Antonia Biggs, socijalna psihologinja na Sveučilištu u Kaliforniji, San Francisco, i glavna autorica publikacije izjavila je da nisu pronašli nikakve dokaze o tome da pobačaj škodi mentalnom zdravlju. S druge strane, žene kojima je pobačaj uskraćen jer su bile trudne duže od dozvoljenog limita prijavile su veću tjeskobu, sniženo samopouzdanje i zadovoljstvo životom brzo nakon što su odbijene.

“Ako nas stvarno brine psihičko zdravlje žena, ovo doista podržava ideju širenja pristupa pobačaju“, kaže Biggs.

Nova studija predstavlja najbolje dokaze o ovoj temi dosad. Biggs i njezin tim pratili su gotovo 1,000 žena prosječne dobi od oko 25 godina koje su pronašli preko 30 klinika za pobačaj širom SAD-a. Telefonski su razgovarali s njima tjedan dana  nakon što su ili imale pobačaj ili im je on uskraćen, te su nastavili razgovarati dva puta godišnje u razdoblju od pet godina.

Ranija istraživanja također su pokazala da pobačaj ne izaziva psihičke probleme, ali ovo je prva studija koja je pratila ispitanice pet godina.

Unatoč tome, anti-choice zakonodavci nastavljaju širiti mitove. Čak 17 saveznih država zahtjeva da žene prođu savjetovanje prije pobačaja, objavljuje The Guttmacher Institute koji se bavi problemima reproduktivnog zdravlja. Među njima, devet država traži da se žene upozore o mogućim dugoročnim psihičkim rizicima, a u Zapadnoj Virginiji jedna brošura upozorava žene da mogu doživjeti naknadne noćne more, zloupotrebu alkohola i droge te kronične probleme u vezi.

Biggs se nada da će se ubuduće zdravstvena politika temeljiti na dokazima, a u njenom istraživanju dokazi su jasni. Izjavila je: „Ako želimo ženama dati najtočnije, najnovije informacije, ne smijemo im govoriti da pobačaj vodi do negativnih psihičkih rezultata.“

S obzirom na trenutačno stanje u Hrvatskoj i propagandnu kampanju „Želim živjeti“, primjena rezultata ovakvih istraživanja i više je nego potrebna. [V.M.]

Na artOmatu će se naći Ana Grzunov uz svoj brend personaliziranih skulptura i zidnih ukrasa Zoo Zid - šarenom i eko alternativi lovačkim trofejima, rađenih isključivo od recikliranog materijala.

Slušajući klijente i ljude koji prate Zoo Zid, Ana je ove godine odlučila povećati rogove Glavatarima za koje inače koristi razne vrste drveća. Svojim gustim i bogatim rogovima Glavatari upotpunjavaju prazan zid, te ga bogate svojom sjenom koju "puštaju" ovisno o dobu dana, dnevnom ili noćnom svjetlu; a ove su godine posebno traženi Glavatari s rogovima od breze.

"Za mlade dizajnere/ice, događaji poput artomata su izvrsna platforma za izlaganje i predstavljanje svojih radova. Tako potencijalni klijenti mogu uživo vidjeti, opipati radove, popričati s autoricom, te imaš priliku predstaviti svoj proizvod”, rekla nam je Ana kojoj je artOmat događaj godine gdje upoznaje ljude, druži se ostalim izlagačima/cama te stvara novu bazu klijenata.

“Oduševljava me kako je u zadnjih nekoliko godina domaća art scena doživjela procvat. Sve je više mladih koji odlučuju svoje ideje i talent konačno pretvoriti u proizvod, krenuvši od mojih prijatelja, od kojih njih 70 % izlaže na Artomatu.  Rastužuje me što Hrvatska još uvijek nije prepoznala vrijednost u ručnog rada i ne potiče mlade ljude da se usude baviti time, pa su mnogi mladi umjetnici orijentirani na strano tržište, gdje od svog rada mogu ujedno i živjeti.”

Zoo Zid možete pratiti na Facebooku te na službenom webu.

{gallery}Glavatari artOmat{/gallery}

Vedrana Mastela na ovogodišnjem artOmatu izlaže predmete iz aktualne kolekcije te ostale komade u svom  već prepoznatljivom stilu. Kolekcije i svi radovi rezultat su dizajnerskog promišljanja, a odjevni predmeti ili modni dodaci izrađeni su u Hrvatskoj, u malim serijama ili kao jedini primjerak. Posebno izdvaja pamučne majice sa „art loves you“ printom. Vedrana svoje radove inače predstavlja ili na modnim revijama, natjecanjima, izložbama ili dizajnerskim događanjima gdje ih često i prodaje. Također prodaje u par concept trgovina u Hrvatskoj.

“Izlaganje na artOmatu znači veću vidljivost i mogućnost susreta s kupcima te naravno druženje i povezivanje s drugim kreativcima. Ljudi te mogu upoznati i pitati sve što ih zanima ili o nekom predmetu ili o tvom radu i to mi je super”, kaže Vedrana koja se zalaže za sustavnu podršku dizajnericama tj. plodno tlo u kojem se mogu razvijati i graditi svoje vizije bez straha za osnovnu egzistenciju.

“Potrebno je ulaganje u naše ideje, pomoć pri ostvarivanju poticaja, dostupnije informacije, dostupnija sredstva i još veća promocija.”

{gallery}Vedrana Mastela artOmat{/gallery}

Morana Vukov na artOmatu izlaže s matičnim Noj Art-om (Udruga individualnog stvaralaštva), no samo svoje radove iz brenda bossa noga. Svojim radovima podržava i financira rad navedene udruge, čija je i osnivačica. Kao i svake godine, a i svugdje, Morana izlaže jedinstvene odjevne predmete a ove godine njima dodaje isto tako jedinstvene broševe.

“Iz svog iskustva znam da je u Hrvatskoj teško naplatiti svoj rad, trud, vrijeme i kvalitetu, na obostrano zadovoljstvo. Pogotovo oni koji zaista cijeli proces rade sami. Naravno da tržište postoji, no kad većini moraš objašnjavati zašto tvoj rad košta koliko košta, dok s druge strane tim istima odjeća po dućanima „vrijedi“ i cijena joj nije upitna, onda ovdje nije riječ o kupovnoj moći već o svijesti ljudi i njihovih prioriteta”, kaže Morana koja nastoji biti prisutna na događajima prikladnim za prezentaciju vlastitog rada, bilo da se radi o sajmu ili samo izlaganju.

artOmat od početka smatra, jedinim (za sada) pravim umjetničkim „sajmom“ u Zagrebu koji svakako nastoji ne propustiti i kojeg toplo preporučuje.

{gallery}bossanoga artOmat{/gallery}

Ove godine na artOmatu presjek svojih dosadašnjih radova ima i Katarina Bilan uz brend Dott. Biti će tu toplih zimskih majica, ogrtača, kaputa, izvezenih majica ali i romantičnih topića.

"Živim u malom mjestu pokraj Splita a radim u Splitu u kojem sa prijateljicama drži Designer store Krug s brandovima Dott., Chicks on Chic, Little wonder a uz to se tamo može naći i keramika i vezene ilustracije Dunje Ignis. Kako u Splitu nažalost nema manifestacija poput artOmata tek se s vremena na vrijeme nađe se neki entuzijast koji organizira sajam ali to obično ne zaživi na duže staze", kaže Katarina koja bi bila sretna s podrškom od institucija jer država kreativkama daje prevelike mjesečne namete i samo uvodi nove odredbe uz pomoć kojih mali zanati i obrti umiru.

{gallery}dott artOmat{/gallery}

Vrijedi napomenuti da će se ove godine na artOmatu naći i prva zadruga studenata Fabric8 co-op: kolektiv modnih, tekstilnih i industrijskih dizajnera, ali i ilustratora, fotografa te mnogih drugih kreativaca iz područja tekstilne, modne i umjetničke scene.

Između ostalog kooperativa je osviještena o problematici tekstilnog otpada i u proizvodnji svojih proizvoda dosegla je zavidnu razinu održivog razvoja time što se vidljivo bazira na tzv. konceptu bez otpada. Dodatno, rad Fabric8 zasniva se na principu produkcije tzv. spore mode brinući time za društvo u kojem radi, proizvodeći lokalno i u malim serijama, kvalitetno, bez ikakvih proizvodnih otpada i mareći pritom za radnička prava sviju.

Fabric8 ove godine izlaže članske brandove (WIMB Dominika Brandibura, neuromantikk Helene Drkelić, IŠ Ivane Šarić, ilustracije Sonje Brstilo, AMNEZIE Ane Jelić, heklane i šivane igračke Jelene Buhanec, Jos•s  Josipe Ščapec, Mihaela Plantak te Fabric8 core ljudi: Josipa Vurnek, Vladimira Pavlović, Denis Ristivojević).

Na Artomatu će servirati apsolutno sve: i ljetnu i zimsku kolekciju, accesorriese i igračke! Fabric8 najavljuje totalni SALE svega do kraja godine, kako bi bile/i spremni/e na nove kolekcije i proizvode u 2017.

{gallery}fabric8 artomat{/gallery}

Više o artOmatu pratite na službenim web stranicama.

Postoji li intencija i/ili potreba da se prava OSI objedine i jasnije definiraju? Na koji bi način jedinstven Zakon o OSI utjecao na same studente/ice s invaliditetom?

Postoji podatak da su prava osoba s invaliditetom u RH regulirana u preko 270 zakonskih i podzakonskih akata koji se realiziraju u različitim sustavima, a ti propisi često nisu međusobno usklađeni, čak su ponekad i kontradiktorni. Stječe se dojam da iako postoji, ili je barem do 2015. godine postojala, Nacionalna strategija izjednačavanja mogućnosti za osobe s invaliditetom[1], da ne postoji jedinstvena politika Republike Hrvatske prema osobama s invaliditetom.

Osobno sam protivnica objedinjavanja prava jedne skupine građana u jednom zakonu jer to vidim kao dodatni čin izdvajanja. Zapravo preferiram skandinavski model, odnosno zakonodavstvo usmjereno protiv diskriminacije, u kojem često izostaju upravo posebni propisi jer ako je, primjerice, u nekom propisu navedeno da svi imaju pravo na jednak pristup obrazovanju, onda to doista i znači da SVI imaju pravo na jednak pristup obrazovanju pa tako i osobe s invaliditetom i to nije potrebno posebno regulirati, već se poduzimaju mjere kojima se to realizira. Jasno mi je da mi u Hrvatskoj na žalost nismo na toj razini svijesti, no svakako bismo trebali ozbiljno poraditi na usklađivanju propisa u različitim sustavima, pa tako i onih koji se odnose na osobe s invaliditetom, čime i studente/ice s invaliditetom. Stoga je potrebna i snažna međuresorna suradnja čitavog niza institucija koje neposredno ili posredno mogu utjecati na izjednačavanje mogućnost studenata/ica s invaliditetom u visokom obrazovanju u Republici Hrvatskoj.

Prava samih studenata/ica s invaliditetom zajamčena su također nizom zakonskih regulativa i pravilnika pojedinih institucija. Kako ona funkcioniraju i funkcioniraju li uopće u praksi? Koji su prema vašem iskustvu najčešći problemi s kojima se studenti/ice s invaliditetom suočavaju tijekom studija?

Zakonske pretpostavke za osiguravanje jednakih mogućnosti, odnosno pristupačnosti visokog obrazovanja osobama s invaliditetom u Republici Hrvatskoj nisu obuhvaćene jedinstvenim dokumentom. Protežu se od Ustava Republike Hrvatske[2] preko Konvencije o pravima osoba s invaliditetom[3], Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju[4], Zakona o suzbijanju diskriminacije[5], Zakona o jedinstvenom tijelu vještačenja[6], Zakona o hrvatskom znakovnom jeziku i ostalim sustavima komunikacije gluhih i gluhoslijepih osoba u Republici Hrvatskoj[7] i Nacionalne strategije izjednačavanja mogućnosti za osobe s invaliditetom od 2007. do 2015. godine[8] do statuta javnih sveučilišta i drugih javnih visokih učilišta, ali i brojnih njihovih drugih dokumenata i natječaja. Ono što ne prati uvijek važeće propise su upravo konkretne mjere nadležnih institucija kako bi se jednake mogućnosti definirane u propisima zaista i primijenile u praksi.

Skupinu studenata/ica s invaliditetom čini izrazito heterogena populacija pa su stoga i njihove teškoće i potrebe u sustavu visokog obrazovanja raznolike i individualizirane. Unatoč tome, one se uopćeno mogu promatrati u odnosu na vrstu oštećenja te se kreću od potrebe za prostornom pristupačnošću odnosno dostupnošću svih prostora, ali i usluga (osobe s motoričkim poremećajima), potrebe za prilagođenim pristupom literaturi (osobe s oštećenjima vida), potrebe za osiguravanjem komunikacijskog posrednika (osobe s oštećenjima sluha), potrebe za fleksibilnosti u postavljenim rokovima ispunjavanja studentskih obveza i katkada dnevnom ritmu aktivnosti (osobe s kroničnim bolestima i psihičkim smetnjama) do prilagođenih nastavnih materijala i načina provjere znanja (osobe sa specifičnim teškoćama učenja, ali pokatkad i osobe s motoričkim i senzoričkim oštećenjima). Uz spomenute prilagodbe koje su najvećim dijelom u nadležnosti  visokoobrazovne institucije, mogućnost uključivanja osoba s invaliditetom ovisit će i o pripremljenosti djece s teškoćama u razvoju na nastavak obrazovanja, o prilagođenom prijevozu, prilagođenom smještaju, ispomoći u studentskim domovima i menzama, dostupnoj pomoćnoj tehnologiji i slično.

U svom tekstu objavljenom u prvom priručniku zbirke „Studenti s invaliditetom“ navodite da je jedan od glavnih uzroka sadašnjeg stanja neprimjerena priprema učenika/ica s invaliditetom za studij, odnosno zastarjelim, rigidnim, s potrebama tržišta rada i suvremenim tehnologijama neusklađenim nastavnim programima u srednjoškolskom, naročito specijaliziranom, obrazovanju. Možete li ovo malo pojasniti?

Dio kandidata/kinja (s invaliditetom) za ulazak u visoko obrazovanje obrazovao se u redovitom, a dio u posebnom sustavu odgoja i obrazovanja, no, bez obzira na model dotadašnjeg obrazovanja, sami studenti/ce s invaliditetom često ističu kako nisu pripremljeni za studij jednako kvalitetno kao i njihovi kolege/ice bez invaliditeta. Ovdje se uglavnom radi o nedovoljnoj dostupnosti i nedovoljnoj prilagođenosti primarnog, a posebice sekundarnog obrazovnog sustava specifičnim mogućnostima i potrebama djece s teškoćama u razvoju. Kada se radi o redovitom sustavu obrazovanja, učenici/e s teškoćama u razvoju i sa specifičnim teškoćama učenja često se obrazuju u prevelikim razredima s nastavnicima/ama koji nisu uopće ili nisu dovoljno educirani za rad s djecom s teškoćama u razvoju i često u školama bez stručnih suradnika/ca edukacijsko-rehabilitacijskog profila koji bi mogli pružiti potporu njihovom obrazovanju. S druge strane, ako se radi o posebnim institucijama, tzv. „specijalnim školama“, njihov je nedostatak što se najčešće radi o obrazovanju za jednostavnija zanimanja, pa time i sniženim obrazovnim zahtjevima, često u prezaštićujućim  uvjetima, bez dodira s realnim zahtjevima redovnih obrazovnih institucija i svakodnevnoga  života.

Kako ovo ne bi postalo nepremostiva prepreka za upis osoba s invaliditetom na studij, Sveučilišta u Zagrebu, Rijeci, Osijeku, Dubrovniku, Splitu i Zadru osiguravaju kandidatima/kinjama s invaliditetom pravo na prednost pri upisu na studij na način da se u natječajima za upis studenata/ica u prvu godinu sveučilišnog preddiplomskog, integriranog preddiplomskog i diplomskog te stručnog studija, koji raspisuju svake akademske godine, navodi da kandidati/kinje koji imaju utvrđen postotak tjelesnoga oštećenja 60% i više[9], studij mogu upisati pod uvjetom da prijeđu razredbeni prag i zadovolje na eventualnoj posebnoj provjeri dodatnih sposobnosti koja također uključuje individualizirane prilagodbe. Ukoliko nisu rangirani unutar odobrene kvote, upisuju se izvan kvote. Jednako tako prednost pri upisu realiziraju kandidati/kinje s invaliditetom i na nekim veleučilištima i visokim školama.

Ova mjera je dakle poduzeta jer se smatra da tijekom osnovnoškolskoga i srednjoškolskoga obrazovanja, redovitog ili posebnog, ovi kandidati/kinje nisu stekli jednake kompetencije koje bi ih stavile u isti inicijalni položaj s ostalim kandidatima/kinjama za upis na studij, a da bi se povećao udio studenata s invaliditetom u općoj populaciji studenata. Ovakvom mjerom brojne osobe s invaliditetom dobile su šansu visoko se obrazovati te uz osiguravanje razumne prilagodbe odnosno svih potrebnih i samo onih potrebnih kompenzacijskih mjera[10] trebaju vlastitim trudom i motivacijom steći potrebne profesionalne kompetencije. Uz to također trebaju nadoknaditi one koje tijekom ranijih razina obrazovanja eventualno nisu stekli, a radi čega su i stavljeni u povoljniji položaj prilikom upisa na studij. Neki studenti/ce s invaliditetom to ipak nisu u mogućnosti.

Stoga, iako imaju pravo na odabir bilo kojeg studijskog programa, nikako ne smijemo previdjeti činjenicu da studenti/ce s invaliditetom ipak, u odnosu na bolesti, oštećenja ili poremećaje koje imaju, nose određena ograničenja (invaliditet kao funkcionalno smanjena sposobnost ili sposobnosti) u odnosu na zadovoljenje zahtjeva pojedinih studijskih programa (Franjkić i suradnice, 2014[11]). Istraživanje Urbanc i suradnice (2014[12]) ukazuje kako sami studenti/ce s invaliditetom ističu da je svijest o vlastitim ograničenjima izuzetno važna pri izboru studija za sve studente/ice, pa tako i studente/ice s invaliditetom. Stoga je profesionalno usmjeravanje kao postupak ključno u donošenju ispravne odluke o izboru studijskog programa. Odluka se primarno treba temeljiti na profesionalnim interesima i motivaciji kandidata/kinja s invaliditetom, ali jednako tako i na sposobnostima koje posjeduje. Izuzetno je stoga važno kvalitetno informirati kandidata/kinju o potencijalnim preprekama na koje može naići tijekom pohađanja određenog studijskog program, a koje smiju proizlaziti isključivo iz definiranih ishoda učenja studijskog programa te mu/joj omogućiti da donese informiranu odluku o izboru primjerenog studijskog programa i da time preuzme odgovornost, kako za uspjeh tako i za eventualni neuspjeh u studiju. Ovakav oblik informiranja budućih studenata/ica trebao bi postati obvezan, a kandidati bi od visokoobrazovne institucije na koju se namjeravaju upisati trebali dobiti neku vrstu suglasnosti ili preporuke, ako nije detektirana nesavladiva prepreka vezano uz realizaciju definiranih ishoda učenja studijskog programa, a u odnosu na funkcionalne sposobnosti kandidata/kinje.

Prednost pri upisu na studij upravo je karakterističan primjer mjera kojima se nastoji izjednačiti nepovoljniji položaj kandidata/kinja s invaliditetom u odnosu na tipičnu populaciju, a naziva se povlašten način postupanja. Ovakav način izjednačavanja mogućnosti podrazumijeva da se osobe s invaliditetom stavljaju u povoljniji položaj u odnosu na druge jer su zbog svoga invaliditeta ili zbog neprilagođenosti okoline njihovim mogućnostima, u nepovoljnijem položaju. Kako je to zapravo odlaženje u drugu krajnost, pri čemu nije moguće izbjeći diskriminaciju „drugih“, primjenjuje se isključivo u situaciji kada nije moguće drugačije realizirati ciljeve i to uvijek privremeno i izuzetno, isključivo dok se inicijalni razlozi za ovakvu mjeru ne uklone, pri čemu pravovremeno treba rješavati inicijalni problem. Nažalost, u Hrvatskoj se još uvijek veoma malo čini po pitanju podizanja kvalitete obrazovanja djece s teškoćama u razvoju u smislu pripreme za uspješan nastavak obrazovanja na visokoškolskoj razini. Nadamo se da će novi dokument, odnosno njegova primjena, „Okvir za poticanje i prilagodbu iskustava učenja te vrednovanje postignuća djece i učenika s teškoćama“[13] koji je izrađen u okviru Cjelovite Kurikularne reforme[14] ispraviti tu pogrešku.

U konačnici, ovakav način pristupa osobama s invaliditetom generalno najčešće postaje kontraproduktivan jer smanjuje motivaciju osoba s invaliditetom i povećava prisutnost negativnih stavova društvene zajednice zbog nepravednosti u pristupu te povećava nepovjerenje u sposobnosti osoba s invaliditetom, odgađa rješavanje problema odnosno svodi se samo na „krpanje rupa“ a ne na trajno rješavanje problema koji godinama može eskalirati, a i izuzetno je skupo.

Jedan od rezultata istraživanja Multidimenzionalna analiza socijalne uključenosti djece s teškoćama i studenata s invaliditetom u obrazovnom procesu u kojem ste sudjelovali, pokazalo je da su studenti/ice s oštećenjima sluha te studenti/ice s tzv. nevidljivim oštećenjima najmanje zadovoljni sustavom podrške. Koji su specifični problemi s kojima se ove skupine susreću?

Analize rezultata spomenutog istraživanja pokazale su da se studenti/ce razlikuju u procjeni zadovoljstva sustavom potpore u odnosu na vrstu oštećenja te da su studenti/ce s oštećenjima sluha kao populacija statistički značajno manje zadovoljni sustavom potpore u odnosu na ostale spomenute skupine studenata/ica (vjerojatno radi neriješenog pitanja komunikacijskog posrednika/ce), osim studenata/ica s tzv. „nevidljivim oštećenjima“ dok su najzadovoljniji studenti/ce s motoričkim poremećajima koji se kreću uz pomoć invalidskih kolica (Kiš-Glavaš, 2014[15]). Ovo potonje zasigurno je rezultat pozitivne percepcije studenata/ica o značajnom unaprjeđenju prostorne pristupačnosti općenito, pa tako i institucija visokog obrazovanja (Bačani i suradnici, 2015[16]).

Znakovito je da su se u okviru tzv. Programskih ugovora kojima MZOS od akademske godine 2012./2013. subvencionira troškove studija redovitim studentima/cama u okviru cilja „Olakšanje pristupa studiju i potpora pri studiju za studente slabijega socijalno-ekonomskog statusa i studente s invaliditetom“ značajna sredstva utrošila upravo na prostornu pristupačnost akademske infrastrukture studentima/cama s invaliditetom (izgradnja rampa, dizala, pokretnih traka, sanitarnih čvorova za studente/ice s invaliditetom, taktilnih crta vođenja i oznaka na brajici), ali je jako malo sredstava utrošeno u dodatnu edukaciju nastavnog, stručnog i administrativnog osoblja u sustavu visokog obrazovanja. Vjerojatno stoga imamo ovakve rezultate zadovoljstva studenata/ica sustavom potpore i čini se da je jednostavnije platiti skupu prilagodbu zgrade nego nastojati steći dodane kompetencije za rad sa studentima/cama s invaliditetom, a upravo su takve potrebne da bi se razumjele potrebe studenata/ica s tzv. nevidljivim oštećenjima u visokom obrazovanju. Ovdje se radi o studentima/cama s psihičkim bolestima i poremećajima te specifičnim teškoćama učenja, poput primjerice disleksije, disgrafije i ADHD-a, kao i kroničnim bolestima poput epilepsije, dijabetesa ili ulceroznog kolitisa. Studenti/ce s takvim teškoćama trebaju razumijevanje, a ne osudu i stigmu, što na žalost još uvijek često doživljavaju u hrvatskom društvu pa tako i u visokom obrazovanju. Stoga se oni najčešće i ne deklariraju kao studenti/ce s invaliditetom i bez ikakvih prilagodbi prolaze sustav visokog obrazovanja. Ipak, neki su pomaci učinjeni, posebice u prepoznavanju i prilagodbama kod disleksije, pa tako primjerice Sveučilište u Zagrebu nudi stipendije i ovim studentima/cama.

Najveći je problem ipak s gluhim, odnosno studentima/cama s oštećenjima sluha u sustavu obrazovanja, pa tako i visokog jer iako je nedavno donesen  Zakon o hrvatskom znakovnom jeziku i ostalim sustavima komunikacije gluhih i gluhoslijepih osoba u Republici Hrvatskoj[17], on nije u punoj primjeni jer nije riješeno financiranje prevoditelja znakovnog jezika odnosno komunikacijskog posrednika, bez čega njima zapravo uopće nije osiguran pristup obrazovanju u Hrvatskoj.

Sudjelovali ste i na projektu Education for Equal Opportunities at Croatian Universities – EduQuality čiji je cilj izjednačavanje mogućnosti za studente s invaliditetom u visokom obrazovanju u Republici Hrvatskoj. Koliko je ovaj projekt doprinio kvaliteti studentskog života osoba s invaliditetom? Što biste izdvojili kao posebno važne ishode projekta? Postoji li namjera i/ili potreba da se projekt nastavi?

Bila sam voditeljica tog Tempus projekta na kojem je sudjelovalo čak 13 partnerskih institucija i organizacija: četiri respektabilna europska sveučilišta, Hrvatski studentski zbor, Institut za razvoj obrazovanja i gotovo sva hrvatska sveučilišta a nositelj je bilo Sveučilište u Zagrebu. Upravo je kroz realizaciju ovog projekta realiziran i najveći zamah  razvoju različitih služba i usluga potpore u visokom obrazovanju u Republici Hrvatskoj. Tijekom projekta razvijene su nove aktivnosti kojima se dodatno pridonosi izjednačavanju mogućnosti za studente/ice s invaliditetom, a time i podizanju studentskoga standarda i osiguravanju kvalitete: nabavljena je pomoćna tehnologija za studente/ice s invaliditetom na svim sveučilištima, razvijen je i pokrenut sveučilišni kolegij „Vršnjačka potpora studentima s invaliditetom“, razvijena je edukacija nastavnoga, stručnog i administrativnoga sveučilišnog osoblja o mogućnostima studenata/ica s različitim oblicima invaliditeta te načinima prilagodbe akademskih sadržaja njihovim mogućnostima kojima se pritom ne kompromitiraju akademski standardi.

Jedan od najznačajnijih ishoda projekta je izrada Prijedloga nacionalnog dokumenta Osiguravanje minimalnih standarda pristupačnosti visokog obrazovanja studentima s invaliditetom u Republici Hrvatskoj (2012)[18] kojeg je Rektorski zbor u 2013. godini podržao te posebnom odlukom prihvatio dio koji se odnosi na minimalne standarde pristupačnosti. Dokument je 2013. godine prihvatio i Senat Sveučilišta u Zagrebu. U okviru dokumenta identificirani su ključni problemi s kojima se studenti/ce s invaliditetom susreću, a koje je potrebno sustavno rješavati te su dane konkretne smjernice i preporuke za rješavanje tih problema od strane odgovornih i nadležnih institucija. Dokument je postao osnova za izradu Strategije obrazovanja, znanosti i tehnologije[19] u dijelu koji se odnosi na unaprjeđenje sustava potpore studentima s invaliditetom kroz izjednačavanje pristupa visokom obrazovanju. Dokument je također i osnova za izradu Nacionalnog plana za unapređenje socijalne dimenzije visokog obrazovanja u Republici Hrvatskoj kojeg trenutno izrađuje Nacionalna skupina za unapređenje socijalne dimenzije visokog obrazovanja[20].

Projekt je proizašao iz stvarnih potreba aktualne prakse a koncipiran je tako da se njegove aktivnosti ažuriraju, prilagođavaju, nadograđuju i nastavljaju i po njegovu završetku. Potrebno je samo snažnije posegnuti za njima.

Nositeljica ste kolegija Vršnjačka potpora studentima s invaliditetom koji studentima/icama s invaliditetom osiguravaju pomoć od strane kolega/ica na nastavi. Kakva su dosadašnja iskustva s ovim kolegijem? Koje su prednosti podrške koju studentima/icama s invaliditetom pružaju njihovi vršnjaci/kinje u odnosu na pomoć koju dobivaju od profesionalnih asistenata/ica?

Važan oblik potpore studentima/cama s invaliditetom u nastavi pruža sveučilišni kolegij „Vršnjačka potpora studentima s invaliditetom“, koji je u okviru Tempus projekta EduQuality uveden kao izborni kolegij na sveučilištima u Zagrebu, Rijeci i Puli. Sveučilište u Zagrebu prvo je započelo s njegovim provođenjem akademske godine 2011./2012. i do danas ga je odslušalo i položilo 48 studenata/ica. Kolegij je dostupan za upis studentima/cama sa svih sastavnica sveučilišta i na svim razinama studija (preddiplomskoj, diplomskoj i poslijediplomskoj). Ovim kolegijem studenti/ce s invaliditetom mogu ostvariti potporu vršnjaka asistenta/ica koja im je, ovisno o vrsti teškoća/oštećenja, potrebna u akademskom okruženju (primjerice potpora pri dolasku na fakultet i kretanju po prostoru, u predavaonice, kabinete, knjižnice, referade, studentske menze i sl.; potpora pri rješavanju nekih administrativnih procedura; potpora pri “hvatanju” bilješki s predavanja; verbalni opisi vizualno prezentiranih sadržaja; potpora u različitim socijalnim situacijama poput posredovanja u komunikaciji, osobna potpora prema potrebi poput potpore pri korištenju toaleta i slično).

Kao alternativa kolegiju Vršnjačka potpora studentima s invaliditetom, u posljednje se vrijeme sve više pojavljuje tzv. „obrazovna asistencija“ i to kao primarno rješenje za približavanje mogućnosti studentima/cama s invaliditetom upravo na sveučilištima u Zagrebu, Rijeci i Puli, gdje se i nudi kolegij Vršnjačka potpora studentima s invaliditetom. Nažalost radi se o neprimjerenom vidu potpore jer u visokom obrazovanju ne bi trebalo biti „obrazovne“ asistencije koja podrazumijeva pomoć u učenju i izvršavanju studijskih obveza jer postoji opasnost da će to onemogućiti studente/ice s invaliditetom u primjerenom i potpunom stjecanju profesionalnih kompetencija. Vršnjačka potpora naglasak stavlja upravo na potporu, a ne na pomoć, dakle na potporu studentu/ici s invaliditetom u vidu izjednačavanja mogućnosti te omogućavanja da maksimalno samostalno izvršava svoje studijske obveze. Osim toga, tzv. „obrazovna asistencija“ je plaćena asistencija, a i nema sustavne pripreme odnosno edukacije studenata/ica-asistenata/tica kao niti njihovog sustavnog praćenja i evaluacije rada, što je i najveći nedostatak ovakvog vida asistencije. Vršnjačka potpora s druge pak strane osigurava se besplatno (studenti/ce koji upišu kolegij, u skladu s tjednim i semestralnim opterećenjem stječu 5 ECTS bodova), studenti/ce su educirani kroz 45 sati (15 sati predavanja i 30 sati vježbi), praćeni sa 30 sati sustavne dvotjedne supervizije i provođenje obveznih evaluacija kolegija. Također, prema potrebi uključenih studenata/ica, uvode se dodatne radionice, a  raspoloživost nositeljice i suradnika/ca na kolegiju je 24 sata dnevno, za svaku nepredviđenu situaciju. U dio sati nastave uključeni su i sami studenti/ce s invaliditetom, a obostranim potpisivanjem semestralnog plana potpore, obje se strane (student/ica asistent/ica i student/ica s invaliditetom) obvezuju na poštivanje dogovorenih oblika i načina potpore te na punu suradnju.

Uz sve navedeno, rezultati provedene evaluacije kolegija Vršnjačka potpora studentima s invaliditetom govore u prilog korisnosti i uspješnosti kolegija u pogledu senzibiliziranosti za studente/ice s invaliditetom, osposobljenosti za pružanje vršnjačke potpore, spremnosti i sigurnosti u zagovaranju prava studenata/ica s invaliditetom, snalaženja i promišljanja etičkih pitanja u odnosu vršnjačke potpore u akademskom i širem socijalnom okruženju i drugo (Ferić Šlehan i suradnici, 2013.[21]). Rezultati upućuju na zaključak kako je ovakav način ostvarivanja izjednačenih mogućnosti za studente/ice s invaliditetom u sustavu visokog obrazovanja učinkovit i obostrano koristan. Stoga bi alternativni oblici asistencije, poput one „obrazovne“, mogli biti iznimka, ali ne i pravilo i to isključivo u situacijama kada ne postoji mogućnost uvođenja vršnjačke potpore ili se radi o potrebi za većim ukupnim brojem sati neposredne potpore nego je se može pružiti kroz vršnjačku potporu (5 sati tjedno) uz obveznu edukaciju, superviziju i evaluaciju rada asistenata/ica studentima/cama s invaliditetom. Uz to nikako ne treba zaboraviti da većina studenata/ica s invaliditetom realizira i pravo na osiguravanje usluge osobne asistencije[22] putem natječaja Ministarstva socijalne politike i mladih (danas Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku), a preko civilnog sektora, pa bi i nju prema potrebi trebalo uvesti u akademsko okruženje.

Studenti/ice s invaliditetom za vrijeme studija stječu samostalnost, no po završetku studija često se moraju vratiti životu s roditeljima/skrbnicima. Izvješće Pravobraniteljice za OSI navodi da je nedostatnost mreže usluga i podrške socijalnoj inkluziji najuočljivija u populaciji osoba s motoričkim oštećenjima. Na koji način mislite da bi se moglo/trebalo osigurati ovim osobama neki alternativan način stanovanja? Postoje li neke dobre prakse izvan RH?

Prema ovakvom ishodu studenti/ce s invaliditetom ne razlikuju se na žalost od ostalih studenata/ica. Brojni mladi nakon završenog visokog obrazovanja vraćaju se u svoju lokalnu zajednicu, često u zajednički život sa svojim roditeljima ili skrbnicima i bez mogućnosti za zaposlenje pa time i materijalnu sigurnost i mogućnost za samostalan život. Rješenja za ovakve probleme za osobe s invaliditetom trebala bi biti jednaka rješenjima za tipičnu populaciju. Uz to sustav potpore kakav pružamo u visokom obrazovanju, u sveučilišnim i veleučilišnim gradovima, i koji upravo omogućava studentima/cama s invaliditetom samostalnost, trebao bi biti decentraliziran, odnosno dostupan na razini lokalne zajednice.

S druge pak strane, istraživanje Bačani i suradnica (2015[23]) pokazuje kako studenti/ce s invaliditetom naglašavaju odgovornost samih osoba s invaliditetom u borbi za vlastita prava i ravnopravni položaj u društvu, što je moguće postići aktivnim sudjelovanjem u društvenoj svakodnevici.

Na žalost, ponekad smo u viskom obrazovanju suočeni i s potpuno nepotrebnim rješenjima, neosnovanim „prilagodbama“, pa tako postoje slučajevi kada, upravo uslijed te hiperprodukcije i visoke dostupnosti najrazličitijih kompenzacijskih, ponekad i potpuno nepotrebnih mjera po načelu „svima sve“ (oslobađanje od nastave Tjelesne i zdravstvene kulture studenata/ica s invaliditetom, doslovno hvatanje bilježaka s predavanja za studente/ice   koji sve nastavne materijale dobivaju unaprijed, snimanje predavanja za gluhe studente/ice, puna subvencija prehrane za studente/ice s invaliditetom, naknada za prijevoz za studente koji se samostalno mogu služiti javnim prijevozom i slično) dolazi do situacije da neki studenti/ce s invaliditetom zapravo i nisu motivirani za studij već studirajući i realizirajući studentska (s invaliditetom) prava nastoje riješiti neke svoje socijalne probleme (financijske, stambene, kulturalne…). Tako rezultati istraživanja autorice Urbanc i suradnica (2014 [24]) u kojem su sudionici/e istraživanja bili sami studenti/ce s invaliditetom pokazuju da neke studente/ice s invaliditetom slabija prilagođenost okoline u mjestu prebivališta motivira da upišu fakultet bez obzira na osobne sklonosti i motivaciju za studij općenito, kako bi u većem gradu imali mogućnost steći veću razinu samostalnosti (odlazak iz obitelji, samostalnije i slobodnije kretanje po gradu, organizirani prijevoz, manje socijalne kontrole, veća mogućnost samoodređenja općenito). Prema tumačenju ove grupe sudionika kvalitativnog istraživanja u koje je bilo uključeno ukupno 20 studenata i studentica s invaliditetom sa sveučilišta u Zagrebu, Osijeku, Rijeci i Zadru, odlazak na studij za neke studente/ice predstavlja jedini način da se „maknu“ od roditelja i iskuse samostalniji život, s obzirom na nedostupnost potpore u manjim mjestima.

Visoko obrazovanje nikako ne bi trebalo predstavljati takav način rješavanja potreba mladih s invaliditetom već je s tom svrhom potrebno poduzeti druge mjere i aktivnosti. Ono što mi kao akademska zajednica možemo učiniti jest pobrinuti se da kroz razumne prilagodbe akademskog okruženja i akademskih aktivnosti omogućimo studentima/cama s invaliditetom kvalitetno i primjereno stjecanje profesionalnih kompetencija, čime će se podići razina njihove zapošljivosti a time i mogućnost za njihovo zapošljavanje i rad te samostalan i neovisan život u zajednici.

Koje su po vama dodirne točke između feminizma i invaliditeta? Zašto bi (i bi li uopće) feministi/kinje trebali zagovarati prava OSI i zašto bi (i bi li uopće) OSI trebale biti feministi/kinje?

U oba se slučaja radi o populaciji koja ima otežan pristup ljudskim pravima. Smatram da su sve marginalizirane, podzastupljene, ranjive skupine izuzetno osviještene i senzibilizirane za potrebe drugih i kao takvi, trebali bi zajednički djelovati u nastojanju za punom društvenom ravnopravnošću svih ljudi, svih građana.

Na koji način mediji mogu biti saveznici osobama s invaliditetom? Mislite li da bi bilo korisno izraditi upute za novinare/ke koje bi se ticale nediskriminatornog izvještavanja o osobama s invaliditetom? Možda nešto slično već postoji?

Mediji su doista ključni u osvještavanju javnosti o osobama s invaliditetom, kao i drugim ranjivim skupinama građana. Afirmativan a ne karitativan pristup, isticanje mogućnosti osoba s invaliditetom, primjera dobre prakse, uspješnih pojedinaca, a ne samo vapaji za pomoć, donacije i humanitarne akcije, svakako bi pozitivno promijenili stavove društva prema osobama s invaliditetom.

Smatram da je izrazito dobra ideja o izradi uputa za novinare u kojima bi kratko bila navedena i opisana terminologija primjerena za korištenje a vezana uz osobe s invaliditetom kao i ostali preduvjeti, kako kažete, nediskriminatornog izvještavanja. Koliko mi je poznato tako nešto ne postoji, iako postoje neki znanstveni radovi na tu temu.

[^{1] Narodne novine, 63/07.}

^{[2] Pročišćeni tekst, http://www.zakon.hr/z/94/Ustav-Republike-Hrvatske} 

^{[3] Ujedinjeni narodi, 2006.}

^{[4] Narodne novine, 123/03, 198/03, 105/04, 174/04, 46/07, 63/11, 94/13, 139/13.}

^{[5] Narodne novine, 85/08.}

^{[6] Narodne novine, 85/14, 95/15.} 

^{[7] Narodne novine, 82/15.}

^{[8] Narodne novine, 63/07.}

^{[9] Upravo je i to upravo navedeni postotak tjelesnog oštećenja (60% i više) najčešći kriterij za ostvarivanje prava studenata/ica s invaliditetom, što isključuje brojne skupine studenata/ica koji se susreću s nizom prepreka u visokom obrazovanju uzrokovano njihovim oštećenjima, bolestima ili poremećajima, a nemaju tjelesno oštećenje ili ono ne prelazi 60% (studenti/ce sa specifičnim teškoćama učenja, mentalnim oštećenjima i nekim kroničnim bolestima i poremećajima) što ih svakako diskriminira.}

^{[10] Kompenzacijske mjere podrazumijevaju kompenziranje za nepovoljniji položaj, omogućavanjem osobama s invaliditetom dostupnost svih resursa kroz razumnu prilagodbu, dakle osiguranjem pristupačnosti, pomagala, potpore… U kontekstu visokog obrazovanja to bi se odnosilo na osiguravanje prostorne pristupačnosti i dostupnosti prilagođenih informacija, prilagodbu nastavnog materijala i načina polaganja ispita, osiguravanje pomagala u nastavnom procesu i slično. Pri provedbi kompenzacijskih mjera treba voditi računa o tome da one trebaju voditi ka većoj samostalnosti studenata/ica s invaliditetom, a ne ka njihovoj većoj ovisnosti.}

^{[11] Franjkić, L., Kiš-Glavaš, L., Novak Žižić, V., 2014.: Percepcija mogućnosti studenata s invaliditetom da udovolje zahtjevima studijskih programa, Hrvatska revija za rehabilitacijska istraživanja, 50 (1), 70-80.}

^{[12] Urbanc, K., Laklija, M., Milić Babić, M., Branica, V., 2014.: Multidimenzionalna analiza socijalne uključenosti studenata s invaliditetom u visokoškolskom obrazovanju – kvalitativno istraživanje, U: Uzun, T. (ur.): Multidimenzionalna analiza socijalne uključenosti djece s teškoćama u razvoju i studenata s invaliditetom u obrazovnom procesu, Izvješće o istraživanju, Hrvatski savez gluhoslijepih osoba Dodir, ISBN: 078-953-7645-02-1.}

^{[13] http://www.public.mzos.hr/fgs.axd?id=24440}   

^{[14] http://www.kurikulum.hr/}

^{[15] Kiš-Glavaš, L., 2014.: Multidimenzionalna analiza socijalne uključenosti studenata s invaliditetom u visokoškolskom obrazovanju – kvantitativno istraživanje, U: Uzun, T. (ur.): Multidimenzionalna analiza socijalne uključenosti djece s teškoćama u razvoju i studenata s invaliditetom u obrazovnom procesu, Izvješće o istraživanju, Hrvatski savez gluhoslijepih osoba Dodir, ISBN: 078-953-7645-02-1.}

^{[16] Bačani, R., Čivrag, T., Vukašinec, M., 2015.: Diskriminacija osoba s invaliditetom u visokom obrazovanju, neobjavljeni rad, Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet.}

^{[17] Narodne novine, 82/15.}

^{[18]  http://www.unizg.hr/uredssi/index.php/lang-hr/dokumenti}

^{[19] Narodne novine, 124/14.} 

^{[20] http://public.mzos.hr/Default.aspx?sec=3674}

^{[21] Ferić Šlehan, M., Kranželić, V., Kiš-Glavaš, L., 2013.: Vršnjačka potpora studentima s invaliditetom u visokom obrazovanju: Iskustva studenata (Peer support to students with disabilities in higher education: Students expereience) Knjiga rezimea, VII. međunarodni naučni skup „Specijalna edukacija i rehabilitacija danas“ Univerzitet u Beogradu, Fakultet za specijalnu edukaciju i rehabilitaciju, 27. – 29. 9., str. 149-150.}

^{[22]http://www.mspm.hr/djelokrug_aktivnosti/udruge_humanitarna_pomoc_i_volonterstvo/udruge/natjecaji_za_udruge} 

^{[23] Bačani, R., Čivrag, T., Vukašinec, M., 2015.: Diskriminacija osoba s invaliditetom u visokom obrazovanju, neobjavljeni rad, Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet.}

^{[24] Urbanc, K., Laklija, M., Milić Babić, M., Branica, V., 2014.: Multidimenzionalna analiza socijalne uključenosti studenata s invaliditetom u visokoškolskom obrazovanju – kvalitativno istraživanje, U: Uzun, T. (ur.): Multidimenzionalna analiza socijalne uključenosti djece s teškoćama u razvoju i studenata s invaliditetom u obrazovnom procesu, Izvješće o istraživanju, Hrvatski savez gluhoslijepih osoba Dodir, ISBN: 078-953-7645-02-1.}

^{Tekst je realiziran u okviru Javnog poziva za ugovaranje novinarskih radova u neprofitnim medijima Ministarstva kulture.}  

^{Prvi tekst temata pronađite ovdje.}

^{Drugi tekst temata pronađite ovdje.}

^{Treći tekst temata pronađite ovdje.}

“Vjerujemo da je to fleksibilan i dostižan model koji cijela industrija može primijeniti kao zajednički jezik za razumijevanje raznolikosti”, stoji u izjavi BAFTA-e.

Kako bi se kvalificirali za nominaciju, filmaši/ce će morati pokazati “da su se trudili povećati reprezentaciju podzastupljenih skupina” u područjima koja uključuju “reprezentaciju na filmu” i “pristup i prilike u industriji”. To može uključivati radnju filma na mjestu koje je inače podzastupljeno u filmu, zapošljavanje filmske ekipe u kojoj barem 50% čine podzastupljene skupine te ciljana publika u podzastupljenim skupinama, objašnjava Huffington Post.

Istovremeno, BAFTA je najavila promjene u procesu biranja članova nakon anonimne ankete o sastavu članstva provedene u siječnju ove godine. U anketi je sudjelovalo 45% članstva, od toga 41% činile su žene, 13% pripadnici/e manjina, a prosječna dob ispitanika/ca bila je 52. Otada je BAFTA primila 375 novih članova/ca od kojih su 43% žene, 18% pripadnici/ce manjina, a prosječna dob bila je 44. Popis novih članova na njihovoj stranici uključuje glumce/ice Idrisa Elbu, Emily Blunt, Sophie Okonedo i Davida Oyelowa, redatelje/ice Andrewa Haigha, Paula Kinga i Lone Scherfig te scenariste/ice Phyllis Nagy i Jonathana Nolana.

Treća promjena jest ukidanje zahtjeva o sponzorstvu novih članova od 2017. godine. U izjavi piše da će se tako osigurati “da samo talent bude presudan za članstvo, a ne poznanstva”.

BAFTA-ine smjernice sada su mnogo određenije za razliku od organizacije koja dodjeljuje Oscare. Nakon kritika, Akademija je ukinula doživotna prava na glasanje za 7000 članova, a to bi trebalo isključiti one koji pomažu odabrati pobjednike/ce, a nisu godinama ili čak desetljećima radili u industriji. Obvezali su se i aktivnije regrutirati članove iz podzastupljenih grupa, no nominirani filmovi i dalje se biraju bez kriterija o reprezentaciji. [L.P.]

O svom feminističkom angažmanu govorila je ipak poprilično neodređeno:

"Osobno nikada nisam uspijevala doznati što je točno feminizam: samo znam da me ljudi nazivaju feministkinjom kad god izrazim mišljenja koja me razlikuju od otirača ili prostitutke."

Početak Rebeccine novinarske karijere obilježen je pisanjem o sufražetskom pokretu i sudjelovanjem u uličnim prosvjedima, a novo ime posudila je od Ibsenove buntovnice iz drame Rosmersholm, čije riječi 'živi, radi, djeluj, nemoj sjediti ovdje i meditirati' doista pristaju Cicelynoj raskošnoj biografiji.

Objavljujući britke književne kritike pribavila si je obožavatelje poput, njezinim riječima, 'usidjelice romanopisaca' H. G. Wellsa (s kojim će imati sina) te distancirano poštovanje Virginije Woolf, koja ju je opisala ovako:

"Rebecca je hibrid čistačice i ciganke, ali uporna kao terijer, sa sijevajućim očima, vrlo otrcana, prilično prljavih noktiju, neizmjerne vitalnosti, lošeg ukusa, sumnjičava prema intelektualcima i velike inteligencije."

Prije nego što je 1936. godine prvi put otputovala u Jugoslaviju, napisala je niz djela koja su potvrdila njezin literarni dar, među kojima vrijedi istaknuti debitantski roman Povratak vojnika (prvi roman o Prvom svjetskom ratu koji je napisala žena).

Sudbonosno putovanje započela je priznavajući krhkost vlastitog znanja o Balkanu, a predrasude o nasilju i divljaštvu ubrzo su bile zamijenjene romantičnim stereotipima i sentimentalnošću kojom je prožet opsežni putopis Crno janje i sivi sokol. Djelo, u kojem se isprepliću povijest i osobni dojmovi, postalo je osnovna literatura za zapadne političare i putnike koji su u što kraćem roku htjeli prodrijeti u specifikum jugoslavenskog prostora.

Za pisca Roberta Kaplana radi se o 'najvećem putopisu 20. stoljeća', dok Katarina Luketić u izvrsnoj studiji Balkan: od geografije do fantazije temeljito preispituje Westin autoritet, upozoravajući na imperijalističku poziciju iz koje piše i lakoću s kojom druge kulture svrstava u imaginarne obrasce, oduzimajući im pravo na složenost. Posebno se osvrće na Westin nedostatak interesa za ženska iskustva:

"Muški imaginarni Balkan je predmet njezine fascinacije i njezine žudnje, on je to što Europa više nije, to što je u sebi izgubila i zbog čega je West patetično njome razočarana, kao i svojom engleskom kulturom."

Westina brzopletost u prosuđivanju drugih kultura za zapadnjake je ipak pala u sjenu književne izražajnosti i inteligencije, što ju je ohrabrilo na daljnja istraživanja Južne Afrike 1960. i Meksika u razdoblju između 1966. i 1969. godine. Već je 1948. od predsjednika Trumana primila Women's Press Club Award za novinarstvo, a 1950. dodijeljeno joj je počasno članstvo Američke akademije znanosti i umjetnosti. Silne počasti opravdala je uspješnim poluautobiografskim romanom The Fountain Overflows (1956.), ali i stalnim političkim angažmanom.

Sazrijevajući u turbulentnom povijesnom razdoblju, West je izgubila velik dio svog revolucionarnog žara: socijalizam je vrlo brzo zamijenila antikomunizmom, a iskustvo Drugog svjetskog rata približilo ju je konvencionalnijim religioznim shvaćanjima. Zalaz njezina života obilježen je postepenim propadanjem braka s bankarom Henryjem Maxwellom Andrewsom (koji je ipak okončan tek njegovom smrću) i neugodnim odnosom sa sinom Anthonyjem.

Posljednje dane provela je žaleći se na 'sporost' umiranja, a nakon konačne smrti 15. ožujka 1983. godine, tadašnji glavni urednik The New Yorkera William Shawn izjavio je:

"Rebecca West bila je jedna od divova/ica i imat će trajno mjesto u engleskoj književnosti. Nitko u ovom stoljeću nije pisao sjajniju prozu, ili imao više dosjetljivosti, ili promatrao složenost ljudskog karaktera i funkcioniranje svijeta inteligentnije."

„Sve dok postoji diskriminacija žena i djevojaka, postojat će rodna nejednakost. Uklanjanje diskriminacije kamen je temeljac svega našeg posla. Vidimo mlade ljude kao vođe promjena u postizanju jednakosti spolova“, kaže izvršna direktorica UN Women, Phumzile Mlambo-Ngcuka

Mlade žene, mladi muškarci te organizacije vođene mladima imaju ulogu primorati svoje vlade da preuzmu odgovornost za poštivanje i zaštitu ljudskih prava svih žena i djevojaka.

Od krucijalne je važnosti da svie mladi razumiju svoja ljudska prava i osjećaju se osnaženima da ih i zahtijevaju. Zato je CEDAW za mlade neophodan resurs za sve mlade kojie nastoje postići ravnopravan svijet.

„Rodna ravnopravnost nije usluga, već osnovno ljudsko pravo. Mnogi mladi moje generacije, a posebice mlade žene, ne znaju što je CEDAW te nisu informirane o tome koja ljudska prava imaju. Zbog toga je CEDAW za mlade toliko važan“, izjavljuje koautorica CEDAW za mlade Pooja Khanna.

Od 2016. CEDAW je ratificiralo 189 zemalja članica UN-a. Diljem svijeta CEDAW je poslužila kao ključno oruđe za poboljšanje ženskih prava, pružajući osnovu za sudske odluke te ustavne, zakonske i političke reforme na razini država. Mnoge zemlje su vođene CEDAW-om donijele nove zakone i akcijske planove za sprječavanje i pravilno adresiranje nasilja nad ženama.

Nova UN-ova agenda 2030 za održivi razvoj navodi ravnopravnost spolova kao preduvjet za postizanje održivog razvoja te zajedno s CEDAW-om daje čvrste temelje za zaustavljanje svih oblika diskriminacije. [M.B.] UNWomen…

Publikacija je dostupna ovdje.

Tvoje putovanje u Izrael radi predstavljanja novog broja časopisa Frakcija, za koji pišeš i koji si uređivala, bilo je, može se reći, presudno za razvoj budućih projekata. Tada si prošla kroz proces ispitivanja na aerodromu koji je za temu imao, ni manje ni više, nego umjetnost?

Da, cijeli projekt Umjetnost obmane započeo je prezentacijom časopisa Frakcija u Jeruzalemu. 2013. godine bila sam pozvala da na Under the mountain festivalu u Jeruzalemu da kao urednica predstavim izdanje Frakcije Imunitet umjetnosti. Osnovna valuta Zapadnih post-disciplinarnih društava jest sloboda, a umjetnost je utjelovljenje tog ideala. Zbog toga je umjetnost na Zapadu postala sferom u kojoj su sve kritične operacije pomaknute, te time i paralizirane. Činilo mi se kao da je sve što radimo u umjetnosti samo umjetnost. Imunitet umjetnosti pretvara tu slabost u snagu i istražuje sivu zonu između umjetnosti i zakona/zločina postavljajući pitanje: Koja subverzivna djela mogu biti počinjena samo ako su u okvirima umjetnosti, te su kao takva predstavljena unutar polja umjetnosti?

Kada sam izlazila iz Izraela, na poznatom Ben Gurion aerodromu u Tel Avivu, zaustavilo me osiguranje. Mislila sam da će uslijediti rutinski razgovor, sličan onome kada ulazimo u SAD i kada je dovoljno reći da si umjetnik/ca (ili iz mog iskustva izvedbene umjetnice, reći da si ‘an entertainer’) i tako odagnati svaku sumnju u ikakvo subverzivno djelovanje. Ovdje se međutim radilo o dvosatnom razgovoru o mojim umjetničkim projektima i taj razgovor je bez sumnje najzanimljiviji razgovor o umjetnosti koji sam ikada vodila. Obzirom na temu Frakcije, razgovarali smo o granicama i cenzuri u umjetničkom djelu, političnosti umjetnosti i figuri umjetnika kao ultimativne prijetnje stabilnosti političkog sustava. Raspravljali smo o tome bi li Bretonova nadrealistička gesta nasumičnog pucanja revolverom u gomilu ljudi mogla biti prisvojena od strane terorista. Uznemirila ih je ideja subverzivnog djelovanja prikrivenog kao umjetnost. Složili smo se da se 9/11 ne može smatrati umjetnošću, usprkos vizualnom spektaklu tog događaja. Razgovarali smo o Assangeovoj izjavi o Kini u kojoj kaže da ima nade samo za društva koja cenzuriraju umjetnost i medije jer se boje promjene, što znači da je promjena još uvijek moguća.

Osim tematski, to me iskustvo fasciniralo zbog vještine kojom su agenti vodili razgovor sa mnom, razine izvedbe, prvenstveno u afektivnim i manipulacijskim metodama, te u naizgled beskrajnim tehnikama improvizacije.

^{Metsada - jedna od lokacija na kojoj se pripremao projekt 'Umjetnost obmane' / Foto: Shay Lee Uziel}

Kako je bilo raditi s agentima izraelskih tajnih službi Mossad i Shin Bet? Što si od njih naučila, možeš li podijeliti dio tog iskustva s nama?

Iako vrlo često radim na projektima u kojima je sama činjenica da uzimam određene ljude kao temu i suradnike ključna za projekt, u ovom slučaju je to dovedeno do krajnosti. Kada sam se vratila iz Izraela i poslala mail kustosu Under the Mountain festivala i kazala mu da bih htjela raditi s agentima kao suradnicima, mislio je da se šalim. Projekt je razvijen kroz dvije godine vrlo intenzivnog rada, prvenstveno, trebalo je gotovo godinu dana da bismo pronašli petero agenata koji bi htjeli sudjelovati u projektu. Jedan od sigurnosnih uvjeta je bio da se niti završna predstava, niti bilo koji dio procesa ne smije dokumentirati u bilo kojem obliku, mjesta sastanaka odnosno proba (ako se to uopće više može tako nazvati) bila su odabrana od strane agenata i uključivala su probe/sastanke u McDonaldsu u najprometnijem trgovačkom centru u Tel Avivu, usamljenu klupu na plaži, kafić u blizini američke ambasade (ali samo od 6:30 do 8 ujutro).

Temeljni osjećaj je bio onaj propitkivanja granica onoga o čemu možemo govoriti u umjetničkom djelu. Na Zapadu često smatramo da sloboda govora rezultira irelevantnošću i benignošću bilo kojeg umjetničkog djela, rad na ovom projektu je bio moj prvi susret sa shvaćanjem umjetnosti kao nečeg potencijalno opasnog.

U MM centru u Zagrebu si ovog mjeseca vodila Špijunsku školu, radionicu koja je dio spomenutog projekta Umjetnost obmane. Koliko su nam vještine obmane važne i kako su se sudionici/e radionice snašli?

Špijunska škola je radionica zasnovana na alatima vještina međuljudskih odnosa koje sam prikupila tijekom dvije godine istraživanja za Umjetnost obmane. Tijekom tog procesa stekla sam uvid ne samo u palete vještina, već i u vježbe koje su stvorile generacije obavještajaca, a koje se koriste u obavještajnim centrima za regrutiranje i obuku. Zanimljivo je da su neke od tih vježbi slične vježbama koje se primjenjuju u okviru obrazovanja za izvedbene umjetnosti.

Sasvim je jasno da su obavještajne agencije instrumenti ratovanja. Njihove metode možda nisu usmjerene na velike ljudskih žrtava (uzmimo kao primjer Hladni rat, zlatno doba obavještajnog djelovanja, koji je u usporedbi s drugim ratnim razdobljima sličnih razmjera imao relativno mali broj žrtava), no jednako su umiješane u razne sukobe. Cilj Špijunske škole je preuzeti neke od alata međuljudskih odnosa koje su oni razvili i vidjeti na koji način ih možemo koristiti za unapređenje naših metoda komunikacije, u privatnom i poslovnom životu.

Na zagrebačkoj me radionici posebno veselila šarolikost sudionika. Od studenata likovnih umjetnosti do trgovca antikvitetima. Iz razgovora sa sudionicima čini mi se da su svi imali osjećaj osvještavanja i unapređenja vještina koje već posjeduju.

^{The Disco / Foto: Dragan Šiša (lijevo), Karla Jurić (desno)}

U rujnu 2016. u Trondheimu je izveden tvoj performans The Disco. U opisu događaja naglašeno je da će na ulazu postojati striktne sigurnosne mjere i da će svi posjetitelji morati ostaviti svoje jakne, torbe, mobilne i druge uređaje za snimanje, laptope, a da se trudnicama i ljudima sa zdravstvenim problemima ne preporučuje ulazak. Najava je ozbiljna, pa me zanima o čemu se radi u projektu?  

O tome na žalost ne mogu govoriti.

Curators' Piece (A Trial Against Art) nastao u suradnji s Petrom Zanki predstavlja teatarsko izvođenje / performans u kojem su kustosi podvrgnuti ispitivanju o umjetnosti. Kako je izgledala priprema projekta, suradnja s kustosima te kasnije realizacija i njegova percepcija?

Mislim da je zanimljivo napomenuti da kada smo Petra i ja 2009. počele raditi na The Curators' Pieceu, koji kao suradnike i izvođače poziva kustose suvremenih izvedbenih umjetnosti, rijetko koji kustos je uopće htio/htjela da ih se zove kustosima. Smatrali su da pojam kustosa dolazi iz vizualnih umjetnosti i da aludira na tržište umjetnosti kakvo u izvedbenim umjetnostima, koje su financirane najvećim dijelom iz javnih sredstava, ne postoji.

The Curators' Piece (A Trial Against Art) bavi se ulogom izvedbenih umjetnosti u društvu i postavlja pitanja na koji način kazalište, koje je oduvijek bilo društveni događaj per se jednostavno zato što za svoje izvođenje pretpostavlja okupljanje građana na istom mjestu i koncentrirane za isti sadržaj, može ponovno pronaći svoj subverzivni potencijal. Osim toga, rad je kritika mehanizama proizvodnje suvremenih umjetnosti danas i ustaljenih uloga kustosa i umjetnika u njoj.

Projekt je započeo mailovima renomiranim kustosima u Europi i SADu. Petra i ja smo željele reflektirati i obrnuti proces selekcije. Umjesto kustosa koji pozivaju umjetnike, ovdje smo Petra i ja poslale poziv kustosima koji za nas nikada prije nisu čuli i jednostavno im rekle da su odabrani da sudjeluju u našoj predstavi kao izvođači, suradnici i koproducenti. Tek u kasnijem dijelu procesa rekle smo im da je predstava formalno suđenje umjetnosti, koju optužujemo da nije uspjela spasiti svijet. Oni su pozvani da obrane umjetnost. U našoj optužnici se naravno radi i o odnosu Europe prema području bivše Jugoslavije.

Proces pripreme i izvedbe predstave je bio zanimljiv, jer smo za svaku predstavu, za svaku lokalnu sredinu radile istraživanje, ne samo o lokalnom kustosu koji je protagonist predstave, već i o cjelokupnom društveno/političko/umjetničkom pejsažu unutra kojeg kustos djeluje. Tako smo primjerice u svakom gradu razgovarale doslovno sa svim zaposlenicima kazališta/festivala od čistača do financijskog direktora, s mnogo umjetnika, teoretičara. Središnji dio predstave, drugačiji u svakom gradu, bio je ispitivanje lokalnog kustosa od strane ostalih šest međunarodnih kustosa o njegovim/njenim odlukama. U tom sam dijelu prepoznala potencijal subverzije koju ovaj rad nosi i trenutka u kojem predstava postaje stvarnosti. Primjerice, nakon izvedbe u New Yorku, New York Times je napisao ozbiljan i kritičan članak o kustosu protagonistu, na temelju pitanja postavljenih u predstavi.

^{The Curators Piece / Foto: Monica Santos Herberg}

S Petrom Zanki si radila na video instalaciji The Game with Objects – rad je rezultat boravka na umjetničkoj rezidenciji za projekat Curarors' Piece. Video je sniman tijekom 2010. dok ste posjećivale različite kustose radi performansa. Kako je tekla komunikacija s kustosima ?

The Objects Game je formalno video instalacija za 9 ekrana. Materijal za instalaciju snimljen je tijekom 2010. i 2011. godine u različitim centrima i festivalima izvedbenih umjetnosti u Europi i SAD-u u kojima smo stvarale The Curators Piece. Instalacija se razvila iz igre u kojoj kustosima nudimo 22 svakodnevna predmeta, od kojih oni trebaju izabrati 10 te od njih sastaviti festival. Ova jednostavna igra daje okvir za pokretanje različitih strategija, alata, osobnosti, operacija i vještina i pruža uvid u mehanizme odabira i kontekstualizacije, ishodišne točke rada kustosa. Zanimalo nas je što kustos vidi u određenom predmetu, na koji način u njega upisuje značenje. Osim toga, igra nije samo igra odabira, već i igra konstrukcije. Kustosov je zadatak od ponuđenih objekata sastaviti festival.  Zanimljivo je bilo primijetiti da kustosi iz zbilja različitih zemalja, od Singapura, preko Seattlea do Zagreba, ne znajući selekciju ostalih kustosa, odabiru više-manje iste predmete. Postavlja se pitanje - jesu li neki objekti/umjetnici univerzalno bolji ili je suvremena umjetnost postala u toj mjeri globalna da je isti objekt/umjetnik relevantan bilo gdje?

Tijekom 2011. sudjelovala si na konferenciji Beyond Curating koja je predstavljala prvu konferenciju o plesnim umjetnostima u Njemačkoj, i susrela se s najpoznatijim imenima u svijetu kustoske prakse i suvremenog plesa/performansa. Kako izgledaju te konferencije i koliko su važne za tvoj razvoj, posjećuješ li ih često?

Istina je da prilično često sudjelujem na konferencijama. Nekad na njima izvodim radove, nekad sudjelujem kao panelistica, kao teoretičarka. Kako tih događaja u suvremenoj umjetnosti ima zbilja mnogo, pokušavam birati one koje se zaista koncentriraju na proizvodnju novog znanja i sadržaja, umjesto onih koje su više povod za networking i reproduciranje mehanizama art marketa.

Vjerojatno zbog činjenice da dolazim iz područja bivše Jugoslavije, koje je u zadnjih dvadesetak godina bilo epicentar proizvodnje znanja i teorije, i zbog toga što sam imala privilegiju obrazovati se uz časopise poput Frakcije, ljubljanske Maske, beogradske Teorije koja hoda, smatram da je proizvodnja diskursa jednako bitna kao i proizvodnja same suvremene umjetnosti. Pogotovo u izvedbenim umjetnostima, gdje je u odnosu na vizualne umjetnosti koje permanentno proizvode kataloge, časopise itd, teorija još uvijek za drugom mjestu.

Koju literaturu koristiš u radu, što te posebno inspirira? Što trenutno čitaš i što bi preporučila kao neizbježno štivo kada govorimo o izvedbenoj umjetnosti?

Kao inspiraciju i literaturu koristim stvarno najrazličitije stvari. Od maratonskih gledanja serija poput Mad Men, The Affair, True Detective, i svega na Netflixu, preko slušanja jako puno tzv. nove muzike do BBC-evih radio emisija o astrofizici. U zadnjih godinu dana jako intenzivno čitam filozofiju objektno orijentirane ontologije i spekulativnog realizma, autore poput Ray Brassiera, Grahama Hartmana i Reze Negarestanija. U njima me privlači mogućnost razdvajanja autonomnog postojanja objekata, svijeta, izvan naše percepcije, odnosno deantopocentizacija iskustva. Pokušavam istražiti što bi to značilo za umjetnička djela, pogotovo za izvedbene umjetnosti, koje se zasnivaju na odnosu objekt-subjekt. Svakom bih preporučila The Speculative Turn, zbirku radova o ovim temama. Također sam žestoko zahvaćena globalnom Ferrante groznicom!

S obzirom na to da smo na kraju 2016. godine i polako sumiramo iskustva, kako vidiš sebe u ovoj godini, a gdje u 2017.? Počinješ rad na novim projektima, gdje ćemo moći da te vidimo?

Ovu godinu su za mene prvenstveno obilježili politički događaji i teroristički napadi u Europi. Primjećujem u sebi, a i kod mnogo kolega u Europi, da se teme koje smatramo urgentnima pomalo mijenjaju. U Europu se uvlači element permanentnog straha i gotovo paranoje, koja se reflektira u umjetničkim radovima. Zbog prezentiranja rada u inozemstvu dosta putujem i dosta vremena provodim u zračnim lukama. Mislim da je za mene ključni događaj ove godine bio boravak u Briselskoj zračnoj luci netom nakon terorističkih napada. Zračna luka je bila puna policije i osiguranja i po prvi put sam osjetila strah u očima službenih osoba, ali i običnih građana. Nadam se za sve nas da ćemo naći način na koji možemo objasniti novi svijet u kojem živimo.

Za mene će 2017. godina biti godina turneje, pokazivat ću The Disco i Spy School u Švedskoj, Poljskoj, Nizozemskoj i istovremeno krenuti u istraživanje za nove projekte.

^{Tekst je objavljen je u sklopu temata 'Rodna prizma za ravnopravnije društvo' koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.}

Otpornik je emisija u kojoj problematiziramo aktualne društveno-političke i ekonomske teme koje su u fokusu organizacija civilnog društva, sindikata, radnika i radnica, kao i drugih rodno osviještenih i društveno odgovornih skupina i pojedinaca. Poseban naglasak je na pitanjima ekonomske nejednakosti, socijalnim, radničkim, ženskim i rodnim pravima, s ciljem doprinosa pluralizmu medija i demokratizaciji društva.

Emisija je nastala u produkciji K-zone (Voxfeminae) i Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju (BRID), a prikazuje se na Kanalu Ri, riječkoj regionalnoj televiziji kao i na drugim lokalnim televizijama i internetskim portalima. Otpornik je financijski podržan od Agencije za elektroničke medije.

Marina: U mom slučaju, studij koji sam upisala bio je ono što sam i htjela studirati. Znala sam da u Šibeniku, s obzirom na izrazitu neprilagođenost kvarta iz kojeg dolazim, ali i grada općenito, za mene nema budućnosti. Kako u društvenom, tako i u smislu financijske neovisnosti. Da stvar bude gora, tada u Šibeniku još uvijek nije postojala nikakva udruga kojoj bi se mogla obratiti po pitanju bilo čega. Sve je ovo rezultiralo mojim općim nezadovoljstvom, kao i osjećajem izoliranosti. U takvoj sredini nemaš priliku samostalno izići iz kuće, a kamoli upoznati još neku OSI s kojom možeš razmjenjivati iskustva i uopće promišljati i djelovati izvan nekih uskih okvira.

O tome koliko se često mlade OSI za vrijeme srednje škole zabavljaju s vršnjacima/kinjama u gradu, najbolje govori činjenica da je rijetko koji lokal, klub ili institucija arhitektonski prilagođena, a ponajviše iznenađeni pogledi vršnjaka/inja koje je moja pojava petkom ili subotom navečer u društvu s frendicama izazivala. Budući da sam se osjećala kao da tamo ne pripadam, prva mi je na pameti bila selidba. Imala sam sreću da je u to vrijeme Sveučilište u Zadru privodilo kraju arhitektonsku prilagodbu za OSI. Naravno, sve te stvari, od arhitektonske prilagodbe fakulteta i studentskog doma ili stana, mogućnosti korištenja usluge prilagođenog prijevoza za OSI, usluge osobne/og asistentice/a, kao i asistenta/ice u nastavni (po potrebi), blizine Sveučilišta studentskom domu i sl. bile su preduvjet za upis studija.

Važno mi je bilo i hoću li kao osoba u invalidskim kolicima moći izvršavati radne zadatke koje navedeni poslovi vezani uz pojedini studij nude, zatim mogućnosti koje se nude tijekom studiranja, šanse za zaposlenje itd. Posebno mi je bilo važno da me to čime ću se baviti zanima.

Katarina: Ja dolazim iz Bjelovara koji je također mali grad. Super mi je bilo preseliti se u veliki grad u kojem svega ima i u kojem se stalno nešto događa. U Zagrebu sam prvi put u životu izašla van navečer, što je u Bjelovaru nemoguće. Jedini noćni klub u Bjelovaru ima užasno puno stepenica i u podrumu je. Nisu ni u Zagrebu svi klubovi prilagođeni, ali ih je više i dostupniji su. Što se tiče odabira studija, ja sam prvo razmišljala o pravu i općenito o društvenim znanostima, ne specifično o sociologiji. Na kraju je ispalo da je to sociologija i zasad je, eto, sve dobro.

Anita: Budući da dolazim iz Čazme, slažem se. Studij ekonomije nije bio moj prvi izbor, htjela sam zapravo upisati radnu terapiju, ali se tu dosta toga zakompliciralo. Ipak, uspješno sam završila prvu godinu pa sam zasad odlučila nastaviti, a dalje ćemo vidjeti.

Kako su izgledali vaši prvi dani na faksu? Jeste li se brzo snašle? Jeste li jednostavno došle do informacija koje su vam trebale? Koliko vam je pomogao Ured za studente s invaliditetom?

Anita: Ja sam se na samom početku jako dobro snašla. Dvije kolegice i ja imale smo na raspolaganju tri volonterke koje su se redovito izmjenjivale i pomagale nam. Ove godine je situacija malo drugačija, jedna od volonterki je u međuvremenu diplomirala, druga nam zbog svojih obaveza ne stiže pomagati, a treća nam uskače koliko stigne. Tako da sad funkcioniramo kako možemo, najčešće pitamo za pomoć kolege/ice na faksu. Uglavnom tražimo neke sitnice, odjenuti/skinuti jaknu, zapisati nešto u bilježnicu i to im nije problem i uvijek će pomoći. Za stvari poput odlaska na WC bih voljela imati neku osobu izvana kojoj je to posao.

Marina: Ja sam se isto tako relativno brzo snašla. Što ne bih našla, pitala bih nekoga od starijih studenata/ica ili od profesora/ica. Svi/e su bili/e vrlo susretljivi/e. Informacije o svemu sam dobila najprije u 'Vodiču za brucoše' koji sam našla na internetu, a potom mi je referentica zadužena za studente/ice prve godine preddiplomskog sve osobno objasnila.

Kada sam upisala faks, nije bilo nikakvog Ureda za studente s invaliditetom niti išta tome slično, tek je 2014. godine osnovano tzv. Povjerenstvo za studente s invaliditetom čija sam studentska predstavnica bila u vremenu trajanja statusa redovne studentice. Povjerenstvo je osnovano u sklopu Studentskog savjetovališta i trenutno sačinjava sedmero članova/ica od kojih su dvoje student i studentica s invaliditetom. Ja sam se s druge strane, prije osnivanja Povjerenstva, za pomoć obraćala uglavnom Studentskom zboru čija sam članica i sama bila.

Katarina: Mi nemamo ni Ured niti koordinatoricu za studente s invaliditetom. Oko ovoga sam se više puta požalila, no svaki put mi je rečeno da nema dovoljno novaca da bi se Ured osnovao. U početku mi je ovo bilo posebno teško jer nitko doslovno nije znao što će sa mnom. Meni pritom ne treba ni asistent/ica niti posebna prilagodba ispita, ali mi ipak treba neko produljeno vrijeme samog pisanja. Za produljeno vrijeme pisanja sam se uspjela izboriti, ali za usmeno odgovaranje malo teže. Jednom sam imala usmeni i to tek nedavno, nakon dosta odbijanja. Ja sam jedna od prvih studentica na fakultetu koja je došla i tražila ovakvu nekakvu vrstu pomoći, no od ove godine ima više OSI na fakultetu pa se nadam da će se nešto promijeniti na bolje.

Jeste li mogle jednostavno pristupiti svim prostorijama koje su vam bile potrebne za vrijeme studija?

Marina: Ne baš svim. Recimo, menza je dobila relativno rano pristup, kao i prilagođeni sanitarni čvor. Mislim da je to bilo na mojoj drugoj godini faksa. Na prilagodbu Znanstvene knjižnice i studentskog fast food restorana u sklopu glavne menze morala sam dulje čekati. Ovo se u konačnici riješilo tako što sam kao članica Studentskog zbora u suradnji s kolegom i Udrugom tjelesnih invalida Zadar, čija sam članica, urgirala. Pristup studentskoj službi u zadnjih godinu-dvije se riješio uvođenjem dizalice spojene za rukohvat stuba koje vode prema referadi.

Po meni, ovo je nepouzdano rješenje problema, s obzirom na to da sam zbog povremene (ne)funkcionalnosti dizalice (a tu je i potencijalna opasnost uslijed gužvi jer dizalica nema zaštitno staklo), već prethodno imala neugodno iskustvo. Zbog ovoga isto tako nisam upisivala jezične izborne predmete koji su se nalazili na tom katu. Obveze u studentskoj službi na kraju rješavam tako što telefonski kontaktiram referentice pa onda one dođu k meni ili im se jednostavno javim mailom.

Anita: Kod mene je slična situacija. Dio mojih predavanja održava se na kampusu na Borongaju koji je super opremljen, a dio u zgradi na Kennedyjevom trgu koji najvećim dijelom jest pristupačan, no dogodi se, recimo, da moraš pisati ispit na trećem katu, gdje nema lifta, dakle, postoje još neke stvari koje nisu do kraja riješene. Ja mogu koristiti stepenice, ali se brzo umorim i treba mi dosta vremena.

Katarina: Ja nemam ovih problema, zgrada fakulteta je dobro uređena i postoji rampa. Lift vozi samo do drugog kata, no na treći kat u principu ne moramo odlaziti, na njemu su samo uredi profesora i jedna dvorana/predavaonica. Ako mi trebaju konzultacije, profesori se uvijek spuste u neku od predavaonica. Ipak, znalo se par puta dogoditi da bi zaboravili i stavili predavanje na treći kat, ali ja bih se odmah otišla žaliti.

Kakvo je vaše iskustvo s profesorima/icama? Jesu li imali razumijevanja prema vašim potrebama (npr. snimanje nastave, povećana slova na nastavnim materijalima ili nešto treće)?

Anita: S profesorima nikada nisam imala loša iskustva, stvarno smo se sve uvijek mogli dogovoriti. Kad sam im rekla da mi treba produljeno vrijeme pisanja ispita, odmah su mi izišli u susret.

Katarina: Ja sam u početku, recimo, morala slati molbu za usmeno ispitivanje, a profesori nisu znali kako se postaviti i smiju li mi tako nešto dozvoliti. Jednostavno se nikada s ovakvom molbom nisu susreli i bojali su se da će zakinuti druge studente/ice. Problem je što ne postoji nikakav pravilnik za studente/ice s invaliditetom kojim bi se ove stvari jasno definirale. Sveučilište u Zagrebu ima pravilnik, ali moje sveučilište nije njegov dio i svoj pravilnik nema. Idealno bi zato bilo da postoji zakon na razini države koji će onda vrijediti na svim sveučilištima.

Marina: Moja su iskustva generalno pozitivna. Ipak, jedina prilagodba koja je meni bila potrebna je ona prostorna. Ako je trebalo naći alternativnu prostoriju za predavanje koja je prilagođena osobama u kolicima, s profesorom/icom se uvijek moglo dogovoriti.

Jedino što bih istaknula jest ograničenost prijevoza zbog koje sam nekad bila primorana ostajati cijeli dan na Sveučilištu. Ovo je izazivalo umor od sjedenja, a problem bi nastao jer s nekih seminara jednostavno nije bilo preporučeno izostati ili se, recimo, termin predavanja zbog gostovanja profesora/ice određenim danom nije mogao pomaknuti.

No, ovo je prvenstveno problem postojanja samo jednog kombija prilagođenog za OSI u Zadru koji prevozi sve korisnike/ce i koji je, usput rečeno, ionako u lošem stanju.

Anita i Katarina, kakvo je vaše iskustvo s prijevozom?

Katarina: Obje koristimo prijevoz udruge Zamisli kojoj onda doniramo polovicu naknade za prijevoz koju dobivamo. Udruga je s mojim fakultetom pokušala dogovoriti da oni pokriju troškove prijevoza, no, budući da nemaju Ured za studente s invaliditetom, nemaju ni financijska sredstva koja bi bila namijenjena baš studentima/icama s invaliditetom. Dogovor nisu uspjeli postići.

Ovo za sada funkcionira, ali što ako se na primjer dogodi da ostanem bez naknade za prijevoz? Godišnju naknadu dobivamo na kraju godine i ovo se može realno dogoditi ako ne bude dovoljno novaca u državnom proračunu.

Sve tri živite u studentskim domovima. Koji su vaši dojmovi? Imate li asistente/ice?

Marina: Trenutno ne živim u domu, no živjela sam gotovo tijekom cijelog trajanja studija i moja su iskustva su i više nego pozitivna. Dom, odnosno sobe, kuhinja, praonica, učionica i tv sala prilagođene su za OSI. Tada su nam na raspolaganju bile 3-4 sobe u prizemlju od kojih svaka može primiti dvoje studenata/ica, ali veličinom odgovara trokrevetnim sobama.

Osobnu asistenticu imam zadnjih par godina. Asistenticu u nastavi nikad nisam imala. Nije mi bila potrebna u učionici, ali u kretanju oko faksa bila bi dobrodošla.

Anita: U domu je odlično! Prve godine sam bila u 5. paviljonu u studentskom domu "Stjepan Radić" koji nije obnovljen, ali u četvrtom mjesecu ove godine sam se preselila u 11. koji je novoobnovljen i asistenti/ice su mi bliže. S njima se isto tako jako dobro slažem; ako se i dogodi neki sitan problem, odmah imamo zajednički sastanak i na kraju se uspijemo sve dogovoriti. Imam također sreće što sam dobila i odličnu docimericu.

Katarina: Ja sam trenutno u studentskom domu "Cvjetno" i također sam zadovoljna. Asistenta/icu nemam, ali meni ni ne treba.

Jeste li se možda prijavljivale ili razmišljale o tome da se prijavite na neku međunarodnu razmjenu studenata? Ako jeste, jeste li se susrele s nekim specifičnim preprekama?

Marina: Jedino tome slično bila je ljetna škola u Grazu na kojoj sam bila dva tjedna. Razmišljala o duljoj razmjeni jesam, no bitno mi je da dođem do nekih zdravstvenih usluga i pomagala koja npr. u RH pokriva HZZO, a za inozemstvo, nisam baš sigurna. Pritom se ne radi baš o malim iznosima koje bi nam dodijeljeni džeparac pokrio. S obzirom na to da godinu dana ili tri mjeseca ipak nije malo, nisam se dalje informirala. Iako, naravno, željela sam ići na razmjenu i upoznati neku drugu kulturu i ljude.

Anita: Ja iskreno nisam dosad o ovome razmišljala.

Katarina: Ja jesam razmišljala, ali nisam sigurna da bi moji roditelji tako lako pristali. Možda i bi, ali bi prethodno morali biti sto posto sigurni da sam zbrinuta.

Broj studenata/ica s invaliditetom u RH još uvijek je jako malen. Što je po vašem mišljenju razlog ovome i što mislite da je potrebno napraviti da bi se potaknuo veći broj osoba s invaliditetom da upisuju studij?

Anita: Mnogi su npr. imali neko loše iskustvu u srednjoj školi i jednostavno se boje kako će to tek izgledati kada dođu na faks.

Katarina: Problem je također što su mnoge OSI išle u posebne ustanove ili čak nisu ni išli u srednje škole. Mene su kao dijete htjeli poslati u ustanovu jer je to bilo najjednostavnije, no moji roditelji su bili ustrajni i upisali su me u redovnu školu i, evo, sada ne da sam upisala srednju školu, nego i studij. I da se sad vratim godinu dana unatrag, kada znam što me sve čeka na faksu i bez obzira na sve probleme na kojem sam naišla, opet bih odabrala studirati.

Marina: Mislim da je od ključne važnosti inkluzija osoba s invaliditetom u društvo (naročito među vršnjake/inje) od vrtića do fakulteta. Pritom o pravima, uvjetima, mogućnostima i dostignućima OSI, kao i prednostima obrazovanja za sve treba informirati i educirati roditelje/ice OSI, ali i provoditi stručne edukativne radionice i/li izlaganja na temu OSI u osnovnim i srednjim školama. Sve ovo je važno da bi se potaknula svijest o nužnosti ravnopravnog tretmana u društvu i da bi se isto normaliziralo.

Naravno, i mediji u tom smislu igraju važnu ulogu stoga je od iznimne važnosti razmisliti kako i u kolikoj mjeri prikazuju OSI. Nažalost, dojma sam da, barem što se mainstream medija tiče, još uvijek prevladava prikaz OSI kao onih kojima je potrebna pomoć (najčešće financijska) drugih u obliku humanitarnih akcija i sl. A takav jedan sažalijevački i karitativni pristup, naročito ako dominira u javnom prostoru, sigurno ne doprinosi inkluziji, ni prevladavanju diskriminacije i stereotipa niti, u konačnici, ravnopravnim uvjetima života za OSI.

Naravno, nakon tih osnova, dolaze ključni preduvjeti koji moraju biti ispunjeni kako bi OSI mogle redovno i koliko je god moguće samostalnije ispunjavati svoje studentske obveze, kao i uopće upisati neki studij.

Što biste voljele raditi nakon studija?

Marina: Definitivno nešto iz područja sociologije, vezano za rodnu ravnopravnost i općenito ljudska prava unutar područja prava i/li aktivizma i/li kulture i/li obrazovanja i/li umjetnosti i/li medija.

Anita: Svakako bih htjela ostati u Zagrebu i za početak naći dobar i siguran posao. Velika mi je želja raditi s djecom, posebno s djecom s teškoćama u razvoju. Vidjet ćemo još kako ću to iskombinirati sa studijem ekonomije.

Katarina: Ja nisam u potpunosti odbacila opciju da se vratim kući, ali da bih voljela ostati u Zagrebu, bih. Što se tiče stanovanja, postoji ideja osnivanja stambenih zajednica u kojima bi živjelo nekoliko osoba s invaliditetom. Ovo je super ako se te osobe međusobno uspiju složiti ili u slučaju da si osobe same biraju cimere/ice.

Marina, budući da si dugogodišnja Voxova suradnica, zanima me na samom kraju koje su po tebi dodirne točke između feminizma i invaliditeta, odnosno zašto bi feministkinje trebale zagovarati prava osoba s invaliditetom i zašto bi osobe s invaliditetom trebale biti feministi/kinje?

Marina: S obzirom na to da feminizam u nekom širem smislu teži ravnopravnom položaju svih društveno marginaliziranih skupina u odnosu na većinu, logično je da bi feministkinje trebale zagovarati i prava osoba s invaliditetom. Smatram da se unutar feminizma još uvijek često zanemaruju žene s invaliditetom, tj. izazovi i prepreke koje nam stoje na putu ka ravnopravnosti. Žene s invaliditetom su (u najboljem slučaju) dvostruko diskriminirane. Sudeći prema statistikama, posebno smo izložene životu u siromaštvu i ekonomskoj ovisnosti o obitelji ili partneru/ici. Još uvijek nije u potpunosti razvijen institucionalni sustav podrške osobama s invaliditetom koji žele zasnovati obitelj, a koliko mi je poznato, posvajanje djeteta, ako je partner/ica također OSI, nije legalizirano. O tome da nije razvijen sustav podrške roditeljima s invaliditetom u vidu asistencije po uzoru na neke razvijene zemlje, suvišno je i govoriti.

Postoji više dodirnih točaka između feminizma i invaliditeta. Seksualnost OSI još uvijek je tabu tema, s čestim predrasudama o OSI kao aseksualnim bićima. Hrvatska je od strane EU prije koju godinu u izvješćima upozorena zbog diskriminatornih procedura koje uključuju, recimo, prisilnu sterilizaciju osoba s mentalnim invaliditetom na zahtjev roditelja ili skrbnika/ce. Dok se s jedne strane od žena bez invaliditeta u patrijarhalnom društvu očekuje ispunjenje rodnih uloga, od žena s invaliditetom se to gotovo nikad ili rijetko očekuje. I dok naizgled to može djelovati vrlo optimistično, stvar brzo skrene u negativu. Uzmimo, recimo, u obzir činjenicu da često ne zadovoljavamo nametnute standarde poput onog o ljepoti u smislu ukalupljivanja u društveno nametnuti ideal savršenih tijela. To vrijedi za gotovo svaku osobu, no naročito za OSI.

Slično je i s maloprije spomenutom predrasudom o aseksualnosti, kao i onoj o vječitoj ovisnosti o pomoći drugih. Sve ovo zajedno tvori (politički nekorektan) termin 'invalid'. Preuzet iz engleskog jezika, u prijevodu doslovno znači 'neispravan/a', 'onesposobljen/a', naročito u smislu izvršavanja nekih pretpostavljenih, zadanih društvenih uloga. Dok se većina žena danas bori za reproduktivna prava u smislu očuvanja prava na samostalno odlučivanja o broju i rađanju djece uopće, žene s invaliditetom se, kao što je to i nedavno objavljeno prvo istraživanje o reproduktivnim pravima žena s invaliditetom pokazalo, još uvijek bore s predrasudom da su nesposobne brinuti se za sebe, a kamoli imati djecu i brinuti se za njih. O tome koliko su duboko ukorijenjene takve predrasude, govore i podaci o neadekvatnoj arhitektonskoj pristupačnosti ginekoloških ordinacija, kao i neugodne i iznenađujuće reakcije popriličnog broja medicinskog osoblja kada vide trudnu ženu s invaliditetom.

S obzirom na to da OSI i same spadaju u marginaliziranu i diskriminiranu manjinu, nekako mi je iracionalno ne biti na strani bilo koje druge marginalizirane društvene skupine ili manjine. Uostalom, ako ne možeš pokušati razumjeti one koji su u sličnoj situaciji kao i ti, kako onda možeš očekivati da će društveno privilegirana većina sa svojim uskim poimanjem svijeta ukalupljenim u binarnosti normalno/nenormalno, zdravo/bolesno razumjeti tvoje probleme i situaciju u kojoj se nalaziš?

Ne zaboravimo da većina još uvijek na sam spomen OSI prvo na pameti ima medicinski, a ne socijalni model invaliditeta. Mislim da je sasvim suvišno komentirati zašto bi (naročito) žene s invaliditetom trebale biti feministkinje. Protiviti se feminizmu, znači gaziti po dosad stečenim društvenim, političkim, ekonomskim i obrazovnim pravima koje su feministkinje tijekom povijesti izborile za nas. Protivljenje feminizmu značilo bi ujedno i gaženje po vlastitom dostojanstvu i samopoštovanju. Naš glas najdalje će se čuti ako se udružimo i djelujemo zajedno,  odnosno ako razmotrimo širu sliku problema, intersekciju društvenih nejednakosti na svim razinama i prema svim grupacijama.

Film je odabran je kao jedini hrvatski dokumentarni film u konkurenciji 14 dokumentarnih i 13 kratkih igranih filmova iz Mađarske, SAD-a, Srbije, Švedske, Rumunjske, Makedonije, Maroka, Crne Gore, Moldavije, Bosne i Hercegovine. Svoju svjetsku premijeru imao je na međunarodnom Sarajevo film festivalu ove godine.

Stominutni film Neželjena baština govori o sudbini iznimno vrijednih spomenika koji govore o vremenu antifašističke borbe u Drugom svjetskom ratu. Od 1945.- 1990. godine izgrađeno je na tisuće NOB spomenika po cijeloj bivšoj Jugoslaviji koji, svaki na svoj način, obilježavaju događaje iz Drugog svjetskog rata. Ti su spomenici bili, posebno neki vrlo visoke umjetničke vrijednosti, dio afirmacije antifašizma kroz obrazovni proces, političke skupove i turističke projekte. U Hrvatskoj je od devedesetih srušena i devastirana polovica, njih oko tri tisuće.

{vimeo}175658673{/vimeo}

Film Irene Škorić priča o spomenicima naših vrhunskih umjetnika srušenim od devedesetih do danas. Promijenjene društvene vrijednosti i nove političke okolnosti su međunarodno priznata umjetnička djela učinila nepoželjnima i metom vandalskih rušilačkih napada. Slikom i govorom svjedoka, eksperata, umjetnika i političara, pa i onih koji su građu spomenika prodavali kao sekundarnu sirovinu, film govori o sudbini umjetničkih djela pretvorenih u otpad.

Snimanje cijelog filma, koji je nastao u produkciji Artizana filma, potrajalo je čak nekoliko godina, a za kamerom su se izmjenjivali Branko Cahun, Darko Krakar i Robert Krivec. Montažer je Silvije Magdić a skladatelj Ivo Josipović.

Festival BaNeFF posvećen je novijoj produkciji zemalja s teritorija Balkana. Usmjeren je na filmove koji se bave ili odnose na balkanske teme, filmove koji nemaju širu distribuciju po skandinavskim zemljama i koji imaju kreativne vrijednosti o kojima se u niz panela želi raspravljati s uglednim filmskim gostima.

Festival nakon glavnog događanja u Stockholmu tijekom proljeća i ljeta nastavlja putovati i prikazivati odabrane uratke u drugim gradovima Švedske i Norveške. Manifestacija se održava u suradnji s Gradom Stockholmom i Švedskim filmskim institutom.

Najveća razlika između generacije Z i svih prethodnih generacija je u komunikacijskoj povezanosti koja je generaciji Z dostupna od samog rođenja. Djeca od 5 do 16 godina starosti u Velikoj Britaniji na internetu u prosjeku provode čak tri sata dnevno.  Internetska povezanost prožima sve aspekte njihovih života, od prijateljstava i ljubavnih odnosa, vijesti i zabavnog sadržaja do kupovine, a uvelike uvjetuje načine njihove međusobne interakcije.

Najpopularnije aplikacije koje koriste su Snapchat, Instagram i aplikacija za slanje poruka Kik. Prosječni/a tinejdžer/ica na Instagramu ima barem 150 pratitelja, a na Snapchatu provede pola sata dnevno.

Ova generacija ima puno fluidnije poimanje seksualnih i rodnih identiteta. U istraživanju koje je National Citizen Service ove godine proveo na 1000 tinejdžera/ica, samo se njih 63% izjasnilo da su 100% heteroseksualni/e (u usporedbi sa 78% odraslih). Rodni identitet također postaje sve manje binaran – samo 78% mladića identificira svoj rod kao 100% muški, a 80% djevojaka identificira svoj rod kao 100% ženski.

No koliko je zapravo sretna generacija Z? Istraživanje Svjetske zdravstvene organizacije provedene u 42 zemlje tijekom 2013. i 2014. pokazalo je da su mladi u Velikoj Britaniji, ponajviše 15-godišnjaci/kinje iz Engleske i Walesa, najnezadovoljniji svojim životima. Najveći je postotak anksioznosti i psihičkih smetnji među tinejdžericama u Engleskoj, Walesu i Škotskoj.

Jedan od najočitijih problema u generaciji Z je nagli porast prijavljenih psihičkih problema. Mladići i djevojke iz Ujedinjenog Kraljevstva zbog niskog samopouzdanja, depresije i samoozljeđivanja obraćaju se za pomoć stručnjacima/kinjama češće od bilo kojih generacija do sada.

Kako tvrdi NSPCC, najveći problem među korisnicima/ama koji/e nazivaju njihovu telefonsku liniju za pomoć mladima upravo su psihički problemi o kojima se razgovara u 31% telefonskih razgovora. Usporedbe radi, 1986. godine kada je linija tek osnovana, djeca su najčešće nazivala zbog seksualnog i fizičkog zlostavljanja i obiteljskih problema. Problemi sa psihičkim zdravljem nisu ulazili niti u 10 najčešćih razloga kontaktiranja SOS telefona.

“U ovoj generaciji djeca puno jasnije izražavaju nezadovoljstvo vlastitim životima i situacijama koje ih okružuju.” tvrdi Emily Cherry, voditeljica odjela za suradnju u NSPCC-u. “Kada je u pitanju nisko samopouzdanje, velik je broj mladih koji se brinu zbog svog obrazovanja, budućnosti i online svijeta. Najviše ih brine online svijet, odnosno način na koji ih prati 24 sata dnevno. Svaki put kada upale svoje mobitele, dočekuju ih informacije o druženjima na koje nisu pozvani ili su im dostupne fotografije na kojima se njihovi prijatelji zabavljaju bez njih, a mišljenje o sebi grade kroz količinu lajkova koje dobiju na Facebooku. To apsolutno prožima njihov osjećaj vlastite vrijednosti.”

Značajni utjecaj ima masovna dostupnost vijesti iz svih krajeva svijeta, pa je tako u trenucima kriznih događanja u svijetu povećan broj telefonskih poziva.

“Nisu u pitanju samo teroristički napadi, jer smo uočili da je veći broj poziva dolazio i u danima nakon američkih izbora i Brexita. Mladi na internetu čitaju vijesti koje su fokusirane na odrasle, nakon čega zovu našu liniju kako bi razgovarali o strahovima koje imaju za vlastitu budućnost.”

Najupečatljiviji je porast depresije i anksioznosti među mladim djevojkama u Engleskoj, gdje ih više od trećine prijavljuje simptome stresa, navodi se u istraživanju koje je Odjel za edukaciju proveo na 13.000 14-godišnjaka/inja. Tom je prilikom 37% djevojaka kazalo kako se osjeća nesretno, bezvrijedno ili ima poteškoća s koncentracijom, što je porast od 4% u proteklih 5 godina.

Ipak, Cherry ističe kako velik broj mladih kontaktira njihovu SOS liniju jer nemaju dovoljno pristupa uslugama koje se bave psihičkim zdravljem i savjetovanjem.

Betsy de Thierry psihologinja je koja radi s djecom i adolescentima, a ujedno je i osnivačica Centra za suočavanje s traumama, organizacije koja diljem Ujedinjenog Kraljevstva radi s mladima koji su proživjeli neki oblik traume. Thierry tvrdi kako je količina stresa među djecom i profesorima/cama s kojima radi veća nego ikada.

“Pritisak koji se vrši nad djecom nikada nije bio veći. Žive s nekoliko različitih pritisaka; roditelji zbog financijskih problema očajnički žele da budu bolji u školi, a profesori/ce žele da budu bolji kako bi ostvarili bolje ocjene.”

De Thierry je također istaknula kako je u školama fokus s umjetnosti i sporta pomaknut na teže predmete, što mladima stvara pritisak. “Rekla bih da je najveća šteta napravljena prilikom smanjivanja broja sati koji su namijenjeni kreativnim umjetnostima, sportu, glazbi i slobodnom vremenu. Iz neuroznanosti znamo da razvoj djece ovisi o vremenu koje imaju za igru –na taj im se način razvija mozak i osjećaj za svijet, a uče i kako izražavati svoje emocije na van. Kada to ne nauče, emocije počinju izražavati iznutra, a to može dovesti do samoozljeđivanja i depresije.”

Ono što je svakako pozitivno je što su mladi danas više nego ikada svjesniji izazova koji očekuju njihovu generaciju, a paralelno i proaktivniji.

Na UN-ovoj Skupštini mladih koja je 2014. održana u Ujedinjenom Kraljevstvu, predstavnici/e mladih glasali su za kampanju o podizanju svijesti o mentalnom zdravlju među mladima, a 2015. pozvali su na veću dostupnost zdravstvene skrbi i obavezne edukacije o mentalnom zdravlju u školama.

Ove je godine fokus Skupštine na edukaciji, a održava se pod motom ‘Kurikulum za život’. Skupština je pozvala škole da u nastavne planove uvedu predavanja o financijama, seksu i odnosima te politici. U isto vrijeme fokusirali su se i na smanjivanje rasizma, diskriminacije na osnovu religije te opasnost govora iz mržnje.

Politički angažman Generacije Z također je neuobičajena pojava među mladima. Na izborima 2015. sudjelovalo je 58% mladih u dobi od 18 do 24, dok je 2005. ta brojka iznosila samo 38%.  

Iako je većina Generacije Z još premlada za glasanje, njihov fokus nije toliko usmjeren na određene političke stranke, koliko na političke teme poput feminizma i klimatskih promjena. Većina njihovog angažmana ne odvija se kroz tradicionalne političke strukture, već se samoorganiziraju putem društvenih mreža i medija.

Osim toga, čini se da je nova generacija tinejdžera/ki umjerenija od svih prethodnih generacija. Prema istraživanju Nacionalne zdravstvene organizacije iz Velike Britanije, konzumacija alkohola i duhana na najnižim je razinama od kada su 1982. započeli s takvim istraživanjima. Samo je jedna petina mladih u Velikoj Britaniji probala pušiti duhan, njih 38% je izjavilo da je barem jednom probalo alkohol, a tek 15% prijavilo je da je probalo neki oblik droge. Ta je brojka dramatično smanjena od 2011. godine, kada je drogu u nekom trenutku života konzumiralo 29% mladih.

Međutim, ono što starijim generacijama neće biti toliko lako shvatiti, jest osjećaj otuđenosti s kojim se suočava većina današnjih tinejdžera/ki.

“Postoji percepcija da bi mladi danas trebali biti sretniji i zadovoljniji nego ikada, jer su povezani i imaju pristup svim informacijama.” kazala je Cherry. “Ali upravo ih ta internetska povezanost toliko otuđuje od stvarnih prijateljstava i prilike da zajedno uživaju u svijetu. To stvara nerealne ideale koje mladi ne mogu dostići.”

De Thierry vjeruje da je rješenje u češćem ostvarivanju kontakata u realnom svijetu i međusobnoj interakciji.

“Znamo da društvena izolacija može imati dugoročne posljedice na mozak, kao i odnose, te mogućnost da mladi realno percipiraju svijet. Depresija i anksioznost već su u porastu i postaju normalan dio svakodnevnog života. Kada bi mladi proživljavali svoje djetinjstvo tako što se međusobno druže i kreativno iskorištavaju vrijeme, ne bi bili toliko skloni depresiji i anksioznosti.”

Bez intervencije, De Theierry smatra da će uskoro doći i do porasta psihičkih oboljenja u odraslih, kao i nezaposlenosti i pregorijevanja.

“Djeca danas vjeruju kako imaju 1000 prijatelja, ali tko ih u stvarnosti poznaje? Vjerojatno nitko. Čak niti njihovi roditelji, koji više s njima niti ne objeduju zbog prekovremenog rada. Ne poznaju ih ni njihova braća ili sestre, vjerojatno zato što sjede u odvojenim sobama i dopisuju se preko svojih mobitela. Dopustiti nekome da te upozna vrlo je važan aspekt života.” [E.H.] Guardian...

 

Novinarka Novosti i suradnica na portalu Libela, Ana Brakus, poznata je LGBTIQ+ aktivistkinja koja svojim javnim istupima i tekstovima oštro kritizira aktere političke scene u Hrvatskoj i zalaže se za ženska ljudska prava. Tijekom ove godine bila je redovita govornica na prosvjedima podrške Cjelovitoj kurikularnoj reformi te tribinama koje su održane povodom ozbiljnog napada Vlade na profesionalno novinarstvo, medijski pluralizam i ljudska prava.

Ana Brakus

Psihologinja Sandra Tolić s kolegicama s Antonijom Maričić, Marinom Štambuk i Majom Tadić Vujčić provela je prvo znanstveno istraživanje u Hrvatskoj o LGB roditeljima, njihovim partnerima/cama i djeci, a rezultate istraživanja pretočile su u knjigu ‘Ja nisam gej mama, ja sam mama’.

Sandra Tolić

Ove je godine bilo ukupno 12 nominiranih, a osim pobjednica publika je mogla glasati za Tijanu Popivodu i Draganu Hrnkaš koje su se vjenčale u azilu udruge Pobjede u Osijeku, novi hrvatski indie pop bend ‘Ti, ja i moja mama’, prvi LGBT summer festival ‘Homo, fešta!’, književnicu i novinarku Antonelu Marušić koja je pod pseudonimom Nora Verde objavila zbirku priča ‘O ljubavi, batinama i revoluciji’, Bitcherin party koji se održava u Splitu a u sklopu kojega je predstavljen prvi hrvatski lezbijski fanzin ‘Slobodna dalmatinska splitska lezba’, fotografkinju Ninu Đurđević i njezinu izložbu o trans i rodno varijantinim osobama ‘Pet i petnaest’, Mimu Simić i Martu Šušak čija je priča o vjenčanju objavljena u Gloriji, dramaturginju Jasnu Jasnu Žmak i njezinu zbirku priča ‘Moja ti’ te Mihaelu Jukić, mladu lezbijku iz Garešnice koja se javno autala pred RTL-ovim kamerama.

Na samom početku večeri djevojke su imale priliku sudjelovati u lezbijskom speed dejtingu, a glazbenice Pi, odnosno Ivana Picek i Antonija Ivančan prisutne su oduševile ambijentalnim folk koncertom, a za zabavu na plesnom podiju do ranih jutarnjih sati bile su zadužene DJane Dunja i DJane Iva. Publika koja je došla podržati svoje omiljene lezbijske ikone imala je priliku premijerno pogledati najnoviji video uradak u produkciji kolektiva House of Flamingo, ‘Hrabri Tranđeli i Strašna Krampussy 2: The Shequel’ koji prati tri tranđeoska protagonista i mitsku Krampussy u veoma aktualnoj borbi fokusiranoj na ograničavanje reproduktivnih prava žena.

{youtube}arzZooVZDP4{/youtube}

Djevojke iz kolektiva ZbeLe Na Tron poručile su kako je 2016. bila jedna od plodnijih godina za promicanje vidljivosti lezbijski, biseksualnih i trans žena te kako se nadaju da će žene i djevojke i u idućoj godini nastaviti hrabro zastupati i promovirati ljudska prava.

Voxfeminae od srca čestita pobjednicama, kao i svim nominiranima i onima koje će to tek postati iduće godine.

Fotografije korištene u tekstu fotografirala je Kristina Josic I Photographer.

{gallery}Lez Of The Year 2016{/gallery}

Što je zapravo Gotham City Sirens?

Gotham City Sirens stripovni je serijal objavljivan od lipnja 2009. do kolovoza 2011. godine. Napisao ga je Paul Dini (Batman: The Animated Series, Gotham), a crtač je Guillem March. U to se vrijeme u stripovskom svijetu mislilo da je Bruce Wayne mrtav, a Dick Grayson, prvi Robin, preuzeo je ulogu Batmana. Sirens prati Catwoman koja krade bogatstvo zlikovca koji ju je nedavno pokušao ubiti, a potom pribavlja lijep stan za sebe, Poison Ivy i Harley Quinn; no zapravo je riječ o Riddlerovom stan kojeg su zajedno ukrale. Selina (Catwoman) predlaže da se tri žene udruže kako bi preživjele u Gothamskoj opasnoj zajednici zlikovaca.

Strip je izašao u 26 izdanja, debitirao trio kao novi tim te se fokusirao na njihove individualne priče, da bi na kraju zadnjeg poglavlja došlo do raspada grupe zbog izdaje Harley Quinn.

Je li uopće povezan s Batman: The Animated Series?

Jest, prije nego što je Gotham City Sirens objavljen i nakon što je Batman: The Animated Series prestao s emitiranjem, postojala je Flash-animirana web serija naziva Gotham Girls koju su 2002. izdali Warner Bros. Animation i Noodle Soup Productions, autora Paula Dinija, čiji vizuali odgovaraju kasnijim dizajnima Batman: The Animated Seriesa. Serija je uključivala Harley Quinn, Poison Ivy, Batgirl, Catwoman, policijsku detektivku Renee Montoyu i mađioničarku Zatannu. Glasove su im dale iste glumice koje su ih glumile u televizijskoj seriji, a čitava je serija inspirirana uglavnom svakodnevnim životima protagonistkinja.

Gotham Girls trajala je tri sezone od po deset epizoda. Inspirirala je istoimeni serijal od pet izdanja 2003. godine, a svako se izdanje fokusiralo na jednu od protagonistkinja. Nakon toga objavljen je serijal od tri izdanja, Batman: Harley and Ivy, a 2009. objavljen je Gotham City Sirens.

Što to znači za film?

Zasad nema puno informacija o filmu, no poznato je da će redatelj biti David Ayer, a producent Geoff Johns. Gotham City Sirens će napisati Geneva Robertson-Dwore, autorica budućeg Tomb Raider remakea i nadolazećeg trećeg nastavka Sherlock Holmesa. Navodno je Margot Robbie bila ključna u pokretanju ideje o filmu. Fanovi/ce već špekuliraju oko mogućeg prikaza ljubavne veze između Harley Quinn i Poison Ivy.

Datum izlaska filma još nije poznat, a do tad stripovsku verziju možete čitati ovdje. [V.M.]

Pismo ovim putem prenosimo u cijelosti:

"Poštovana ministrice Obuljen Koržinek,

želimo Vas obavijestiti da Udruga FALIŠ, koja je do sada uspješno organizirala četiri Festivala alternative i ljevice Šibenik, ne želi prihvatiti potporu Ministarstva kulture koja nam je dodijeljena odlukom Kulturnog vijeća za inovativne umjetničke i kulturne prakse, a koje čine: Vanja Žanko, predsjednica, Hrvoje Juvančić, Vedran Perkov, Tea Hatadi i Jasminka Babić.

Poštovana ministrice, Festival alternative i ljevice Šibenik jedini je događaj te vrste na području jugoistočne Europe: održava se na javnom prostoru, njegovi sadržaji su besplatni za posjetitelje, impresivno posjećeni, i na njemu su, po prvi puta u Hrvatskoj nastupili: časna sestra TeresaForcades, britanski novinar, ekonomski analitičar i aktivist Paul Mason, odvjetnica Juliana Assangea Renata Avilla, njemačka kazališna autorica i redateljica pri kazališta u Kölnu Angela Richter, grčki dokumentarist Aris Chatzistefanou... i cijela niska istaknutih domaćih autora.

Na FALIŠ-u su premijerno prikazani dokumentarni filmovi: 'Fašizam d.o.o.' i 'YesMan su revoltirani', te održana hrvatska premijera kazališne predstave 'Demokracija', Zijaha A. Sokolovića.

Na FALIŠ-u su, također po prvi puta, predstavljene knjige: Marx nije mrtav autora Damira Pilića, Smjena straže autora Andreja Nikolaidisa, Limenke i ciklame pokojne Jele Godlar Brešan, Dobro došli u pustinju postsocijalizma Srećka Horvata i Igora Štiksa, Informatičara staroga kova Kristijana Mirića...

U umjetničkom programu FALIŠ-a po prvi puta su održane izložbe: '(I)lustracija Hrvatske' Alema Ćurina, 'Beatange, stari pokvarenjak, punk-princeza i ostali' – odabir radova L. Ferlinghettija, J. Kerouaca, V. Bukovskog. A. Ginsberga, W. S. Burroughsa… zatim izložba likovnih radova Boba Dylana, Patti Smith & JerryjaGarcije...

FALIŠ je jedini kulturni i javni događaj u Republici Hrvatskoj na kojem je obilježeno sedamdeset godina od pobjede nad fašizmom.

Na FALIŠ-u su, po prvi puta u javnom prostoru, debatirali predstavnici katoličke i pravoslavne crkve: fra Drago Bojić i otac Nikodim Kosović.

FALIŠ je, o čemu Vas može informirati državni tajnik u Ministarstvu kulture, Ivica Poljičak, inače jedan od posjetitelja naših programa, pokazao kako visoka umjetnost i kultura, političke debate u demokratskom ozračju i razgovori o važnim, ali medijski možda neatraktivnim temama, imaju svoju publiku u Šibeniku i cijeloj Dalmaciji, te kako decentralizacija kulture nije sintagma koja dobro zvuči, nego je prijeka potreba u današnjoj Hrvatskoj u kojoj se područje od Istre do Dubrovnika svodi na zimmerfrei destinaciju, golf resort ili skupu kulisu, čemu uveliko pomaže i zagrebocentričnost Vašeg ministarstva koje minornim iznosima potpomaže ili potpuno ignorira događaje organizirane na neovisnoj sceni.

Za peto izdanje Festivala kao središnju temu smo planirali: 100 godina Oktobarske revolucije. Plan nam je bio – i ostao, da ne bude zabune, jer FALIŠ neće nestati zbog Vas, kao što zahvaljujući Vama i sličnima nije ni nastao – osvijetliti i na novi način promatrati događaj koji je promijenio svijet i čije su se posljedice na više razina osjetile u hrvatskoj povijesti. No, odlukom Kulturnog vijeća za inovativne umjetničke i kulturne prakse, te Vašim potpisom na nju, dodijeljena nam je potpora od 10.000 kuna, što je nedostatan iznos čak i za smještaj naših gostiju, a kamoli za produkciju – što je prosjek godišnjeg FALIŠ-a – barem jedne vrhunske izložbe, jednog performancea, hrvatske premijere filma i nekoliko premijernih predstavljanja knjiga. Hibridne žanrove i ostatak programa da ne spominjemo... To ipak vrijedi nešto više od 10.000 kuna, po našem knjigovodstvu i iskustvu, a i Vašem, sigurni smo.

Ovakvo smanjenje ionako nedostatnih sredstava, znantno manjih od kvalitete sadržaja koji produciramo, smatramo uvredljivim i jeftinim pokušajem da nas se 'primiri' svotom s kojom praktički ne možemo ništa, ali se, eto, ne možemo ni buniti. E, poštovana Ministrice, možemo. A kako bismo imali jasnu i poštenu poziciju, prvo što činimo je informiranje Vas i javnosti da ne želimo prihvatiti dodijeljenu potporu. Vas zato molimo da nadležnim službama u Ministarstvu javite kako ne moraju pripremati ugovore o suradnji između Ministarstva kulture i Udruge FALIŠ, jer – suradnje neće biti.

Sve najbolje, bez ikakve ironije, u 2017. godini žele Vam,

Emir Imamović Pirke, direktor FALIŠ-a
Srećko Horvat, urednik međunarodnog programa FALIŠ-a
Kruno Lokotar, urednik art programa FALIŠ-a

I prijatelji Festivala:

Paul Mason – pisac i novinar, London
Sandra Vitaljić – fotografkinja, Zagreb
Aleksandar Stanković – novinar, Zagreb
TeresaForcades – časna sestra, Barcelona (Španjolska)
Angela Richter – kazališna redateljica, Köln (Njemačka)
Predrag Lucić – novinar i pisac, Split
Tariq Ali – pisac i aktivist, London
Mima Simić – književnica, Zagreb
Tomislav Fiket – reditelj, Zagreb
TeresaForcades – časna sestra, Katalonija
Oliver Sertić – producent, Zagreb/Berlin
Ante Tomić – novinar i pisac, Split
Boba Đuderija – blogerica i spisateljica, Split
Goran Borković – novinar, Zagreb/Sinj
Renata Avila – odvjetnica i aktivistkinja, London
Igor Štiks – pisac i istraživač, Edinburgh
Dragan Markovina – povjesničar i predsjednik Nove ljevice, Zagreb/Split
Tanja Mravak – učiteljica i spisateljica, Split
Andrej Nikolaidis – pisac, Ulcinj
Ivan Šarar – pročelnik za kulturu Grada Rijeke, Rijeka
Jurica Pavičić – novinar i pisac, Split
Nikodim Kosović – arhimandrit, iguman manastira Krke, Kistanje
Ivica Đikić – novinar i pisac, Zagreb
Urša Raukar – glumica, Zagreb
Damir Avdić – muzičar, Ljubljana
Kristijan Mirić – bloger i informatičar, Šibenik
Branko Sekulić – teolog, Šibenik
Selvedin Avdić – novinar i pisac, Zenica/Sarajevo
Boris Dežulović – novinar i pisac, Paići/Split
Slavoljub Stanković – pisac, Beograd
Ivica Ivanišević – novinar i pisac, Split
Milan Rakovac – novinar i pisac, Zagreb
Tonči Restović – odvjetnik, Šibenik
Ante Filipović Grčić – dizajner, Šibenik
Bobo Jelčić – reditelj, Zagreb
Igor Lasić – novinar, Zagreb/Dubrovnik
Marko Pogačar – pjesnik, Split
Lana Bobić – teologinja, Zagreb
Jelena Ostojić – sociologinja, Zagreb
Goran Šimac – novinar, Šibenik
Edin Osmić (Edo Maajka) – reper, Zagreb
Viktor Ivančić – novinar i pisac, Split
Boris Buden – publicist, Berlin
Kristijan Goja – kantautor, Šibenik
Zoran Grozdanov – teolog, Rijeka
Edo Popović – pisac i novinar, Zagreb
Boris Čelar – konceptualni umjetnik, Šibenik
Zlatko Dizdarević – novinar, bivši veleposlanik BiH u Hrvatskoj, Sarajevo
Matilda Dulibić – predsjednica Udruge FALIŠ, Šibenik
Magdalena Vodopija – organizatorica u kulturi, Pula
Zijah A. Sokolović – glumac, Beč
Anita Bastašić – producentica, Zagreb
Mišo Nejašmić - izdavač, Zagreb
Radivoje Andrić – filmski režiser, Beograd
Goran Vojnović – pisac i režiser, Ljubljana
Stanislava Staša Aras – spisateljica, Zadar/Dubrovnik
Leon Lučev – glumac, Zagreb/Zlarin
Dino Mustafić – režiser, Sarajevo
Želimir Periš – pisac, Zadar
Vojo Šindolić – pisac i prevoditelj, Dubrovnik
Josip Jagić – povjesničar, Zagreb
Rade Dragojević – novinar, Zagreb
Andrea Radak – Zagreb
Nenad Stipanić – pisac, Zagreb
Ivan Turković-Krnjak – dramaturg, Zagreb
Žarka Radoja – novinarka i aktivistkinja, Beograd
Zoran Simić – Zagreb
Damir Pilić – novinar i pisac, Split
Dario Grgić – književni kritičar, Osijek
Maša Kolanović – Filozofski fakultet, Zagreb
Kristian Novak – pisac i sveučilišni docent, Zagreb
Rumena Bužarovska – profesorica književnosti, Skopje
Renato Baretić – pisac, Split
Marko Tomaš – pjesnik, Mostar
Berislav Jurić – novinar i pisac, Mostar
Petar Filipić – sveučilišni profesor i direktor Pričigina, Split
Olja Savičević Ivančević – spisateljica, Split
Juraj Aras – glumac, Zadar
Marinko Koščec – profesor književnosti i pisac, Zagreb
Dinko Telećan – pisac, Zagreb
Zoran Tomić – pisac i aktivist
Lana Bobić – aktivistica, Zagreb
Jerko Bakotin – istraživač i dokumentarist, Zagreb
Goran Ferčec – dramaturg
Naima Balić - profesorica, Zagreb
Zvonimir Jurić – filmski i TV režiser, Zagreb

U Šibeniku, 27.12.2016."

Baza podataka može se filtrirati po seksualnosti, rodu ili vrsti odnosa, a neke od igrica spadaju u dvije ili čak tri navedene kategorije.

U intervjuu koji je dala za Modelviewculture, kreatorica platforme Queerly Represent Me, Alayna M Cole, čitateljima/cama je pokušala približiti način izgradnje baze podataka, status zastupljenosti queer identiteta u igricama, trenutne nedostatke, ali i najbolje igrice u 2016. godini.

Možete li nam prvo reći nešto više o Queerly Represent Me platformi? Što vas je inspiriralo na ovu ideju, kako ste započeli i koja su vaša najupečatljivija postignuća na ovom radu do sada?

U svom akademskom radu primarno se bavim istraživanjem zastupljenosti queer kulture, a upravo me poveznica između mog istraživanja i kontinuirani rad na video igricama inspirirala na smišljanje projekta Queerly Represent Me. Obujam ovog projekta zahtijevao je da se prilikom provedbe oslonim na svoju partnericu Dakodu, koja sa mnom radi u gejmerskoj industriji. Prvi unosi u bazu podataka potaknuti su mojim vlastitim gejmerskim iskustvima i prijašnjim proučavanjima te teme, kao i rezultatima istraživanja o queer zastupljenosti koje sam objavila u svibnju. Baza podataka sam od tada popunjavala u skladu sa sugestijama koje su dolazile iz zajednice, kao i vlastitim otkrićima.

QRM je prvenstveno podijeljen u široke kategorije seksualnosti, roda i odnosa, iako također nudi pretraživanje baze podataka na osnovu konkretnijih termina. Kao inicijalna kolekcija primjera i resursa kojima sam mogla pristupiti u sklopu svog istraživanja nikada nije bio napravljen da bi uvjerio ljude u važnost zastupljenosti queer sadržaja, već je novinarima/kama i akademicima/kinjama služio kao tražilica naslova koji bi ih mogli bolje informirati o njihovim istraživanjima, dok su ga igrači/ce koristili kako bi pronašli naslove koji odgovaraju njihovim interesima.

Nikada nisam očekivala da će baza podataka ovako brzo postati utjecajna i zadovoljna sam što je moj rad pomogao ljudima unutar queer zajednice da pronađu likove koji će ih moći predstavljati u igricama, kao i studentima/cama i akademicima/kinjama da pronađu vrijedne informacije neophodne za njihova istraživanja.

Nadograđujući bazu podataka, jeste li uočili neke trendove ili nedostatke tipične za online igrice?

Uočila sam kako je, usprkos tome što postoji kronični nedostatak queer zastupljenosti, u igricama najčešća pojava istospolnih veza i parova, a naročito onih lezbijskih. Ipak, ovakvi odnosi  i likovi u većini slučajeva kreirani su tako da ugode pogledu strejt muškarca, a ne kako bi predstavili realne žene koje ih izabiru kao svoje likove. Rodnoj raznolikosti i različitim strukturama odnosa također nedostaju pozitivni primjeri poput aseksualnosti.

S toliko besplatnih i jednostavnih alata za izradu vlastitih igrica, industrija indie igara rapidno se razvija, time stvarajući prostor za nove raznovrsne priče koje nastaju iz individualnih iskustava igrača i igračica. Dakle, prilike za predstavljanje queer identiteta svakako napreduju, ali još uvijek postoje praznine koje je potrebno ispuniti.

U svibnju ove godine proveli ste i istraživanje o queer zastupljenosti u video igricama. Koji su ciljevi tog istraživanja i koja su vam otkrića bila najzanimljivija?

Istraživanje o queer zastupljenosti inicijalno sam zamislila kao jednostavnu anketu koju sam planirala koristiti kao temelj QRM platforme i u nekim tekstovima u kojima pišem o queer zastupljenosti u igricama. Nisam očekivala da će anketu u samo prva dva tjedna ispuniti više od 150 ljudi, što je deset puta više od brojke koju sam očekivala.

Rezultati istraživanja ponudili su mnogo zanimljivih kvantitativnih i kvalitativnih podataka, ali daleko najzanimljiviji rezultati bile su nevjerojatno osobne priče koje su sudionici/e istraživanja ponudili/e pojedinim likovima ili igrama, a koje su odražavale njihove vlastite identitete i razloge zbog kojih im je važna zastupljenost iznesenih priča. Te priče potvrdile su moju vjeru u važnost raznolike reprezentacije i borbe za poboljšanje zastupljenosti.

Osim stvaranja QRM-a i sami se bavite kreiranjem igrica. Možete li nam reći nešto više o svojim najnovijim igrama i tome kako se one uklapaju u  vašu cjelokupnu praksu i filozofije?

Većina igrica koje dizajniram i kreiram sadrže neki oblik queer zastupljenosti, a to je slučaj i s igricama koje sam razvila prije nego što sam pokrenula QRM. Moj rad varira od naslova poput Fairy Tale ili nadolazećeg Constellationsa (na kojemu radim s Hornedom Llamom), do interaktivnih fikcijskih igrica poput The Icecream Parlour ili Snapshot, čije su ključne teme upravo queer problematike.

S kreativnim stvaranjem igrica započela sam čak i prije no što sam se upustila u novinarsku i akademsku kritiku, zbog čega mi je ugrađivanje tema koje smatram važnima oduvijek prirodno dolazilo. Kad god mogu, nastavljam razvijati nove igrice, a upravo predajem dizajn igrica na tercijarnoj razini. Kad god radim u takvom okruženju jednako mi je važno da brusim svoje kreativne vještine kao što mi je važno akademski napredovati u radu.

Koji su neke od vama najdražih queer igrica koje ste uspjeli prikupiti u svom istraživanju tijekom 2016. godine?

Nije savršena, ali moj favorit je vjerojatno igrica naziva Satrdew valley. Iako promovira binarnost rodova među likovima i priržava se heteronormativnosti, igra je veoma progresivna u smislu mogućnosti underground prilagodbe, a nudi opciju istospolnih odnosa (uključujući istospolne brakove i rađanje/posvajanje djece).

Još jedan odličan ovogodišnji naslov je i Reigns, igrica u kojoj kao kralj donosite odluke o svom kraljevstvu. Unutar ove igrice možete odlučiti imati ljubavnika, a vaše kraljevstvo neće imati nikakvih problema s tim, baš kao što ne bi imalo ni da izaberete ljubavnicu. Zastupljenost različitih seksualnosti u igrici vrlo je suptilna, što je čini izvrsnim primjerom. [E.H.]

Kulturnjaci 2016.

Oformljeni u prvim mjesecima 2016. godine okupili su značajan broj hrvatskih i regionalnih/svjetskih kulturnjaka i prvi poslali javni apel Vladi za smjenu ministra kulture Zlatka Hasanbegovića. Pod kapom ove inicijative protiv fašizacije kulture, medija i društva ujedinjena se borila gotovo cijela hrvatska kulturno umjetnička scena. Organizirali su se prosvjedi, performansi, protestna čitanja, tribine, a Kulturnjaci 2016. zaslužni su i za konačan odlazak ministra Hasanbegovića iz resora kulture.

Nije bilo lako u jednoj inicijativi okupiti toliko različitih i do sada razjedinjenih pojedinaca i grupa s kulturne scene. Ne pamtimo sličan primjer u novijoj hrvatskoj povijesti, zato palac gore za one koji su svoj neplaćeni rad i vrijeme uložili za zajedničku dobrobit.

Plenum Filozofskog fakulteta

Studenti Filozofskog fakulteta cijele su 2016. godine bili jedna od najznačajnijih utvrda za obranu sekularizma sveučilišta. Pokret plenumskog samorganiziranja koji još od 2009. godine traje na ovom fakultetu, pokazao se učinkovitim u borbi protiv različitih institucionalnih, vjerskih i ideoloških pritisaka.  U svojim akcijama uspješno su mobilizirali cijeli niz saveznika izvan sveučilišta; od profesora, studenata, brojnih građana i civilnih udruga, i na koncu uspjeli smijeniti dekana Vlatka Previšića. No to ni izbliza nije kraj njihovoj bitci za sekularno obrazovanje i demokratsko upravljanje sveučilištem. U godini koja dolazi trebat će im još mnogo podrške, strpljenja i hrabrosti.

Crowdfunding kampanja Forum Tm-a

Nakon što su poput cijelog niza neprofitnih medija ostali bez financijskih sredstava za nastavak rada, prvi put u povijesti jedan se neprofitni medij odvažio pokrenuti Indiegogo kampanju kojom je pozvao svoje čitatelje i simpatizere da im uplate donacije za nastavak rada u 2017. godini.

Crowdfunding kampanja portala Forum Tm pod naslovom Neka vide da nas ima u prva tri dana naišla je na velik odaziv čitatelja/ica diljem Hrvatske i regije, pa je u samo nekoliko dana prebačen traženi iznos od 5000 američkih dolara, a do kraja kampanje skupili su gotovo još toliko. Forumova akcija u konačnici je pokazala da neprofitni mediji imaju čitateljstvo koje razumije misiju i svrhu takozvanog trećeg sektora. Ohrabrujuća spoznaja za sve one koji su u teškim vremenima ostali uz nezavisno novinarstvo, ali i podsjetnik da ovakve akcije nisu dugoročni rješenje za opstanak neprofitnih medija.

Noćni osmomartovski marš

Prosvjednu akciju Noćni marš – 8. mart organizirali su Inicijativa Preuzmite odgovornost za ubojstva žena, CESI – Centar za edukaciju, savjetovanje i istraživanje, HollaBack! Hrvatska i Ženska soba – Centar za seksualna prava. Feministkinje i borkinje za ženska prava poručile su da im je dosta fašizacije, militarizacije i klerikalizacije hrvatskog društva i ovaj put to su rekle jasno i glasno na zagrebačkim ulicama.

Premda je okupio relativno skroman broj sudionika/ica nećemo pogriješiti ako ovaj marš proglasimo najuspjelijim obilježavanjem Dana žena posljednjih godina. Protestna, aktivistička atmosfera Marša, sa svjetlećim natpisima i porukama, mnogima je ostala u dobrom sjećanju. Palac gore zaslužuju i poruke koje su nošene na transparentima ("Ne bojim se", "Nikad nećemo zašutjeti", "Neću cvijet, hoću plaću", "Stop nasilju nad rodiljama", "Preuzmite odgovornost za ubojstva žena", "Moje tijelo moj izbor", "Ustajte prezrene na svijetu", "Ne Bogu, ne šefu, ne mužu") i svjetleći natpisi koji su bili posebno efektni zbog vidljivosti u noćnim uvjetima. Činjenica da je iz ove akcije proizašao i Faktiv, novi feministički kolektiv koji gerilskim i prosvjednim akcijama biva sve vidljiviji na domaćoj aktivističkoj sceni.

Veliki prosvjed Hrvatska može bolje

Skup koji je u podršku kurikularnoj reformi mobilizirao na desetke tisuća ljudi, bio je važan kamenčić u žrvnju pritiska na HDZ-ovu vlast i uvod u sve ono što je tijekom lipnja dovelo do pada Vlade Tihomira Oreškovića i Tomislava Karamarka, te raspisivanja novih izbora. Premda je prosvjed imao nekoliko mana (nedovoljno jasne i pismene političke poruke, pjevanje nacionalne himne …) podržao ga je do sada rekordan broj organizacija civilnog društva, ali i pojedinaca. Trideset tisuća ljudi na glavnom zagrebačkom trgu i na tisuće onih koji su prosvjedovali u ostalim hrvatskim gradovima pokazalo je da im je dosta HDZ-ovog ministra ministra Predraga Šustara i njegovih pritisaka na stručni tim za izradu kurikularne reforme i njihovog prvog čovjeka Borisa Jokića.

Da Hrvatska baš i (ne)može bolje pokazalo se kada je nekoliko mjeseci kasnije odabrana nova stara vlast, koja je na važne pozicije ustoličila neka nova zaštitna lica, vjerna starim političkim ideologijama. Tresla se brda, rodio se miš, a mi smo se još jednom uvjerili da Hrvatska uvijek može još gore.

^{Foto: Tina Bedenko} 

Platforma Pokret otoka

Dugi zimski dani i izolacija od kopna stvarnost je koju dobro poznaju svi koji na otocima žive više od nekoliko tjedana ljeti. Međuotočka inicijativa Pokret otoka  pokrenuta je 2016. godine od strane nekoliko zaljubljenika u otoke i otočni način života. Temeljena je na solidarnosti i zajedništvu, s namjerom da se otoci i otočani za opću dobrobit međusobno umreže i tako olakšaju provedbu zajedničkih projekata, ali i promoviraju povratak na otoke i život u otočkim zajednicama.  

Nije zgorega spomenuti da je ovu platformu iniciralo i postavilo osam žena, a prve korake za pokretanje ove zanimljive inicijative poduzeli su Hvar, Šolta, Vis, Brač, Korčula, Mljet i Prvić. Sastanci su vrlo brzo evoluirali u virtualnu platformu www.otoci.eu.

Raspravljajući o ovoj ploči, Odbor za Ustav, poslovnik i politički sustav Hrvatskog sabora zaključio je da ovaj tekst na ploči vrijeđa žrtve i da je potrebno poduzeti nužne radnje kako bi se ploča uklonila.

Budući da Vlada premijera Andreja Plenkovića nije do danas poduzela nikakve značajne radnje i nije pokazala niti minimum političke hrabrosti u zaštiti vrijednosti temeljnih načela Republike Hrvatske, Inicijativa je, ploču prekrila pismom članovima udruga koje su ju postavile. Cijeli tekst pisma pročitajte u nastavku.

Poštovani članovi HOS-a Jasenovac i UDHOS-a Grada Zagreba,

koristimo ovu priliku kako bismo s vama porazgovarali o temeljnim vrijednostima naše zajedničke države.

Naime, Republika Hrvatska je svojim Ustavom utemeljena kao socijalna država koja svim svojim građanima jamči građanska i ljudska prava, a čije su institucije utemeljene na demokratskim načelima. Naša je Republika utemeljenjem prema ovim vrijednostima jasno određena protiv bilo kakvih i svih nedemokratskih, neslobodnih, rasističkih, fašističkih i totalitarnih nastojanja. 

Istim tim Ustavom, naša Republika crpi svoju državnost i iz ideje (koju pritom sam Ustav naziva činjenicom) kako je u ratu za neovisnost 1990-ih izborena samostalna, neovisna, suverena i demokratska država.

Poštovani, vi ste ovom svojom pločom, odnosno isticanjem simbola mržnje, stali protiv temeljnih postulata naše zajedničke države. Nadalje, možda nenamjerno, ali iskoristili ste svoje poginule time što ste njihove smrti instrumentalizirali za promociju nastojanja suprotnih ustavnim načelima Republike Hrvatske. I još ste to učinili na način kojim relativizirate i zapravo ismijavate žrtve ustaškoga fašističkoga terora koji je baš ovu zemlju ovdje natopio njihovom krvlju.

Sramotno je i obeshrabrujuće odsustvo adekvatne reakcije nositelja vlasti i institucija, koji su dužni, i to u ime obrane ustavnih načela Republike Hrvatske, sankcionirati nastojanja poput ovog vašeg.

Ako vam je zaista stalo do nacionalnih interesa RH, do demokracije, mira, stabilnosti i sigurnosti, uklonite s ovog i svakog drugog mjesta  simbole fašizma i mržnje. Nadamo se da ćete razumjeti kako na taj način, osim što odajete počast svojim suborcima, iskazujete poštovanje prema državi u kojoj živite i njezinim temeljnim načelima.

Predstavnike Inicijative PU Novska naknadno je privela na obavijesni razgovor, stoji na njihovoj FB stranici. Nakon razgovora, pušteni su na slobodu, no i dalje se ne zna hoće li ih sustići kaznena prijava, kažu nam iz Inicijative.

PU će predmet proslijediti DORH-u na postupanje. Iz Inicijative primjećuju kako su policija i državno odvjetništvo u ovom slučaju promptno reagirali, dok se ustaška znakovlja nekažnjeno pojavljuju posvuda. Ono što iz ovakvog postupanja zaključuju jest - "Ukoliko promičete mržnju i nasilje - o vama raspravljaju odbori, osnivaju se povjerenstva, a ako stanete u obranu temeljnih načela Republike onda kada to ne učine njezine institucije - gone vas." 

Poruka Inicijative je dakako po hitnom postupku uklonjena, isto naravno nije slučaj s pločom HOS Jasenovac i UDHOS Grada Zagreba.

♦ ♦ ♦

NATAŠA RAŠOVIĆ

Nataša Rašović u Zagrebu je završila Školu za primijenjenu umjetnost i dizajn. Već u srednjoj školi, pohađajući odjel slikarstva, ne pronalazi sebe u klasičnom slikarstvu, već joj se interes fokusira na strip. Tražeći svoj izričaj te nova iskustva 1990. odlazi u Nizozemsku gdje otkriva da se u odmakla od klasičnog stripa s narativnom pričom i zakoračila u svijet karikature. Povratkom u Zagreb razvija svoj stil u situacijskoj karikaturi. Od 1995. je članica Hrvatskog društva karikaturista, objavljuje u Potepuhu u kojem joj, uz karikature, izlazi i strip Teica i Leica. Uz situacijsku karikaturu crta i portretnu te od 2000. ima svoju stalnu rubriku u Kviskoteci – Natoteku.

{gallery}Natasa Rasovic{/gallery}

Kao i u svijetu i kod nas karikatura se ponajprije smatra muškom profesijom, no Nataša Rašović razbija predrasude i nastavlja niz naših žena karikaturistica od Kleme Švarc do Ljubice Heidler.

Izlaže praktički po cijelom svijetu na međunarodnim žiriranim izložbama (do sada 45 izložbi) te osvaja nagrade (sedam nagrada). Uz niz skupnih izložbi (17 izložbi) imala je i dvije samostalne izložbe karikatura. Festivalska, situacijska karikatura danas joj je osnovni način izražavanja.

Nataša Rašović na natječaj “Strašne žene” poslala je tri rada: Mariju Jurić Zagorku, Nadu Dimić i Nellie Bly.

ANA KOVAČIĆ

Ana Kovačić diplomirala je na Studiju dizajna u Zagrebu, smjer vizualne komunikacije. Kao grafička dizajnerica, ilustratorica i dizajnerica interakcija radi od 2003. samostalno i u nekoliko studija. Projekti kojih se najradije sjeća uključuju ilustraciju i interaktivne sadržaje u centrima za posjetitelje Kopački rit, Ivanina kuća bajke u Ogulinu, Kuća za brodice na Brijunima i oblikovanje promotivnih materijala za The Garden Festival. Trenutno je pretežno fokusirana na ilustraciju u svim njenim oblicima.

{gallery}Ana Kovacic{/gallery}

Za ilustracije u sklopu natječaja Ana Kovačić odabrala je Virginiju Woolf, Veru Rubin i Yayoi Kusamu. Tijekom izrade ilustracija za natječaj prvo je radila same portrete a potom im dodavala ilustrativne elementi koji se referiraju na ono što ih je zaokupljalo, čime su se bavile i što su stvorile. Tako je Yayoi Kusama okružena svojom opsesijom točkama, Vera Rubin planetima i sazviježđima, a Virginia Woolf je smještena u vlastitu sobu.

ŽELJKA TKALČEC

Željka Tkalčec bavi se dizajnom i ilustracijom. 2014. magistrirala je vizualne komunikacije na Studiju dizajna pri Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu. Živi i radi u Zagrebu a u slobodno vrijeme ide na koncerte, igra društvene igre i hekla.

{gallery}Zeljka Tkalcec{/gallery}

Strašne žene koje je poslala na natječaj izlaze iz okvira i prodorno uzvraćaju pogled. Temple Grandin je prikazana u svojem klasičnom cowgirl izdanju, a stil uzorka s košulje se nastavlja i na pozadini na kojima su prikazane i krave, kojima posvećuje dobar dio svog života. Yayoi Kusama kroz svoje šarene uzorke izbacuje svu težinu svojeg života, čime finalna ilustracija ne opterećuje teškim i tužnim. Yayoi nosi šarene perike i svojom pojavom mami osmijeh, nikako sažaljenje. Phulan Devi prikazana je kao mnogoruko božanstvo s cvijećem.

RINA BARBARIĆ

Rina Barbarić rođena je u Sloveniji a 2015. godine diplomirala je na Akademiji za Likovnu umjetnost i oblikovanje u Ljubljani, smjer Grafički dizajn. Kroz fakultetsko školovanje sudjelovala je na mnogim projektima kao što su “Vurnikovi dani” (2014.), samostalne izložba “Spit it out!”(2014.), (Les is more) (2014.) i mnogi drugi.

{gallery}Rina Barbaric{/gallery}

2015. godine njezin diplomski rad dobio je priznanje za top pet studentskih radova na Bieanalu vizualnih umjetnosti Ljubljana. 2016. odrađuje tromjesečni internship za grafički dizajn u Londonu u “Aitor Throup Studiu”. Trenutno živi i odrađuje stručno osposobljavanje u zagrebačkom studiju “Kuna Zlatica”. Uz posao bavi se ilustracijom i izradom projekata na području ilustracije i dizajna.

Frida Kahlo, Phoolan Devi i Annie Jump Cannon strašne su žene koje je Rina Barbarić poslala na natječaj.

BRANKA HOLLINGSWORTH

Branka Hollingsworth 2000. godine diplomirala je na Grafičkom fakultetu u Zagrebu, smjer grafički dizajn, a 2006. na EINA Centre Universitari de Disseny i Art de Barcelona na poslijediplomskom studiju ilustracije za djecu i mlade.

Još na faksu crta kako bih zaradila za džeparac. Tad su to bile crno bijele ilustracije za izradu pečata, a nakon fakulteta shvaća da bih voljela ilustracijom se baviti ozbiljnije pa počinje raditi za Smib, Jutarnji list (Nedjeljni zabavnik), National Geographic Junior, Klik... Danas je ilustratorica dječjih knjiga, slikovnica, dječjih časopisa i udžbenika u izdanjima ponajvećih hrvatskih malih i velikih nakladnika. Za Gradsko kazalište Žar ptica izrađuje plakate već duži niz godina.

{gallery}Branka Hollingsworth{/gallery}

Stripom se bavi od studentskih dana, a prvi komercijalni strip bio je za Večernji list u obliku pasice, pod nazivom “Ja šmizla”. Slijedi strip “Dado” koji već petnaest godina izlazi u časopisu Smib, a strip “Anjina snivanja”, koji je u časopisu Modra lasta izlazio dvije sezone, 2013. godine je uobličen u strip album “Anja”; u izdanju Mentora.

U međuvremenu, njen rad je uvršten u antologiju “Ženski strip na Balkanu”; među 23 strip autorice koje djeluju u regiji. Branka Hollingsworth na natječaj je poslala svoje vizije George Sand, Kate Bornstein i Stephanie Kwolek.

SANJA STOJKOVIĆ / TIFANI RUBI

Sanja Stojković rođena je u Beogradu, a završila je Akademiju primijenjenih umjetnosti u Rijeci 2012. godine, smjer grafika. Nakon diplome seli u Berlin gdje više od godinu dana aktivno sudjeluje u umjetničkoj sceni i brojnim izložbama, street artu i projektima. Zadnjih nekoliko godina bavi se sitotiskom i ilustracijom. Živi u Zagrebu. Sudjelovala u brojnim domaćim i međunarodnim izložbama te u nekoliko samostalnih.

{gallery}Sanja Stojkovic{/gallery}

Područja djelovanja uključuju ilustraciju, sitotisak, primijenjenu grafika, murale/street art, slikarstvo, dizajn tekstila. Sanja Stojković na natječaj je poslala svoje vizije Yayoi Kusame, Annie Jump Cannon te Vere Chytilove.

TEA ŠOKAC

Tea Šokac završila je diplomski studij na Grafičkom fakultetu u Zagrebu te je jedan semestar provela na Akademiji umjetnosti u Tallinnu, Estoniji. Trenutno živi u Zagrebu i u procesu je otvaranja vlastitog dizajn studija s partnerom iz Barcelone.

{gallery}Tea Sokac{/gallery}

Ideja iza ilustracije bila je ta da se žene prikažu u kontekstu i duhu onoga što je obilježilo njih i njihove živote. Stavljene su u okvir koji prikazuje srž njihovih postignuća i što one predstavljaju. Ilustracije su napravljene digitalno s tajanstvenim prizvukom i teksturama. Na natječaj je poslala Annie Jump Cannon, Amalie Emmy Noether i George Sand.

IVANA ŠTRUKELJ

Ivana Štrukelj je diplomirana novinarka i profesionalni copywriter koja se u slobodno vrijeme bavi ilustracijom te živi i radi u Zagrebu. Mrzi kad joj je dosadno, pa kad ne smišlja slogane i ne snima reklame, stvara zabavne likove koji obično razveseljavaju ljude i žive poprilično kul živote, barem u njenoj glavi. Osim što se iz dana u dan trudi biti kreativnom bez da prolupa, dosta energije troši i na svoju muzu u obličju francuske buldogice koja se odaziva na ime Doti, gledanje crtića i filmova, čitanje gomile knjiga i stripova, putovanja po svijetu te ekskurzije do obližnjih joj bazena.

{gallery}Ivana Strukelj{/gallery}

Činjenica da je natječaj raspisan za društvenu igru ponukala je Ivanu da napravi ilustracije koje su izrazito jednostavne, upečatljive i svedene na gotovo simboličan prikaz onoga po čemu je svaka od strašnih žena poznata. Pridjev “strašne” poslužio je tu kao dodatna podloga za koncept, pa svaka od žena ima osobnost naglašenu na pomalo čudovišan način, bilo da je zbilja prikazana kao zelenooko čudovište ispod kreveta (koji joj je ujedno i jedan od najpoznatijih izložaka) poput Tracey Emin, ili nepokolebljivi lovac na duh vremena poput Nan Goldin. Osim njih, natječaju je priložila Mariju Jurić Zagorku te Fridu Kahlo.

Nakon što je Bad Boy zatvoren, u centru grada 2002. godine otvorio se Global, kojeg se mnogi prisjećaju sa zanesenim osmijehom, unatoč tome što je većini njegovih tadašnjih posjetitelja/ica Global u pamćenju ostao kao klub kojeg su nazivali ‘Rupom’.

Klubovi Bad Boy i Global bili su revolucionarni za LGBT zajednicu i pružili joj mogućnost oslobađanja na relativno sigurnom mjestu (iako je zabilježeno nekoliko incidenata, oni nisu bili pravilo). Međutim ono što je bilo specifično za njih jest da nisu bili toliko orijentirani na kvalitetu programskog sadržaja, već su u periodu prije porasta popularnosti društvenih mreža i foruma bili jedina mjesta na kojima je LGBT zajednica mogla potražiti zabavu i međusobno se upoznati i povezati.

Global se zatvorio 2008. godine, a na sceni je nekoliko mjeseci vladalo zatišje. Gay klubovi i barovi koji su otvoreni u tom periodu (poput G bara i Rusha) postali su utočište za ljubitelje/ice domaće muzike ili komercijalnih hitova, a LGBT populacija alternativnijeg izričaja polako je počela zauzimati mjesta koja su do tada bila rezervirana za strejt publiku. Klima više nije toliko homofobna - u alternativnijim klubovima lezbijke i pederi osjećaju se dovoljno sigurno i više se ne moraju ograničavati isključivo na gay klubove. Polako počinje jačati nezavisna clubbing scena i osnivaju se prve inicijative ili partiji proizašli iz raznih udruga ili pojedinaca/ki zainteresiranih za stvaranje drugačijeg sadržaja.

U tom trenutku dolazi do podjele LGBT zajednice koja je prisutna i danas. Jedan dio zajednice težio je inkluzivnosti, dok je drugi dio zajednice i dalje tražio prostore koji su zatvorenijeg i privatnijeg tipa. Takve su potrebe previše različite da bi mogle uključivati obje struje u kojima se zajednica kretala, zbog čega su se prostori počeli značajno razlikovati po svojoj publici, a oni koji su siromašniji količinom programa postali su manjkavi za jedan ili drugi dio spektra interesa.

Među pionirima LGBT clubbinga kakav danas poznajemo u Zagrebu svakako su bili ZbeLeTron, Queer Zagreb partyji i Partycipacija. Naravno da se na sceni paralelno počeo razvijati dobar broj šarolikih programa namijenjenih LGBT/queer publici, međutim u ovom tekstu više ćemo se koncentrirati na kontinuirane klupske programe namijenjene LGBT zajednici koji su ušli u mainstream hrvatskog clubbinga.

Kako bismo dobilie bolji uvid u začetke i razvoj LGBT clubbing scene, s Martinom Ptiček (ZbeLeTron), Karlom Horvat Crnogaj (Queer Zagreb partyji) i Sarom Ercegović (Partycipacija) popričalie smo o njihovim zapažanjima, željama i iskustvima koja pamte iz tog perioda, ali i trenutnom viđenju LGBT clubbing scene u Zagrebu.

Kakvo je bilo tvoje prvo iskustvo s LGBT clubbingom, odnosno odlaskom u gay klub?

Martina: Ako se dobro sjećam, jedini klub u 2000-tima bio je Global. Nije neka tajna da je Global bio prvenstveno gay klub, unatoč tome što su jedno vrijeme postojale i te neke ženske večeri. Meni naprosto takva vrsta kluba, s tim đirom i tom muzikom nije odgovarala, nisam se nikada tamo ugodno osjećala. Ovo je zaista u potpunosti moj subjektivni dojam, i kao takvog ga treba i čitati.

Martina Priček / Foto: Nina Đurđević

Karla: Moji prvi susreti s LGBT clubbing scenom su bili obojeni uzbuđenjem zbog neočekivanog intenziteta atmosfere na tim mjestima (Bad Boy, Global), koje je vjerojatno bilo rezultat toga što su se ljudi u to vrijeme samo na takvim mjestima osjećali dovoljno slobodno da se ponašaju onako kako zapravo žele. Dodatan faktor su činile seksualizirane insinuacije tih prostora – od toga da je to sasvim očito bio kruzing prostor, do elemenata poput dark rooma, koji posve miješa intimno i javno.

Sara: Prvo clubbing iskustvo mi je ujedno bilo i prvo konkretnije upoznavanje LGBT scene općenito, tako da je to prilično upečatljivo razdoblje za mene. Prvi dolazak u Global se dogodio nakon višednevne potrage i zapitkivanja random ljudi po ulici o tome znaju li možda gdje je gay klub. Prijatelj i ja, užasno splašeni, frikirali smo ispred ulaza i bojali se ući, a bila je nedjelja i unutra je svega nekoliko ljudi ćaskalo, ništa ekstravagantno, ali dovoljno da skeniramo prostor tako da sljedeći vikend možemo uletiti na parti kao likovi iz filma u dugim crnim kaputima, loše glumiti da smo kul i opušteni, upoznati nekoga odmah na garderobi ili najkasnije na šanku i zanemariti činjenicu da je cuga skupa, a muzika ista plejlista. Bilo je grozno loše i ludo zabavno.

Kakvim ti se činio LGBT sadržaj koji je u trenutku nastanka alternativne LGBT clubbing scene bio dostupan u Zagrebu? Jesu li postojale inicijative/partyji koji su te, bilo svojim pozitivnim, bilo negativnim praksama, na bilo koji način inspirirali na kreiranje sadržaja?

Martina: Tih godina, osim već spomenutog Globala, pojavio se Queer Zagreb, za koji smatram da je značio puno i dao jednu novu dimenziju i perspektivu LGBT sadržaju. Već sama pojava takvog sadržaja bila je jedan veliki korak naprijed, a dodatnu vrijednost, po mom mišljenju, davala je činjenica da se program događao van gay klubova, u mjestima poput SC-a, kina Europe ili Lisinskog. Jedina moja ‘zamjerka‘ tadašnjem Queer Zagrebu je što mu je naziv bio taj koji jest – Queer Zagreb, što u hrvatskom jeziku u pravilu nikome izvan LGBT zajednice ne znači ništa, dok ideja queera u anglosaksonskom govornom području ipak ima neku priču. Unatoč mojoj malo zamjerci, mislim da je u kontekstu clubbinga i sl. Queer Zagreb bila zaista bitna stvar tih godina.

Karla: Ptiček je sa ZbeLeTronom napravila prvi korak za jedan samostalan, dakle nevezan uz neko (kulturno ili aktivističko) događanje, clubbing program u ne LGBT-prefiksirane prostore, a odmah nakon toga krenuo je koncept Partycipacije kao događaja koji se može odvijati u prostorima koji nisu identitetski obojeni. Naglasak je ovdje posebno stavljen na ne zatvorenost događaja, u smislu da fotkanje nije bilo zabranjeno kao što je to do tada bio slučaj s LGBT partyjima.

Karla Horvat Crnogaj / Foro: Matej Čelar

Sara: Sadržaj je bio nikakav, barem iz moje perspektive. No, ja nikako nisam dobro mjerilo, jer sam brijala po koncertima i u tom razdoblju sam bila već jako out, tako da uglavnom nisam brinula o reakcijama okoline. Osvajanje novih prostora i (ponekad opasno) testiranje tolerancije mi je postao usputni hobi, a Partycipacija je upravo ta ideja, samo omasovljena u pokret LGBT zajednice koja osvaja clubbing scenu. Meni su inspiracija bili festivali Rdeče Zore, Girls are Weird i ranija (više glazbeno orijentirana) izdanja VoxFeminae festivala.

Odakle ideja i potreba da kreirate, odnosno sudjelujete u organizaciji takvih inicijativa i partyja? Kako su izgledali u samim počecima, što su sve obuhvaćali i što su zapravo u to vrijeme pružali zajednici?

Martina: Povijest voli mistificirati stvari, tj. ljudi vole davati dozu mističnosti i važnosti, pa ću možda sad ispasti malo i bezobrazna kad kažem da nema neke velike dubine i priče oko nastanka ZbeLeTrona, barem ne onog prvog. Prvi ZbeLeTron nije bio produkt dubokog promišljanja i velikih priprema, više je bilo na način ‘E, ajmo napraviti tulum’. U organizaciji prvog ZbeLeTrona u Funku u Tkalčićevoj, osim mene sudjelovala je ekipa iz K-Zone . Imale/i smo nešto sitno novaca da platimo DJ-icu, ja sam okrenula par brojeva telefona i organizirala prostor. Bilo mi je bitno da prostor ne bude gay klub.  Facebook je tada tek postajao popularan na našem području, ali je bio dovoljno popularan da se vijest o lezbijskom tulumu uspješno proširi (danas bi se to zvalo SocialMedia marketing) i naprosto se dogodio event koji je bio popriličan hit. Budući da je prvi ZbeLeTron prošao super, nastavile smo s organizacijom. Ja sam vodila stvar sljedećih godinu do dvije. I dalje su to bili tulumi, a za svaki smo pokušale osmisliti neku temu i napraviti neki smiješan, možda čak i malo provokativan flajer. Marketing je išao preko Facebooka i, pretpostavljam, usmenom predajom. Nakon nekoliko tuluma u Funku, prebacile smo se u Mediku, jer nam je trebao veći prostor (tamo bi napunile i Attack i Chakkinu birtiju).

Partycipacija u Medici / Foto: Matej Čelar

Karla: Željela sam da u pitanju ne bude samo clubbing, pogotovo ne onaj koji je određen nekim zajednicom, već da ima određenu dodatnu vrijednost za cjelokupnu klupsku kulturu grada. Kako bih to ostvarila, zanimljiva su mi bila tri elementa: neiskorišteni industrijski prostori, bujajuća alternativna elektronska scena regije (ponajviše elektronički bendovi) te nastanak inicijativa koje su uključivale DJ kolektive. Htjela sam postići da queer prefiksirani partiji postanu clubbing destinacijom za cjelokupnu party publiku u Zagrebu, a paralelno ponuditi nešto više od onoga što se tada moglo doživjeti na sceni.

Tijekom par godina godina prošli smo kroz nekoliko zanimljivih lokacija po gradu, koje su kasnije mahom postale uvrijeđene clubbing destinacije, a neke su se pretvorile i u klubove. U svibnju 2009. su to bili partyji u Medici, koja tada još nije imala razvijen klupski program. Kako se Medika uspostavila kao uobičajeno mjesto izlazaka, nije mi više bila toliko zanimljiva, a taj sam koncept počela primienjivati u prostorima poput Katrana ili Klaonice.

Sara: Global se zatvorio, ništa se nije dešavalo, scena se svela na druženje u par kafića, i naravno da se javila potreba da LGBT zajednica zapartija. Prva Partycipacija se dogodila u proljeće 2009. u Gjuri, a inicijativa je došla od tadašnjeg tima za organizaciju Prajda. Program je zamišljen kao cjelogodišnji plan stvaranja prostora u kojem će se LGBT identiteti slobodno živjeti u komunikaciji s generalnom populacijom. Iste godine, nešto ranije, dogodio se i prvi ZbeLeTron, tako da je očito da je tada eruptirala potreba LGBT zajednice za opuštenijim, slobodnijim i kvalitetnijim noćnim životom. Aktivistička dimenzija  bila je glavni pokretač tih inicijativa, no drago mi je da u ime aktivizma nije bila zapostavljena kvaliteta programa.

Sara Ercegović / Foto: Matej Čelar

Koji su bili izazovi, a koje prednosti s kojima ste se susretale prilikom organiziranja takvog sadržaja? Kako su izgledali pokušaji da u sadržaje koje razvijate pokušate uvesti neke nove i do tada neuobičajene koncepte?

Martina: Mislim da je ovdje bitno spomenuti da su se u pravilu LGBT događanja tih godina prijavljivala policiji, koja bi ispred prostora u kojem se event događa postavila nekoliko pripadnika svojih snaga da nas čuvaju. ZbeLeTron nije bio prijavljen niti čuvan i tu jesmo išle/i glavom kroz zid, ali srećom sve je prošlo bez nasilja. Unutar organizacije bilo je i  malih prepirki oko toga hoće li se event fotkati , a fotke stavljati na Facebook, ali ja sam bezobrazno inzistirala na tome da se fotka i stavlja na Facebook bez nekih upozorenja, što također tih godina nije bila baš uobičajena stvar. Danas možda izgleda malo smiješno, nakon svih ZbeLeTrona, Prajdova i Partycipacija s kojih možete pronaći brdo fotki na internetu, ali to je općenito tada bila poprilično velika stvar.

Karla: Treba uzeti u obzir da je to bilo vrijeme kada je party scena bila jako vibrantna i kada su se već odvijali neki pionirski projekti koji nisu bili vezani uz aktivističke organizacije, a koji su po meni bili posve queer u svojoj priči - fetish partyji Parafilija i vizionarski projekt BlitzKidza koji su bili posve ispred svog vremena, zbog čega projekt nije zaživio. Ono što je ta vibrantnost scene omogućila je poigravanje koje je rezultiralo tematskim partijima (koje je kasnije ZbeLeTron po mom mišljenju razvio do savršenosti), a meni se osobno svidjela prilika da se, s obzirom na publiku koja se sastojala od nekoliko stotina posjetitelja, na tim partijima regionalni glazbenici/e predstave sa živim nastupima, što tada nije bila uobičajena forma za clubbing.

Queer Party u Katranu

Danas to više ne bi bilo moguće, jer se općenito clubbing scena promijenila. Clubbing scena protjerana je u predgrađa; na istočnoj strani tu je, recimo, Masters, na zapadnoj Das Haus, a ukoliko se odvija bliže centru, onda je marginalizirana kvalitetom prostora, ograničena na poluskvoterske uvjete kao što su Medika ili Paromlin, gdje se na kraju preselio Sirup kada više nije bilo dovoljno publike da održava ambiciozni projekt kvalitetnog, a istovremeno i uređenog kluba izvan centra.

Sara: Clubbing ove vrste se, za početak, bitno razlikovao od clubbinga u gay klubovima, jer nije zasnovan na fizičkom prostoru kluba kao okupljališta i rotirajućim tjednim programima, već je fokus bio na zanimljivom i raznovrsnom programu i ideji otvorenog queer partija na načelno strejt mjestima,  bez prethodnog najavljivanja dolaska preko mailing liste. Izazov kod organiziranja takvih partija je činjenica da LGBT zajednica ne pripada istoj glazbenoj sceni, no s mish-mash programom taj izazov je pretvoren u prednost, jer se često dešavalo da ekipa na partiju doživi neko glazbeno iskustvo koje bi teško doživjela drugdje, jer je većina glazbenih događanja žanrovski strože definirana. 

Kako danas doživljavate LGBT clubbing scenu u Hrvatskoj? Možete li je usporediti s LGBT clubbing scenom u regiji i šire?

Martina: Ja više ne izlazim i nisam aktivna na sceni, tako da zaista ne mogu odgovoriti na ovo pitanje.

Karla: Osiromašenje scene počelo se vidjeti u naznakama 2013, a definitivno 2014. i 2015. kada je sasvim primjetno opadanje broja publike i općenito clubbinga. U vrijeme uzleta od 2009. do 2011. kada smo svi istovremeno radili partije za zainteresiranu, a brojnu publiku, to je bilo jako poticajno okruženje (u obliku neke pozitivne konkurencije) da nam programi budu što bolji.

Ono gdje je specifična moja pozicija jest da sam bila vezana uz organizaciju koja se bavi događajima u kulturi te sam se mogla opustiti u produkcijski zahtjevnije događaje, odnosno kreiranje party prostora u napuštenim tvornicama poput Katrana ili Klaonice (koja nije imala ni vodu ni struju). Takve projekte sam smatrala aktivističkima, ne samo po pitanju podržavanja lokalne glazbene scene ili LGBT zajednice, već i po mogućnosti da se putem clubbinga ukaže na slobodnije življenje, što su kolektivi poput njujorškog Pussy Faggota sasvim sigurno mogli ostvariti za domaću publiku, bila ona LGBT ili ne.  Riječ je o otvorenijem stavu spram seksualnosti i identitetima koji se može primijeniti znatno šire od LGBT zajednice, a nadam se da je upravo to ono što su takvi partiji uspjeli napraviti. Za tu priliku sam zahvalna Queer Zagrebu koji mi je ukazao povjerenje da svoju ideju pokušam sprovesti u djelo.

Voljela bih da ljudi budu svjesni da je zagrebačka lezbijska clubbing scena iznimna na međunarodnoj razini. Moje iskustvo iz Tokija uključuje zatvorene uštogljene i nepretjerano posjećene događaje koji se nazivaju 'Girls partyjima', a u potrazi za živom lezbijskom zabavom u Berlinu ili Parizu čovjek će nerijetko naići na otužnu komornu atmosferu barova s tek nekoliko posjetiteljica, što sve skupa podsjeća na getoiziranu vremensku kapsulu. Iz ove priče, kao i mnogih drugih, izuzimam Amsterdam. Ono što je međutim prisutno svugdje gdje putujem je segmentiranje. U New Yorku je to, nažalost, čak rasno, a u Berlinu je to pitanje razdvajanja gej i lezbijske zajednice. Tu Zagreb dokazuje da je još uvijek uključiv grad.

Pomalo me žalosti što se nespretno dovelo do rastakanja jednog jako kvalitetnog koncepta kao što je bila Participacija, preko njenog preoblikovanja u Kruzer, do konačnog gašenja. Međutim to se također treba gledati u kontekstu trenda slabljenja clubbing scene u Zagrebu općenito.

ZbeLeTron u Prostoru do / Foto: Nina Đurđević

Sara: Moj uvid u clubbing LGBT scenu u drugim državama/gradovima je dosta ograničen jer na svakom mjestu imam iskustvo samo s događanja na kojem nastupamo. No ono što je sigurno zamjetno je da je u zapadnom dijelu Europe puno više queer festivala i redovnih LGBT programa u klubovima. Zagrebačka LGBT scena je vidjela puno lošijih, ali i puno boljih dana. Nije da nemamo gdje izaći, ali voljela bih kada bi se dogodile neke nove inicijative na LGBT sceni. ZbeLeTron radi super stvar s organizacijom događanja Lez of the Year, uz organizaciju redovnih partija, a ekipa iz House of Flamingo s organiziranjem DragRam festivala, no nedostaje još događanja koja bi kalendar popunila LGBT događanjima tijekom cijele godine.

Iako su ove inicijative i partiji uglavnom održavani na zagrebačkoj sceni, često su privlačili publiku koja je, u nedostatku drugačijeg sadržaja, dolazila i iz ostalih gradova Hrvatske. Posljednji Queer Zagreb Party održan je u travnju 2014., a Partycipacija se s vremenom pretvorila u Kruzer, koji se zadnji put održao prije više od godinu dana. Na sceni je trenutno aktualan jedino ZbeLeTron, no zanimljivo je kako je u međuvremenu buknuo niz različitih inicijativa i paryja namijenjenih različitoj LGBT/queer publici, kako u Zagrebu, tako i u gradovima poput Rijeke i Splita. Više o njima moći ćete pročitati u drugom nastavku teksta.

*Tekst je objavljen uz podršku Ureda za financijske mehanizme Europskog gospodarskog prostora i Norveškog financijskog mehanizma te Nacionalne zaklade za razvoj civilnoga društva u sklopu projekta udruge Zagreb Pride - "Prema održivom pokretu za ostvarivanje LGBTIQ prava".

Siječanj

'Svaka ljepotica zaslužuje svoju zvijer', slogan reklamne kampanje tvrtke Electrolux uveo nas je u još jednu seksizmom okupanu godinu. Reklama je osim samog slogana uključivala Tatjanu Jurić u ulozi ljepotice te Electroluxov usisavač u ulozi zvijeri. Tvrtku je na propust upozorila Pravobraniteljica naglasivši da se „povezivanjem rodno neutralnog proizvoda (usisavača) isključivo s jedim spolom (ženskim) te isticanjem jednog spola (ženskog) kao jedinog spola koji zaslužuje njihov proizvod, tvrtka Electrolux u reklamnoj kampanji koristi spolnim stereotipima i seksizmom“, odnosno podržava spolne stereotipe o ženama kao kućanicama i ženama kao osobama koje se vrednuju na temelju fizičkog izgleda. Electrolux je reklamu naknadno odlučio povući.

Veljača

Godinu 2016. svakako ćemo pamtiti i po Vladi Tomislava Karamarka i njezinoj brizi za sudbinu hrvatskog naroda, ne toliko u smislu broja radnih mjesta i kvalitete života, koliko u smislu broja novorođenih Hrvata/ica. Naslušali smo se stoga priča o demografskoj politici i načinima poticanja Hrvatica da rađaju više djece, a demografsko ludilo zahvatilo je i Mostovog zastupnika Ivana Lovrinovića koji se svojom izjavom pridružio onima koji žene smatraju inkubatorima, pozivajući na ubrzano donošenje demografskih mjera dok sve fertilne žene ne napuste zemlju.

Što se pak zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića tiče žena doista nije čovjek, radi se o nekoj čudnoj biljci, ali svakako biljci, pa ju stoga 2011. godine uspoređuje s cvijećem, a ove godine s drvećem, stavljajući težište na sve one dobro poznate stereotipe o ženama. "Drvo je kao najljepša dama. Morate mu pristupiti oprezno, s ljubavlju i brinuti o njemu stalno. Ako vas nema pored dame jedno ljeto, ona na jesen živi s drugim. Tako i pored drveta – ako nema jedno proljeće uz drvo, ono je gotovo. Jedino maslina od drveća je k'o majka, ona kad joj ne dođete deset godina isto rađa. A drveće ovo, nemojte mu doći jednu sezonu i kao sa ženom – nema je", rekao je Bandić. "Nisam ništa rekao loše o ženama. Govorim samo da se treba šaptat, nježan biti, održavat, plijevit i biti u simbiozi s tim“, pokušao je pojasniti svoju izjavu shvaćajući možda negdje duboko kako nije bila na mjestu, ali istovremeno ne osvješćujući što je pogrešno rekao.

Ožujak

Dubrovnik možda obiluje kulturnom baštinom, ali kulturno ponašanje nije odlika njegovog dogradonačelnika Željka Raguža, koji nas je počastio izjavom – „Hvala Bogu, kad sam se ženio, oženio sam se jedinicom pa osim jednom, razmišljao sam i drugom glavom.“, i to na sjednici Gradskog vijeća.

"Čelnici države daju jako loš primjer uličnim govorom, kojim se služe u Saboru. Kultura dijaloga se gubi. Ovakvoj jednoj seksističkoj izjavi u politici nema mjesta. Nekad su takve izjave bile iznimka, no čini se da sada postaju pravila, što je nedopustivo. Slijedom primjera na nacionalnoj razini i lokalni političari smatraju da je u redu da zbog glupih izjava, a ne svojih ostvarenja, dolaze u medije, pa se natječu u "provalama"., komentirao je Raguževu 'šalu' stručnjak za javno komuniciranje Krešimir Macan.

Travanj

Mjesec travanj je, ali prvi april nije. Sudac Nenad Lukić u obrazloženju presude za kazneno djelo prijetnje smrću, muškarca koji je iznio prijetnju osudio je na godinu dana zatvora, no istovremeno u obrazloženju presude naveo – „Naučno je potvrđena činjenica da kod misaono fizioloških postavki postoji razlika između ženskog i muškog mozga kod vremenskog određivanja u prilog muškog mozga. Pokazalo se da je ženski mozak ponešto hendikepiran u tim odrednicama s obzirom na veću mogućnost vremenske dezorijentacije.“ Šok i vjeverica ako nas pitate, a na ovo obrazloženje presude je s negodovanjem reagirala i Pravobraniteljica, zatim Udruga B.a.B.e, Gordana Sobol, tadašnja predsjednica saborskog Odbora za rodnu ravnopravnost, ali i svatko pri zdravoj pameti.

Zbogom pameti hrvatske politike nastavljamo Facebook postom nezavisnog Stipe Petine u kojem ujedno pokazuje koliko je za njega problem silovanja neozbiljan, pa umjesto klasičnim političkim sportskim metaforama pribjegava neukusnijim 'šalama', te iznosi niz stereotipa na račun žena, a sve naglašava naslovima 'Silovanje u braku' i 'Brak iz interesa'. „Ne žalim Božu Petrova koji je pokajnički priznao da u (crkvenom) braku s HDZ-om redovito ima sex bez pristanka. Možda je bolno al' tako ste htjeli.“, kaže on, te dodaje: „Most je bio politička "udavača". Lijepa mlada s idejom kako će se bogato udati i živjeti u gradu odgajajući sretnu djecu“.

Ni u školskim klupama nije bolje. Na Facebook grupi Nastavnici.org pojavila se fotografija stranice iz radne bilježnice za engleski jezik Smileys za drugi razred osnovne škole, koju je odobrilo Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta, a na spornoj stranici, koja je opravdano izazvala mnoštvo osuda, nalazi se fotografija te ispod nje zadatak gdje se od drugašića traži da na temelju fizičkog izgleda odrede koja je djevojčica lijepa, a koja ružna. Od najranije dobi djecu se tako potiče na razvijanje stereotipa, utemeljenih na vanjštini, umjesto da ih se primjerice pridjevi lijep i ružan uče kroz ocjenu nečijeg ponašanja ili neživih stvari.

Svibanj

Kardinal Vinko Puljić, svojom svibanjskom izjavom obilježio je ostatak godine. Ustvrdio je naime da su žene koje se upuštaju u spolne odnose prije braka – štrace. "Žene se ne bi trebale upuštati u tjelesna zadovoljstva prije braka, što je postalo učestalo u zadnje vrijeme kako bi isprobale koji će muž biti dobar. Pazite da tako ne bi postale štrace", kazao je na misi povodom blagdana Gospe Loretske u Arbanasima. Pokušaj kontrole ženske seksualnosti s crkvenog oltara naišao  je na buran odgovor s društvenih mreža, pa je tako otvoren Registar štraca, FB page Štraca, a Facebook i Twitter prštali su solidarnim štracama i postovima poput 'keep calm and štraca on' i 'je suis štraca'. Štracama su se tamo u kolovozu pridružile neposlušne i drugotne. Nismo, dakako, ni štrace, ni drugotne, a uvijek ćemo biti neposlušne u očima onih koji pokušavaju dokinuti naša prava i slobode.

Lipanj

Na velika vrata seksizam u oglašavanju vraća se s Europskim prvenstvom u nogometu i Saponijinom reklamom pod naslovom "Za blistavu Hrvatsku" čija poruka glasi da 'iza svakog hrvatskog navijača stoji jedna žena'. U reklami vidimo nasmijanu mladu ženu kako pere dres svom partneru, udiše miris opranog dresa te ga pakira u kofer. Zatim vidimo hrpu razdraganih, kockicama zaogrnutih, mladića koji putuju najprije trajektom, pa onda kombijem, da bi podržali svoju ekipu. U međuvremenu, ponosna na dobro obavljen posao, žena ostaje kod kuće.

Saponia naravno nije bila usamljena. Hrvatska lutrija pridružila se jumbo plakatom i reklamom "Skini je!", a Vipnet reklamom koja žene vidi isključivo kao ljubiteljice trivijalnog TV sadržaja. Reagirala je stoga priopćenjem i pravobraniteljica Višnja Ljubičić: „Aktualno Europsko nogometno prvenstvo popraćeno je reklamnim kampanjama raznih proizvođača i pružatelja usluga u kojima se perpetuiraju spolni stereotipi i seksistički pristup. Saponia d.o.o. pojavila se s reklamom Za blistavu Hrvatsku u kojoj su navijači isključivo muškarci koji putuju za svojim timom, dok kod kuće žena pere, sprema i čak oblači svom partneru čisti navijački dres; jedna konoba u Zagrebu je za vrijeme trajanja Eura 2016. uvela dodatnu besplatnu uslugu za isključivo "žensko društvo veće od tri osobe" uz poruku Ženama želimo ugodan boravak u našim konobama, a muškarcima dobar provod uz utakmice EP-a; Kladionica Hrvatske lutrije objavila je jumbo plakate i on-line reklamu Skini je! na kojoj je prikazana mlada žena u hrvatskom dresu s mobitelom u ruci, a podnaslov na jumbo plakatima još glasi Jedna za sve, Vipnet poistovjećuje žene isključivo s ljubiteljicama sapunica.

Srpanj

U srpnju nas sustiže vijest o čitavom nizu kršenja prava radnika i radnica u vinkovačkoj tvrtki Boso Bosiljka Stanića. Nadzor je u tvrtki proveden nakon prijave zaposlenice Ivanke Dujmić, te je utvrđen prekršaj Zakona o radu, a uz neisplatu plaća, prekovremenih sati, mobbing i sl. u prijavi se tvrdi i “da je kriterij za blagajnice u trgovinama Boso da su mlade i lijepe pa one koje ne udovoljavaju više tom kriteriju, bivaju premještene s navedenog radnog mjesta u skladišta, na inventure i slično”.

Gospođa Dujmić posljedično je dobila otkaz, navodno zbog zatvaranja poslovnice i lošeg poslovanja tvrtke. Tvrtku je tužila Općinskom sudu u Vukovaru te u studenom dobila tužbu!

Kolovoz

“Ajde primi se posla, a ne lajne, neće natalitet porast sam od sebe…” Ovakvu bismo izjavu još i očekivale od nekog random tviteraša, ali da na taj način, sa službenog profila, na komentar odgovara HDZ, stvarno je neočekivano, čak i za njih. Da, na kraju su se ispričali, ali činjenica da ovako nešto pišu dok ih neki stručnjak/inja za odnose s javnošću ne primi pod svoje dovoljno govore o profilu ljudi s kojima imamo posla.

@ani_relja ajde primi se posla a ne lajne, nece natalitet porast sam od sebe... ???

— HDZ (@HDZ001) August 1, 2016

Članak Marijina poslušnost i žene danas, objavljen u Glasu Koncila, kazao je pak puno o tome kako svećenstvo vidi žene. Svećenik Ivica Raguž odlučio se pozabaviti tzv. 'neposlušnom ženom', pa piše: „Već prve stranice Svetoga pisma kazuju da je prvi grijeh nastao zbog neposlušnosti. Neposlušnost je zajednički grijeh i Adame i Eve, ali on pogađa ponajviše ženu jer je đavao prvotno po ženinoj neposlušnosti čovjeka učinio robom grijeha“. Ističe dalje da je "po ženskoj neposlušnosti grijeh je ušao u svijet", a stoga je "žena i danas na poseban način i dalje u velikoj napasti neposlušnosti“. Kako ništa ne bismo krivo protumačilie, pojašnjava: „Neposlušnost ovdje znači da je žena u iskušenju da svoj život gradi bez Boga, da ne želi imati 'glavu' (Isus Krist, Crkva, muškarac) kojoj treba biti poslušna. Neposlušnost se izriče u traženju svojih prava za jednakošću koja briše razlike, u tome da žena ne želi prihvatiti da je ona od Adama, a ne Adam od nje, da je ona drugotna, a muškarac prvotan.“

Zagovaranje rodne ravnopravnosti, proizlazi iz ovoga, doista je vražji posao ako pitate Crkvu u Hrvata, a te feministkinje ništa drugo nego grešne neposlušne vještice.

Rujan

Valjda su preko ljeta svi napunili baterije, pa osim udžbenika koji će prvašićima i prvašicama pomoći da nauče i/li prodube rodne stereotipe ilustracijama 'mamice' kao skromne žene, u dugoj suknji, s pregačom te izazovne 'žene', rujan donosi i niz nekorektnih izjava političara.

"Jesi ti ikad rodila? Nisi. Onda nemoj o tome govorit", kazao je gradonačelnik Zagreba Milan Bandić Mirjani Hrgi koja ga se usudila pitati o stanju u zagrebačkim vrtićima. Ovakvo ponašanje osudilo je Hrvatsko novinarsko društvo ističući: "HND najoštrije osuđuje grube uvrede što ih je gradonačelnik Grada Zagreba Milan Bandić uputio novinarki RTL-a Mirjani Hrgi, ocjenjujući ih skandaloznima, seksističkima i potpuno neprimjerenima bilo kojoj osobi, a kamoli nekomu tko obnaša jednu od najvažnijih i najmoćnijih dužnosti u Hrvatskoj".

“Način na koji se počelo samokandidirati za predsjednika SDP-a prijeti da se to pretvori u natjecanje za izbor neke misice, a ne šefa ozbiljne političke stranke.", tako veći broj žena u politici, a čini se osobito na višim pozicijama, vidi SDP-ovac Mladen Pejnović. Na žalost, patrijarhalni odgoj i dalje drži Davora Bernardića, sada predsjednika SDP-a, koji je u rujnu govoreći o kandidaturama Anke Mrak Taritaš i Sandre Švaljek na lokalnim izborima kazao: "Lijepo je imati damu u utrci. Ali, oni su naši partneri i vjerujem da će tako i ostati... Dobro je imati i drugu damu u utrci. Ona je bila zajedno s gospodinom Bandićem."

Listopad

Milan Bandić ponovno jaše. Em što se za ruku drži s Kaptolom, em što opetovano žene ne pušta da odmaknu od te 'prirodne' uloge majke i skrbnice. "Trg Stjepana Radića i Kaptol su zajedno“, kaže on, „Crkva potiče obitelj, gradska uprava i gradonačelnik potiču obitelj. Ja očekujem da će na prvoj sjednici Vlade ta tri trga - Markov trg, Kaptol i Radićev trg biti zajedno, da sve majke u Hrvatskoj dobiju status roditelja odgajatelja." Hm, valjda u visokoj politici taj pojam sekularne države nije svima baš najjasniji, o rodnoj ravnopravnosti da ne pričamo.

Studeni

Kako biste vi oglasili poziv na natjecanje za najbolji dizajn plakata velikog formata? Tvrtka za vanjsko oglašavanje outdoor akzent koja dodjeljuje godišnju nagradu OUTWARD smatra da je gola žena ‘a way to go’. Poruka plakata je "Dobar oglas daleko se vidi", no sama žena ne poručuje ništa, ona je samo gola, njezino tijelo je reklama. Ured Pravobraniteljice navodi kako su samo ove godine reagirali na reklame Electroluxa, Saponije, Hrvatske lutrije, Tensilena, IKEA-e. Navode kako su od 2006. godine do danas proveli preko 30 rodnih analiza i istraživanja vezana uz područje medija rezultati kojih pokazuju da se stvari gotovo uopće ne mijenjaju nabolje kad se radi o načinu prikazivanja ženskog tijela koje se tretira kao roba.

^{Foto: CroL}

Da, studeni je i mjesec u kojem Denis Kuljiš za Jutarnji list kandidatkinju za gradonačelnicu Grada Zagreba Sandru Švaljek, uspoređuje s automobilom. „Zagorka vrlo mladolika - ima 46 godina, ali joj ih nitko ne bi dao - nenametljiva je, iako se zna elegantno odijenuti za važnu prigodu i pritom izgleda, što bi se reklo, vrlo 'feš'”, započinje on svoj tekst o političarki koja bi mogla biti na čelu Zagreba, te dodaje: “U nedjelju možeš je pak sresti kako u sportskom, sljemenskom outfitu gura bicikl pored svog visokog, mišićavog muža zaraslog u crnu bradu, koji ni trenutka ne djeluje dominantno u paru sa svojom krhkom ženicom. Ispod haube ”Passata” imamo tu, ako ne dragster, a ono motor visokih performansi.“, zaključuje Kuljiš, a mi nemamo riječi, osim WTF?!

Prosinac

Možda se na slažemo s nekim potezima predsjednice RH, no to ne znači da odobravamo seksističke ispade. Na njih smo upozorile i u pregledu seksizama za 2015. godinu, a upozoravamo i sada. Kolinda Grabar-Kitarović komentirala je naime situaciju u BiH te se dotaknula i moguće opasnosti vjerskog radikalizma, što se nije svidjelo voditelju i vlasniku Face Tv-a Senadu Hadžifejzoviću koji ju je umjesto argumentiranom kritikom zasuo seksističkim komentarima. "Poruka iz vjeronauka za hrvatsku predsjednicu, drugaricu Kolindu ... Tumačenja vjera su vam banalna. Ne pristaje vam biti manijakalna niti antiklerikalna. Greška vam je kardinalna, pitajte bosanskog kardinala. Tek poneka plavuša je banalna. Vi morate biti ličnost intelektualna. Vi ste osoba senzualna, naša stanja prema vama su veoma emocionalna. Glede nas Bosanaca, vi ste gospođa fatalna, dapače, što više, žena idealna. Ne kvarite naša osjećanja, doduše, muški orijentalna prema vama, abnormalna i maksimalna. Drugarice predsjednice, za mene bi jedna komunikacija s Vama verbalna, u intervju formi bilateralna bila zadovoljština nenormalna ... I poruka finalna, u stresu ste, prijala bi vam terapija fizikalna i to zaista vrlo, vrlo radikalna", poručio je Hadžifejzović.

Koristimo ovu priliku i kako bismo još jednom autoindustriji poručile da promisle o svojim reklamnim kampanjama, jer unatoč tome što se slažemo da i žene, kao i muškarce, treba dodatno educirati kako bi bilie sigurnie na cesti, što je i bio cilj akcije „Odvaži se! Osnaži se! Za siguran put“, 'polugola hostesa naslonjena uz automobil' moment svakako bi trebalo izbjegavati. Molimo također gradonačelnika Bandića da više promišlja svoje izjave kako ga ne bismo tako često spominjale u listi seksizama za 2017. godine. Gradonačelnik je naime program obnove zagrebačkih pročelja nazvao „Zagreb lijep kao zagrepčanke“, seksizam je očigledan, a pravopisna pogreša sadržana je u službenom nazivu programa.