BRAINDEAD

Od Michelle i Roberta Kinga, autora The Good Wife, dolazi nam ova dražesna i bizarna politička satira u kojoj izvanzemaljski insekti parazitiraju na političarima u Washingtonu i jedu im mozak. To dovodi do radikaliziranja njihovih stavova i ponašanja, ljubavi prema zdravim smoothijima i ovisnosti o pjesmi You Might Think grupe The Cars. Laurel Healy (glumi je divna Mary Elizabeth Winstead) je režiserka i aktivistica koja nakon neuspjelog pokušaja snimanja film o melanezijskim zborovima dolazi raditi za brata, demokratskog senatora, i ubrzo shvaća što se događa (za razliku od većine drugih zaposlenika, koji ne primjećuju ništa neobično u pomahnitalom ponašanju političara). Laurel ipak uspijeva pronaći nekolicinu saveznika, uključujući republikanca Garetha, pomoćnika glavnog zlikovca, senatora Reda Wheatusa (odlični Tony Shaloub). Dok se sulude situacije nižu, tenzije između demokrata i republikanaca rastu, i Laurelin istraživački tim ima sve manje vremena da razotkrije plan zlokobnih insekata. Iako nije baš osvojio kritičare, meni je Braindead bio užasno zabavan i simpatičan i uspješno je spojio nekoliko naizgled nekompatibilnih žanrova. 

Citat:
Ella: I find this entire proposal an outrage. When can we name something after a woman?
Red: Tell a woman to do something, then we will consider naming something after a woman.
Ocjena: 4.5/5
Plus: najgenijalnije gostovanje Michaela Moorea ikad
Minus: relativno plitka satira

HALT AND CATCH FIRE           

Moto ove tragično podcijenjene serije mogao bi biti: Računalno je osobno. Dok s jedne strane prikazuje razvoj računalne tehnologije (od IBM klonova, preko online gejminga i chata, pa do antivirusnih programa i prodaje putem interneta), HCF se s druge strane bavi time kako je teško raditi s drugim ljudima, pogotovo kada se poslovni odnosi isprepliću s onim privatnima. Prva sezona (2014.) bila je zamišljena kao tipična antijunak-priča u čijem je središtu karizmatični poduzetnik Joe (divni Lee Pace). Uslijed zasićenosti patnjama antijunaka, skoro sam odustala od serije – što bi bila velika pogreška. Naime, iako se već u prvoj sezoni nazire važnost ženskih likova (npr. Donna spašava izgubljene kodove nakon što nijedan muški programer to nije uspio učiniti), u drugoj sezoni se potpuno mijenja fokus i u središte dolaze žene – dvije programerke dijametralno suprotnih karaktera, metoda rada i životnih vrijednosti – i zato su druga i treća sezona jedna od najboljih stvari na televiziji u posljednjih par godina.

Citat: Donna: Software comes and goes. Hardware is forever.
Ocjena: 4.5/5
Plus: Donnina odjeća; dobar soundtrack
Minus: Živciraju me Cameronine izraubane majice s rupetinama koje ne bih koristila ni za pranje poda.

FLEABAG

Britanski sitcom Fleabag adaptacija je nagrađivanog one-woman showa glumice i režiserke Phoebe Waller-Bridge koja glumi glavnu ulogu u obje verzije. Već sam naslov dobro opisuje protagonisticu (čije pravo ime nikad ne saznajemo), koja samu sebe opisuje kao "pohlepnu, perverznu, sebičnu, apatičnu, ciničnu, izopačenu, moralno propalu ženu koja se ne može zvati feministkinjom." Serija je na površini smiješna, suluda i kaotična, no zapravo se bavi sjebanim ljudima koji imaju disfunkcionalne obiteljske, ljubavne i prijateljske odnose, ne mogu preći preko trauma iz prošlosti i duboko su nesretni i usamljeni. Fleabag neprestano "ruši četvrti zid," povjeravajući se gledateljicama/ima, iznervirano prevrćući očima i komentirajući seksualne performanse svojih partnera. Posebno je zanimljiv njezin odnos s uspješnijom (barem po pitanju karijere) sestrom – obje glumice su odlične, a tu je i fenomenalna Olivia Colman kao zločesta maćeha

{youtube}hYmENGPlNMk{/youtube}

Citat:
Fleabag: Do I have a massive arsehole?
Ocjena: 4/5
Plus: količina nelagode u seriji je jednostavno očaravajuća; Fleabagino zanimljivo i ekspresivno lice
Minus: malo previše namigivanja u kameru; previše depresivan kraj

THE YOUNG POPE

Za svoju prvu avanturu na malim ekranima talijanski redatelj Paolo Sorrentino odabrao je kontroverznu temu: iz jednostavne „što bi bilo kad bi bilo“ premise kreirao je priču o mladom ultrakonzervativnom svećeniku, Amerikancu Lennyju Belardu (kojeg glumi Jude Law), koji stjecajem okolnosti postaje papa. Novi papa Pio XIII. je djetinjim traumama opterećeni četrdesetogodišnjak koji gotovo naglavce okreće cijeli vatikanski sustav. Opirući se ustaljenim pravilima i normama, mladi papa nameće apsolutni autoritet. Kako bi vratio utjecaj i moć Katoličke Crkve, služi se trikovima poznatim iz marketinga i pop kulture.

Sorrentino na čelo Vatikana postavlja ultrakonzervativnog purista koji svakim svojim potezom užasava i zbunjuje sve oko sebe (pa čak i gledatelje), no u stvari samo dosljedno provodi u djelo dogmu Katoličke Crkve. Zanimljiva je Sorrentinova odluka da u vremenu u kojem aktualni papa izražava puno otvorenije stavove od svojih prethodnika, njegov protagonist čini upravo suprotno: obrušava se na homoseksualce unutar Crkve i pobačaj proglašava ultimativnim grijehom?!

Dobra strana serije su i sjajni sporedni likovi – sestra Mary (glumi je Diane Keaton), lik vatikanskog tajnika kardinala Voiella (Silvio Orlando) i nesigurnog, preplašenog svećenika Gutierreza (Javier Cámara) koji s vremenom postaje papin najbliži suradnik.

Vizualno su impresivni i vatikanski interijeri i eksterijeri, kamera, kostimografija, scenografija, soundtrack, a rokersko-šmekerska uvodna špica serije jedna je od najefektnijih ikada viđenih u tv formatu.

Ocjena: 4.5/5
Plus: Kroz autentične likove i mjestimično duhovit scenarij serija stimulira maštu gledatelja, nudeći provokativan pogled na intrige i previranja koja se zbivaju u srcu Vatikana.
Minus: Lik mladog pape / Lennyja Belarda nekima se može učiniti kao slojevit, a drugima kao konfuzan. Na trenutke je razmažena pop zvijezda, bahati i samodopadni autokrat, a trenutak kasnije benevolentni „svetac“ i istraumatizirano dijete koje pati za roditeljima koji su ga napustili, no ako seriji date šansu – prema kraju će vas iznenaditi razvojem priče i likova.
Najtrenutak: Majica za spavanje koju u jednoj sceni nosi sestra Mary i na kojoj piše: “I'm a virgin – but this is an old T-shirt“.
Citat: „Podsjeti ga da sve u redu, da sloboda i strah uvijek idu pod ruku, poput starog vjenčanog para, gdje je svatko spreman umrijeti za onoga drugoga.“

PLANET EARTH II

Kao netko tko nije osobiti fan dokumentaraca o prirodi, mogu vam reći da je Planet Earth II jedna od najboljih serija u ovoj godini (i uopće). Riječ je o nastavku hvaljene BBC-jeve emisije iz 2006. godine koju pripovijeda David Attenborough (ove godine napunio 90 godina!), a za glazbu je zaslužan Hans Zimmer. Ova sezona podijeljena je u šest epizoda, prema vrsti staništa: otoci, planine, džungle, pustinje, travnjaci i gradovi. Zahvaljujući naprecima u tehnologiji snimanja, serija ne samo da izgleda FENOMENALNO, već je i bolja je od najuzbudljivijeg akcijskog trilera (možda ste negdje na internetu već vidjele/i čohanje medvjeda o koru drveta, ili borbu iguane i zmija, koja je u meni pobudila pravi navijački žar: ajmo iguana, trči, trčiiii bržeee, možeš ti tooo). Za kraj, treba spomenuti i angažirani aspekt serije – Attenboroughova upozorenja na posljedice klimatskih promjena, kao i zanimljive kratke priloge na kraju svake epizode o tome kako su snimljeni pojedini segmenti.

Citat: It is, surely, our responsibility to do everything within our power to create a planet that provides a home not just for us, but for all life on Earth.
Ocjena: 5/5
Plus: sve
Minus: nema

STRANGER THINGS

Stranger Things je Netflixova serija koja je idelani madleine kolačić za sve nostalgične zaljubljenike u SF i mistery blockbustere 80ih. Njezini tvorci, braća Ross i Matt Duffer, priču su smjestili u 1983. godinu. Radnja se odvija u izmišljenom gradiću u američkoj državi Indiani, a započinje s tajnovitim nestankom dječaka Willa. Prijatelji, obitelj i lokalna policija bacaju se u potragu za njim, a u sve je umiješana i misteriozna vladina agencija koja provodi tajne eksperimente. U centru priče je neobična djevojčica Eleven/Jedanaest, koja se udružuje s prijateljima nestalog dječaka i pomaže im u potrazi. Od samog početka je jasno da je Eleven nekako povezana sa Willovim nestankom. Ona je šutljiva i asocijalna, no u isto vrijeme odvažna i karizmatična, a više od svega plijeni jednom osobinom – telekinetičkim moćima.

Iako sam u 80ima gledala dječje partizanske filmove, češke filmove za mlade i psihološke trilere B/C kategorije, a na Goonies i ET-a okretala očima, Stranger Things mi je bila super zabavna serija koju sam pogledala u dahu. Možda je za to zaslužna i moja djevojka, koja je za razliku od mene, vatrena štovateljica žanrova iz kojeg serija vuče svoj mojo.

Stranger Things je hommage nekadašnjem životu u američkim malim gradovima i kultnim SF filmovima 80ih. Serija ima sve klasične elemente žanra – skupinu dječaka koji rješavaju misterij; tajne vladine pokuse; djevojčicu sa super moćima; zlog znanstvenika; dobrog lokalnog policajca koji glavnim likovima postaje saveznik protiv zle tajne vladine agencije; zgodnu sestru jednog od protagonista koja je zaljubljena u kapetana lokalne sportske momčadi/najpopularnijeg dečka u školi, njenu manje zgodnu najbolju prijateljicu i introvertiranog mladića na dnu školske hijerarhijske ljestvice koji je zaljubljen u gore spomenutu zgodnu sestru.

Unatoč svemu serija me je „kupila“ karizmatičnim likom Eleven (Millie Bobby Brown) koja postepeno zadobiva povjerenje dječaka kojima postaje jasno da bez nje ne mogu razmrsiti misteriju. 

Ocjena: 4/5
Plus: Stranger Things je zabavna serija i bajka za odrasle koja, iako se bazira na dramaturškim obrascima i žanrovskim tropima, na trenutke uspijeva ponuditi odmak od rodnih stereotipa s kojima operira.
Minus: Lik Winnone Ryder koja glumi majku nestalog dječaka na trenutke stvarno smara svojim patetičnim emocionalnim izljevima shrvane majke.

TRANSPARENT

Treća sezona o Pfeffermanovima, najzabavnijoj američkoj tv obitelji, ponovno me nije razočarala. Jill Soloway, njezina sestra Faith i ostatak ekipe zaslužan za produkciju serije, uspio je Transparent odvesti u zanimljivom novom pravcu, ne ponavljajući previše režijske i scenarističke obrasce koje smo vidjeli u prethodne dvije sezone. Nova sezona postavlja pitanje svih LGBT i trans osoba: „Što nakon autanja?“ i prati Mauru u njenom novom izazovu – pokušaju da uđe u tranziciju i podvrgne se operaciji spola. Svjesni da njihova priča i likovi reproduciraju muke i patnje bijelih i imućnih stanovnika/ica L.A.-a, tvorci Transparenta u novim epizodama svoje likove konačno dovode do svijesti o vlastitim rodnim, klasnim i rasnim privilegijama. Pa tako Maura koja volontira u LGBT centru upoznaje traume mlade crne trans žene iz siromašnog dijela grada, Josh dolazi u bliski kontakt s HIV + trans plesačicom, a majka obitelji Shelly traži svoje pravo na „vlastitu tranziciju“ i pokušava privući pažnju obitelji očajničkim pokušajima da osmisli vlastiti show, te da konačno i ona malo bude u centru pažnje.

Serija se hvata u koštac s konceptom i razumijevanjem spiritualnosti, prokazujući egzistenciju i stvarnost svojih protagonista, smještajući ih u situacije u kojima uviđaju vlastite slabosti; snobizam, razmaženost i narcisoidnost. 

Ocjena: 5/5
Plus: Atmosfera treća sezone je malo manje hektična nego ranije, a dramaturgija i kamera su sporije, meditativnije.
Minus: Nisam ga uspjela vidjeti. ;-)
Citat: Maura: „Imam sve što trebam. Zašto sam onda tako nesretna?“

Kad je vidjela kakva joj je otpremnina isplaćena, Mira L. se žalila u tvrtki, no nije postigla ništa. Dobila je objašnjenje da se tvrtka nastoji sporazumjeti s radnicima koji imaju uvjete za prijevremenu mirovinu tako da ih potakne na tu opciju, a da zauzvrat dobiju poticajne otpremnine. Zbog toga iznos poticajne otpremnine HŽ Putnički prijevoz nije vezao uz staž ili druge uvjete stečene kod poslodavca, nego uz dob radnika i broj godina koje mu nedostaju do pune starosne mirovine. Tijekom 2014. godine muškarci su u punu starosnu mirovinu mogli s navršenih 65, a žene, prema tumačenju HŽ Putničkog prijevoza, sa 61 godinom. Prema tablici otpremnina koju je izradio HŽ Putnički prijevoz, radnicima kojima nedostaju četiri godine do starosne mirovine pripadala je otpremnina od 200.000 kuna, onima kojima nedostaju tri godine otpremnina od 180.000 kuna, za dvije godine 160.000 kuna te za jednu godinu 140.000 kuna.

Budući da je Mira L. 2014. godine imala 60 godina, nedostajala joj je jedna godina do stjecanja uvjeta za starosnu mirovinu prema tumačenju HŽ Putničkog prijevoza, te joj je isplaćeno 140 tisuća kuna otpremnine, dok je njezinom kolegi s istim uvjetima isplaćeno 60.000 kuna više, jer su mu do starosne mirovine - dakle, dobi kad poslodavac zakonski od zaposlenika može tražiti umirovljenje - nedostajale četiri godine.

Postane li presuda varaždinskog suda pravomoćna, HŽ Putnički prijevoz Miri L. će morati nadoknaditi 60.000 kuna sa zateznim kamatama i podmiriti troškove suđenja. Sud je, naime, utvrdio da tumačenje HŽ Putničkog prijevoza nije valjano.

Iznos otpremnine, sukladno Zakonu o radu, ponajprije se veže uz dotadašnji rad pojedinog radnika kod poslodavca te se najčešće isplaćuje kao određeni iznos po godini staža kod poslodavca. Stoga, ističe sud, moraju biti isplaćene u jednakom iznosu i muškarcima i ženama s jednakim uvjetima te ne smiju biti vezane uz njihovu dob.

Uz to, i kad ova odredba ne bi bila dovoljna, HŽ Putnički prijevoz pogrešno je, prema mišljenju suda, interpretirao Zakon o mirovinskom osiguranju i dob za odlazak u starosnu mirovinu, uz koju je vezao iznose otpremnina. Naime, prema tom zakonu, i žene i muškarci tek sa 65 godina stječu uvjete za punu starosnu mirovinu. Međutim, budući da su do 2010. žene u punu mirovinu mogle pet godina prije muškaraca (sa 60 godina), uveden je prijelazni rok pa se ženama svake godine povećava potrebna dob za umirovljenje za tri mjeseca da bi tek 2030. godine morale imati 65 za punu mirovinu. Tako su 2014. u punu starosnu mirovinu mogle i sa 61 godinom.

No, ističe sud, to je stvar izbora žene. Prema općem pravilu, žene u starosnu mirovinu idu sa 65 godina i poslodavac im do tog trenutka ne može otkazati radni odnos po sili zakona zbog umirovljenja.

Budući da je odlazak sa 61 godinom isključivo ženin izbor, a da svaki odlazak u mirovinu znači financijski udar na osobu, “ovakva razrada poticajnih otpremnina prema nedostajućim godinama, a koja je različito određena za muškarce i za žene, predstavlja diskriminirajući postupak prema ženama”, smatra Općinski sud u Varaždinu.

Sustav muškog skrbništva nad ženama u Saudijskoj Arabiji i dalje je najznačajnija prepreka ostvarenju prava žena u toj zemlji, navodi se u nedavno objavljenom izvješću Human Rights Watcha.

Odrasle žene od muškarca moraju ishoditi dozvolu kako bi putovale izvan zemlje, stupile u brak, bile puštene iz zatvora, a dozvola može biti potrebna i pri zapošljavanju i primanju zdravstvene skrbi. Ovo vrijedi od rođenja do smrti, budući da država u pravnom pogledu žene tretira kao maloljetnike. Kako bi utjecale na vladu, više od 14,000 žena u rujnu je vlastima uručilo peticiju kojom traže ukidanje muškog skrbništva. [Ž.V.] TheIndependent...

Bergerova rasprava o načinu na koji gledamo žene ono je po čemu ga se vjerojatno najviše pamti, a iako je ideja muškog pogleda (male gaze), koju je kasnije utvrdila filmska kritičarka Laura Mulvey, danas prihvaćena, Berger je u svoje vrijeme radio nešto revolucionarno. Bila je to 1972. godina, u Velikoj Britaniji još tri godine na snazi neće biti Zakon o rodnoj diskriminaciji, Nacionalna zdravstvena služba ne pokriva kontracepciju, žene i dalje ne mogu uzimati pozajmice bez muškog jamca, a na  jednom od tri mainstream tv programa raspravlja se o osnaživanju i odnosu žena prema vlastitom tijelu i prema muškarcima. Svi zbog toga, naravno, nisu bili sretni, pa je emisija Načini gledanja derogativno uspoređivana s Maovom Crvenom knjižicom za „generacije studenata/ica umjetnosti“.

Ideje koje je emisija iznosila, a koje su kasnije objavljene i u knjizi, bile su jednostavne, ali radikalne. Ženski akt u zapadnom slikarstvu – bez dlačica, s istaknutim oblinama i uvijek kožom bijelom i čistom poput bisera – postoji kako bi hranio apetite muške seksualne žudnje. Ona, žena, nema vlastite žudnje. Ona postoji da bi ju se gledalo, pozicionirana na način koji njezino tijelo predaje oku promatrača, tu je samo kako bi bila konzumirana.

Predstavljanje žena kao objekata imalo je naravno utjecaj i na same žene, na način kako shvaćaju same sebe – kao predmet pogleda. U rečenici s početka teksta, Berger govori o osjećaju koji možda nije univerzalan, ali je poznat mnogim ženama. Pojavljuje se u adolescenciji, možda nakon prvog dobacivanja na ulici, a žene ostavlja u ulozi promatračica samih sebe. U tom smislu žena nikad nije svoja, već uvijek obilježena onim kako se čini drugima – muškarcima, ali i ženama s kojima bi se trebala natjecati za njihovu pažnju.

Odrastanje žena u Zapadnom patrijarhalnom društvu znači konstantno analiziranje i kritiziranje vlastitog izgleda, konstantnu borbu s tijelom kao realitetom i idealom koji se prezentira, odmjeravanje same sebe ne radi vlastitog zadovoljstva već za oči muškaraca.

U posljednjoj epizodi Načina gledanja Berger govori o tome kako su božice umjetnosti postale modeli suvremenog oglašavanja, i odjednom više nisu samo muškarci požudno gledali slike žena. Reklame nam govore da će nas kupnja određenog proizvoda transformirati pokazujući nam sliku onih koji su već transformirani, to su ljudi kakvima trebamo težiti postati  ili s kojima trebamo biti. Za slikom modela u donjem rublju žude muškarci, a zavide joj žene.

Glamur, zavist i sam čin gledanja temelji su na koje se opsesija modom i društvenim mrežama. Za primjer možemo uzeti Victoria's Secret anđele, koji predstavljaju ultimativnu fantaziju. One su živa reklama, postoje radi masovnog konzumiranja -  show tijekom kojeg šeću modnom pistom gledaju milijuni, većinom žena, a najgledaniji je modni event u svijetu (u prosincu je generirao gotovo 100,000 postova samo na Instagramu).

Sa svojim uzdignutim grudima, savršeno konturiranim licima, depiliranim i osunčanim tijelima, izbijeljenim zubima, produženom kosom, Viktorijine anđelice vizija su Zapadnog standarda ljepote. Dok hodaju po modnoj pisti, manje su statične od aktova koji su u potpunosti pasivni, no krajnji efekt je isti – one postoje da bi potaknule žudnju, da bi utjelovile ideal, u koji se potrošnjom određenih proizvoda možemo transformirati.

Bergerova ideja nije bila stati na kraj oglašavanju ili prestati gledati djela klasične umjetnosti, ali sa svojim je suradnicima u kasnom noćnom tv terminu pomogao potaknuti tihu revoluciju u načinu na koji promatramo svijet oko sebe. Potaknuo nas je da propitujemo slike na kojima se temelji naša kultura, ostavivši doista neizbrisiv trag.

John Berger poznat nam je kao kritičar Zapadne estetike, no treba reći i da je bio zagriženi marksist koji je otvoreno govorio o opasnostima koje nose kapitalizam i konzumerizam. Za kraj ističemo i jednu zanimljivost koja mnogo govori o tome kakav je čovjek bio. Kada je za svoj roman G osvojio nagradu Booker, osudio je njezinu povijest (tvrtka Booker McConnell koja ju je dodjeljivala u povijesti služila jednom vrstom dužničkog ropstva na Karibima) te pola dodijeljenog novca dao Crnim panterama. Drugu polovicu iskoristio kako bi proveo studiju migrantskog rada koja je rezultirala knjigom A Seventh Man, objavljenom 1975. godine.

Izvor: Dazed / Why we still need John Berger’s Ways of Seeing

Prevela i prilagodila: Željka Vučković

"Promijenit ćemo porezne granice te ćete moći zaraditi do 50.000 kuna godišnje bez straha od ikakvih dodatnih poreza, tj.gubitka olakšica! Gotovo je s neugodnim obavijestima iz Porezne! Više nećete morati plaćati kaznu jer ste htjeli roditeljima pomoći u financiranju školovanja."

U vrlo kratkom roku na ovu se vijest reagiralo na različite načine, pokrenuta je peticija za izmjenu pravilnika o porezu na dohodak gdje se traži da se neoporezivi iznos vrati na 50 000 kuna godišnje. Zatim je osnovana Facebook stranica Prosvjedi-Izmjena pravilnika o porezu na dohodak gdje se traži da studenti dignu glas i pobune se protiv novog pravilnika. Stranicu je u manje od sat vremena podržalo više o 1300 studenata. Najavljen je i prosvjed za 08. siječnja 2017. godine, na Trgu bana Jelačića u Zagrebu pod nazivom Borba studenata protiv poreza na dohodak i to od 12:00 do 15:00 sati Hoće li se prosvjed zaista i održati pokazat će vrijeme i događaji u narednih par dana.

Nezadovoljni su studenti i na adrese institucija i parlamentarnih stranaka poslali niz e-mailova s istim sadržajem, ali drugačijim naslovima.

Elektroničku poštu s naslovima – Studenti plaćaju INA-u, Studenti plaćaju HEP, Studenti plaćaju Novu godinu u SAD-u, Studenti plaćaju spajanje vikenda saborskim zastupnicima, Studenti plaćaju skijanje na trgu, Studenti krpaju proračun, Studenti plaćaju Snježnu kraljicu, Studenti plaćaju Bandićeve fontane, Porez na zrak je sljedeći?, Studenti plaćaju da zastupnici ne dolaze na posao, Nek studenti režu kruh na tanje šnite , Studenti plaćaju, nek' crknu, Studenti plaćaju, ugostitelji propadaju, Studenti plaćaju Ured bivšeg predsjednika, Studenti plaćaju srpske čokoladice – primili su mediji, Ministarstvo financija, obrazovanja, Sabor, Vlada, predsjednica, Živi zid, HNS, Most, HDZ, SDP...

U sadržaju poruke stoji:

"Poštovani, 

potaknut najnovijom izmjenom Pravilnika o porezu na dohodak pišem Vam ovaj e-mail u znak mog žestokog revolta i nezadovoljstva. Prag za oporezivanje studentskih zarada je s 50. 000 kn spušten na 15.000 kn, odnosno više od tri puta smanjen u doslovno jednom danu. U najnovijem Zakonu o porezu na dohodak nije definiran iznoz, ali je iznos definiran u Pravilniku o porezu na dohodak...

Kao student koji se financira isključivo vlastitim novcem, jer mi roditelji nisu u mogućnosti financirati sve potrebno, smatram kako je iznos koji MI DOPUŠTATE ZARADITI premalen da bi pokrio troškove bilo koga, a kamoli studenta u gradu u kojem ne živi i ovisi samo o sebi! 

Smatram da ste donošenjem ove izmjene oštetitili veliki broj ljudi odnosno studenata koji rade i jednostavno ih prisiljavate da ne rade i da odlaze u inozemstvo raditi. Nakon što sam ovo vidio nisam mogao vjerovati što vidim. Uistinu sam razočaran u svoju domovinu i ono što joj radite, uništavate ju. Potiče se rad i stjecanje iskustva kako bi se ljudi zaposlili, a onda kada pokušam steći iskustvo i zaraditi da bih preživio Vi i to uzimate da biste namirli dugove. Zanima me samo koliko ćete dobiti ostvariti od studenata, odnosno posuditi kako bismo na početku iduće godine dobili povrat poreza. 

Država u kojoj sam se rodio i u kojoj ću u budućnosti raditi upravo za dobrobit građana RH, jer studiram za takvo zanimanje, mi onemogućava da normalno živim za vrijeme svog studiranja i da SAM pokrivam svoje troškove BEZ POMOĆI DRŽAVE, pa sve mi se nekako čini da neću ostati. 

U nadi i neprospavanoj noći nakon onoga što sam vidio i čuo od kolega nadam se Vašem brzom očitovanju i odgovoru, Srdačan pozdrav,

Nezadovoljni studenti"

Reagirao je i Studentski zbor:

Do stupanja na snagu porezne reforme, studenti su mogli zarađivati do 50.000 kuna neoporezivo. Ako bi zaradili više, na tu bi im razliku država naplatila 25% poreza na dohodak. Studenti su mogli biti i porezna olakšica svojim roditeljima, ali samo ako bi godišnje uprihodili manje od 13.000 kuna.

Prema podacima Ministarstva znanosti godišnje radi oko 75.000 studenata. Mnogi od njih bez posla ni ne bi mogli studirati. Sada im još i država otežava situaciju.

Savjetnica Amnesty Internationala za pitanja seksualne orijentacije i rodnog identiteta, Leda Avgousti, smatra da ova odluka danskog parlamenta postavlja snažan primjer i za međunarodnu zajednicu radi destigmatizacije transrodnih osoba i ubrzanja procesa legalnog priznavanja roda.

Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) u svojoj Međunarodnoj klasifikaciji poremećaja (ICD) trans identitete uvrštava u kategoriju Rodne disforije/Poremećaje rodnog identiteta, čime perpetuira diskriminaciju transrodnih osoba obilježavajući ih stigmom mentalne bolesti.

„To znači da transrodne osobe moraju prolaziti traumatične i ponižavajuće psihijatrijske procjene kako bi im se dozvolilo da legalno promjene rod ili kako bi im se omogućio tretman promjene spola“, ističe Avgousti.

Promjene ICD-a predložene su još 2014. godine, no budući da napretka nije bilo Danska je odlučila djelovati samostalno, a potpuna revizija ICD-a sada se očekuje do 2018. godine.

Ovo nije prvi put da je Danska lider u unaprjeđenju prava transrodnih osoba. 2014. godine opozvali su zakon koji je transrodne osobe prisiljavao na sterilizaciju prije mogućnosti legalne promjene roda. [Ž.V.] WashingtonBlade...

Priopćenje Porezna uprave

Za početak navode: „Pravilnikom o porezu na dohodak (Narodne novine 01/2017)  obuhvaćene razrade samo nužnih odredbi Zakona o porezu na dohodak dok će detaljna razrada odredbi navedenog Zakona biti propisana novim Pravilnikom o porezu na dohodak koji je u izradi i bit će donesen u roku od 90 dana od dana stupanja na snagu Zakona“. No, čak i da novi Pravilnik za studente bude povoljniji ovaj koji za sada imamo na snazi je i primjenjuje se na studentske zarade od početka 2017., a u njemu stoji kako se neoporezivi dio primitka za učenike i studente s dosadašnjih 50.000 kuna smanjuje na 15.000 kuna.

Porezna uprava dalje pojašnjava da je „Zakonom o porezu na dohodak propisan jedinstveni osnovni osobni odbitak za sve hrvatske građane, primatelje dohotka pa i učenici i studenti koji ostvaruju dohodak po bilo kojoj osnovi imaju pravo na neoporezivi osnovni odbitak u iznosu od 3.800,00 kuna mjesečno odnosno 45.600,00 kuna godišnje. 

Pored toga, učenici i studenti imaju pravo na dodatnih neoporezivih 15.000,00 kuna primitaka godišnje odnosno 1.250,00 kuna mjesečno što sve zajedno iznosi 5.050,00 kuna mjesečno odnosno 60.600,00 kuna godišnje. Prema tome, na mjesečne iznose primitaka učenika i studenata do iznosa od 5.050,00 kuna neće se obračunavati porez na dohodak. Ukoliko se ostvari mjesečni primitak iznad toga iznosa na razliku (iznad  5.050,00 kuna) će se obračunati porez na dohodak i eventualni prirez.

Ukoliko ukupni godišnji primici učenika i studenata ne prelaze iznos od 60.600,00 kuna sav eventualno plaćeni porez i prirez na dohodak prilikom isplata primitaka iznad 5.050,00 kuna mjesečno bit će im vraćen nakon godišnjeg obračuna. Dakle ponavljamo, svi primitci učenika i studenata do iznosa od 5.050,00 kuna mjesečno oslobođeni su plaćanja poreza na dohodak“.

Osobni odbitak

Objava ovog priopćenja dijelom je smirila napetosti, no iako u zaključku stoji kako je slijedom navedenog „jasno da je porezna reforma imala za cilj izaći u susret mladima“, stvari i dalje nisu dovoljno jasne. Faktograf tako navodi da Porezna uprava samo pokušava zbuniti studente.

Naime, s obzirom na trenutnu situaciju, navodi Faktograf, „na primitke iznad 15.000 kuna učenici i studenti morat će plaćati 24 posto poreza i pripadajući prirez. Po novom pravilniku, s obzirom na drastično smanjenje neoporezive sume, na učenike i studente će se primjenjivati pravila koja vrijede i za sve druge primatelje drugog dohotka. Ono što Porezna uprava ističe je da će taj porez učenicima i studentima biti vraćen na osnovi osobnog odbitka od 3800 kuna mjesečno – kojeg uživaju svi građani, bez obzira na vrstu zaposlenja. Množeći 3.800 kuna s 12 mjeseci, Porezna uprava je došla do izračuna po kojem studenti sada imaju neoporezivih 45.600 kuna, a kad se tome zbroji spomenutih neoporezivih 15.000 dolazi se do sume od 60.600 kuna. Međutim, sudeći iz priopćenja, povrat će se moći ostvariti tek nakon godišnjeg obračuna“.

Ističu stoga kako je „jedna je stvar kad su studenti i njihovi poslodavci oslobođeni poreza, a sasvim druga kad se porez obračuna pa se na osnovi godišnjeg obračuna poreza godinu i pol kasnije vrati studentima“.

Jedini pozitivan pomak je tvrdnja Porezne uprave da se iznos do kojeg će se roditeljima priznati porezna olakšica penje s 13.000 na 15.000 kuna.

Jasno je da ništa nije jasno

Unatoč 'pojašnjenju' koje je objavila Porezna uprava, jasno je samo to da stvari i dalje nisu jasne, pa zato već i sami navode: „s obzirom na novonastalu situaciju nerazumijevanja oko oporezivanja primitaka učenika i studenata, Ministarstvo financija - Porezna uprava će posrednicima pri zapošljavanju učenika i studenata, (student servisima i drugima) promptno dostaviti obveznu uputu o postupanju”. 

Ne znamo što će uputa o postupanju sadržavati, kao ni što će donijeti novi Pravilnik o porezu na dohodak, no pozitivno riješenje za studente bilo bi sljedeće. Ako nove upute budu sadržavale mogućnost da student Studentskom centru dostavi svoju poreznu karticu, obračunavanje osobnog odbitka bilo bi odmah omogućeno te bi u tom slučaju studenti koji mjesečno primaju do 5.050,00 kuna bili oslobođeni zaračunavanja poreza i prireza. Studentima koji u pojedinom mjesecu prime više od navedenog iznosa porez i prirez bit će zaračunat na tu razliku, no novac će dobiti natrag nakon godišnjeg obračuna ukoliko ukupna godišnja zarada ne prijeđe 60.600 kuna. Ukoliko student zaradi ukupno više od 60.600 kuna, porez i prirez uplaćen za mjesečne iznose više od 5.050 kuna neće mu biti vraćen.

Međutim, kako piše Studentski klub Veleučilišta u Šibeniku, „tek treba vidjeti kako će se zbrajati neoporezivi primici, tj., da li će mirovine, stipendije i ostali iznosi biti ubrojeni u limit od 15,000kn odnosno 3800kn mjesečno odbitka. Ovdje u igru dolazi i porezna olakšica roditelja na dijete (podignuta sa 13,000kn na 15,000kn godišnje) i kako će se ti različiti primici ubrajati u nju“.

Dok Porezna uprava ne dostavi uputu o postupaju i ne objavi novi Pravilnik teško je govoriti o konačnom raspletu ovog problema, budući da trenutno dostupno priopćenje i Pravilnik nastavljaju unostiti pomutnju. [Ž.V.]

„Radnici/e ne žele izgubiti autonomiju i fleksibilnost koje im digitalni uređaji pružaju,“ izjavio je Xavier Zungio, francuski stručnjak za radna mjesta.

Mjeru je uvela ministrica rada Myriam El Khomri nakon što je u rujnu 2015. naručila izvješće koje je upozorilo na zdravstveni utjecaj tzv. info-pretilosti koja pogađa mnoga radna mjesta. Prema novom zakonu, tvrtke će biti dužne pregovarati sa zaposlenicima/cama kako bi postiglie dogovor o njihovim pravima na isljučivanje uređaja i načinima na koje bi se moglo smanjiti prodiranje posla u njihove privatne živote. U slučaju da je nemoguće postići dogovor, tvrtka će biti dužna objaviti povelju s izričitim zahtjevima i pravima zaposlenika/ca izvan radnog vremena.

Međutim, novo pravo na isključenje pametnih telefona dio je mnogo veće, kontroverzne reforme francuskog radnog prava te ne predviđa nikakve sankcije za tvrtke koje ga, ipak, ne definiraju.

Francuski list Libération pohvalio je potez te dodao kako je zakon potreban jer se rad zaposlenika/ca često procijenjuje na temelju njihove predanosti i dostupnosti. Velike kompanije, poput njemačkog Volkswagena i Daimlera te francuske Areva i Axa, već su poduzele korake kako bi ograničile razmjenu poruka nakon radnog vremena i time spriječile iznemoglost radnika/ca. Neke od mjera uključuju blokiranje poslovnih kontakata u večernjim satima i vikendima te automatsko uništavanje e-pošte poslane radnicima/cama koji/e su godišnjem odmoru.

Istraživanje koje je u listopadu provela francuska tvrtka Eleas pokazalo je da više od trećine francuskih radnika/ca svakodnevno koristi uređaje kao bi obavljalo poslove izvan radnog vremena, a oko 60% radnika/ca podržalo je mjeru regulacije njihovih radničkih prava.

No, stručnjakinja za balans posla i života s londonskog Sveučilišta, Anna Cox, naglasila je kako tvrtke moraju uzeti u obzir i zahtjeve radnika/ca.

„Svijet rada zajedno s tehnologijom rapidno se mijenja te sve više i više radnika/ca radi na daljinu ili s kolegama u drugim vremenskim zonama. Izazovi koji dolaze s fleksibilnošću su upravljanje granicama između posla i privatnog života te mogućnost radnika/ca da otvoreno kažu da nisu dostupni/e ukoliko ih klijenti, kolege ili nadređeni kontaktiraju izvan radnog vremena“ izjavila je Cox. [M.B.] TheGuardian...

Odrastanje i obrazovanje

Rođena je 9. siječnja 1908. u Parizu u obitelji koja se borila da zadrži svoj buržujski status i u kojoj su djeca odgajana strogo i tradicionalno. Simone je svoj talent za pisanje otkrila u dobi od samo osam godina. Djetinjstvo je provela u katoličkoj školi za djevojčice - mjestu gdje su se odgajale buduće pristojne žene i šutljive majke. Takve su škole bile predmet poruge među francuskom intelektualnom elitom, ponajviše zbog toga što su učenice nastavu pohađale jednom tjedno, u pauzama između molitve i satova kuhanja.

"To što je jedna takva djevojka postala svjetski poznata spisateljica te najvažnija feministička autorica svog stoljeća fenomenalan je uspjeh", izjavila je Toril Moi, profesorica književnosti na Sveučilištu Duke te jedno od najutjecajnijih imena književne i kulturne teorije danas.

Beauvoir se školovala u privatnim institucijama i upravo zato što je upoznala ograničenost i osrednjost svoje sredine, kao adolescentica je u potpunosti odbacila socijalne i religijske vrijednosti svoje obitelji te život odlučila posvetiti pisanju i proučavanju. Kao sjajna učenica, upisala je studij filozofije u Parizu, gdje upoznaje tadašnju elitu, uključujući Jean-Paula Satrea. Cijeli život njeno je ime vezano upravo uz tog filozofa i književnika, njenog životnog partnera s kojim je više od pola stoljeća dijelila politički i intelektualni angažman.

U dobi od 21 godine postaje najmlađa osoba i tek deveta žena u francuskoj povijesti s položenim državnim ispitom iz područja filozofije. Počinje predavati na fakultetu i objavljuje svoj prvi roman L'Inviteé (1943.). Iako u vezi sa Sartreom, istovremeno održava i druge prolazne veze i upušta se u homoseksualni odnos s nekoliko svojih učenica, zbog čega joj je zabranjen rad u obrazovnom procesu.

Drugi spol

Unatoč tome što je slijedila Sartreove ideje, feminizam je bio njezin „domaći teren“. Godine 1949. objavljuje Drugi spol, knjigu koja je kasnije prevedena na 40 jezika i čiji su ulomci posvećeni seksualnosti i lezbijskim vezama skandalizirali javnost i potaknuli burne rasprave. Simone je upravo zahvaljujući Drugom spolu obilježila brojne generacije žena kroz odbacivanje konvencija i analizu ženskog pitanja.

Poznatom izjavom „ženom se ne rađa, ženom se postaje“ Beauvoir je ukazala na činjenicu da je ženski spol određen ne biološkom već društvenom definicijom, te da se shvaćanje sebe kao žene formira pod utjecajem okoline.

Prema de Beauvoir, žene su definirane kao „drugi spol“ od strane patrijarhata pripisivanjem lažne aure „misterije,“ a stereotipiziranje u društvu uvijek provodi dominantna grupa. Ona kritizira klasifikaciju prema kojoj je muškarac apsolutan i transcendentan, a žena nedovršena i osakaćena.

Ostala djela i aktivizam

Godine 1951. de Beauvoir je nagrađena nagradom Goncourt za roman Mandarini, a 1958. objavila je autobiografsku knjigu Memoari poslušne kćeri, u kojoj opisuje predrasude sredine iz koje je potekla i napore da iz nje pobjegne. U kasnijim djelima bavila se pitanjem starenja i odnosom društva prema starima. U Vrlo blagoj smrti (1964.) pisala je o bolesti i smrti vlastite majke, a netom nakon Sartreove smrti objavila je Zbogom: Posljednji pozdrav Sartreu.

„Starost je parodija života,“ jednom je zapisala.

Poziciju središnje figure intelektualnog života u Francuskoj ali i šire iskoristila je za osudu mučenja žena tijekom alžirskog rata za neovisnost i sve češće sudjeluje u raznim aktivističkim projektima, a podržava i maoistički nastrojene studente koji su na ulicama prodavali zabranjene publikacije. Sudjelovala je u prosvjedu protiv zabrane pobačaja te se zalagala i za ostala ženska pitanja, ali kako je bila pod utjecajem angloameričkog feminizma, nije imala previše razumijevanja za novi francuski feminizam koji je promicao obiteljske vrijednosti.

Njezino feminističko djelovanje naišlo je na osudu kada je 1971. potpisala Manifest 343 u kojem su brojne Francuskinje iz javnog života priznale da su pobacile. Među njima je bila i de Beauvoir, iako navodno nikada nije bila trudna. Ipak, Manifest je polučio rezultate, pa je tako pobačaj u Francuskoj legaliziran 1974.

Smrt

Simone je ostala sa Sartreom do njegove smrti 1980., nakon čega je objavila nekoliko tekstova o posljednjim godinama njegova života. Umrla je 14. travnja 1986., a pokopana je zajedno sa Sartreom na groblju Montparnasse u Parizu.

Svjetska humanitarna kriza kojoj danas svjedočimo pokazuje nagli porast ovog fenomena. Procjenjuje se da je 50 milijuna djece prešlo internacionalne granice ili je prisilno raseljeno. Više od polovice njih pobjeglo je od nasilja i nesigurnosti.

U Europi u 2016. godini djeca čine gotovo 40% tražitelja azila, što je gotovo jednako broju muškaraca koji dolaze u Europu, a dvostruko više od broja žena.

Međutim, ove brojke mogle bi biti točnije kad bismo djecu razvrstalie prema spolu, to jest, kada bismo priznalie kako dob osobe nije jedini pokazatelj nečijeg statusa, prava i obaveza. U slučaju žena, spol je pokazatelj na temelju kojeg se njezin status i prava smanjuju, dok se obaveze i dužnosti povećavaju.

U Europi, unatoč mnogim pravnim instrumentima koji službeno štite opća ženska prava, ovaj oblik diskriminacije još uvijek je dio nepisanih društvenih pravila i običaja koji se očituju u visokim stopama nasilja nad ženama, niskoj zastupljenosti žena u znanosti, te neplaćenom radu i sveprisutnoj seksualnoj objektivizaciji žena u medijima. Statistički, žene su često nevidljive zbog nedostatka spolno razvrstanih podataka. Rezultat toga su zakoni kojima je cilj pomoći ženama, no čine upravo suprotno. Vidljivo je kako Europa ispred sebe još uvijek ima dug put do ispunjenja ženskih ljudskih prava.

Definicija maloljetnika kao čovjeka mlađeg od 18 godina, utvrđena UN-ovom konvencijom o pravima djeteta, bez sumnje je od presudne važnosti za zakonsku zaštitu djece od raznih oblika nasilja, dječje radne eksploatacije, seksualnog zlostavljanja i uskraćivanja obrazovanja. Međutim, ova definicija dobiva poseban značaj kad se radi o maloljetnicima bez pratnje jer oni čine najranjiviju skupinu djece.

Ako se držimo samo pravnih termina, nailazimo na niz problema. Upečatljiv primjer takvih negativnih posljedica može se vidjeti u analizi nestale djece u Europi. Internacionalna organizacija za migraciju procjenjuje da je odnos djevojčica i dječaka u omjeru 1 naprema 10. Te brojeve potvrđuju i nevladine organizacije koje se nalaze na terenu. Međutim, najnovije UNICEF-ove studije navode kako djevojčice i dječaci migriraju u jednakom omjeru, što znači da djevojčice migrantkinje u velikom broju nestaju negdje po putu ili nakon što uđu u Europu.

Prema podacima EUROPOL-a, najmanje 10.000 djece je nestalo nakon što je prešlo europske granice. Iz tih je podataka vidljivo i kako su djevojčice izbjeglice najranjivija skupina po pitanju otmica, trgovine ljudima te radne i seksualne eksploatacije.

Zbog nedostatka rodno razvrstanih podataka, intervencije koje razvijaju NGO sektori i političari/ke, ne uzimaju u obzir stvarne potrebe onih koji pomoć trebaju. Dok pokušavamo pomoći djeci, nanosimo štetu djevojčicama. Prilikom ulaska u pubertet postoji cijelo mnoštvo problema koji su specifični za djevojčice. Većina ih je povezana sa ženskom reproduktivnom biologijom. Djevojčice su često fizički slabije, neuhranjene, žrtve su sakaćenja spolnih organa (FGM) te nerijetko imaju složeni PTSP zbog višestrukog seksualnog nasilja. Mogu biti pod utjecajem izolacije, kulturalnog tabua ili društveno osuđivane. Stoga nije čudno da samo jedna od deset djevojaka uspije u naumu da dođe do Europe. Jedna od skrivenih funkcija FGM-a je i spriječiti fizičku mobilnost djevojčica i osigurati njihov podređeni položaj u materijalnom svijetu.

Naravno, postoje načini da se sve ovo pomogne ispraviti. Članak 4. Istanbulske konvencije Vijeća Europe protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, koji je široko priznat kao najopsežniji pravni instrument o nasilju nad ženama u Europi, ističe da definicija žene uključuje i djevojke mlađe od 18 godina. Razlog zbog kojeg su autori/ce konvencije uz definiciju nasilja nad ženama upisali i ovu definiciju je činjenica da i mlade žene moraju biti uključene u sve politike kojima je cilj borba protiv nasilja nad ženama. CEDAW-ova preporuka broj 32 navodi da se rodno osjetljive mjere moraju primijeniti na sve žene, bez obzira na dob. U suprotnom se djevojkama i djevojčicama prava uskraćuju, a to je suprotno primarnom cilju.

Kritični nedostatak podataka o djeci bio je i predmet rasprave na nedavnom EASO forumu u Ateni, kao i Europskog foruma o pravima djece u Briselu. Situacija je još strašnija kada u pitanje dolaze podaci o djeci razvrstani prema spolu, a nedostatak tih dvaju podataka mogao bi imati tragične posljedice za djevojčice izbjeglice.

Zbog toga nije dovoljno samo zaštiti djecu, već moramo zaštiti i djevojčice. Ukoliko Europa ne počne s konkretnim mjerama i akcijama u skladu s Agendom održivog razvoja 2030., za 20 godina suočit ćemo se s Europom koja nije napredovala, već nazadovala po pitanju ljudskih prava. Ako uopće vjerujemo da su žene i djevojke ljudi. [M.B.] ProgressivePost…

Uloga civilnog društva mora postati dominantna i u diskursu o migraciji, naglašeno je u drugoj temi konferencije, koja je naglasila važnost ljudskih prava, ispred retorike o prijetnjama sigurnosti. U istom kontekstu, valja kritizirati politike EU kojima se razvojni novac koristi u izgradnji detencijskih kampova izvan teritorija Europe. Naglašena je potreba za ratifikacijom Istanbulske konvencije, te važnost osiguravanja sigurnih prostora i socijalne infrastrukture za migrantkinje, kako bi se i same mogle uključiti u borbu protiv protiv rasizma i seksizma.

Kritika razvojnog plana Agenda 2030 bila je sastavni dio treće teme. Neki sudionici konferencije naveli su nejednakosti u razvojnoj pomoći zemljama. Postojeće politike se smatraju europocentričnima, one u najvećoj mjeri pogoduju 'globalnom sjeveru'.  Također, trenutne EU trgovinske politike ovisne su o nejednakostima, baziraju se na netransparentnim trgovačkim ugovorima koji ograničavaju utjecaj država članica unutar političke zajednice. U skladu s time, na konferenciji je poslan poziv za transformaciju sadašnjih EU trgovačkih i investicijskih politika. Multilateralni i bilateralni ugovori bi trebali uključivati obvezujuća poglavlja o radničkim standardima, ljudskim pravima i zaštiti okoliša. Problematizirana je i implementacija Sporazuma o ekonomskim partnerstvima (EPA-e) za koje se smatra za su jednako štetni, TTIP-u, TTPA-u i NAFTA-i.

Konferencija je završena isticanjem potrebe za solidarnosti na lokalnoj, nacionalnoj i nadnacionalnoj razini, koja treba poslužiti kao instrument borbe protiv polarizacije društava. Kao baza za ovu novu solidarnost može poslužiti politizacija feminizma. Solidarnost – ne milostinja – predstavlja put izgradnji zajednica koje se podupiru i djeluju zajedno. [L.G.] European Women'sLobby...

Najčešći razlozi javljanja u savjetovalište su osobni problemi povezani s procesom tranzicije (55%). Najučestalije se radi o dilemama i poteškoćama povezanim s autanjem obitelji i okolini te o različitim problemima u socijalnom okruženju (prijateljstva, partnerski odnosi i sl). Ostale razloge podijelili smo (redom po učestalosti kontaktiranja) na pitanja povezana s medicinskim intervencijama, tranzicijom, propitivanjem rodnog identiteta (questioning), zakonskim regulativama i diskriminacijom.

S čvrstim uvjerenjem da svojim djelovanjem može pomoći u tom procesu, Trans aid je krajem prošle godine izdao brošuru 'Autanje u obitelji', koju je moguće pronaći u tiskanom ili online izdanju.

U savjetovalištu Trans aida protekle je godine održano više od 60 individualnih psiholoških savjetovanja, a osobe koje nisu u mogućnosti doći u prostore Trans aida, javljaju im se online. Najčešći razlozi nemogućnosti dolaženja su život u drugim dijelovima Hrvatske ili strah od razotkrivanja rodnog identiteta (odnosno o posljedicama razotkrivanja poput diskriminacije i nasilja).

Osim individualnih psiholoških savjetovanja održana su 22 susreta grupe podrške na kojima su sudjelovale 33 osobe. Prijave na grupe podrške upravo su otvorene, a zainteresirani_e se mogu prijaviti na e-mail  transavjetovanje@transaid.hr. Grupe podrške održavaju se uz potporu Iskoraka koji dva puta mjesečno ustupa prostor u LGBT centru u trajanju od 3 sata. Trenutno se formira i grupa podrške za trans feminine osobe 'tranŽE' koja će se održati krajem siječnja.

Kroz 2016. godinu savjetovalište Trans aida postalo je prepoznato mjesto za trans, inter i rodno varijantne osobe u potrazi za podrškom. Kroz 2017. godinu želja savjetovališta je doprijeti do što šireg spektra trans i inter identiteta te dodatno razviti i obogatiti postojeće programe.

Online savjetovanje dostupno je preko e-mail adrese transavjetovanje@transaid.hr ili preko facebook profila Trans aid i TRANSavjetovanje.

Unatoč tome što sam imala dobar pristup i udrugama i LGBTQ osobama, u Hrvatskoj nisam uspjela za razgovor naći nikoga tko je interspolan. Što bi ti rekao, radi li se o tome da interspolnih osoba ima tako malo, ili su toliko nevidljive u društvu ili pak oboje?  

Pitanje broja interspolnih osoba nije sporno, došli smo do udjela od  1.7% u ukupnom stanovništvu. Nije toliko mali broj osoba koje se rađaju kao interspolne, puno je veći problem u traumi koja se jako rano dogodila, kada se osoba nije mogla ni buniti ni napraviti išta za sebe, nije imala izbora. Stigma, strah i stid su bitan dio identiteta interspolne osobe. Oni koji znaju da su u najranijem djetinjstvu imali operativne zahvate, najčešće ne žele to podijeliti ni sa kim.      

Koliko ti osobno poznaješ interspolnih osoba?

Dvije iz regije, mnogo više njih iz Europe. Teško je doći do interspolnih osoba, što je veliki zadatak za nas aktiviste narednih godina. 

Koga se smatra interspolnom osobom?

Ima preko trideset dijagnoza koje se mogu smatrati interspolnošću. Najčešće se pojavljuje Alfa 5 reduktaza i nesenzitivnost na androgene, to su najpoznatije dijagnoze, ali veliki je varijetet kod interspolnosti. Ono što se nekoć smatralo hermafroditizom, dakle dvospolne osobe, iznimno se rijetko događa, osobe se u pravilu ne rađaju s funkcionalnim organima oba spola. Ta je podjela davno zastarjela.  

Kako se medicina postavlja prema interspolnim osobama i kako se taj odnos mijenjao kroz 20. stoljeće?

Medicina je uglavnom išla u pravcu jasne i konkretne binarne podjele – muški spol i ženski spol – i djecu koja su rođena s ne tako jasnim spolnim karakteristikama, pogotovo izvanjskima, nastojalo se prilagoditi društveno prihvatljivim spolnim karakteristikama. Takvi zahvati ne moraju imati dobar ishod, dapače. No u zadnje vrijeme ipak dolazi do nekih promjena u medicinskom establišmentu, u pravcu pokušaja da se ne intervenira u tijelo djeteta, već da ga se samo zdravstveno prati. Cilj je svih nas aktivista poštovanje tjelesnog integriteta, da se i društvo i medicina otklone od te binarne podjele, jer nije nužno imati točno određene spolne karakteristike da bismo bili muškarac ili žena. Dakle, treba ostaviti prostor slobode koji se dokida kada liječnici u najranijem djetinjstvu određuju što ćemo biti. Kada kažem da se to pomalo mijenja, to znači da liječnici prate osobu, i zdravstveno i mentalno, ne intervenirajući, već pokušavaju pomoći da osoba prihvati svoje tijelo, da može doživjeti sebe u potpunosti s tijelom u kojem je rođena i da ako želi, ima pravo odabira, a ne da izbor spola bude uvjetovan.

Što je forsiranje binarne podjele značilo u praksi? Kako je medicina pristupala djetetu koje je rođeno kao interspolno recimo 70-ih u Zagrebu ili Beogradu?

U vrlo kratkom vremenskom intervalu po rođenju bi se odredila provjera svih vitalnih funkcija te veličine spolnih organa i nakon toga bi uslijedio niz medicinskih zahvata. Roditelji bi bili informirani, ali zapravo nisu imali nikakve mogućnosti odlučivanja jer nisu postojale adekvatne informacije, a kamoli stručna savjetovališta. Dakle, ne bi zapravo imali na temelju čega odlučivati, već su mogli samo vjerovati liječnicima. Na žalost, kako je bilo 70-ih tako je i danas na području bivše Jugoslavije. Još uvijek nema adekvatnog savjetovanja i operacije se još uvijek rade, a edukacija je nužna i liječnicima, i roditeljima i samim interspolnim osobama. Najvažnije je da je beba zdrava, a da pri tome ne znači da je zdrava samo ako je muška ili ženska beba.   

Što te operacije u najranijoj dobi znače za djecu i kakve posljedice ostavljaju?

Posljedice su razne i najčešće velike, pogotovo na psihičko zdravlje. Interspolni ljudi prolaze u toj ranoj dobi veliku traumu koja kasnije najčešće uzrokuje depresiju, anksioznost… Problem je također socijalizacija djeteta, ali i to što roditelji kriju kako su rođeni i što im je urađeno pa ni ne znaju istinu o sebi, što kasnije, pogotovo u pubertetu, može uzrokovati veliku zbunjenost i psihičke poteškoće. Primjerice, ako je dijete rođeno bez vagine, ali s maternicom i jajnicima te mu se vagina kirurški napraviti, to se dijete kasnije ne mora osjećati kao djevojčica, i to će mu predstavljati problem.      

Pokret za prava interspolnih osoba jača, sve je vidljiviji i glasniji, no ne i u našem okruženju?

To je točno. Kao dio Organisation Intersex International - Europe (OII Europe), koja je formirana prošle godine i okuplja razne udruge koje se tim pitanjem bave u Europi, imam mogućnost da upoznam interspolne osobe i s njima razmjenjujem iskustva, ali i da se osnažim i pokušam da osnažim druge da daju glas.

Koji su glavni zahtjevi Organisation Intersex International - Europe?

Glavni je zahtjev da se prestane s operacijskim zahvatima 'normalizacije', da se prestane sa selektivnim abortusima i sa sterilizacijom bez pristanka, zatim da se pruži podrška roditeljima i interspolnoj djeci, da se sazna za nepravde i patnju uzrokovanu interspolnim ljudima u prošlosti i da im se omogući obeštećenje i pravo na istinu, da im se omoguće sva ljudska i građanska prava, da imaju pravo pristupa svojim medicinskim dosjeima... Zahtjeva je dosta, a puna lista se može naći ovdje. 

Christiane Völling bila je prva intespolna osoba koja je, 2011. godine u Njemačkoj, uspješno tužila zbog štete nastale kirurškim intervencijama obavljenima bez pristanka. Je li to mogući put za promjenu prakse?

Ja se s tim slažem, i nadam se da će biti sve više ljudi koji će se dovoljno osnažiti i imati dovoljno informacija da se bore za promjenu prakse operacijskih zahvata za koje liječnici smatraju da su zapravo dobro djelo jer pomažu djeci lišavajući ih mogućeg 'poremećaja rodnog identiteta', ne vodeći računa da je to diskriminacijski prema djeci. Radi se o povredi ljudskih prava interspolnih osoba. Malta je bila prva zemlja koja je 2015. godine zabranila operacije 'normalizacije' spola bez pristanka osobe. Iste je godine Vijeće Europe objavilo da interspolne osobe imaju pravo ne pristati na operacije.

-----

Barbara Matejčić je slobodna novinarka fokusirana na društvene teme i ljudska prava. Piše za tiskane i internetske medije u Hrvatskoj i inozemstvu. Surađuje s Dokumentarnim programom Trećeg programa Hrvatskog radija i s međunarodnim istraživačkim, medijskim i ljudsko-pravaškim organizacijama. Nagrađena je za najbolje pisano novinarstvo u 2013. godini nagradom 'Marija Jurić Zagorka' (HND, 2014.), dobitnica je Nagrade za promicanje mirotvorstva, nenasilja i ljudskih prava 'Krunoslav Sukić' (Centar za mir, 2013.) te priznanja za najbolje praćenje LGBT tematike u Hrvatskoj u razdoblju od 2000. do 2010. (Zagreb Pride, 2011.), kao i nekoliko europskih stipendija za novinarski rad.

^{Tekst je objavljen uz podršku Ureda za financijske mehanizme Europskog gospodarskog prostora i Norveškog financijskog mehanizma te Nacionalne zaklade za razvoj civilnoga društva u sklopu projekta udruge Zagreb Pride - "Prema održivom pokretu za ostvarivanje LGBTIQ prava".}

„Loša ekonomska situacija u zemlji, nažalost, neiscrpno je vrelo inspiracije za akcije pomoći. Niske temperature i apeli za pomoć u dekama za beskućnike, a onda jedna objava na Facebooku s idejom doniranja jakni inspirirala nas je da se u dva dana organiziramo i djelujemo“, kaže za Lupigu Sanja Bijonda, jedna od pokretačica akcije, iskreno se nadajući da će odaziv građana na ovu akciju biti veliki, jer procjenjuje da su takve i potrebe.

„Vjerujemo da su i potrebe velike, ne samo za beskućnike, već i za sve naše sugrađane u lošoj ekonomskoj situaciji. Danas sam na tramvajskoj stanici vidjela starijeg gospodina kako drhti u tankoj jakni. Nadam se da će se i on prošetati ovih dana do Tkalčićevu 61. A više od svega se nadam da naša kreativnost u akcijama pomoći neće trebati, jer imamo potencijal da budemo sretna zemlja sretnih ljudi“, zaključuje Sanja Bijonda.

Inače, Portal Dobrote je portal zamišljen kao mjesto na kojem bi građani mogli pomagati onima kojima je pomoć najpotrebnija, a stoje i iza inicijativa 'Kruh za poslije' te 'Da ni jedno dijete u Hrvatskoj ne bude gladno’.

Građani/ke se mole da donose isključivo zimske jakne i kapute te tako postanu dijelom jedne lijepe humanitarne priče.Danas to možete učiniti između 16 i 19 sati.

Svaki od troje autora predstavlja tradicijske obrasce na vlastiti način, korespondirajući s poetičkim načelima svoga razdoblja, ističe autorica i pokazuje kako je u svakom primjeru neplodnost bivala uzrokom tragičnih sudbina žena i čitavih obitelji. U svim razdobljima uz ženu se veže mitska krivnja zbog izostanka majčinstva, jednako kao što su je tradicionalna slavenska društva ranije etiketirala kao opasnu i povezivala je sa zlim mitskih silama, kaže se u tekstu. 

"U tradicionalnom pogledu žena se svodi na reproduktivnu ulogu, a predindustrijska društva naglašavaju rađanje i podizanje djece kao središnji cilj svake žene i njezinu najvažniju funkciju u životu. Neostvarivanje potomstva među južnim Slavenima smatralo se Božjom kaznom, pa su se najteže kletve odnosile na uskratu potomstva.

Suvremena urbana žena možda nije više vještica ako nije ostvarila majčinstvo, ali sad je kriva i jednako etiketirana zbog odgađanja trudnoće, odnosno zbog odmaka od tradicionalnih normi kojima se žena smješta isključivo u područje doma", kaže Kornelija Kuvač-Levačić. Dodaje da su takva istraživanja gotovo nepoznata u hrvatskoj književnosti pa se treba više pozabaviti njima.

Nadalje. U godini u kojoj Kanye West objavi album, Kanye West će imati album na većini top lista. U godini u kojoj Frank Ocean objavi album, Frank Ocean će imati album na većini top lista. U godini u kojoj Danny Brown objavi album, Danny Brown će imati album na većini top lista. U godini u kojoj Kendrick Lamar objavi bonus disc albuma koji je prethodne godine poharao liste albuma, i to će izdanje pronaći put barem do nekih lista albuma godine. Ovi afroamerički reperi, s časnom r&b iznimkom te uz dodatak nekog Bon Ivera, i za indie i mainstream glazbene portale danas predstavljaju neke od izvođača kojima je mjesto u top deset garantirano samom objavom novog albuma. Obrisi su to glazbenog kanona 2010-ih u nastajanju.

Istina je da su sličan status stekle i poneke glazbenice, ali s tom razlikom da njima ne garantira visoku poziciju – tek učestali ulazak u top 50 različitih medija. Ako je album glazbenice slučajno na prvom mjestu liste, to najčešće znači da na drugom mjestu ne može biti album još jedne glazbenice. Glazbenica u top 10 ne smije biti više od pet, a njihova ukupna zastupljenost na godišnjoj listi albuma u pravilu rijetko kada prelazi tridesetak posto, formula je za 2016. Barem jedna žena u svakom top tenu za prošlu godinu preziva se Knowles, ako ne i dvije.

Sudeći prema kredibilitetu koji je stekla s posljednja dva albuma, Beyoncé je konačno dobila zlatnu VIP ulaznicu za visoko društvo i u kritičarskim, a ne više samo komercijalnim vodama – s prvim mjestom na listama čak 18 portala i magazina, Lemonade je drugi album koji je u 2016. najčešće proglašen najboljim. PopMatters, The Guardian, Stereogum, pa čak i dobri stari Rolling Stone, među ostalima, kleknuli su pred Queen Bey, nešto uspješniju od svoje mlađe sestre Solange čiji je A Seat at the Table osvojio kritičarska srca NPR-a, Spina i mnogih drugih. Nakon obiju sestara Knowles, u agregiranom top 10 društvu za 2016. od žena se našla još samo Angel Olsen koju u top 20 skromno prate Mitski, Anohni i Rihanna; u top 25 upada još Jenny Hval, a u top 30 Savages, što sve skupa čini manje od trećine tog odsječka liste.

Koncentriramo li se na neka od tih prvih 'ženskih' mjesta, vidjet ćemo da je po mnogima najgora godina na svijetu ikada, za glazbenice donijela neka dugoiščekivana priznanja ili, hm, radije priznanja postojanja. Kada indie rock bastion titulu albuma godine dodijeli (afroameričkoj) glazbenici, a jedno od uporišta elektroničke 'bro' kulture proglasi ženu najboljom DJ-icom godine, možemo polu-zainteresirano pomisliti “hajde, baš lijepo”. Možemo i na trenutak stati i razmisliti koliko često se to događa. (Hint: nikad.)

Bilo to nama drago ili ne, jedna od godišnjih 'lista nad listama' koja izaziva najviše reakcija i dalje je ona Pitchforkova. Njihov najbolji album 2016. je A Seat at the Table, a to čini Solange do sada prvom solo glazbenicom (!) na prvom mjestu Pitchforkove godišnje liste albuma, i drugom ženom na vrhu liste. Samostalno je najbliže tomu prije dvije godine primirisala drugoplasirana FKA twigs, a u mješovitom paru 2006. su prvo mjesto zaposjeli Karin Dreijer Andersson i njen brat Olof također. Tada je The Knife iznenadio svu indie ekipu potukavši u konkurenciji mnoge precijenjene 'gitarskije' uzdanice za broj jedan poput The Hold Steady, Grizzly Bear ili Band of Horses. Još, 2004. laureati su bili Arcade Fire koji imaju žensku članicu u bendu, ako se to računa. (Čestitamo!) U nedavnoj raspravi na Redditu uredništvo portala dočekalo je, među ostalima, i pitanje upravo na ovu temu: “2016. obilježava prvi put da je žena osvojila titulu albuma godine još od The Knife prije deset godina. Koja žena će imati album godine 2026?”

U usporedbi s ranijim listama albuma na kojima bi se u najboljih deset znala naći (ni)jedna do dvije autorice, 2016. djeluje kao da se Pitchfork pravo raspištoljio s njih čak četiri: osim Solange, ponos Knowlesovih brani i Beyoncé, a leđa im čuvaju još Angel Olsen i Anohni koja to vjerojatno nije očekivala, preuranjeno optuživši portal za njihov problem s autoricama – doduše uz vrlo suvislu kritiku da je od devet novih izdanja koja su u 2016. dobila ocjenu višu od 9.0 ona jedina žena, uz osam muških autora i skupina. S genijalnom Jenny Hval na samom vrhu, lista FACT magazinea također je imala feminino vodstvo, ipak, oni su se na taj hrabri korak odvažili već godinu ranije s Dawn Richard.

U svijetu elektroničke glazbe odjeknulo je pak da je titula DJ-a godine za 2016. iznimno postala titula DJ-ice godine, barem na Mixmagu koji ustupio tu čast The Black Madonni. Unatoč nešto većem prodoru DJ-ica na top liste uredništava i čitatelja, a koji vjerojatno mogu zahvaliti same sebi i vlastitom konstantnom 'njurganju' na temu lošeg položaja žena u DJ kulturi, isti pomak nije vidljiv kada su u pitanju glazbena izdanja, odnosno producentice i glazbenice. Na takvim listama situacija uglavnom tradicionalno otužna, kao primjerice na onoj Resident Advisora na kojoj izdanja glazbenica i producentica, čak i u kombinaciji s mješovitim skupinama, nikada ne prelaze čarobni prag od 10-15%. Muški ih kolege, kao i mnogih drugih godina, u 2016. nadmašuju zastupljenošću od 90% još jednom prizivajući uvijek aktualne rasprave o tome je li stvarno slučaj da jednostavno nema dovoljno žena koje se bave elektroničkom glazbom (i zašto) ili samo nisu dovoljno prepoznate (i zašto je tako, te kako to promijeniti).

Ako portali posvećeni elektroničkoj glazbi za žene u tom žanru i dalje predstavljaju neprobojne bedeme, nekadašnje gitarske utvrde s godinama su omekšale, bilo u smjeru popa i hip-hopa – shodno tapkanju u mainstream, bilo generalnim širenjem horizonta većom zastupljenošću kako spomenutih žanrova, tako i elektroničke i eksperimentalne glazbe. Na taj su način nesvjesno otvorili vrata većoj raznolikosti glazbe koju pokrivaju ne samo po žanrovskom nego i po rodnom, rasnom i drugim kriterijima. Uzmimo opet Pitchfork, što zbog popularnosti, što zbog jednostavnog pristupa starim podacima. Iz pregleda niza godišnjih lista vidljivo je da je udio glazbenica (samostalnih + članica grupa) u zadnjih petnaest godina porastao s mizernih 4-6% na više od 30%. Iako je zastupljenost muških kolega pala s 80 i više posto na nešto manje od 70%, dobar dio tog porasta glazbenice su ostvarile nauštrb miješanih skupina ili dueta, čija zastupljenost u aktualnom desetljeću bilježi značajan pad vjerojatno zahvaljujući sve većoj popularnosti repera/ica i producenata/ica elektroničke glazbe, kojei najčešće djeluju samostalno.

M: Nikada me nećeš dosegnuti!
F: A je li? Gdje su ti sada Fleet Foxes?!

Glazbeni mediji koji imaju najmanje problema s praćenjem i uvažavanjem POC i queer glazbenika/ca, žena kao glazbenih autorica te s raznovrsnošću općenito, uglavnom su oni koji se ne bave isključivo glazbom, već pokrivaju primjerice film, modu i/ili umjetnost (npr. The Fader i posebice Dazed&Confused Magazine). Iako možda kaskaju u ravnopravnosti općenitog izvještavanja o glazbi, oni 'čudni' portali/magazini posvećeni glazbi koju ionako nitko ne sluša ili jednostavno usmjereni primarno na glazbeni progres, nemaju pretjeranih problema s visokim pozicioniranjem inovativnih autorica, poput Tiny Mixtapesa i The Wirea, koji je za protekle dvije godine imao dvo-trećinsko ženski top 3 albuma godine.

Iako pogled unatrag otkriva da su godišnje liste u posljednjih petnaestak godina doista postale rodno raznovrsnije, s iznimkom onih elektroničke glazbe, i dalje su to sve samo brojke, uostalom možebitno uvjetovane i općim udjelom žena u glazbi (zašto taj udio nije veći, tema je za sebe). Valjalo bi se zapitati i nad strukturom spomenutih izbora: koje i kakve autorice imaju prednost? Unatoč njihovom razračunavanju s ozbiljnim temama poput crnačkog + ženskog identiteta u suvremenoj Americi, dominacija Beyoncé i Solange sugerira da kritika i dalje radije vidi autorice u ulozi pop i r&b izvođačica negoli u onoj predvodnica nadolazećih glazbenih trendova. Uostalom, i 2015. su daleko bolje prošle simpatične ili etablirane glazbenice poput Grimes, Courtney Barnett i Sleater-Kinney, negoli nešto radikalnije autorice kao što su Holly Herndon, Jlin, Jenny Hval, Dawn Richard, Elysia Crampton ili Matana Roberts.

Drugo, još važnije pitanje, ono je značaja tradicije numeriranja. Jer ne radi se o tome da glazbenicama ili slušateljicama jest, niti bi trebalo biti, posebno stalo do priznanja od strane NME-a, Spina, AllMusica ili bilo koga drugog. Ono do čega bi im moglo biti stalo jest suptilniji utjecaj laganog istiskivanja žena iz godišnjih lista na diskurs o glazbi i status glazbenica u istome. Izuzev izvršavanja uredničke dužnosti svakog glazbenog glasila te prikupljanja klikova i lajkova, ovi naporni i često naizgled beznačajni popisi najboljih singlova godine na izmaku, kao i povremene selekcije albuma koji su obilježili neku od proteklih glazbenih era, dugoročno gledano ipak igraju stanovitu ulogu u procesu formiranja glazbenog kanona.

Isti magazin koji je nabrojao 100 najboljih singlova 2016. za koju će godinu tu selekciju svesti na jedva nekoliko kandidata u izboru najboljih pjesama ‘10-ih; od najboljih eksperimentalnih albuma prošle godine možda će se jedan naći na kasnijem popisu 50 najboljih eksperimentalnih albuma svih vremena… Neki od tih najboljih s vremenom postaju opća mjesta pop ili underground kulture; oni koji ni u prvoj instanci ovog procesa nisu upali u selekciju, u najboljem slučaju stječu status opskurnog kultnog favorita, a u najgorem polagano blijede iz povijesti popularne glazbe – u igru se mogu vratiti tek jednom kada dođe do određenog pomaka u diskursu o glazbi koji valorizira njihov doprinos više nego što je to činio prethodno dominantni narativ.

One koje imaju priliku iskusiti utjecaj ovih procesa na vlastitoj koži vrlo često su upravo glazbenice. One mogu dobiti solidnu količinu pažnje u medijima, mogu imati odlično ocijenjena izdanja, ali kada dođe vrijeme za podvlačenje crte pod pojedinim glazbenim periodom, jednostavno nikada nisu najbolje, najvažnije. Za gotovo doslovnu ilustraciju ranije opisanog procesa, jedine žene na vrhu Pitchforkovih lista prije Solange, Karin Dreijer Andersson i Regine Chassagne, uz dodatak Meg White ujedno su i jedine žene u top 20 albuma 2000-ih po izboru istog portala (ukupno, žene samostalno ili češće u bendu čine jedva 20% unosa na cijeloj listi). Okanimo li se malo 'indiejanera', malo povoljniju situaciju po žene pronaći ćemo u medijima sklonijima mainstream glazbi koji su inače velikodušniji prema glazbenicama, no to nas samo vraća na već spomenuto pitanje preferirane uloge žena u glazbi – one (pop) izvođačice, a ne dugoročno značajne inovatorice.

Da završimo na pozitivnijoj noti, možemo se nadati da vidljivo veći – iako i dalje nedovoljan – pluralizam godišnjih lista ima potencijal proširiti se na selekcije najboljih izdanja aktualnog desetljeća, ali i retroaktivno izvršiti utjecaj na sve buduće izbore najvažnijih izdanja i autora/ica prethodnih perioda te tako pridonijeti rodno i žanrovski raznovrsnijem kanonu suvremene popularne glazbe. (Ne ponovila nam se Kate Bush na 92. (?!?!) mjestu naj albuma ‘80-ih!)

Rezultati su to kratkog  istraživanja čiji su rezultati objavljeni u publikaciji 'Mladi i seksualnost u Primorsko-goranskoj županiji – Gdje smo danas?' koju je izdala udruga PaRiter. Upitnik je ispunilo 330 učenika/ca, od čega 180 djevojčica i 148 dječaka u dobi od 14 do 17 godina.

Publikacija 'Mladi i seksualnost u Primorsko-goranskoj županiji' sadrži, osim rezultata navedenog istraživanja i kratki pregled povijesti potpune seksualne edukacije na našim prostorima, uz presjek prakse iz zapadnih zemalja te internacionalne dokumente koji uređuju pitanje prava na potpunu seksualnu edukaciju.

Pravo na pristup potpunoj seksualnoj edukaciji za mlade temelji se na međunarodno priznatim sporazumima koji od država potpisnica traže garanciju cjelokupne zaštite zdravlja, dobrobiti i dostojanstva svake građanke i građanina. Temeljni dokument o ljudskim pravima 2, Opća deklaracija o ljudskim pravima, u članku 26., stavak 2. propisuje: 'Obrazovanje mora biti usmjereno punom razvoju ljudske osobnosti i jačanju poštovanje ljudskih prava i temeljnih sloboda…'; podredno, države su navedeno dužne osigurati svim mladim ljudima u državi.

Cilj ove publikacije jest ukazati na važnost implementacije potpune seksualne edukacije u škole u Republici Hrvatskoj. S obzirom na duboke podjele u društvu koje prate ovu temu, ali i rast konzervativnih struja koje nastoje promovirati osobna i religijska uvjerenja, moramo otvoriti raspravu o tematici i truditi se mladima u što kraćem roku omogućiti edukaciju 21. stoljeća koja će im pomoći u donošenju odluka i izgradnji društva mira i tolerancije.

Hrvatska se i dalje bori s religijskim, kulturološkim i povijesnim dogmama koje svjesno priječe pravo mladih na seksualno obrazovanje i koje nastoje implementirati manjkave programe, temeljene ne na znanstvenim činjenicama, već religijskom nauku.

Publikacija 'Mladi i seksualnost u Primorsko-goranskoj županiji – Gdje smo danas?' dostupna je na mrežnim stranicama PaRitera - znajznanje.org i to na hrvatskom i engleskom jeziku.

{youtube}M392_kRIxjA{/youtube}

Mnoge je gledateljice iznenadilo koliko dugo mogu gledati - neke su čak izjavile da nisu pronašle svoju granicu u ovom videu. S druge strane, (heteroseksualni) muškarci mnogo su brže došli do granice gdje gledanje postaje neugodno. Uzrok tome nalazi se ne samo u seksualnim preferencijama, već i u činjenici da različiti spolovi medije promatraju s različitih stajališta; muškarci su društveno uvjetovani da se poistovjećuju s junakom, a žene ne.

Erotika muškog mučeništva sama po sebi nije stran pojam u ljudskoj kulturi. I Flaubertova kontroverzna Madame Bovary uzdisala je nad Kristovim mučenim tijelom na križu, fetišizirajući ga na samrtnoj postelji. Otvaranje bilo kojeg romantičnog bestsellera za žensku publiku pokazalo bi slične motive. Međutim, u pop-kulturi je diskusija o whumpu kao problematičnom tropu započela u 80-im godinama kad je 'fanfikciju' preplavio Hurt/Comfort žanr - masovno su se pisale i čitale priče u kojima Kirk i Spock (Star Trek) prolaze kroz sve krvavije i teže forme ranjavanja, sakaćenja ili invaliditeta u svrhu istraživanja njihove osobne bliskosti. Tada bi jedan drugog spašavali, držali u naručju ili se opraštali na samrtnoj postelji. Ni u kojem drugom kontekstu ovakav homoerotičan sadržaj ne bi bio prihvatljiv po mainstream standardima – stoga je nasilje postala jedina izlika pod kojom su čitatelji mogli uživati u romantičnom sadržaju o kojem su fantazirali. U suštini, jedan od likova morao je patiti kako bi od drugog dobio utjehu, kako bi si međusobno izrazili osjećaje. S vremenom, fikcija koja je sve više prebacivala fokus na Hurt aspekt, a sve manje na Comfort, postupno je postala zasebna kategorija zvana whump.

Uživanje u whump erotici nije inherentno krivo; dapače, insinuirati suprotno bilo bi, po jeziku fan fikcijske zajednice, čisti kink shaming (ponižavanje zbog seksualnih fantazija). Neki od čitatelja Hurt/Comfort erotike tvrde da im je ona bila uvertira u istraživanje vlastitih homoseksualnih ili BDSM tendencija, u literarnom formatu prema kojem nisu imali mentalnu barijeru. Ekspresija vlastitih seksualnih želja putem fan fikcije ili bilo kakve druge platforme dio je razvoja zdravog odnosa prema seksualnosti, ali potrebno je biti kritičan prema obrascima koji su u ovom slučaju štetni te istražiti njihovo začeće u stvarnom životu. Konkretno, whump sugerira da bez patnje nema intimnosti.

Jasno se nazire da je problematika whumpa usko vezana s tradicionalnim maskulinitetom. Ostati ideološki čvrst i trpiti patnju pri mučenju maskulini je ideal, učestali prikaz čega vidimo u Bond filmovima, gdje Bonda između ostalog muče žene i homoseksualci, najljući neprijatelji bijelog heteroseksualca. Iako je Bond stereotipni lik pisan za ukus baš te demografije, činjenica da ga se izlaže direktnom testiranju muškosti (osobito u novijim filmovima), etablira ga kao lika koji na trenutke pokazuje dubinu, odnosno realni strah i ranjivost. Slamanje pod takvim pritiskom ljudska je stvar koja skida nerealne likove s pijedestala mačizma i čini ih pristupačnijima, ljudskijima. Whumpanje fiktivnih heroja odraz je naše gotovo perverzne potrebe da ih prisilimo na razbijanje maskuline krinke i pokazivanje slabosti. Međutim, takav pristup insinuira da jedino pod utjecajem iznimne patnje, muškarac ima dozvolu biti ranjiv.

U svom eseju „Women Reading Men“, feministička filmska kritičarka Christine Gledhill raspravlja o liku Ranjenog Muškarca koji „može prijeći preko rodnog jaza, hraneći fantaziju sličnosti i pristupačnosti“. Gledhill nadalje primjećuje kako je „jedan od razloga privlačnosti tog lika njegova sposobnost da ispravi balans moći između spolova – da prisili muškarca u položaj žene. Na taj način ranjavanje muškarca, bilo fizičko ili psihološko, čini muškog lika pristupačnim ženskoj mašti.“

U stvarnosti, mučeni muškarci nisu seksualizirana bića – fetiš se ne ekstendira sa fiktivnih muškaraca na one od krvi i mesa. Primjerice, prikazi muške patnje koji su ostavili najdublji trag u modernoj kolektivnoj psihi zasigurno su snimke iz sirijske izbjegličke krize; snimke slomljenih očeva nad poginulom djecom i suze muškaraca koji napuštaju svoje domove i obitelji. Ovim nekonvencionalnim prikazom muškarca ne kao agresora, već kao žrtve, masovni su mediji napravili iskorak k redefiniranju maskuliniteta žrtvi i njegovoj demilitarizaciji. Činjenica da je prikaz muškarca kao žrtve izvan ovakvih kriznih vremena tabu upravo dovodi do pojave „zabranjenog“, perverznog užitka u razotkrivanju aspekta žrtve u fiktivnim muškarcima koje idoliziramo.

Mučenici iz whump ficova mitska su stvorenja, to su muškarci koji pokazuju emotivnost bez da time gube svoju erotičnost – i upravo je to ono što hrani čitatelje/ice koji su deprivirani od muške slabosti.

Kao feministi/ce, razumijemo da isti društveni uzorci koji su krivi za rodnu opresiju žena škode i muškarcima – biti muškarac znači suočavati se s kontradikcijama; biti agresivan, ali ne i ranjiv; biti čeličan u stavovima, ali ne i izražavati ih; biti seksualno biće, ali ne i objekt seksualnog promatranja. Ideja da se muškarca mora mučiti ne bi li ga se odriješilo maskuliniteta, ne bi li ga se kaznilo za tu dominantnu nadmoć, ukazuje na duboku problematiku u komunikaciji među spolovima. Kao društvo, muškarce trebamo naučiti da uz slabost, iskrenost i intimu ne mora nužno dolaziti kazna i bol, da im ranjivost ne umanjuje vrijednost kao seksualnim bićima, i odriješiti ih arhaičnog osjećaja mučeničke dužnosti.

Dobro mjesto za početi su masovni mediji. Prikazivanjem muške patnje u dostojanstvenom svjetlu možemo normalizirati ideju muškarca kao stvarne, ranjive osobe umjesto hipermaskuline ikone. Moramo prihvatiti odgovornost koju imamo kao kreatori fiktivnih likova, jer supstitucija prave intimnosti za nasilje u fikciji, u stvarnom životu također može dovesti do nasilja i nezdravog poimanja bliskosti. Naši bi likovi, kao i mi, trebali imati slobodu emotivnog izražavanja i istraživanja seksualne intime bez preduvjeta boli, patnje i straha.