to saznanje razljutilo, uspjela je ostati hladna.

„Jedino što sam joj rekla, bilo je 'Vaša djeca će biti izložena tome bez obzira na to gdje ih odvedete. Današnja djeca shvaćaju tu problematiku. Znaju da ne trebaju biti grozni prema drugima samo zato što su rođeni drugačiji.“ rekla je. „Zatim sam ušla u svoju kuću i iz objesti pojela zdjelu čipsa.“

Zatim su se dogodili predsjednički izbori, a Magnusson je shvatila koliko je ljudi u Americi koji dijele mišljenje s njezinom susjedom.

Kako je velika obožavateljica božićnih dekoracija i svake godine postavi apsurdno velik broj lampica, Magnusson je odlučila da bi bilo veoma katarzično kada bi od tih lampica napravila zastavu duginih boja na svojoj živici.

„Dok sam postavljala lampice osjećala sam se odlično“ kazala je. „Poslala sam poruku svom bratiću koji je oduševljen Božićem kao i ja i koja je gej. Njegovo odobravanje mi je bilo točka na i.“

Magnusson je izjavila i kako još uvijek nije završila s postavljanjem ovogodišnjih lampica. Planira ih postaviti i po krovu, ali će ostatak lampica biti bijele boje.

„Htjela sam da se zastava duginih boja posebno ističe, kako ne bi bilo dvojbi oko toga o čemu se radi.“ [E.H.]

Vlasnik stana, 38-godišnjak, nestao je nakon što se prijavio u privatnu kliniku za ovisnosti o drogama, no posljedično je uhićen uz optužnicu za teški femicid, otmicu, mučenje i ‘nasilan spolni odnos’.

Nakon vijesti o Yulianinoj smrti brojni prosvjednici/e su držeći svijeće i cvijeće izašli na ulice Bogote, a neki su prosvjedovali i ispred klinike za ovisnosti u kojoj je u tom trenutku bio optuženi, uzvikujući 'silovatelj' i 'ubojica'.

Slučaj je aktivirao javnost ljutitu zbog klasnih podjela u društvu, a osobito slučajeva silovanja i zlostavljanja djece u Kolumbiji. Naime, procjenjuje se da je u toj zemlji oko 40 djece silovano svaki dan. Također, osumnjičeni je iz poznate obitelji i živi u jednoj od najbogatijih četvrti, dok je Yuliana iz siromašne obitelji koja pripada domorodačkoj skupini Yanakuna.

Godine 2014. vlada je donijela zakon koji bi trebao olakšati pristup pravdi i pomoći za žrtve seksualnog nasilja, a prošle godine u zakon je uvedeno kazneno djelo femicida kako bi se specifično pravno gonilo ubojice žena i djevojaka.

No, prema izvješću Human Rights Watcha iz 2016. rodno utemeljeno nasilje u Kolumbiji je rašireno, žrtve se i dalje bore s pristupom adekvatnoj skrbi, a počinitelji su rijetko osuđeni, zbog čega ne iznenađuje burna reakcija građana/ki nakon ovog slučaja. [Ž.V.] TheIndependent...

Pušače i pušačice od diskriminacije na radnome mjestu štiti 29 država, što znači da radnici/e pri zapošljavanju ne mogu biti otpušteni/e ili odbijeni/e zbog pušenja duhana.

Ovi zakoni dolaze u različitim oblicima: 17 država eksplicitno štiti pušač/ice duhana, osam njih štiti zaposlenike/ice koji koriste zakonit proizvod izvan radnoga mjesta, i četiri štiti zaposlenike/ce koji/e sudjeluju u zakonitim aktivnostima izvan radnoga mjesta.

Ove predostrožnosti zapravo tjeraju poslodavce da zaposle financijski zahtjevnije zaposlenike. Studija s Državnog sveučilišta u Ohiju koju je proveo jedan od istaživača/ica tvrdi da zaposlenik/ca koji/a puši, zbog gubitka produktivnosti od pauza za pušenje i troškova zdravstvene njege koji premašuju troškove osiguranja za nepušače/ice poslodavca stoji u prosjeku 6,000 dolara na godinu. 

Na osnovu seksualne orijentacije i rodnog identiteta zaposlenici/e su zaštićeni/e u samo 18 zemalja.

Manjak zaštite može imati ozbiljne posljedice za LGBT radnike. Otprilike oko devet posto ljudi koji su otvoreno homoseksualci, lezbijke ili biseksualni bili su otpušteni ili odbijeni pri zapošljavanju na osnovi svoje seksualne orijentacije, a 38 posto njih je zbog svoje seksualne orijentacije ili rodnog identiteta bilo uznemiravano na poslu u vremenskom razdoblju od pet godina, navodi se u studiji iz 2011. godine s LGBT orijentiranog Williams Instituta na Pravnome fakultetu UCLA.

Neki LGBT zagovornici/e tvrde da bi postojeći zakoni, posebice Akt o građanskim pravima iz 1964. godine, mogli biti korišteni u svrhu zaštite LGBT zaposlenika/ca. Međutim, dok sudovi ili kongres ne podupru takvo pravno tumačenje, ono ostaje na klimavom zakonskom tlu.

Kongres je odbio reagirati na prijedlog koji bi stvorio zaštitu za LGBT populaciju, a neke LGBT grupe odbacile su prijedlog zbog široke izuzetosti religioznih poslodavaca.

Od 23 države koje dopuštaju medicinsku marihuanu, samo osam ih štiti radna mjesta pacijenta/ice konzumenta/ice medicinske marihuane.

Nijedna od država koja dopušta rekreacijsku upotrebu marihuane (Colorado i Washington) očigledno nema zaštitu na poslu za korisnike marihuane, čak i ako je koriste isključivo izvan posla.

Manjak zaštite za korisnike marihuane vodio je do visoko profiliranih poslodavaca koji su zabranili korištenje droge. Wal-Mart je tako otpustio radnika s karcinomom zbog upotrebe medicinske marihuane, iako je radnik tvrdio kako je nikada nije koristio na dužnosti.

NFL također testira i suspendira igrače zbog korištenja marihuane, čak i ako žive u državama koje dozvoljavaju droge za rekreacijske i medicinske svrhe.

Mnogo toga, objašnjava Karen O’ Keete, iz Marijuana Policy Projecta, ima veze s ilegalnim statusom marihuane na državnoj razini. "Da je marihuana prepoznata kao legitimni lijek na državnoj razini" kaže, "postojeći državni zakoni mogli bi barem zaštiti korisnike medicinske marihuane."

Zasada, to nije slučaj. Umjesto toga, ljudi koji koriste duhan imaju više zaštite na radnome mjestu negoli LGBT populacija i korisnici legalne marihuane. [] vox...