Zahvaljujući suradnji Kulturtregera (Booksa) i Kurziva (Kulturpunkt.hr), u sklopu programa Kritika – jučer, danas, sutra, ponovo sam imala priliku čuti Temelkuran, doduše, ovoga puta bez ikakvih posrednika/ica (prevoditelja/ica), odnosno na engleskom jeziku. U četvrtak, 24. studenog u 19 sati održano je predavanje Odnos politike i pisanja, koje je moderirala Antonija Letinić. Iako je prostor  bio nešto skromnije popunjen nego li onaj prije tri godine, Temelkuran je bila ugodno iznenađena odazivom publike.

Odmah na početku predavanja, Temelkuran je britko i domišljato konstatirala referirajući se na stalne napetosti u Turskoj: „Kada je netko iz zanimljive zemlje, to mu pomaže. Čak i ako ste najdosadnija osoba na planetu, znate, vaša vas zemlja spašava od dosade.“ Zatim je pridodala kako je govoriti o događanjima u Turskoj iznimno zamarajuće i depresivno, no sada se o tome svugdje izvještava, pa taj teret ne pada više na nju u istoj mjeri kao prije.

Temelkuran se počela baviti novinarstvom 1993. godine kao dvadesetogodišnjakinja pišući o majkama zatvorenika za najstarije turske dnevne novine, Cumhuriyet (danas u središtu pozornosti zbog brojnih uhićenja njihovih novinara/ki). Priznala je kako je to bio težak period za nju kao mladu novinarku koja se našla u sferi gdje dominiraju muškarci, pa je tako pisala o događajima o kojima nitko drugi nije htio, a njezini su tekstovi često ostajali neobjavljivani. Upravo na dan kada je dala otkaz i krenula izlaziti iz zgrade, dočekale su je majke zatvorenika sa cvijećem, a jedan od kolega joj je dobacio da ne odustaje od novinarstva. Temelkuran, prisjećajući se te zgode, danas tvrdi da je upravo politika odredila njezin život i tako je zadržala u novinarstvu.

„Politika je oduvijek za mene bila dosta emocionalna [stvar]. Riječ je o emocijama. Uvijek je tako i bilo. Ljudi nastoje razmišljati o politici kao nečem jako dosadnom, da se svodi na stranke, parlamentarce i na tko je što rekao.“, izjavila je.

Smatra kako život izvan politike ne postoji, ali isto tako je svjesna kako trenutna situacija u Turskoj, gdje su ljudi odviše ispolitizirani, izuzetno uznemirujuća, jer ne samo da polarizira političku sferu, već i stvara sukob u sustavu vrijednosti. Iako je, kako je kazala, rođena u političnoj obitelji (majka joj je bila maoistkinja, a otac socijaldemokrat), odgajana je književnošću, a ne indoktrinacijom svojih roditelja.

Razliku između novinarstva i pisanja romana usporedila je sa razlikom između stvarnosti i istine. „Stvarnost u Turskoj nije najsigurnije utočište za intelektualno razmišljanje […] Književnost daje relativno sigurno utočište za razmišljanje […]“

Temelkuran tvrdi da se u Turskoj događa ne samo borba protiv intelektualaca već i samoga intelekta. Nadovezala se na izbor Donalda Trumpa za predsjednika SAD-a, te je rekla da sada cijeli svijet vidi ono što se već događa u Turskoj, a očito se krenulo primjenjivati i u Americi. Taj fenomen je nazvala „mobilizacijom organiziranog neznanja“ (engl. mobilization of organized ignorance), a situaciju u Turskoj je nazvala 'eksperimentom' i 'turskim modelom', koji se kasnije počeo primjenjivati na Bliskom Istoku i u nekim balkanskim zemljama, te se počinje širiti i na Zapad.

Izjavila je kako krivnju snose i mainstream mediji i intelektualci koji su izgubili povjerenje javnosti. Smatra kako tzv. politika identiteta ne funkcionira, jer više razdvaja ljude nego što ih povezuje, stoga rješenje vidi u politici klase.

Govoreći o spornom Zakonu prema kojem bi maloljetnice trebale stupiti u brak sa svojim silovateljem, a protiv kojega je bila i kći predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana, Temelkuran je kazala kako su taj Zakon zaustavile upravo turske žene, i to je prvi put nakon pokreta za Gezi park da su ljudi uspjeli nešto zaustaviti.

„Vjerujem u žene Turske, zato što su upravo one ponajviše oštećene trenutnom situacijom. Upravo su one te koje su braniteljice modernog društva. I ja vjerujem u njih. […] Kada je osjećaj za zakon i pravdu poremećen u nekoj državi, na meti su najprije žene, djeca, životinje, drveće, priroda. Oni nastradaju prije nego muškarci.“

Prema Temelkuran, žene su uvijek na meti ideologija koje sa sobom nose tzv. projekte idealne žene: “Muškarac može nositi ideologiju unutar svoje glave, dok je žena mora nositi na svojoj glavi ili je ne nositi.“

Ustvrdila je kako Turska ima snažnu feminističku scenu, te da uvijek kada je kritično stanje dođu na političku scenu, zauzmu trg i učine da ih se čuje.

Temelkuran je dosad izdala 14 knjiga, a na hrvatski su prevedene tri: publicistička knjiga Planina boli, te dva romana, Zvuk banana i Žene koje pušu u čvorove.

{youtube}3GUcFMf1MVU{/youtube}

Piše: Paula Ćaćić

Otkriveno je također da stavovi vezani za pristanak na spolni odnos variraju ovisno o zemlji članici, a ukupno 22% osoba smatra da žene često izmišljaju ili pretjeruju kada nekoga optuže za silovanje ili zlostavljanje. Ovi su stavovi rašireni primjerice u Cipru, Malti, Litvi, Rumunjskoj i Mađarskoj, dok u Švedskoj oni čine 8% populacije.

Podaci nadalje otkrivaju da se zlostavljanje često neprijavljuje, pa se tako samo 12% žrtava obratilo policiji. Većina anketiranih (96%) partnersko nasilje i nasilje u obitelji smatra neprihvatljivim, no 12% misli da se ne treba uvijek zakonski kažnjavati.

Devet povjerenika EU-a zajedničkom se izjavom povodom Međunarodnog dana borbe protiv nasilja prema ženama obvezalo da će podizati svijest o ovom problemu, a povjerenica za pravosuđe Vera Jourova kazala je kako će 10 milijuna eura lokalnim NGO-ima u svrhu prevencije rodno uvjetovanog nasilja i podrške žrtvama te osvještavanja javnosti, ali i stručnjaka s kojima žrtve dolaze u kontakt poput policijskih službenika/ca, učitelja/ica, liječnika/ca i sudstva.

Drago nam je što se izjava u mnogočemu podudara sa zaključcima iznesenim na konferenciji 'Femicid Watch' održanoj u Zagrebu, Naime, kao zaključke konferencije Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova istaknula je hitnu ratifikaciju Istanbulske konvencije, provedbu edukacija za pripadnike/ce državnog odvjetništva, policije i sudstva, jačanje suradnje s OCD-ima, demonstriranje nulte tolerancije prema nasilju nad ženama, prepoznavanje nasilja kao kočnice u razvoju hrvatskog društva, nužnost prepoznavanja rodne uvjetovanosti nasilja te uvođenje rodno osviještene statistike.

„Diljem svijeta, žene i djevojke u vlastitim su domovima izložene nasilju, seksualno i ekonomski iskorištavane, napadane na ulici i na radnom mjestu, uznemiravane na internetu ili tijekom sportskih aktivnosti, silovane, sakaćene i prisiljavane na brak. [...] U okviru EU treba se napraviti više kako bismo eliminirali sve oblike nasilja nad ženama. Zajedno se moramo boriti protiv ... stereotipa koji podkopavaju ženske glasove i pokazati da je nasilje prema ženama neprihvatljivo i da ga nitko neće tolerirati. [...] Jednom za svagda moramo reći ne ovom očiglednom kršenju temeljnih prava.“, navodi se u izjavi Europske komisije.

[Ž.V.]

Ovogodišnje kandidatkinje su: Aleksandra Hampamer (Čakovec), Andrijana Žderić (Split), Azra Šarić (Sunja), Biljana Bjelajac Poznić (Sesvete), Desa Kolesarić (Virovitica), Gordana Vincek (Varaždin), Jasmina Labrović Sabljić (Zaprešić), Josipa Rasinec (Virje), Maja Bonačić (Korčula), Melinda Alexandra Milovančević (Pula), Nada Domitrović (Križevci), Sandra Sambrailo (Mlini), Sanja Perković (Bjelovar), Snjezana Sabolek (Dekanovec) i Vesna Mišak (Zagreb).

Više informacija o kandidatkinjama možete potražiti na Zamahovoj stranici, gdje jednoj od njih možete dati i svoj glas!

U Španjolskoj nakon građanskog rata službena ideološka cenzura filma propagirala je patrijarhalnu obitelj kao predstavnicu države u malom – kao mikrokozmos društva. Naravno, patrijarhalni tabui prije svega su se ticali pokoravanja feminiteta. Dugogodišnja Frankova vladavina utemeljila je višestruku mizoginu opresiju – zabranu abortusa, ukidanje ženskih prava, političkog angažmana i reduciranje feminine pozicije na pasivno služenje mužu i kući.

„Ubojstvo“ oca nije, prema tome, pukom slučajnošću fokalno propušteno kroz tabuiziranu percepciju i fantazmagoriju glavne protagonistkinje, kćeri. Kroz inscenaciju ubojstva koje se nije ni odigralo, kao što se gledateljima zavodljivo sugerira na osnovu podmetnutih dokaza – tobože otrovane čaše s mlijekom koju je kći dala ocu da popije, a koja je, kako će se ustanoviti, simbolički „dar“ koji je ostao od pokojne majke – u prvi plan se probija društveno sankcionirani odnos prema zločinačkom nasljeđu „očeva nacije“.

Film tako nužno podrazumijeva i izlaženje na kraj s „mrtvim“ teretom moralno kompromitiranih, muških čuvara patrijarhalnog poretka čiji je konspiracijski teror itekako prisutan i nakon njihove fizičke smrti, opterećujući stvarnost, ali i dražeći maštu ženskih figura koje su neposredne žrtve ove kontinuirane opresije. Upravo zato što se figura oca ne usmrćuje u realnosti već jedino simbolički, u mašti protagonistice, pažnja gledatelja može se usmjeriti na unutrašnju logiku podsvjesne feminine želje na načine na koje ona nalazi oduška u priželjkivanju čina generacijske osvete koja se prenosi kao potisnuti akumulirani zazor i gnjev s majke na kći.

Podsvjesna potreba za eliminacijom pater familiasa baš zbog sveopće kontrole i stroge društvene tabuiziranosti ove ideje, pojavljuje se kao znak priželjkivane promjene u društvu uslijed historijske smjene generacija. Sam čin sahrane s državnim počastima sadrži trenutak kćerinog odbijanja sudjelovanja u ritualu protokolarnog žaljenja; naime, ona odbija poljubiti oca na odru, iako na tome inzistira njena skrbnica koja se oslanja na naturalizirani diktum iznova izvođene poniznosti žena.

Indikativno je da je muško potomstvo – ono koje bi po patrilinearnom nasljeđivanju služilo kao garancija autoritarnog poretka očeva – u potpunosti odsutno. Podsjetimo se, stvarno ili simboličko ubojstvo oca od strane sinova u konvencionalnom, patrijarhalno-psihoanalitičkom, frojdovskom scenariju, zapravo je osnova zasnivanja vladajuće zajednice braće koja se tim postupkom formiranja i učvršćivanja saveza u krvi međusobno štite, internalizirajući grižnju savjesti i nastavljajući zavjet očeva kao nepisani sporazum autoritarnosti.

Film, međutim, prikazuje feminini prostor triju kćeri, intimizirajući rituale njihove svakidašnjice, tjerajući gledatelje da se sažive s njihovom perspektivom odrastanja koja se ponajprije ispoljava kroz ritualizaciju prostora igre u kojem djelomično popuštaju opresivni obiteljski tabui i dominantni svjetonazori.

Saura sabotira patrilinearno nasljeđivanje, stavljajući u prvi plan druženje djevojaka koje prekoračuje granicu dozvoljene ženske znatiželje, naročito kroz njihove komične imitacije odraslih, kao i dozu ironijskog odmaka prema autoritetima roditelja. Feminina podjela i inscenacija simboličkih uloga oca, majke i djeteta u jednom od takvih odigravanja scena "idealne" obitelji izvlači na površinu stalna opsesivna sumnjičenja, svađe i ono što je zapamćeno kao prtljaga odrastanja i svjedočenja, raskrinkavajući strogi ideal obitelji kao nešto perfidno, lažno i nasilno nametnuto.

S druge strane, veza majke i kćeri (majka je također odsutna zato što je već umrla u trenutku u kojem film počinje) svjedoči o ženskom toleriranju obiteljske opresije koje se prešutno nasljeđuje. Čini se kao da se kroz izmaštano ubojstvo Oca kćer zapravo osvećuje za patrijarhalni tretman i zanemarivanje koje je majka trpjela tijekom svog života. Smrt majke, iako je dana bez ikakvog uvoda i ceremonije, svojom „nevidljivošću“ predstavlja još veću fascinaciju za kćer od društveno sanktificirane smrti Oca.

Također, majka je prisutna višestruko kroz film uprkos svojoj smrti. Ona se stalno iznova pojavljuje, iskrsava naizgled neočekivano, kao žalobna, melankolična figura koja proganja život svoje kćeri uslijed nevraćenog duga feminiteta, odnosno simboličkog zaostatka i neispričane priče o rodnoj opresiji. Sva kćerina znatiželja za viškom znanja o smrti, kao i njena posesivna evokacija majčinog prisustva – kao potisnutog objekta čežnje i odanosti koji se iznova vraća – isprepleteni su oko fascinacije ovim „praznim“ mjestom svjedočenja rodne i seksualne traume.

Seksualnost se ne mistificira pod nekakvim velom niti joj se prilazi iz perspektive reiteracije ženske simboličke kastracije u odnosu na falusnu moć muškarca. Falusna moć se, zapravo, raskrinkava kao nešto društveno struktuirano, a ne biološki zadano. Seks je prikazan prije svega kao muška prisila, privilegija kojom se otac koristio u svakoj prilici (ne samo da je imao ljubavnicu, već je i dadilju doživljavao prvenstveno kao lako dostupan seksualni objekt).

U jednoj od zanimljivijih scena, kroz kćerino sjećanje u kojem se isprepliću sadašnjost i prošlost, stvarnost i fantazmagoriju, rekreirana je svađa roditelja kao fokalna točka razdora iluzije obiteljske idealizacije. Taj trenutak povlaštenog ženskog pogleda, koji služi i kao perspektiva evokacije ušutkanog ženskog glasa, omogućava gledateljima uvid u traumatičnu prošlost koja zauzvrat otkriva potisnute slojeve uskraćenosti. Ispod tog „mističnog vela“ neizgovorenih i neizgovorivih obiteljskih tajni, zavirujemo kamerom posredstvom tabuiziranog femininog pogleda u same temelje društveno-obiteljske, opresivne „privatnosti“ koja služi kao opravdanje za širu društvenu perpetuaciju patrijarhalnog nasilja. Time se preokreće uobičajena fetišizacija ženskog pogleda i glasa, koja u maskulinocentričnom scenariju obično zaprečava i onemogućava perspektivu integralnog, „unutrašnjeg“ ženskog svjedočenja.

Iz kćerkinog čitanja majčinog dnevnika i simultanog oživljavanja majčinog lika i glasa otkriva nam se da se majka, kako bi postala supruga, morala odreći svih svojih ambicija, među kojima je posebno mjesto zauzimalo sviranje klavira i karijera solistice koja je naglo prekinuta stupanjem u brak. S druge strane, stalne žalbe mužu – pokušaj da mu se obrati, čežnja za razgovorom, pokušaj artikulacije poniženja koje trpi – on interpretira isključivo kroz dominantnu maskulinu perspektivu, kao izlete ženske neuračunljivosti. Film utemeljuje razliku u odnosu na dominantni patrijarhalno-psihoanalitički diskurs u kojem je ženi a priori pripisana psihosomatska sklonost histeriji i neurotičnim, iracionalnim izljevima, kao i povišenim ekstatično-patetičnim, neartikuliranim trenucima.

Jasno je da „iracionalnost“ nije nikakva objektivna karakteristika ženskog roda niti posljedica neobjašnjivog zastranjenja privatne psihopatologije, već rezultat ponavljanog ušutkivanja u opresivnom okruženju dominacije maskulinih, profašističkih svjetonazora uslijed tobožnje muške racionalnosti.  

Zbog vladajuće društvene stigme, svaki unaprijed skandalizirani istup „ženske psihe“ biva otpisan kao obiteljski eksces, dok dresiranje stroge privatnosti nametnute liku domaćice rezultira pojačanim stanjem domicilne depresije i melankolije. Film nam, međutim, omogućava da razloge za melankoliju, kao i permanentnu želju protagonistice za smrću, ne tražimo isključivo u prenesenom teretu majčinske krivice, već u socijalnom okruženju koje sve žene petrificira u traumatičnom, umrtvljujuće pasivnom stanju trajne usamljenosti, alijenacije i izolacije.

Zato nam je dragocjen filmski uvid u ovu pozadinu ušutkivanja, u melankoliziranu neurasteniju moralnih i društvenih kompromisa u koje društvo ulaže pri susprezanju femininih individualnosti, pri mukotrpnom, dugoročnom slamanju ženskih karaktera kako bi tabuiziralo prostor obiteljske „tajne“ smrti o kojoj se ne govori.

Raskrivanje tabua ženske smrti, koji je konvencionalna, konsenzualna osnova svakog patrilinearnog čuvanja i sanktifikacije idealiziranog nasljeđa očeva, prisutno je naročito kroz posthumno davanje glasa majci, koje je filtrirano kroz retrospektivnu, ali i prospektivnu evokaciju – „sjećanje iz budućnosti“ i dugoročno pamćenje kćeri.

Također, na neortodoksan način je riješen problem pojavljivanja majke nakon smrti tako što su scene kćerine evokacije majčinog lika dane bez bilo kakvog formalnog okvira disrupcije „stvarnosti“ koja bi napravila nagli rez u tkivu filma i stvorila formalnu podjelu na realno i imaginarno. Feminino imaginarno je jednako stvarno kao i realno, možda i stvarnije po simboličkom značenju i evokativnim dometima intimne komemoracije. Tako se čuva otvorenim prostor posmrtne reiteracije umrle u aktualnu sadašnjost, kao i specifična vrsta femininog čuvanja sjećanja na smrt.

Dodatnom izbjegavanju patrilinearne konvencionalnosti filmskog narativa doprinjeo je postupak simbiotičkog stapanja dviju figura svjedočenja smrtne traume u jednu, koja je ostvarena i formalnim sredstvima – kćer u budućnosti igra ista glumica, Geraldine Chaplin, koja igra i majku koja se javlja „iz sjećanja“, iz kćerine prošlosti, spajajući na taj način dvije ženske povijesti mizoginog uskraćivanja glasova svjedočenja u neprekinuti kontinuum.

Štovateljica njihova rada postala sam i prije nego sam se s njima sprijateljila, stoga mislim da imam pravo da ih upravo ja prva stavim pod paljbu novinarskih pitanja. Nakon što sam poslušala većinu materijala s EP-ja koji predstavljaju u veljači, spremna sam izreći bondovsku rečenicu: Vjerujte mi na riječ: Ti, ja i moja mama je nešto što ćete vrlo rado htjeti slušati, doma i na koncertima, bend koji bi, baš poput U pol' 9 kod Sabe, mogao ostaviti znatnog traga na domaćoj glazbenoj sceni. Neki od argumenata za ovu tvrdnju možda se kriju među redcima koji slijede.

Vječno prvo pitanje svih nastupnih intervjua; kako je nastao TJMM? I još važnije „zašto“, s kojom unutarnjom potrebom? Martina i Ana imaju već relativno uhodane U pol' 9 kod Sabe. Usred pakla svakodnevnih obaveza osnivate s gitaristicom, prijateljicom i bivšom članicom Sabi – Sandrom Sobočanec, još jedan bend? U ovim vremenima za glazbu i umjetnost?! Jeste li poludjele, djevojke?

Sandra: Mislim da je osnivanje benda TJMM je između ostalog i rezultat toga da smo ipak malo ostarile i shvatile da bismo si možda trebale dati još jednu šansu nakon mog burnog prekida s bendom tadašnjeg naziva U pol' 9 kod Sandre, koji se dogodio prije sedam godina. Samo da podsjetim, ovaj naziv benda je nastao iz naših proba koje su se odvijale svake srijede u to vrijeme u mom stanu. Možete si otprilike zamisliti kako je to izgledalo u 11 sati navečer kad smo se tek uigrale, a tad smo bile već prilično izvan kućnog reda...

Martina: Iako su dani pretrpani i svi smo u nekoj ludnici - glazbe nikad dosta. Ani nije ponestalo inspiracije, dapače u 2016. se nagomilalo pjesama koje ne bi stigle napraviti samo sa jednim bendom.

Ana: Ha ha ha, slatko mi je kako Sandra objašnjava otkud ime benda. Vidi se da je nije bilo, dugo. Da, ja sam prolazila kroz neke krize i pisala pjesme kao luda. Uglavnom od 6-8 ujutro, na našem šarenom kauču. Kada to radim jako je važno da odmah sve ideje zapisujem. Takvi biseri kratko sjaje i brzo nestaju u mraku.

Sandra, gdje si se skrivala u međuvremenu, u pauzi od sviranja s U pol' 9 kod Sabe? Jesi li gitaru bila objesila na klin ili si u međuvremenu ipak laštila žice?

Sandra: I jedno i drugo – gitara je bila obješena o klin, no povremeno sam laštila žice za svoj gušt. U međuvremenu sam naučila brzo i efikasno mijenjati iste na akustičnoj gitari. Super mi je bila spoznaja (ne sjećam se više s kim sam u vezi toga razgovarala, da li s Anom ili Sabinom Naranđom) da zapravo mogu napraviti pjesmu koja kasnije i sliči nečemu! Prije sam bila uvjerena da to ne znam pa sam odlučila opet probati, ovaj put napraviti pjesme u novom stilskom izdanju, zajedno sa Martinom i Anom.

Sandra, zašto si onomad otišla iz U pol' 9 kod Sabe?

Sandra: Ma bio je kaos – ne možeš vježbati u 35 kvadrata do ponoći!! Par puta su susjedi reagirali onako kako samo oni znaju, a onda sam rekla – dosta, nema više probi kod mene, nema više U pol' 9 kod Sandre! Okej, šalim se, to nije bio razlog mog istupanja iz benda. No, uspjeli smo čak i uz takve jadne uvjete napraviti jedan koncert u Medici, ako se dobro sjećam? I nije bio loš, samo nije bilo nikoga na bubnju, pa je zvučalo malo bljedunjavo. Nakon toga su počela previranja između nas u vezi aktivizma, hoćemo li svirati samo za određenu populaciju ili ne, kako doživljavamo kvalitetu pjesama u bendu, da li dovoljno vježbamo itd. I eto, nepomirljive razlike su isplivale na površinu i neke od nas su otišle svojim putem. Što se mene osobno tiče, i kad malo bolje razmislim, tada još nisam bila spremna za bend, htjela sam se posvetiti nekim drugim stvarima koje nisu imale veze s glazbom. Zanimale su me u tom razdoblju razne discipline  – od triatlona, preko polumaratona do dugih biciklističkih dionica. No, kad sam sve to proživjela, mogla sam se opet baciti na glazbu.

Negdje ste u šali kazale kako je Sandra ta koja u ovom bendu uvodi red i disciplinu. Dajte mi plastične primjere! Sandra, što im radiš?

Sandra: Jako se namrštim kad netko iz benda odsvira krivu notu ili zezne u tempu; nakon toga fiksiram pogledom osobu koja NIJE pogriješila (na primjer Martinu), koja na to udari u smijeh, i nakon toga se obično Ana javi s riječima: tko će zaj.... nego Sandra! I tak...

Helena: Da, iako uvodi red i disciplinu, najslađe nam se zezati upravo na Sandrin račun kako je ona nešto zeznula. Ali dobro je da ju imamo takvu, treba nas netko s vremena na vrijeme pogurati kada se opustimo. Sandra voli galamiti dok sviramo, u smislu da nam dovikuje kad koji ritam treba promijeniti, mjeru.

Martina: Sandra je perfekcionistica u nekim stvarima, točnost joj je jako važna! Sve na vrijeme, sve u pravom tempu, u točno toj mjeri, po crti. A za neke druge je kaos u glavi – ali to vješto prikriva. Pomalo izgleda opasno, kao da grize!

Uvijek iz vašeg kruga dolaze zanimljivi, ludistički nazivi bendova. Kako je nastao ovaj? Radi li se svjesno na tome? Ana, priznaj, ovo je poligraf!

Ana: Ne radi se promišljeno na taj način ali svjesno da. Jako mi se sviđaju imena naših bendova. Ti, ja i moja mama... Prva ideja je bila neki mali side-project, kao neki ispušni ventil. Sjećam se da sam izlažući ideju Martini rekla „bit ćemo ti i ja i po jedna osoba može gostovati na pjesmi“. Zapravo, nagovarala sam je na još jednu obavezu u već prenakrcanom rasporedu! Nismo u početku željele još jedan bend, samo neke „neobavezne kreativne suradnje“.

Ideja je bila da moja mama svira violinu na pjesmi Sjećaš se one oluje. Tako mi je i sinulo da bi se bend mogao zvati Ti, ja i moja mama. Jako nas je zabavljalo to ime benda i svim frendicama se svidjelo dok benda još tehnički nije ni bilo. Na kraju, čekajući da nabavimo dobru violinu za mamu, pozvali smo Sandru da probamo i s njom nešto raditi. Još iz vremena U pol' 9 kod Sandre imale smo dosta dobru suradnju na pisanju pjesama i zanimalo me kako bi funkcionirale sada nakon toliko godina. I nekako, opet nam je išlo dobro i napravile smo jednu stvar, pa drugu, pa treću i shvatile da je to to i da ponovno imamo bend zajedno.

Neminovno će se već na početku potezati usporedbe s U pol'9 kod Sabe. Što TJMM uzima od Sabi i obrnuto? Mislim na iskustva i lekcije koje ste već prošle s prvim bendom. Činjenica jest da dobar prijem prvog singla „Jako sam mala“ bend može zahvaliti i fan bazi koju su do sada stvorile Sabe.

Martina:  Naravno da smo puno naučile o ponašanju na pozornici, na sceni. Znamo koliko je bitan tonac, ponešto o opremi, dosta o snimanju pjesama i koliko je studio drugačiji od izvođenja pjesme uživo. Iskustvo nam je pokazalo da je važno da pjesme imaju spotove i da ih treba nekako zaokruženo plasirati, pustiti van. I još imamo istog izdavača, Aquarius Records. Što se tiče pjesama, drugačiji su osjećaji u pjesmama i cijela atmosfera, tako da je i aranžmanski različito od Up9kS, moj vokal je drugačiji, u izvođenju i u miksu.

Je li vas iznenadio izrazito pozitivan feedback na prvi singl? Pjesma je u dva dana stvarno junački optrčala Internet…

Martina: Ljudi su znatiželjni i to nas raduje, a  publika koja voli Up9kS je sada dosta široka. Oni su bili podrška kroz sve ovo vrijeme i sa zanimanjem su očekivali taj drugi projekt. Nije me iznenadilo. Jer meni je stvar odlična i spot stvarno lud. Čitav EP je drugačiji i baš ga volim. Jedva čekam da sve te nove stvari koje su već gotove izvedemo i predstavimo ekipi. Znaš kad stvarno imaš dobar filing za nešto.

Za razliku od pjesama Sabi koje su tekstualno otkrivale život jedne specifične supkulture i fokusirale se uglavnom na lezbijske veze i partnerstva i život u heteronormativnom svemiru, TJMM realiziraju vašu potrebu da se dublje fokusirate na vlastite intime i mikro svjetove. Recite mi o tome! Ana, ti si po svojoj osnovnoj vokaciji fotografkinja, jesi li u slučaju TJMM širokokutni objektiv zamijenila s malenom, ali potentnom idiot kamerom? 

Ana: „Stoj na glavi“, drugi studijski album Saba koji izlazi na proljeće bio je neka vrsta prekretnice jer smo kroz poigravanje sa stilovima shvatile koji nam od njih najbolje paše. Za Sabe je to definitivno pop i to onaj samoironični duhoviti afirmativni pop. Sve ostalo nekako je pripalo bendu TJMM. Kao tamna strana mjeseca. Pjesme naslova Gurni me u valove, Teška kao dno, Pjesma o smrti, Tata kupi pištolj... To su pjesme o krizama, sumnjama, strahovima i ljubavi. O osjećaju da vas guta mrak i ne znate kako se izvući, pa iz tog osjećaja nastaju pjesme... i tako u krug.

Martina: U ovim pjesmama se više povezujemo sa tim nekim unutarnjim stanjima i izražavanjima emocija koje nisu uvijek prihvatljive ili su bolne. To je kao psiho drama, otvara neka emotivna stanja kroz koja svi prolazimo, ali želimo da nas brzo prođu jer se nemamo snage nositi sa teškom temom. Sabe su više cabaret, živopisne slike, samoironični prikazi iz naših života a TJMM je više drama, poezija, neuroza, emotivno stanje...

O čemu govore pjesme koje ljudi još nisu čuli, a dio su EP-ja koji će izaći u veljači iduće godine? Načula sam da već imate materijala i za novi EP. Odakle toliko nadahnuća, gdje je izvor? 

Ana: Prvi Ep zove se Gurni me u valove, ta stvar biti će naš idući singl. Ona je svojevrsni krik, govori o potrebi da živimo život po svome makar to značilo da nećemo preživjeti. „Sjećaš se one oluje“ prva je pjesma koju smo napravile, ona postavlja prošlost kao zagonetku, beznadno je nostalgična. Tu su još „Jako sam mala“, „Plan za bijeg“ i moja omiljena „Pusti novce i bježi“ koja se diskretno referira na najdraži nam Haustor i Uzmi novce i bježi. Danas je neko drugo vrijeme i danas nam trka za novcima izlazi na nos. Kao da ubija sve ostalo. Sad već radimo na pjesmama za drugi EP, na njemu će biti šest pjesama. I lude su. Baš. Jako smo zadovoljne novim materijalima. U međuvremenu nam se na bubnjevima pridružio Berko Muratović pa sad zvučimo malo žešće što je opet triger za neke nove ideje i aranžmanska rješenja. Sve što imamo do sada napravljeno odsvirati ćemo na promociji u veljači 2017. Zato budite tamo!

Budući sam imala čast baciti uho na još neke pjesme s nadolazećeg EP-ja Ti, ja i moja mama, vidjela sam da se Ana u nekima od njih konačno okušala na glavnom vokalu. Ana, kako je došlo do toga da uzmeš mikrofon u svoje ruke? Koliko je takvo što uvjetovao osoban tekst za određenu pjesmu?

Ana: U pjesmi „Gurni me u valove“ vokal je trebao biti sjeban i ljut, ali Martina je to pjevala nekako nježno i smireno. Stalno sam joj govorila da mora biti „agresivnija“ ali nije išlo. Na kraju sam ja otpjevala prvi glas a ona drugi, onaj koji se čuje iz valova i divan je. Baš je ta kombinacija vokala ispala super.

Martina: Moje uho je već naviknuto na Anin vokal kao glavni vokal. Prvi put kad uopće čujem nove pjesme ona mi ih otpjeva uz gitaru ili klavir. Ona to pjeva iz prvog lica, baš onako kako je napisala i vjerovala sam da ova pjesma jednostavno nije trebala moju interpretaciju. Odlučilie smo je ostaviti baš onakvu kakvu smo je prvi puta čule, kroz Anin vokal.

Kada će ljudi čuti bend u živo i kada će biti objavljen cijeli EP „Gurni me u valove“? Razmišlja li se već o mjestu za live promociju?

Helena: Nestrpljivi smo oko live svirki, doslovno smo kao "zapeta puška". Svakako nam je u planu nakon objave cijelog EP-a napraviti promotivni koncert, ali trenutno o detaljima ne možemo govoriti, obzirom da moramo još neke stvari definirati. Ali svakako će biti početkom iduće godine i sve koje zanima kako zvučimo, pozivam da nas potraže na Facebooku, jer tamo ćemo objaviti sve detalje oko EP-a i svirki.

Kakve sve glazbene stilove nose ostale pjesme na EP-ju?

Helena: Zanimljivo je da smo krenuli s idejom kako su pjesme malo melankolične i to je bila neka smjernica. A onda su se razne stvari počele razvijati. Sandra je donjela nešto oštriji zvuk, ja sam se odlučila malo eksperimentirati s efektima i sva ta nadogradnja na početne ideje se manifestirala tako da svaka pjesma na EP-ju nosi po nešto novo.

Na primjer, "Jako sam mala" je poput koračnice, "Gurni me u valove" je brza i energična. U svojim temeljima svaka ima obilježje, kako ga mi volimo zvati, "dark swamp popa", a sve ostalo je bonus koji ćete otkrit kada objavimo EP.

Sandra: htjela bih samo ovdje napomenuti da je izraz „dark swamp pop“ nastao u neformalnom razgovoru s mojom prijateljicom Martinom Pavlek koja je i predložila ovaj naziv – hvala ti Martina, izvrsno se uklapamo u taj žanr!

Ana: Berko je pukao od smijeha kad je to čuo. Molim? Dark swamp pop? Ma da, ono, kao močvarni zvuk, znaš... Blesavo je i meni se sviđa.

Braniteljice ljudskih prava izložene su svim rizicima kao i ostali borci za ljudska prava, no kao žene suočene su dodatno s rodno specifičnim prijetnjama i rodno specifičnim nasiljem, ovisno o području djelovanja. Njihov se rad često smatra prijetnjom tradicionalnom poimanju obitelji i rodnih uloga, religiji i kulturi, zbog čega ih neprijateljima često smatra i opća populacija i vlast. Izloženi napadima često postaju i članovi njihovih obitelji sve kako bi borce za ljudska prava obeshrabrili od njihovog djelovanja.

U svojoj izjavi isto ističu spomenuti UN-ovi stručnjaci, navodeći kako su žene koje se bore za pravdu i jednakost sve češće suočene sa specifičnim izazovima duboko ukorijenjenima u diskriminaciji, od kojih ističu:

- mizogine stavove,
- prijetnje seksualnim napadom,
- ograničavanje putovanja,
- manjak zaštite i pristupa pravdi,
- zatvaranje,
- ubojstva,
- zakone koji krše njihova prava,
- rodno utemeljenu defamaciju koja propituje njihovu ženskost ili seksualnost te
- rodnu stereotipe koji propituju njihov javni angažman nasuprot zadržavanju uloge skrbnice obitelji.

Također, „sam koncept feminizma prečesto je krivo shvaćen, oklevetan i diskreditiran, čak i među boracima/kinjama za ljudska prava“, a osobito su ugrožene žene koje se nasilju prema ženama protive u ruralnim područjima, u područjima sukoba, kao i žene koje su društveno stigmatizirane zbog svoje etničke pripadnosti, seksualnosti, dobi ili invaliditeta.

Važno je zato prepoznati specifične izazove s kojima se susreću, kako bi se ojačalo lokalne i međunarodne mehanizme zaštite, osiguralo promptne istrage zastrašivanja, prijetnji, nasilja i drugih oblika zlostavljanja braniteljica ženskih ljudskih prava, jer unatoč međunarodnim dokumentima koji upućuju na važnost zaštite boraca i borkinja za ljudska prava, u praksi su često bez efikasne zaštite.

Još jednom su stoga podsjetili sve države da ratificiraju i u cjelosti implementiraju Konvenciju o eliminaciji svih oblika diskriminacije prema ženama (CEDAW) kao i da se pridržavaju rezolucije o zaštiti branitelja/ica ženskih ljudskih prava iz 2013. godine.

Vezano uz rezoluciju treba spomenuti i da ona na razočaranje organizacija za ljudska prava nije uključila članak u kojem se države poziva da osude sve oblike nasilja nad ženama i braniteljima/cama ženskih ljudskih prava, kao i da svoju obvezu eliminiranju nasilja nad ženama ne pokušavaju izbjeći pozivajući se  na običaje, tradiciju i religiju.

Pozivamo vas na kraju da istražite aktivistkinje istaknute u kampanji #DefendHer. Globalni fond za žene, Asocijacija Just i MADRE predstavljaju 14 strašnih žena, braniteljica ženskih ljudskih prava, borkinja za LGBTI prava, čuvarica planeta i prava starosjedilačkih zajednica, čijoj borbi možete pomoći financijski ili im pak uputiti poruku podrške. [Ž.V.]

Solidarno sa svim borkinjama i borcima za prava žena!

Što o tom početnom citatu misli, pitali smo Albinu Bogdan, 33-godišnju Romkinju, koja je također rođena u Makedoniji te odrasla u Zagrebu. No tu sličnost staje. Albinu su roditelji podržavali, završila je srednju frizersku školu te školu za upravnog referenta i zadovoljna je svojim životom.

„Stvari se ipak mijenjaju, polako, ali se pokreće nabolje, pogotovo u gradu. Većina cura koje ja poznajem rade, kao što im većini partneri pomažu u kućanstvu. Prije je bilo tako da je sve na ženama, ali ne samo u romskoj zajednici, nego svuda. Žene na cijelom svijetu više rade u kući“, kaže Albina.

"Danas je ipak bolje što se tiče udaje jer cure čekaju punoljetnost, a prije bi se udavale s dvanaest, trinaest, četrnaest godina. Zarobljavale bi svoj život."

"Neka cura s dvadeset godina, to vam je kao s jabukama kad padnu sa stabla na tlo. Da li će je netko uzeti? Vi prvi ne biste jer je pala na zemlju. Tako vam je to i s curama."

Rani brakovi

To su također citati iz Ispovijesti žena Romkinja. Pitamo Albinu da ih komentira. „Cura od dvadeset godina se u našoj zajednici smatra starom, to je istina. Tako da kada se cure približavaju punoljetnosti razmišljaju što će familija i okolina reći ako se nisu udale. Od rođenja su im utuvili u glavu da se u tim godinama udaje, ako ne i ranije, i zbog toga se osjećaju staro. Ne razmišljaju što one žele, nego što drugi očekuju od njih. A treba im dat priliku da se izjasne što one žele. Meni su u osamnaestoj godini doveli prosca da se upoznamo, ali nisam htjela pristati na to. Ne može meni netko tek tako naći muža. Dovedu mi ga i onda se mi uzmemo - ne ide to tako, iako u romskoj zajednici još uvijek ima dosta ugovorenih brakova. Ja nisam pristala na to i moji su odustali“, odgovara.

Albina se udala za koga je htjela u 24. godini, nakon trogodišnje veze. Suprug joj je Rom, njezinima je to bilo važno, njoj je bilo svejedno, bilo joj je bitno da se vole, da u njemu ima podršku, da su ravnopravni i da sami donose odluke, a ne da im se netko miješa u živote. Ona se očito nije osjećala starom u dvadesetoj.

„Naravno da nisam, to je tek početak života. S osamnaest djevojke još ništa nisu iskusile ni postigle, a već bi trebale ući u brak. To je prerano i kasnije im samo bude teže. Meni ništa nije falilo što sam se udala u 24., iako sam bila najstarija od unuka, a nisam prva ušla u brak. Možda je netko nešto pričao meni iza leđa, ali nisam smatrala da se moram žuriti. Nekim je curama teško ići protiv okoline, ali ne možemo utjecati na možebitne tračeve. Uvijek će netko tračati, ali to će kad-tad prestati. Treba misliti na sebe, ne na druge.  Sigurno da je meni bilo lakše jer sam odrasla u gradu, a ne u romskom naselju. U gradu je više mogućnosti i manje ograničenja. No to je istvar odgoja, kako usmjeravate djecu. Znam Romkinje, pogotovo u naseljima, koje moraju raditi ono što im roditelji kažu, pa čak i ako im brane da idu u školu. Ja sam mojoj curici školu postavila kao cilj, a ona neka odluči što je to čime se želi baviti“, kaže.

Informiranje i obrazovanje

Albina ima kćer od osam godina i sina od četiri. U njezinoj obitelji, a bilo ih je tri sestre i jedan brat, nije bilo neke razlike u odgoju, ali ipak se znalo da muškoj djeci sve pripada. Ona svoju djecu odgaja bez ikakve razlike. Odrastala je prvo na Pantovčaku pa potom na Trnju. Nije bila okružena Romima, no ima brojnu familijuu Zagrebu. U elitnom naselju kao što je Pantovčak nije imala puno prijatelja, tek je kasnije shvatila da su djeca zazirala od nje zbog toga što je Romkinja. Od jedanaeste do šesnaeste godine je s roditeljima živjela u Nizozemskoj i pohađala frizersku školu. Tamo joj je bilo odlično, nitko je nije pitao koje je nacionalnosti niti imao ikakve predrasude i naučila je da su svi ljudi jednaki. Kada su se vratili, u Zagrebu je nastavila frizersku školu i bila među najboljim učenicama. Otkako je završila školu, počela je raditi, razne poslove: kao čistačica, frizerka, prodavačica… Sada preko javnih radova radi u Romskom narodnom vijeću.

„Želim imati novaca, a i dobro se osjećam kada nisam stalno doma, upoznajem ljude, učim“, kaže. Kada bi nešto mogla promijeniti za bolji položaj Romkinja, bilo bi to upravo zaposlenje i obrazovanje. „Puno Romkinja ne radi, nego stoje doma i čuvaju djecu, a to nije dobro ni za njih ni za brak. Jako je važno da su žene samostalne. S tim je povezano i to što još uvijek mnoge ne završe školu, a onda ne mogu ni naći posao. Zato bih prvo voljela da se poboljša informiranje: da se ide po naseljima i informira žene o onome što ih zanima. Jer, ako ih se zove na neki seminar, u hotel na primjer, možda ih muževi neće pustiti i neće doći. Informirala bih ih i o zdravlju, o spolno prenosivim bolestima, o kontracepciji, jer mnoge ne znaju da imaju pravo na besplatnu kontracepciju, a ni što je to kontracepcija. Informirala bih ih o mogućnostima školovanja, o tečajevima raznih vještina tako da se osposobe za rad. Ali rijetko tko ide na teren“, objašnjava.

Željka Nikolić je pak odrasla u brojnoj obitelji u romskom naselju u Slavonskom Brodu. U kući nije bilo podjele na muške i ženske poslove, njezin otac i kuha i čisti, radi sve što treba, ali kaže da nisu bili takvi svi očevi u naselju. Njezin je otac radio kao čistač pa potom kao klesar, a mama je domaćica. Materijalno joj nije ništa falilo u djetinjstvu i jako je zadovoljna odrastanjem, kaže da su je dobro odgojili i da je imala puno prijatelja. Otac joj je govorio da treba biti dobra u školi i završila je srednju kuharsku. Još od šesnaeste godine je počela volontirati pa je tako pomagala hendikepiranoj djeci i zlostavljanim ženama.

„Nekima je čudno da besplatno radim, ali meni je volontiranje puno dalo. Naučila sam mnoge stvari, upoznala ljude, svuda bila i dobro se osjećam kada volontiram. Svima bih preporučila da volontiraju jer tako stječu znanje, pa ako nemaju posla, barem će nešto naučiti“, kaže Željka.

Teret predrasuda

Ima 22 godine i prije koji mjesec se udala te preselila unaselje Capraške Poljane u Sisku. Četiri su godine ona i suprug hodali i malo im je već bilo dosta veze na daljinu, a malo ih je i rodbina požurivala. Njezine prijateljice su se udale i ranije, neke čak s petnaest, šesnaest godina. „Jak je pritisak na mlade cure da se udaju. Već nakon godinu dana veze, nagovaraju ih na brak, pa i ako su mlade i nisu još spremne. Meni su već od punoljetnosti govorili da bih se trebala udati, ali nisam bila spremna i smatrala sam da imam vremena. Za udaju uvijek ima vremena“, kaže.

Upravo je to ono što bi ona najviše htjela da se promijeni u životima mladih Romkinja, da se cure ne udaju tako mlade, već da prvo razmisle što žele. Isto tako, smeta joj diskriminacija Roma. „Nama je puno teže naći posao, i kada imamo znanja, iskustva i vještine. A ja volim biti samostalna i navikla sam raditi“, kaže. Radila je kao prodajna agentica te kao spremačica i čistačica. Kada je prošle godine tražila sezonski posao u kampu Lanterna u Poreču, odmah je u telefonskom razgovoru rekla da je Romkinja jer nije htjela da joj se dogodi da prevali cijeli put pa da je odbiju kada je vide. Ima iskustva s tim. No, razgovor je dobro prošao, rekli su joj da su već imali radnicu Romkinju i da je bila vrijedna. No ipak, kada je došla s još dvoje Roma, drugi radnici su ih gledali sa zazorom i nisu se htjeli družiti s njima. No zato je naredno ljeto sve bilo u redu, jer su je prethodno upoznali i vidjeli kako radi.

Kada bi imala prilike savjetovati mlade Romkinje, rekla bi im da „budu samostalne, stabilne, čvrste, da imaju stav, da ne daju da itko njima manipulira, ni muž ni dečko ni roditelji“. I da ne trče za brakom i djecom, već da završe školu i rade, jer bi se kasnije mogle kajati. A što Željka misli o citatu s kojim smo započeli tekst? „Svakako je teže ženama nego muškarcima, mi svašta trpimo i ugađamo svakome, a svejedno neki muževi to ne cijene. Ali, to je stvar između dvoje ljudi u braku. Ja sam našla ravnopravnost s mojim mužem, jer sam to i tražila“, zaključuje.

-----

Barbara Matejčić je slobodna novinarka fokusirana na društvene teme i ljudska prava. Piše za tiskane i internetske medije u Hrvatskoj i inozemstvu. Surađuje s Dokumentarnim programom Trećeg programa Hrvatskog radija i s međunarodnim istraživačkim, medijskim i ljudsko-pravaškim organizacijama. Nagrađena je za najbolje pisano novinarstvo u 2013. godini nagradom 'Marija Jurić Zagorka' (HND, 2014.), dobitnica je Nagrade za promicanje mirotvorstva, nenasilja i ljudskih prava 'Krunoslav Sukić' (Centar za mir, 2013.) te priznanja za najbolje praćenje LGBT tematike u Hrvatskoj u razdoblju od 2000. do 2010. (Zagreb Pride, 2011.), kao i nekoliko europskih stipendija za novinarski rad.

Članak uz dozvolu autorice prenosimo s portala Romi.hr.

"Crkva je ušla u škole i vrtiće, sad je ostalo još samo da zagrabi u Sveučilište", kazao je na konferenciji književnik Edo Popović te dodao kako - "Povijesni primjeri, od Giordana Bruna na dalje, pokazuju što se događa kad Crkva postaje vrhovni autoritet i sudac. Zemlja bi i dalje bila ravna ploča, koju na leđima nose slonovi, da njen autoritet nije poljuljala znanost".

Profesorica Branka Galić, istaknula je da profesori/ce Filozofskog fakulteta kao i oni podržavaju načela humanosti i sekularizma te ukratko iznijela tijek događaja koji je doveo do trenutne situacije, počevši od rektora Borasa, koji je stavio suradnju s KBF-om na dnevni red Fakultetskog vijeća do imenovanja v.d.-a Željka Holjevca i novih izbora za predstavnike Studentskog zbora, koji su propali zbog neregularnosti izbornog procesa. Priča je pak nastavljena zabranom prijave promatrača za ponovljene izbore za Studentski zbor:

Iz otvorenog pisma Kulturnjaka 2016:

"Mi, potpisnici i potpisnice ovoga pisma, izražavamo podršku borbi profesora/ica i studenata/ica Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Solidariziramo se s njihovim pokušajima obrane sekularnosti sveučilišta, kojemu u znanstvenom istraživanju i intelektualnoj znatiželji ne smiju biti nametnuta vjerska ni ideološka ograničenja. Filozofski fakultet u Zagrebu bastion je progresivne misli i demokratskih inovacija. Na njemu je 2009. nastao pokret plenumskoga samoorganiziranja kada su ga studenti i studentice, boreći se protiv komercijalizacije visokog obrazovanja, zauzeli/e i uspostavili/e plenum kao tijelo direktne demokracije koje okuplja studente/ice, profesore/ice i ostale građane/ke. Zbog svoje šire intelektualne, društvene i političke uloge i utjecaja Filozofski fakultet očito je morao biti kažnjen, a njegova progresivna i kritička priroda drastično promijenjena. Osobito poguban način da se to ostvari podrivanje je njegova sekularnoga karaktera kao temelja slobodne i racionalne misli. Naš je zadatak da to spriječimo. Stoga je naše pismo solidarnosti poziv na djelovanje: slobodno, sekularno i demokratsko sveučilište temeljni je preduvjet za slobodno, sekularno i demokratsko društvo."

Pismo pročitajte i potpišite ovdje.

Podršku možete izraziti na filozofski2016@gmail.com.

Cilj kampanje je osviještavanje šire javnosti o neravnopravnom položaju žena i djevojčica u Hrvatskoj isticanjem rodne neravnopravnosti koja je prisutna u našem jeziku. U sklopu kampanje u Zagrebu, Osijeku i Karlovcu postavljeni su plakati na kojima se ističu imenice koje na hrvatskom jeziku još uvijek nemaju žensku inačicu, a na internetskoj stranici Ženske sobe posjetitelji i posjetiteljice mogu u rječnik unijeti riječ muškog roda te svoj prijedlog ženske inačice.

Kako prenosi Libela, kroz razgovor o neravnopravnosti žena, cilj je i upozoriti na različita područja borbe za prava žena te predstaviti organizacije civilnog društva koje se aktivno bore za prava žena iz cijele Hrvatske.

Prema istraživanju provedenom početkom 2016. godine (Ženska soba, Organizacije civilnog društva kao ključni akteri u suzbijanju nasilja nad ženama), a u kojem je sudjelovalo 37 osoba iz različitih organizacija civilnog društva i državnih institucija/ tijela, od 23 uključene organizacije velika većina ima više od 20 godina iskustva u direktnom radu sa ženama žrtvama nasilja. U najvećem broju imaju do 5 zaposlenih osoba, kao i značajan broj vanjskih suradnica/ka i volonterki/a.

Gotovo sve organizacije pružaju dugoročnu podršku žrtvama, pravno i psihološko savjetovanje, pružanje krizne podrške, kao i podrške u sudskom postupku.

Više od trećine organizacija ima i skloništa za žene žrtve nasilja i njihovu djecu. Od 23 organizacije, 22 rade svaki radni dan, u prosjeku 8 sati, uz mogućnost prilagodbe termina potrebama žrtava. Ove organizacije godišnje savjetuju 7200-9950 žrtava nasilja, a u skloništima pružaju pomoć i podršku za više od 300 žena i djece.

Unatoč otežanom radu, uzrokovanom nestabilnim i neredovitim primanima, ove organizacije svojim su dugogodišnjim predanim radom stvorile neovisni sustav podrške ženama i djeci žrtvama rodno uvjetovanog nasilja. Međutim, djevojke i žene još uvijek su svakodnevno izložene nasilju, zbog čega kampanja 'Pričajmo jezikom ravnopravnosti' poziva sve građane i građanke da se uključe u predlaganje imenica ženskog roda koje nedostaju u jeziku te da se pobliže upoznaju s organizacijama koje se zalažu za ženska ljudska prava. 

"It's completely insane, but all of my cutting myself, whipping myself, burning myself, almost losing my life in the firestar, everything was done before 10 in the evening.''

Prije izvedbene karijere, opsesivno slika prometne nesreće. Nedugo zatim, kao umjetnički materijal počinje koristiti vlastito tijelo. Zanima ju iskustvo tjelesne boli, promatra operacije u bolnici. U prvim performansima dovodi se u granične situacije fizičke patnje.

Bolno tijelo stvara posebna mentalna stanja; upravo su ona to što ju u mladosti zanima. Može li bol osloboditi um granica (zapadne) kulture? Dovodi li to do posebnih, oslobađajućih tranzičkih stanja? Ako se postavim u situaciju koja mi ugrožava život, hoće li moji instinkti zaboraviti sve granice civiliziranog bića i vratiti me u prvotno, predsvjesno stanje? Gdje su moje granice i da li ih se moguće u procesu osloboditi? Može li upornost u  ponavljanju radnje što uzrokuje bol pobijediti i sam strah od smrti? Odnosno, razbiti sve fizičke i mentalne barijere – tijelo i ličnost. To je cilj.

Ritmovi (1973./74.)

U ranom ciklusu Ritmova istražuje odnos stanja kontrole i gubitka kontrole. Ekspreimentira s lijekovima za mentalne bolesnike;  prvo uzima lijek koju ju dovodi do gubitka kontrole nad tijelom (psihički je savršeno svjesna što se zbiva, ali ne može sobom upravljati), a zatim uzima lijek koji ju dovodi do fizičke prisebnosti, ali uzrokuje potpuni gubitak svijesti.

Eksperimentira s odnosom publike i izvođača; ona je potpuno mirna, a pred njom stoje 72 predmeta koje publika ima potpunu slobodu primijeniti na njenom tijelu. Potpuno je predana kontroli drugih. ‘Ritam’ u svakom naslovu znači različit pristup, a cilj je da se Marina dovede u posebno stanje svijesti.

Ritam 10

Ili kako tradicionalna igra nožem poprima sasvim drugačije razmjere. Dvadeset noževa stoji u pripravnosti. Marina svaki od njih odbacuje kad se poreže. Čitavu stvar snima magnetofonom. Kad potroši svih dvadeset, pušta snimku ispočetka, a cilj je da što točnije ponovi ritam prvih bockanja. Pogreške prošlosti istovremene su pogreškama sadašnjosti i uvjetovane su istim ritmom. Pokušaj da se udaranjem ritma dođe do meditativnog stanja ili svojevrsnog transa, što uvelike podsjeća na ulogu ritma u ritualima.

Lips of Thomas (1975)

Radikalno do bola. Izvan i preko boli, možda je bolje reći. Naziv se odnosi na Nevjernog Tomu. Zbivanja, Marininim riječima:

I slowly eat 1 kilo of honey with a silver spoon.

I slowly drink 1 liter of red wine out of a crystal glass.

I break the glass with my right hand.

I cut a five pointed star on my stomach with a razor blade.

I violently whip myself until I no longer feel any pain.

I lay down on a cross made of ice blocks.

The heat of a suspended space heater pointed at my stomach 
Causes the cut star to bleed.

The rest of my body begins to freeze

I remain on the ice cross for 30 minutes until the audience interrupts the piece by removing the ice blocks from underneath.

I ovo sve pet puta, u krug. Izreže jedan krak petokrake zvijezde, bičuje se, leži na križu koliko može, ustaje i sve ponovno. Dok ne izreže na sebi svih pet krakova. Prije svakog reza, stoji i plače dok svira ruska narodna pjesma koja govori o patnjama Slavena.

Lips of Thomas prepun je tradicionalnih zapadnih simbola patnje (križ, bičevanje kao kršćanski motivi), a dok prikazuje stvarnu patnju (fizičku), ima i jak melodramatski moment ruske narodne pjesme. Svi su civilizacijski pritisci, preko religijskih do političkih (petokraka), na taj način prisutni, i to tako da sudjeluju u stvaranju boli koja bi je jedina mogla potencijalno od njih osloboditi (ili ipak ne).

Marina i Ulay

1976. godine Marina seli u Amsterdam gdje upoznaje Ulaya. Njihova ljubavna priča postaje velika ljubavna priča novije umjetnosti. Snažnu privlačnost i povezanost tematiziraju svojim umjetničkim radom. Postavljaju odnos u središte umjetničkog djela, slično načinu na koji smo navikli percipirati velike ljubavne priče u književnosti ili na filmu. Uz bitnu razliku, ovdje je riječ o stvarnom odnosu.

Marina i Ulay rade dugogodišnji ciklus zajedničkih performansa koji na razne načine propituju njihov odnos i uopće granice povezanosti dvoje ljudi, dva identiteta, odnos njihovih tijela u prostoru. Istražuju mušku i žensku energiju i mogućnosti njihove povezanosti.

Cilj je jedno tijelo, ujedinjenost u hermafroditskom stanju bića. To postižu ekstremno zahtjevnim fizičkim radnjama, uz stalno testiranje upornosti. Dobar dio tih performansa test je upornosti u stalnom nanošenju boli tijelu voljenog drugog.

Već su prvim susretom osjetili snažnu povezanost koja se pretočila u dvadeset godina partnerstva. Ubrzo kreću sa zajedničkim performansima u kojima se pojedinačni ego umjetnika pokazao kao glavni problem. Vjeruju kako je kroz performans moguće razbiti pojedinačni identitet i izgraditi bezspolno prisutstvo, hermafroditsko umjetničko tijelo koje ih oboje nadilazi. Meni je to baš romantično.

Njihovi radovi su istraživanja ovog koncepta i pokušaji da se u korist nas razbiju ja i ti. Osim performansom, i u svakodnevnom životu iskušavaju alternative koje bi ih mogle spojiti na novi način, primjerice, život u kombiju kojim putuju po Europi potpuno izolirani od svega poznatog.

A u umjetnosti, na najrazličitije načine: od dugotrajnog nepomičnog eye-contacta do repetitivnog nasilja prema drugome. Šamaraju se, udaraju, sudaraju, vežu, trče jedno prema drugome ili pak stoje nepomično u dugotrajnom promatranju ili dodiru. Suočavaju se sa smrtnim opasnostima, poput zatvaranja s ubojitim zmijama. Marina i Ulay su presedan jer koriste stvarne odnose u svojoj umjetnosti da bi promijenili (nadišli) vlastitu stvarnost.

Dugo su planirali svoje vjenčanje u obliku performansa. Svatko bi krenuo s jedne strane Kineskog zida i vjenčali bi se na sredini, nakon što prohodaju po 2500 kilometara. Međutim, dozvole za takav pothvat su čekali godinama, kako to već ide s umjetnicima u komunističkoj Kini. Za to vrijeme u Amsterdamu, Marina shvaća da joj se više ne sviđa Ulayev miris. Ulay se odaje alkoholu i drogama, dok ona kod kuće kuha zdravu hranu i ide u teretanu. Oboje se upuštaju u prolazne afere.

Druga žena je zatrudnjela s Ulayem i tako je čitavoj stvari konačno odzvonilo. Ironično, upravo tada dobivaju dozvolu za Veliku šetnju po Zidu. Ako svaka velika fikcionalna ljubavna priča zaslužuje veliki svršetak, možda stvarne ljubavne priče zaslužuju još epskiji. Dvoje velikih umjetnika koji rade sa stvarnošću zaključili su da je tome tako.

1988. svatko kreće sa svoje strane Kineskog Zida. Hodaju mjesecima kroz ekstremne vremenske uvjete, potpuno sami, da bi se oprostili na sredini.

Tako su zaključili odnos koji se cijelo vrijeme trudio da bude nešto više od odnosa, učinili su nešto više od prekida odnosa. I vremenski, i prostorno, i osjećajno. Jer tri mjeseca pravocrtnog hodanja ususret bolnom prekidu meni zvuče kao maksimum kojim jedan bolni prekid može biti.

Breathing in-breathing out (1977)

Ovo je moj najdraži primjer Marina/Ulay pristupa povezanosti. Zajedničkim naprezanjem izdržljivosti traže stanje u kojemu će postati jedno. Začepili su noseve, tako da im je jedan jedini dah taj koji izmjenjuju na usta. Vidim ga kao realiziranu metaforu (simbolična povezanost dah-duša u poprilično brutalnoj doslovnosti), a vi ga možete gledati kako god hoćete.

Druga Marina

Nakon Ulaya, Marina je skroz promijenila ploču. Kroz devedesete njezini performansi postaju teatralniji, dobivši na vizualnoj dimenziji, oni gube na ekstremnosti. Mirniji su, meditativniji. Ulay, koji bi u zajedničkim fizički zahtijevnijim performansima obično prvi posustao, nastavlja raditi ekstremne stvari. Marina 2005. izvodi poznati Seven Easy Pieces, ponovnu izvedbu pet bitnih performansa drugih umjetnika iz doba neoavangarde, i dvaju svojih. Mjesto radnje je Guggenheim Museum u New Yorku. Djela koja su u doba svog nastanka značila apsolutnu alternativu, dobila su ulaznicu u prestižne muzeje.

Artist is present (2010)

Puna tri mjeseca Marina sedam sati dnevno nepomično sjedila, bez hrane i vode, dok je nasuprot njoj stajala stolica na koju su posjetitelji mogli sjesti i gledati ju u oči. Prostor gledanja je bio osvijetljen jarkim svjetlima koja su vizualno izdvajala osobu koja se s Marinom gleda iz vreve galerije. Kroz ovaj maraton eye-contacta Marina je neverbalno komunicirala s desecima, možda i stotinama tisuća ljudskih očiju, pokušavajući svakom posebno prenijeti energiju. Prilike za nekažnjeni, dugotrajni  i dobronamjerni kontakt očima sa strancem suvremeno društvo je strogo ograničilo.

Abramović je prepoznala tu potpuno ljudsku potrebu za komunikacijom i ponudila svoj pogled strancima, istodobno još jednom istražujući vlastite granice maratonskom dimenzijom pothvata (preko 700 sati).

Što je performans i gdje je tu Marina

Cilj mi je bio dati okvirni pregled onoga što je mene zaintrigiralo pri susretu s Marinom. Nisam se pretjerano trudila da budem stručna. Ljepota njezinog rada za mene i jest u tome što ne treba stručnost da bi se nekome svidio. Izbor je isto tako proizvoljan, iako sve o čemu sam pisala pripada poznatijim performansima (s razlogom).

Marina Abramović pripada generaciji koja je odredila početke ove umjetnosti, i među rijetkim je pripadnicima te generacije koji od performansa nisu odustali. Od 70-ih Marina ide do krajnjih granica, psihičkih i fizičkih. Čak su joj prišili etiketu 'baka performansa', iako sa svojih 67 godina nimalo ne izgleda kao nečija baka.

Marina sama za sebe često ističe kako postoje 'dvije Marine' – ona ranija i ona kasnija, pri čemu je prekretnica raskid s Ulayem i odlazak iz Europe u Ameriku. 'Druga' Marina teži tome da performans postane što više mainstream. Upravo je to povod čestim kritikama. Budući da ju toliko cijenim, odričem se svake objektivne prosudbe po tom pitanju i ostavljam vama da sami zaključite može li performans postati mainstream, i ostaje li performans performans ako je mainstream?

Ove formu je oduvijek definirala njezina subverzija. Bila je subverzivna spram svog društvenog okoliša, kao i spram svakog mogućeg uleknuća u tradicionalne forme, mjesta odvijanja, trajanja, medija (video/digitalni performans). Točnije, opirala se svakom svođenju na nešto i onda definiranju tog nečega grubim odrednicama. Hoće li to tako ostati, ostaje nam vidjeti. Ako se pita Marinu, neće. Ako se pita mene, trebalo bi. Ne znamo ni točno definirati što je performans, a kamoli što će od njega biti.

U svakom slučaju, unatoč zaokretu u stavovima, Marina i nekima od svojih novijih djela dokazuje da je i dalje vrhunska. A sve što ja mislim da znam da se svesti na citat dragog prijatelja: Meni je kod Marine najbolje što je ona stroj koji istražuje što je ljudsko.

„Kad si frizerka, tvoj prvi kontakt s ljudima je dodir“ kazala je Jamie Feramisco, frizerka koja je i sama bila žrtvom obiteljskog nasilja. „Počet ću vam dirati kosu čak i prije nego što počnem razgovarati s vama. To je veoma blizak odnos. Ovo je industrija u kojoj s klijentima/cama ostvarujemo vrlo blizak fizički kontakt, što stvara posebnu vezu s klijentima/cama.“

Uobičajena je pojava da sa svojim frizerima i frizerkama ostvarujemo odnos kakav najčešće ne ostvarujemo s predstavnicima/ama ostalih industrija. Osim prilikom komunikacije, frizeri/ke zbog specifičnosti svog posla mogu uočiti i fizičke znakove obiteljskog ili seksualnog nasilja, zbog čega je iznimno korisno da imaju dovoljno informacija koje mogu proslijediti osobama koje se nalaze u nasilnim odnosima.

Predvodnici/e kampanje kažu kako su frizerski saloni ili saloni za uljepšavanje često jedina mjesta na koja žrtve nasilnih i manipulatorskih odnosa smiju otići samostalno. Osim toga, žene koje su žrtve nasilja sklonije su otvaranju kada se nalaze u sigurnom prostoru s drugim ženama.

Od frizera/ki neće se tražiti da prijavljuju nasilje, već će biti obučeni/e za prepoznavanje znakova obiteljskog nasilja kako bi klijente/ice mogli/e uputiti na mjesta na kojima mogu potražiti pomoć.

„Cijela ideja je da pomognemo frizerima/kama da otkriju signale“ rekla je JJ Maglicco, djelatnica u Udruzi koja se bavi obiteljskim nasiljem u Quanadi. „Postoji ispravan i pogrešan način na koji možete razgovarati s nekime. Taj diskurs može u potpunosti promijeniti način na koji osoba tretira problem u kojem se nalazi. Želimo ih naučiti da oni mogu učiniti tu razliku. Ne moraju stajati sa strane i ignorirati znakove nasilja.“

Women’s Aid, britanska organizacija koja pomaže ženama žrtvama obiteljskog nasilja, sredinom ove godine započela je sa sličnim programom u sklopu kojega je ponudila edukaciju frizerima/kama, predstavnicima/ama Avona i svećenicima, međutim u Velikoj Britaniji još uvijek je riječ o dobrovoljnom pristanku pojedinaca i pojedinki koji/e se žele informirati o obiteljskom nasilju. [E.H.] Independent...

"U okviru tih odobrenih sredstava, za koje vjerujemo da će i po usvajanju državnog proračuna za 2017. ostati takva kakva jesu, radimo izračun s Hrvatskim zavodom za zdravstveno osiguranje, koji ima najtočnije podatke o broju porodiljnih naknada koje se koriste", kazala je Murganić.

Tako bi prema njezinim najavama Vlada najkasnije s 1. srpnja 2017., kada Zakon o porodiljnim naknadama prođe svoje izmjene vezano za roditeljske i porodiljne naknade, išla na njihovo povećanje.

Povećanje će, rekla je, biti značajno s obzirom na sadašnje iznose "koji su zaista skromni". Najavila je da će detalji biti razrađeni u zakonu i nije željela otkriti preciznije cifre, ali je rekla kako je iznos "koji se vrti u javnosti dosta realan".

Današnji Jutarnji list je objavio neslužbenu informaciju iz Vlade da će se roditeljske naknade u drugih šest mjeseci dopusta nakon rođenja djeteta za zaposlene roditelje sa sadašnjih najviše 2.660 kuna povećati na najviše 4.000 kuna, a naknade za nezaposlene roditelje sa sadašnjih 1.663 kune na 2.328 kuna tijekom cijele godine dopusta.

"Riječ je o mjeri koja se radi na državnoj razini, a da li i koje općine i gradovi će imati nekakve dodatne stimulacije, to je na lokalnoj razini, i njihove su to odluke koje svakako podržavam", rekla je novinarima ministrica Murganić.

Objasnila je i kako je to mjera koja dolazi tek u drugoj polovici 2017. jer zakonski prijedlog mora proći javnu raspravu.

„Dobro jutro!“ započela je voditeljica Mouline. „Danas ćemo skočiti na temu koja je tužna, ali ću vam ususret Međunarodnom danu borbe protiv nasilja nad ženama pokazati na koji način žene mogu sakriti masnice nastale od udaraca. Riječ je o temi koju uopće ne bismo trebali diskutirati, ali nažalost, tako je kako je.“

Zatim je koristeći lice blago nasmiješene djevojke na njezinim umjetnim masnicama demonstrirala kako određene dijelove lica pokriti različitim nijansama korektora.„Koristimo zeleni korektor za crvenije dijelove masnice, a narančasti korektor koristimo na plavijim dijelovima."

Tutorijal traje više od 7 minuta, a završava rečenicom kojom Mouline svim žrtvama obiteljskog nasilja zaželi "bolje dane".

#aworldadrift Morocco TV. Makeup tutorial show how abused women can hide bruises. ?️?️?️? pic.twitter.com/xk1AlCEkpT

— CaLi (@CurioGorilla) November 26, 2016

Video je uskoro osvanuo na društvenim mrežama, a reakcija marokanske javnosti bila je burna. 2M je instantno uklonio video i na svojoj Facebook stranici objavio ispriku koja je kasnije pročitana i u večernjim vijestima. U isprici se navodi kako je došlo do „pogreške u procjeni“.

Kako isprika nije zadovoljila mnoge Marokanke i Marokance, ubrzo je pokrenuta peticija kojom se traži da Visoko povjerenstvo audiovizualnih komunikacija u Maroku sankcionira 2M televiziju, kao i program Sabahiyat.

Ranije ove godine Human Rights Watch uputio je kritiku marokanskoj ministrici za solidarnost, žene, obitelj i socijalni razvoj, Bassimi Hakkaoui, zbog činjenice da obiteljsko nasilje nije prepoznato kao zločin unutar marokanskog pravnog sustava. Sama ministrica jednom je izjavila kako nije problematično ako silovatelj oženi svoju žrtvu.

Upravo zbog pravnog sustava koji potpuno normalizira rodno uvjetovano nasilje u Maroku, ovaj je video izazvao oštre kritike i polemike u javnosti. No, čini se da je pred Marokom dug i trnovit put do zaštite ženskih ljudskih prava. [E.H.] TheGuardian...

Djeca predstavljaju velik postotak u valu izbjeglica koje su ove godine pridošle u Europske zemlje. Od svih izbjeglica koje su ove godine morskim putem pridošle u Grčku jednu trećinu su činila upravo djeca. U odnosu na prošlu godinu, broj djece koja su pridošla u Italiju bez pratnje odrasle osobe se udvostručio. Unatoč tome, mjere koje bi zaštitile djecu izbjeglice ostale su neujednačene i nedostatne. Reakcija na migracijsku krizu ne može biti efektivna u pružanju zaštite djeci ukoliko u obzir ne uzme sistemsko prepoznavanje njihovih najboljih interesa i posebnih potreba.

Neka od najčešćih kršenja ljudskih prava s kojima se djeca migranti i izbjeglice svakodnevno suočavaju na svojim putovanjima uključuju nedostatak sigurnosti, hrane, skloništa i zdravstvene skrbi, odvojenost od roditelja, iznuđivanje, nasilje i eksploatacija, kao i ozljede te smrtna stradanja.

Diljem Europe konstantno svjedočimo  grubim uvjetima u kojima djeca pokušavaju preživjeti, otrgnuta od svojih osnovnih ljudskih prava poput zdravstvene skrbi, edukacije, registracije prilikom rođenja, prava na siguran dom, ali i prava na pravdu u procesima imigrantskih i azilskih postupaka, pravnom zastupanju te pravu na starateljstvo za djecu koja putuju bez obitelji.

U porastu su i rizici od uhićenja, pritvaranja i prisilnog uklanjanja iz zemlje, kao i gubitak državljanstva. Djeca se s ovim problemima suočavaju u raznim stadijima imigracije i pravnih postupaka vezanih uz imigrantske i azilske postupke. Sama djeca su potvrdila kako su im informacije o njihovim osnovnim ljudskim pravima, statusu boravka i edukaciji među glavnim brigama.

Ova djeca odrastaju u našim zajednicama i postaju punopravni članovi i članice Europske unije. Trebalie bismo ih promatrati kao djecu, bez obzira na njihov izbjeglički status. Moramo ulagati u njih i osnažiti ih da ispune svoje potencijale kao ravnopravni participanti u svojim zajednicama.

Organizacije potpisnice na kraju su istaknule kako prepoznaju trud koji vlade, europske organizacije i agencije ulažu u riješavnje ovih problema. Smatraju kako je tema ovogodišnjeg Europskog foruma o zaštiti djece ključna u pokretu koji želi razmotriti prilagodbu i širenje pozitivnih politika i praksi. Međutim, te inicijative još uvijek nisu dovoljne da djeci osiguraju osnovna ljudska prava.

Evo kakav je e-mail jutros u inboxu dočekao jednu našu čitateljicu:

„Pozivamo Vas da nam se pridružite u subotu 3.12. u Zagrebu, na besplatnoj međunarodnoj edukaciji "Odvaži se, osnaži se! Za siguran put", namijenjenoj ženama u prometu. Akcija će se održati na lokaciji parkinga King Cross gdje će vrhunski vulkanizer educirati vozačice kako promijeniti kotač prilikom pucanja gume ukoliko nema pomoći u blizini. Uz vrijedne savjete za održavanje guma ispravnim tijekom zimskog razdoblja, podijeliti ćemo i čipove za mjerenje ispravnosti guma u nekoliko sekundi. Također, svaka dama dobiti će i zasluženu diplomu!“

Seksistička akcija „Odvaži se! Osnaži se! Za siguran put“ koju organiziraju portal Gume.com. hr i tvrtka Delticom, omogućiti će vozačicama da besplatno nauče trikove kako najlakše promijeniti kotač. „Kroz cijeli proces voditi će ih vrhunski vulkanizer, a na kraju edukacije, dobiti će i simpatične diplome.“ Iz nastavka saznajemo da akcija potaknuta recentnim statistikama prema kojima su „osobe ženskog spola sve češći vozači, kako na dugim poslovnim putevima tako i na onim svakodnevnim od kuće do škole ili vrtića“, te da je akcija već održana u Austriji, Srbiji i Rumunjskoj.

Moguće je da neki od vas u ovoj akciji isprva ne vide ništa sporno, te nas prekore kako nezahvalno kritiziramo dobru namjeru tvrtke da osigura besplatnu edukaciju za vozačice, no odakle ideja da se kao osobe koje trebaju savjete označe isključivo žene? Zar nema i muškaraca koji se paraliziraju kada im na cesti pukne guma? Ili takvu sramotu ne smiju nikome ni priznati jer bi bili proglašeni nesposobnjakovićima i slabićima?

Također, skrećemo vam pozornost na promo fotografiju za ovu akciju koja prikazuje gole ženske noge u zlatnim štiklama, auto show hostesa style.

Razumijemo ideju o potrebi za organiziranjem ovakve akcije, za žene, ali i za muškarce, no organizatore molimo da ubuduće pripaze da ne objektiviziraju žene u reklamama za takve akcije i sugeriramo da razmisle o mogućnosti da takvu edukaciju vodi žena jer time izbjegavaju seksistički i patronizirajući moment.

Za one koji ne znaju Delticom je svjetska trgovinska korporacija koja se bavi prodajom guma i auto dijelova. Prosurfale smo malo njihovim tuzemnim webom i vidjele da, kao i gotovo svaka tvrtka vezana za automobilsku industriju, Delticom u svojim javnim akcijama i kampanjama voli koristiti hostese, dok u poslovima kojima promoviraju znanje, stručnost i kompetenciju najčešće promoviraju muškarce. Autoindustrija jednostavno ne može bez seksualiziranog dizajnerskog i marketinškog jezika. Vrijeme je da se takva praksa promijeni!

Piše: Antonela Marušić

Sliwa je Anđele čuvare osnovao još davne 1979. godine. Riječ je o posebno treniranoj grupi žena i muškaraca kojie su patrolirali njujorškim metroima i borili se protiv svih oblika seksualnog uznemiravanja. Korisnicie javnog prijevoza mogli su ih prepoznati po crvenim jaknama i beretkama te lisicama opasanim oko struka. S radom su prestalie 1994. godine, nakon što je tadašnji gradonačelnik Rudy Giuliani pojačao policijske patrole u metroima. Međutim, kako se vremena i politička atmosfera okreću brže od Gundulićeva kola sreće, tako je i Sliwa odlučio da je vrijeme da ponovno okupi Anđele.

Članica Anđela dijeli letke s informacijama o osvještavanju seksualnog uznemiravanja u javnom prijevozu

„Znate one reklame s porukama 'Ako vidiš nešto, kaži nešto'? Pa, mi smo odlučilie učiniti nešto! Okupio sam osam djevojaka i žena koje sada rade posao koji metro policija očito nije u stanju obavljati.“ kazao je Sliwa.

Jedna od njih je i Lauren Rius, dvadesetšestogodišnjakinja koja se odlučila pridružiti Anđelima jer joj je muka od taktika kojima se perverznjaci služe kako bi seksualno uznemiravali putnike/ce u metrou.

„Mislila sam da Anđeli više ne postoje, sve dok nisam ugledala reklamu u metrou na kojoj je pisalo da regrutiraju nove članice. Bila sam jako uzbuđena kad sam shvatila da je plakat stvaran!“

Sliwa sam trenira Anđele i pokazuje im kako se na jednostavne i efektivne načine mogu obraniti, ali i savladati perverznjake i staviti im lisice. Kako su Anđeli s vremenom postali popularni, a građani i građanke prepoznali potrebu za njihovom zaštitom, pokret se vrlo brzo proširio. Trenutno Anđeli djeluju u 18 saveznih država u Americi i broje više od 5000 članova i članica.

Članice Anđela vježbaju svladavanje protivnika na Sliwi

Najmlađa članica Veronica Pagan ima samo 13 godina, a crvenu beretku naslijedila je od svoje majke, koja ju je pak naslijedila od svoje majke.

„Pridružila sam se Anđelima jer sam željela da budu ponosne, ali i zbog sebe. Htjela sam pokazati dečkima kako cure nisu slabe i kako se znamo zauzeti za sebe.“ [E.H.] nypost/dailymail...

Ahmed je fotografiju koja prikazuje Shehiri odjevenu u tamnoplavi kaput, te šarenu suknju i čizme, podijelila na svom profilu, a pored nje je postavila screenshotove triju komentara objavljenih na Twitteru koji pozivaju na nasilje prema Shehiri, a uključuju hashtag koji u prijevodu glasi: „Zahtijevamo zatvor za pobunjenicu Angel  (Malak = Angle na arapskom) Al Shehiri“. „Ubijte ju i bacite njezino tijelo psima“, poziva jedan, dok drugi kaže: „želimo krv“.

„Toliko je ljudi retweetalo fotografiju, pa je tako došla i do ekstremista, i onda su počele prijetnje. Izbrisala je tweetove, no nije prestalo, pa je izbrisala cijeli account“, kazala je Ahmed.

Mnogi su s druge strane odlučilie podržati Shehiri, nazivajući ju 'modernom Rosom Parks'. „Zamislite da odete spavati i kada se drugo jutro probudite vidite da ljudi žele da vas se zatvori samo zato što ste promijenili odjeću. Sada vam je jasna razina opresije žena u Saudijskoj Arabiji.“, kaže jedan komentar.

Its about time to protest against this discriminative abaya prison against women #shout_for_freedom https://t.co/QbyYvPw1gp

— فرح العقاد • (@FarahAqqad) November 29, 2016

They're literally saying that "Covering her body is more important than her life". Coz duh this's ksa women's hell. https://t.co/klb90rk9qM

— fa. (@__revolted) November 29, 2016

Unatoč ovoj realnosti, Ahmed kaže da viđa sve više žena u većim gradovima koje nemaju pokrivena lica, pa čak ni hidžab, a osobito među mlađom generacijom.

One koje se pokrivaju nose abaju, hidžab, nikab ili burku, a iako kod odijevanja varira od regije do regije, od strankinja se zahtijeva da nose barem abaju, a od muslimanki hidžab. [Ž.V.] IBTimes...

{youtube}64fsCBsat1Y{/youtube}

“U doba pokretanja Vestigiuma u svijetu se također događa taj trend tranzicije iz fosilnog u postkarbonsko društvo. Ta klima nas je potaknula da se i mi počnemo baviti sličnim stvarima. Dok smo mi organizirali isporuku svojih prvih zelenih košarica, u Londonu se primjerice osnovala Seljačka tržnica, a u Parizu su se košarice razmjenjivale u kafićima.” kazala je Irena Borovina iz udruge Vestigium. “Osim radionica za djecu i uređenja kvartovskih trgića, bilo nam je važno nabaviti lokalno uzgojenu organsku hranu. Počele smo naručivati košarice svježeg povrća od tete Zdenke. Do kraja godine imale smo dvadesetak korisnika. Nakon te godine smo jednostavno rekle teti Zdenki nek’ sve donese na jedan stol i to se pretvorilo u malu tržnicu. Na Eko placu danas imamo do dvadesetak članova, lokalnih OPG-ova koji hranu uzgajaju na organski način. Mi im pomažemo u promociji i pronalasku kupaca. Udruga postaje mjesto na kojem kupci mogu doći i upoznati proizvođače, podružiti se s njima, pitati ih na koji način se to povrće uzgaja, mogu se dogovoriti da odu kod njih pomagati u sadnji, berbi...”

Centar za Civilne inicijative koji se, među ostalim, bavi i edukacijom drugih udruga te organizira radionice održivog razvoja i dobre ekonomije, uključio se u platformu kako bi građanke i građane informirao o modelima funkcioniranja ovakvih udruga, pokretanju akcija, osnivanju novih udruga te međusobnom poticanju kreativnosti.

Udruga Klik! platformi se pridružila kroz organizirane radionice uređenja školskog vrta u Voltinom, sadnje povrća i bilja u žardinjere na Savici i Dugavama te razmjenu sjemena u Borovju. Sadnjom povrća željeli su ljude osvijestiti o tome na koje sve načine mogu iskoristiti svoje vrtove i objasniti im što se sve može saditi, zašto je važno znati porijeklo sjemena te koliko je štetna upotreba pesticida koji su neizbježni u velikim trgovačkim lancima.

Ideja platforme je pokretanje razvoja održive zajednice, a to je nemoguće uz način na koji moderan svijet funkcionira. Pokretačice inicijative smatraju kako je jako važno osvijestiti ljude o problemima unutar lokalnih zajednica, a to je najbolje napraviti kroz primjere drugačijih načina djelovanja. Organski uzgoj hrane, suradnja u lokalnoj zajednici, međusobno pomaganje i solidarnost neki su od načina osnaživanja zajednice.

“Osim kvartova, napravili smo jednu akciju i u Zadru, povezali smo se s tamošnjim građanskim inicijativama i jednom zadružnom  Pivovarom. Osim Zadra, otišle smo u Španjolsku. U Granadi smo pronašli istomišljenike iz zadruge Hortigas s kojima smo provele par dana zajedno volontirajući i dijeleći neke vještine i znanja.” kaže Borovina.

U sklopu ‘Zelenice’ u kvartovima poput Dugava, Borovja, Voltina i Savica već je organiziran velik broj sajmova, radionica, grupa solidarne razmjene i druženja, a nadamo se da će njihov pozitivan primjer slijediti i inicijative, udruge i pojedinci/ke iz ostalih zagrebačkih kvartova.

Više o Zelenici možete saznati ovdje.